Mile (Visoko)

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search

Koordinate: 44°0′30.88″N 18°10′11.99″E / 44.0085778°N 18.1699972°E / 44.0085778; 18.1699972

Za druga značenja, pogledajte Mile (čvor).
Ostaci temelja crkve u Milama

Mile su jedno od kraljevskih stolnih mjesta, mjesto održavanja stanka Velikog rusaga bosanskog, krunidbeno mjesto Tvrtka I, te grobno mjesto kralja Tvrtka i Stjepana II.

Mile se nalaze u neposrednoj blizini Visokog, u današnjem naselju Arnautovići na desnoj obali rijeke Bosne i blizu ušća rječice Goruše. Danas je arheološko područje Mile zaštićeni nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.[1]

Historija[uredi | uredi izvor]

Nakon osnivanja prvog franjevačkog samostana i organizacijom franjevačke pokrajine (vikarije) 1340. godine, postaje sjedište vjerskih institucija. Samostan je imao i važnu ulogu čuvara vladarskih i drugih javnih isprava (locus credibilis).

Od 1367. do 1407. godine zapisano je u historijskim izvorima nekoliko podataka koji se odnose na novčane priloge dubrovačkih trgovaca Samostanu sv. Nikole u Milima.[2]

Od 1380. do 1390. godine u nekoliko franjevačkih hronika spominje se Samostan  sv. Nikole u Milima

Od 1450. godine nadalje, sve vijesti koje se odnose na samostan i crkvu nalaze se u raznim hronikama, popisima franjevačkih samostana i izvještaja crkvenih velikodostojanstvenika.[3]

Uloga[uredi | uredi izvor]

Istraživani dio ovog mjesta je lociran na nekadašnjem neolitskom naselju smještenom u period između 2600-2400 godine p. n. e. Mile (u pisanim izvorima: Mile, Sv. Nikola, Visoko, Mileševo) se prvi put spominju 1244. godine kao mjesto gdje se nalazila crkva sv. Kuzme i Damjana, koja je bila posvećena svecima - liječnicima, a koje je bilo posjed bosanske biskupije. Iste godine je ban Stjepan II Kotromanić podigao prvi franjevački samostan sv. Nikole. Godine 1340. Mile postaju sjedište franjevačke vikarije, a samostan je igrao ulogu čuvara javnih isprava.

U Milama je krunisani prvi bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić, i to 1377. godine.[4][5] U crkvištu pod velikim stećkom u grobu kralja Tvrtka I pronađeni su ostaci brokatne tkanine sa motivima grba sa štitom, velom, krunom, kacigom i perjanicom. U dva komadića tkanine raspoznaju se konture štita sa ljiljanima. Cijeli štit kao i greda obrubljen je tankom zlatnom trakom i snažno naget udesno. Na gornji desni ugao štita postavljena je visoka kaciga u obliku zvona. Sa vrha kacige gotovo do kraja štita pada veo koji se pri kraju i završava u dva oštra kraka podsjećajući na riblje peraje. Kruna je predstavljen zlatnom trakom iz koje viri jedan čitav ljiljan na sredini i dvije polovine sa strana. Mile su bile i mjesto gdje se krunisao Stjepan Tomaš[6], međutim kruna iz Rima nije stigla na vrijeme.[7]

Osim krunisanja, u crkvi u Milama se vršilo i ukopavanje bosanskih banova i kraljeva. Tu su ukopani bosanski kralj Tvtko i njegov stric ban Stjepan II Kotromanić. Kraljevska grobnica je prvobitno bila crkva, a kada je postala premalena za zajednicu, ali i krunidbeni ceremonijal, pretvorena je u grobnicu, a izgrađena je nova, veća crkva. Prema Anđeliću, u tim prilikama u manjoj, starijoj crkvi, je najvjerovatnije boravila vladarska porodica.

Stanak[uredi | uredi izvor]

Mili su bile jedno od mjesta gdje su se održavap stanak, ili kako se drugačije zvalo: sva Bosna, rusag, bosanski rusag, ili jednostavno "Bosna". Na stanku su rješavana pitanja koja su se ticala untrašnje i vanjske politike Bosne. Među ta pitanja spadali su: izbor i krunisanje vladara, darivanje i oduzimanje baštine, otuđivanje državne teritorije i određivanje vanjske politike.[8]

Grobnice i stećci[uredi | uredi izvor]

Rekonstrukcija crkve u Milama

Grobovi su ispunjavali unutrašnjost crkve, dok se oko crkve nalazila nekropola stećaka. Otkriveno je preko 100 grobova, a u samoj crkvi otkriveno i istraženo 36. Najzanimljivija je kraljevska grobnica gdje je nadzemni dio sačinjen od kamenih ploča crvenkastosmeđe boje, sa figuralnim ukrasima u plitkom reljefu i jedan fino obrađeni stećak sa podnožjem. Primjetna je fina obrada nadgrobnih ploča što upućuje na vještinu i školovanost klesara. Svi nalazi, materijali, nakiti, i ukrasi su uredno pohranjeni, a neki i izloženi u Zavičajnom muzeju u Visokom. Grobnica kralja Tvrtka I Kotromanića smještena je u zadnjem dijelu crkvenog kora, postavljena simetrično u odnosu na drugi i treći par pilastara. Nadzemni dio grobnice sačinjavale su kamene ploče crvenkastosmeđe boje, sa profilacijom i figuralnim ukrasima u plitkom reljefu i jedan monolitni stećak-sljemenjak sa podnožjem, pomno isklesan od čistog sitnozrnog krečnjaka. Danas stećak, amorfna, otucana gromada, leži uz sjeverni zid crkve, gdje je i nađen tokom revizionih iskopavanja.

Prema podacima koje su skupili Irma Čremošnik i Pavao Anđelić od radnika, koji su učestvovali u iskopavanjima, i od drugih očevidaca, velika crkva bila je bazilika na tri lađe, u kojoj se našlo mnoštvo grobova te jedna zidana grobnica u apsidi crkve sa osam kostura. U ovoj grobnici nađeni su ostaci brokata, koji se danas čuvaju u muzeju u Sarajevu. Na tim ostacima P. Anđelić otkrio je zlatom vezene grbove bosanskih vladara Kotromanića, što nam govori, da su u toj grobnici bili pokopani vladari iz obitelji Kotromanića

Grobnica bana Stjepana II Kotromanića[uredi | uredi izvor]

Stjepan II Kotromanić je umro 1353. godine i njegov grob nije mogao biti arheološki provjeren. Mauro Orbin i mnogi franjevački ljetopisi navode da je ban Stjepan II podigao Crkvu svetog Nikole u Milima i da je prema vlastitoj želji u njoj pokopan[9]

Grobnica kralja Tvrtka I Kotromanića[uredi | uredi izvor]

Grobnica kralja Tvrtka smještena je u zadnjem dijelu crkvenog kora. Nadzemni dio grobnice sačinjavale su kamene ploče crvenkastosmeđe boje, sa profilacijom i figuralnim ukrasima u plitkom reljefu i jedan monolitni stećak-sljemenjak sa podnožjem, danas stećak, amorfna, otucana gromada, leži uz sjeverni zid crkve. Finu obradu nadgrobnih ploča nad grobnicom kralja i onih koji su uz njega pokopani, kao i stećaka, izradio je vješt i školovan klesar[10]

Opisujući grobove u unutrašnjosti crkve, Đuro Basler piše da je to: "manja kripta u obliku ozidane grobnice [...] toliko velika da je u njoj sahranje-no 8 osoba ”, a u koju se “silazilo kroz otvor pokriven pločom 100 x 180 cm"

Ukrasni i nadgrobni ostaci[uredi | uredi izvor]

Od ostataka su uglavnom sačuvani ulomci ukrasne kamene plastike, kao i ulomci nadgrobnih ploča. Na nekim odlomcima su primjetne umjetne sposobnosti, kao i sama izrada što govori o veoma visokom zanatskom nivou. Najupečatljiviji dokazi su na sačuvanom bloku gotičke bifore, dijelovima kraljevske grobnice, i posebno na obrađenom stećku - sljemenjaku. Oko, i u samoj crkvi su pronađeni stećci koji ne odudaraju od uobičajenih i ne pokazuju nikakve regionalne karakteristike. Uz stećke pronađeno je i nekoliko nadgrobnih ploča u unutrašnjosti crkve.

Arheološka istraživanja[uredi | uredi izvor]

Tek nakon Drugog svjetskog rata konačno su stvoreni povoljniji uvjeti za bolju analizu nalaza, što je potaklo i daljnja arheološko-povijesna istraživanja. Nažalost, upravo u to vrijeme ostaci crkve pretrpjeli su veliku štetu, prilikom izgradnje željezničke pruge, lokalitet je većim dijelom bio grubo poravnat, pa su podignute barake za smještaj omladinskih radnih brigada, dok je trasa nekadašnje uskotračne pruge pretvorena u cestu.[11] Važan preokret za istraživanje ovog lokaliteta je napravio arheolog Pavao Anđelić kraćim člankom Grobovi bosanskih kraljeva u Arnautovićima kod Visokog iz 1962.

Datoteka:Mile (Visoko) Fragment.jpg
Fragmenti pronađeni prilikom iskopavanja

Hronologija[uredi | uredi izvor]

1909-1910. godine K. Patsh, kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu, obavio iskopavanja ruševine crkve i jednog dijela groblja, koje se prostiralo uz crkvu. Rezultati iskopavanja nisu nikada objavljeni, dokumentacija nije bila propisno pohranjena, a predmeti su ostali neinventirani, što je sve bilo vrlo neuobičajeno u tadašnjem radu Zemaljskog muzeja. Pokretni arheološki materijal iz ove kampanje inventiran je 1950. godine. Dokumentacija je pronađena 1969. godine, sve je pohranjeno u Zemaljskom muzeju.

1950-1951. Irma Čremošnik je unijela u inventar Zemaljskog muzeja nalaze sa iskopavanja 1909-1910. godine. Godine 1951. obilšla je teren i dala izvještaj o stanju na lokalitetu, poslije gradnje pruge.

1967. godine Zavičajni muzej u Visokom je organizirao manje sondažno iskopavanje na lokalitetu, kako bi se utvrdilo stanje i rasprostiranje arheoloških slojeva. Tom prilikom pronađeni su netaknuti srednjovjekovni grobovi sa stećcima, a od priloga uz skelete nađeno je nekoliko novčića talijanske provincijencije. Dokumentacija i pokretni arheološki materijal iz te kampanje čuva se u Zavičajnom muzeju u Visokom.

1976.-1977.godine pod rukovodstvom Pave Anđelića izvršeno je sistematsko reviziono iskopavanje. U cjelini je otkopan zapadni zid crkve, a uz ostale zidove je prokopan jarak, tako da je bilo moguće sagledati konture građevine. Dokumentacija i nalazi ove kampanje nalaze se u Zavičajnom muzeju u Visokom.

1978. obavljeni su radovi na starijoj crkvi i ispitani oštećeni zidovi zapadne fasade.

1977. i 1979. godine izvršeni su konzervatorski radovi.

Datoteka:Mile (Visoko) Fragment Calvary.jpg
Fragmenti pronađeni prilikom iskopavanja

1999. godine, pod rukovodstvom Zavoda za zaštitu kulturno–historijskog i prirodnog naslijeđa BiH, počeli su konzervatorsko-restauratorski radovi, prema projektu ”Zaštita arheološkog lokaliteta Arnautovići –Mile”. Projekat je predviđao tri faze, od kojih je implementirana samo prva, a odnosi se na sanaciju dijela oštećenih zidova, do radova koji slijede nakon izmještanja postojećeg puta.
U cilju kvalitetnije prezentacije spomenika, Općina Visoko je u augustu 2015. godine, u saradnji sa Zavičajnim muzejom finansirala je radove na projektu osvjetljenja i konzervacije lokaliteta. Konzervatorskom intervencijom sanirano je oštećenje krune zidova, vraćanjem postojećeg kamenog materijala koji se odvojio od ležišta.[12]

Spomenici na području Mila[uredi | uredi izvor]

Kompleksno arheološko područje u Milima sastoji se od četiri graditeljske cjeline koje stoje u specifičnim prostornim i hronološkim odnosima.

  1. Najstariji zid u jugoistočnom uglu naosa velike crkve i u okviru romaničke crkve, Truhelka, Ćorović i Basler (Kujundžić) su smatrali antičkim, odnosno kasnoantičkim (Kujundžić, 1970, 171-184, ali je kasnije odustao od te pretpostavke). Reviziono iskopavanje je potvrdilo postojanje rimskih objekata u neposrednoj blizini srednjovjekovne crkve (ostaci malternog poda antičkog porijekla i ulomci rimskog krovnog crijepa). Međutim, debljina zidova od oko 1.30 m ne odgovara ni antičkim ni kasnoantičkim standardima. Do revizionih iskopavanja, spomenuti luk građevine je bio iskrčen, a podužni zid je prekrila cesta. Stoga, ostaci ovog objekta, ostaju, do daljnjeg, hronološki neodređeni[13] (Anđelić, 1979., 191).
  2. Romanička crkva podignuta iznad najstarijeg objekta.
  3. Starija gotička crkva koja se naslanjala na apsidu romaničke crkve.
  4. Mlađa ili velika gotička crkva, Prema tlocrtu to je bila jednostavna longitudinalna građevina sa polukružnom apsidom, orijentirana u pravcu istok-zapad. Crkvena lađa je odvojena od apside sa dva pilastra. Debljina zidova (od 1,10 –1,25 m) i duboko ukopani temelji ukazuju na moguće postojanje kamenog (bačvastog) svoda mada izgleda da ni jedna crkva nije imala kameni svod u naosu, već možda samo u apsidama. U kraljevskoj grobnici pronađen je natprozornik bifore sa polukružnim završecima (dimenzija 1,21×0,65 m), tipične romaničke forme koji je vjerovatno pripadao ovoj crkvi .

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Odluka o proglašenju dobara nacionalnim spomenicima objavljeno "Službenom glasniku BiH", broj 32/03
  2. ^ Fine, John V. A. (1980-07). "Desanka Kovačević-Kojić, Gradska naselja srednjovekovne bosanske države. Sarajevo: Veselin Masleša, 1978. Pp. 421; 64 illustrations, 1 map.". Speculum 55 (03): 626–627. ISSN 0038-7134. doi:10.1017/s0038713400158804.  Provjerite vrijednost datuma kod: |date= (pomoć)
  3. ^ "Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika". old.kons.gov.ba. Pristupljeno 2019-05-01. 
  4. ^ Anđelić 1979, str. 238-239.
  5. ^ Lovrenović 1999, str. 227-290.
  6. ^ "Hrvatski biografski leksikon". hbl.lzmk.hr. Pristupljeno 2019-05-09. 
  7. ^ "Hrvatski biografski leksikon". hbl.lzmk.hr. Pristupljeno 2019-05-09. 
  8. ^ Mustafa Imamović, Osnove upravno-političkog razvitka i državnopravnog položaja Bosne i Hercegovine, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo (2006), str. 46.
  9. ^ Anđelić 1979, str. 231-232.
  10. ^ Anđelić 1979, str. 230.
  11. ^ Zadro 2004, str. 72.
  12. ^ "Nacionalni spomenici – Zavičajni muzej Visoko" (jezik: bs-BA). Pristupljeno 2019-06-30. 
  13. ^ "Arheološko područje Mili – Zavičajni muzej Visoko" (jezik: bs-BA). Pristupljeno 2019-05-01. 


Bibliografija[uredi | uredi izvor]

  • Anđelić, Pavao (1979), Krunidbena i grobna crkva bosanskih vladara u Milima (Arnautovićima) kod Visokog (jezik: srpskohrvatski) 
  • Zadro, Dejan (2004), Dejan Zadro, Franjevačka crkva i samostan sv. Nikole u srednjovjekovnim Milima 
  • dr. Julian, Jelenić (1906), Kraljevsko Visoko i samostan sv. Nikole, Daniel A. Kajon, Sarajevo 
  • Lovrenović, Dubravko, “Proglašenje Bosne kraljevinom 1377”, Forum Bosnae, 3-4, Sarajevo, 1999

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]