Mislite na djecu

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Argument "Mislite na djecu" upotrijebljen u Kongresu Sjedinjenih Američkih Država

"Mislite na djecu" (također "A šta je s djecom?") kliše je koji se pretvorio u retoričku taktiku.[1][2][3] Doslovno se odnosi na prava djece (kao, naprimjer, u raspravama o dječijem radu).[4][5][6] Međutim, u raspravi predstavlja logičku grešku (poziv na sažaljenje, podvrsta poziva na emocije).[1][2][3]

U knjizi Umjetnost, argument i propaganda (2002) tvrdi se da u raspravi ovaj poziv zamjenjuje razum s emocijama.[1] Etičar Jack Marshall napisao je 2005. da popularnost izraza potječe od njegove sposobnosti da obustavi racionalnost, a naročito diskurs o poukama.[2] Argument "Mislite na djecu" upotrebljavaju zagovornici cenzure da bi zaštitili djecu od navodnih prijetnji.[7][8] Zajednica, prostor i mrežna cenzura (2009) tvrdi da klasifikacija djece na infantilan način, kao nevinih bića kojima je potrebna zaštita, jedan je od oblika opsesije nad pojmom čistoće.[7] U 2011. u članku u Časopisu za kulturna istraživanja primijećeno je da je izraz izrastao iz moralne panike.[9]

U Disneyjevom filmu iz 1964. Mary Poppins, lik gospođe Banks moli dadilju koja odlazi da ostane i "misli na djecu!"[10] Ovaj izraz populariziran je kao satirična referenca u animiranoj televizijskoj seriji Simpsoni 1996.[11][12] kada lik Helen Lovejoy izgovara: "Hoće li neko, molim vas, da misli na djecu!"[13][14][15] tokom burne rasprave građana u fiktivnom gradu Springfieldu.[13][16][17]

U časopisu Georgia State University Law Review 2012, Charles J. Ten Brink nazvao je korištenje "mislite na djecu" Helen Lovejoy uspješnom parodijom.[13] Upotreba ovog izraza u društvu često je bila predmet podsmijeha.[8] Nakon popularizacije u Simpsonima, izraz se još naziva i "Lovejoyin zakon",[15] "Odbrana Helen Lovejoy", "Sindrom Helen Lovejoy",[18] i "mislite-na-djecu-izam".[19][20]

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Sociolog Joel Best napisao je 1993. da su odrasli krajem 19. stoljeća razvili povećanu brigu o dobrobiti djece. Best je istakao da je društvo doživjelo pad nataliteta nakon industrijalizacije, s roditeljima koji su usmjeravali pažnju na manji broj djece. Prema njegovim riječima, u to vrijeme odrasli su počeli gledati na djetinjstvo kao na sveto razdoblje razvoja i na djecu kao na neprocjenjiva, divna i nevina bića. Tokom 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća, piše Best, odrasli vide djecu kao moguće žrtve i nastoje odstraniti navodne prijetnje.[21]

U zbirci Djeca i politika kulture iz 1995, antropologinja Vivienne Wee analizirala je kako odrasle osobe percepciraju djecu i kako ona podržava koncept prava djeteta. Wee piše da su u ovom modelu (koji je nazvala evropski obrazac) djeca viđena kao ranjiva, neiskvarena i da im je potrebna zaštita od autoritativnih odraslih osoba. Prema Wee, ovaj evropski obrazac doveo je do ideje da je djeci potrebno utočište u vidu Povelje Ujedinjenih nacija i Konvencije o pravima djeteta.[22]

Wee piše: "Alternativno, ranjivost djece može se tumačiti kao čistoća i nevinost kojima je potrebna zaštita odgovornih odraslih. Upravo je ovaj drugi, zaštitni režim tumačenja taj koji leži u osnovi same ideje o pravima djece kojima je potrebna zaštita povelje UN-a – otuda i Konvencija UN-a o pravima djeteta".[22] Ona je primijetila da je pogled na mlade kao slabe i nevine usredotočen na ono što se može desiti ako prava djece nisu zaštićena.[22]

Wee tvrdi da ovakvo ponašanje prema djeci nije sasvim pozitivno. Prema njenim riječima, takav stav može dovesti do licemjerja odraslih osoba koje pretpostavljaju da se svim njihovih radnjama dovodi do zaštite djece i da se stvara rizik od toga da odrasli ljudi mogu upotrebljavati moć "za dobrobit same djece". Ističući da vlast odraslih može biti maskirana kao empatija, Wee zaključuje: "Ova alternativna kulturna tumačenja ranjivosti djece na taj način stvaraju vlastite političke i psihološke posljedice".[22]

Prava djeteta[uredi | uredi izvor]

Mislite na djecu ... oslobođenu poraznog tereta opasnog i ponižavajućeg rada.

 – Bill Clinton[23]

"Mislite na djecu" korišten je u svom doslovnom smislu da brani prava djece.[4][5][6] Rana upotreba tokom 20. stoljeća uključuje pisanja iz 1914. Nacionalnog komiteta za dječiji rad koji kritizira standarde dječijeg rada u SAD-u.[4] Predsjednik SAD-a Bill Clinton koristio je izraz 1999. u govoru pred Međunarodnom organizacijom rada,[23] tražeći od prisutnih da zamisle značajno smanjenje dječijeg rada: "Mislite na djecu ... oslobođenu poraznog tereta opasnog i ponižavajućeg rada, kojima su vraćeni oni nezamjenljivi sati djetinjstva za učenje i igru i život".[23]

Doslovna upotreba ovog izraza nastavlja se u 21. stoljeću, sa Sarom Boyce iz Centra za dječija prava u Sjevernoj Irskoj koja se na njega oslanja da zaštiti prava djece u toj regiji.[5] U knjizi iz 2008. Dječiji rad u globaliziranom svijetu, izraz je upotrijebljen da skrene pažnju na ulogu dužničkog ropstva u dječijem radu.[24] Sara Dillon iz Pravne škole univerziteta Suffolk upotrijebila je izraz "A šta je s djecom" u svojoj knjizi iz 2009, Međunarodna prava djece, da bi ukazala na uslove dječije radne snage.[25] Benjamin Powell izraz je iskoristio drugačije u svojoj knjizi, Iz siromaštva: eksploatirajuće fabrike u globalnoj ekonomiji, pišući da se u odsustvu dječijeg rada neki mladi ljudi suočavaju sa glađu.[26] U knjizi o ljudskim pravima iz 2010, Prava djeteta i ljudski razvoj, dječiji psihijatar Bruce D. Perry koristio je izraz "mislite na djecu" da pozove ljekare da omoguće postupak koji je osjetljiv na razvojne faze kad je savjetovanje mladih u pitanju.[6]

Taktika u debati[uredi | uredi izvor]

Logička greška[uredi | uredi izvor]

U knjizi iz 2002, Umjetnost, argument i propaganda: Ovladavanje parlamentarnom debatom, John Meany i Kate Shuster nazvali su upotrebu izraza "Mislite na djecu" u raspravi vrstom logičke greške i pozivom na emocije.[1] Prema mišljenju autora, učesnik u debati mogao bi koristiti izraz da bi emotivno pridobio članove publike i izbjegao logičnu raspravu.[1] Navode primjer: "Znam da ovaj nacionalni raketni odbrambeni plan ima svoje protivnike, ali hoće li neko, molim vas, da razmisli o djeci?"[1] Njihova procjena istovjetna je s Margie Borschke koja je u članku za časopis Media International Australia incorporating Culture and Policy nazivala upotrebu izraza retoričkom taktikom.[3]

Etičar Jack Marshall opisao je "Mislite na djecu!" kao taktiku koja se koristi u pokušaju da stavi tačku na raspravu, jer izaziva argument bez odgovora.[2] Prema Marshallovim riječima, strategija je uspješna u sprečavanju racionalne rasprave.[2] Nazvao je njeno korištenje neetičkim načinom izazivanja pomutnje u raspravi, pogrešno preusmjeravajući empatiju na objekt koji možda nije ni bio u središtu pažnje originalnog argumenta.[2] Marshall je napisao da iako upotreba izraza može imati pozitivnu namjeru, ona izaziva iracionalnost kada je iznova koriste obje strane u sporu.[2] On je došao do zaključka da izraz može preobraziti poštovanje propisa u etičku dilemu, upozoravajući društvo da izbjegava njegovu upotrebu kao završni argument.[2]

U članku iz 2015. "Mislite na djecu", Michael Reagan kritizira način na koji političari upotrebljavaju izraz.[27] Prema Reaganovim riječima, političari moraju da prestanu koristiti djecu kao sredstvo kad se zalažu za određene vladine programe.[27] Taktiku je nazvao nelogičnim argumentom, činom očaja onih koji osjećaju da imaju slabije argumente u raspravi zasnovanoj na razumu.[27] Ističući da je podjednako koriste demokrati i republikanci u Sjedinjenim Američkim Državama,[27] Reagan je taktiku nazvao "očiglednim političkim sranjem".[27]

Moralna panika[uredi | uredi izvor]

Videozapis u kojem kongresmenka Mia Love upotrebljava izraz

Časopis za kulturna istraživanja objavio je članak Debre Ferreday u 2010,[28] koji je ponovo štampan u knjizi iz 2011. Nada i feministička teorija.[9] Prema Ferredayinim riječima, medijska upotreba "Hoće li neko da misli na djecu!" postala je uobičajena u uslovima moralne panike.[9] Ona sugerira da je izraz postao toliko rasprostranjen da bi mogao postati drugi Godwinov zakon.[9]

U članku iz 2011. za časopis Post Script, Andrew Scahill pisao je o moći djece u retorici da stvori neoboriv stav za suprotnu poziciju.[29] Prema Scahillovim riječima, osoba koja se bori "za djecu" stvara izuzetno tešku situaciju za protivnika da zauzme poziciju koja "nije za djecu".[29] Cassandra Wilkinson raspravlja o utjecaju retorike "mislite na djecu" u članku iz 2011. za IPA Review.[30] Poziva se na istraživanje iz knjige Bez straha: Odrastanje u društvu nesklonom riziku autora Tima Gilla, da preosjetljivost u zaštiti djece od moguće štete ima neželjene efekte u doprinosu nemogućnosti mladih da se zauzmu prema vlastitom izboru i da reagiraju na opasne situacije.[31] U časopisu New Statesman, Laurie Penny okarakterizirala je taktiku kao sistem političkih uvjerenja i nazvala ga je "mislite-na-djecu-izam".[19]

Elizabeth Stoker Bruenig napisala je u članku iz 2014. za časopis First Things, da se moraliziranje ovim izrazom često sreće u raspravama o seksualnosti,[20] pripisujući ovo rastućoj društvenoj percepciji morala kao ženstvenog domena.[20] Bruenig je također navela obilježavanje NBC-jevog odbijanja da emitira filmsku najavu o abortusu kao "mislite-na-djecu-izam".[20]

Cenzura[uredi | uredi izvor]

Scott Beattie piše u svojoj knjizi iz 2009, Zajednica, prostor i mrežna cenzura, da je pitanje "Zar niko ne misli na djecu?" često postavljaju osobe koje se zalažu za cenzuru iz straha da bi mladi mogli vidjeti neprikladne stvari.[7] Prema Beattiejevim riječima, mladi su predstavljeni kao moguće žrtve seksualnih predatora na internetu da bi se povećala kontrola interneta; karakterizacija djeteta kao infantilnog pobuđuje koncept nevinosti koji je jedan od oblika opsesije nad konceptom čistoće.[7]

Za časopis Make, Cory Doctorow napisao je u članku iz 2011. da "Hoće li iko da misli na djecu?!" koriste iracionalni pojedinici da podrže argumente o opasnostima za mlade od "Četiri jahača Infokalipse": "pirati", teroristi, organizirani kriminal i dječija pornografija.[32] Prema Doctorowim riječima, izraz je korišten da uguši raspravu o ishodišnim pitanjima i da zaustavi racionalnu analizu.[32] Primijetio je njegovu čestu upotrebu kad društvo određuje odgovarajući pristup pravnim aspektima računarstva.[32]

U svojoj knjizi iz 2013, Žarko snimanje filmova, Mike Watt raspravlja o historiji cenzure u odnosu na Zakon o nepristojnim publikacijama iz 1959. u Ujedinjenom Kraljevstvu i ističe da su filmovi zabranjeni u ovom razdoblju postali poznati kao "video-gadovi" (engleski: video nasties).[33] Watt je nazvao sadašnje tumačenje takve cenzure karakterizacijom "mislite na djecu".[33] Brian M. Reed piše u svojoj knjizi, Ne tiče se nikoga (također objavljena 2013), da je ovaj izraz lišen sadržaja i da, radi komičnog efekta, može biti zamijenjen s "Koliko mačića mora umrijeti?"[34]

Za časopis Reason, u 2015, novinar Brendan O'Neill piše da Marjorie Heins u svojoj knjizi Ne pred djecom: Nepristojnost, cenzura i nevinost omladine navodi da vlade stoljećima koriste prevenciju "štete prema maloljetnicima" kao izgovor da povećaju cenzuru i kontrolu.[35] Prema O'Neillovim riječima, upotreba "Hoće li neko, molim vas, da misli na djecu?" u savremenoj kulturi značajno je porasla i predstavlja sredstvo ispoljavanja moralnog autoriteta s emocionalnom ucjenom.[35]

Popularizacija[uredi | uredi izvor]

Film i televizija[uredi | uredi izvor]

David X. Cohen napisao je 1996. "Much Apu About Nothing", epizodu serije Simpsoni, gdje Helen Lovejoy moli prisutne slušaoce da "misle na djecu".[12]

Prema riječima Kathryn Laity, rana upotreba izraza potječe iz 1964. u filmu kompanije Walt Disney Mary Poppins.[10] U prvoj sceni, lik gospođe Banks zalaže se kod dadilje da ne ode moleći je da "misli na djecu!".[10] Laity piše da popularna upotreba izraza izaziva jake emocije kod onih koji se protive državi dadilji,[10] što ukazuje na sukob u SAD-u između konzervatizma (proistekao od puritanaca) i želje da se seks koristi u reklamiranju.[10]

"Mislite na djecu" u velikoj mjeri popularizirao je lik Helen Lovejoy, supruga velečasnog Lovejoya, u animiranoj televizijskoj seriji Simpsoni.[13][14][15] Lovejoy (koja se prvi put pojavila 1990)[36][37] u više navrata je uzviknula: "Mislite na djecu" u nekoliko epizoda serije.[15][38][39] Izraz je prvi put upotrijebila u epizodi "Much Apu About Nothing" koju je napisao David X. Cohen i koja je emitirana 1996.[11][12][40] Lovejoyino insistiranje postajalo je sve uzrujanije svakom naknadnom upotrebom.[40]

Scenarist serije Simpsoni Bill Oakley, u audio-komentaru epizode na DVD-u iz 2005, rekao je da je motivacija za izraz u seriji da se naglasi kako se "mislite na djecu" koristi u raspravi; irelevantno, skrenulo je rasprave od prvobitnih tema.[12] Lovejoy je koristila varijacije izraza, uključujući "O, hoće li neko, molim vas, da misli na djecu"[11][16] i "A šta je s djecom",[13][41] drečeći najčešće kad stanovnici fiktivnog grada Springfielda razmatraju sporni problem ili raspravljaju o politici[16][17] i kad logika omane.[18] Komična upotreba ovog izraza u Simpsonima[16] ismijavala je njegovu upotrebu u javnom diskursu.[15]

Lovejoyin zakon[uredi | uredi izvor]

Nakon popularizacije izraza u Simpsonima, njegova upotreba u društvu često je ismijavana.[8] U novinama Toronto Star, novinar Edward Keenan nazvao ju je "Lovejoyin zakon". Keenan ga definira kao upozorenje o tome da je izraz vjerovatna diverzija od slabog logičkog stava i piše da prava empatija prema djeci uključuje racionalno rasuđivanje, a ne manipulaciju.[15] U članku za irske novine Sunday Independent, Carol Hunt naziva upotrebu izraza u političkoj raspravi "odbrana Helen Lovejoy" i piše da je također poznata kao "sindrom Helen Lovejoy". Prema Hunt, ona se često koristi u vezi s hipotetičkom djecom, a ne s pravom djecom pogođenom problemima.[18]

U članku za Georgia State University Law Review, profesor Pravnog koledža Državnog univerziteta u Michiganu Charles J. Ten Brink piše da je karakterističan izraz Helen Lovejoy vješta i djelotvorna parodija.[13] Prema The Canberra Times, na Helen Lovejoy ih je podsjećalo to što je Odjeljenje za komunikacije australijske vlade upotrijebilo ovaj izraz 2009. kao podršku internetskoj cenzuri.[41]

U svojoj knjizi, Mit o zlu, Phillip A. Cole napisao je da molba Helen Lovejoy pretpostavlja da su djeca čiste, neiskvarene moguće žrtve koje zahtijevaju neprestanu zaštitu od opasnosti.[42] Cole suprotstavlja ovo poimanje s likom Barta Simpsona, koji preferira stvaranje nereda umjesto konformizma te odanost umjesto propisa.[42] Prema Coleu, ovo svjedoči o dvojnoj percepciji djece u društvu: bezazleni mogući plijen i zlonamjerni pojedinci kojima se ne može vjerovati.[42] Cole piše da je tokom historije dijete predstavljalo čovjekovu divlju prošlost i optimističnu budućnost.[42] Jo Johnson napisala je poglavlje "Hoće li neko da misli na djecu?" u knjizi Mame posrednici, u kojoj je analizirala upotrebu izraza u animiranim medijima (uključujući i Simpsone).[43] Prema Johnson, ovaj izraz ključni je primjer kako popularna kultura oslikava majke kao neurotične osobe, ispunjene nemirom o moralnim vrijednostima.[43]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d e f Meany 2002, str. 65.
  2. ^ a b c d e f g h Marshall 2005.
  3. ^ a b c Borschke 2011, str. 17.
  4. ^ a b c National Child Labor Committee 1914, str. 39, 73.
  5. ^ a b c Boyce 2003.
  6. ^ a b c Perry 2010, str. 498.
  7. ^ a b c d Beattie 2009, str. 165–167.
  8. ^ a b c Keenan (1. 10. 2014), str. GT4.
  9. ^ a b c d Coleman 2011, str. 99.
  10. ^ a b c d e Laity 2013, str. 118–119, 128.
  11. ^ a b c Cohen 1996.
  12. ^ a b c d Cohen 2005.
  13. ^ a b c d e f Ten Brink 2012, str. 789.
  14. ^ a b Shotwell 2012, str. 141.
  15. ^ a b c d e f Keenan (26. 4. 2014), str. IN2.
  16. ^ a b c d Patrick 2000, str. B5.
  17. ^ a b Kitrosser 2011, str. 2395.
  18. ^ a b c Hunt 2014, str. 27.
  19. ^ a b Penny 2011.
  20. ^ a b c d Bruenig 2014.
  21. ^ Best 1993, str. 3–6.
  22. ^ a b c d Wee 1995, str. 188.
  23. ^ a b c Clinton 1999.
  24. ^ Nesi 2008, str. 7.
  25. ^ Dillon 2009, str. 117.
  26. ^ Powell 2014, str. 5.
  27. ^ a b c d e Reagan 2015.
  28. ^ Ferreday 2010, str. 409–429.
  29. ^ a b Scahill 2011, str. 69–81.
  30. ^ Berg 2011.
  31. ^ Wilkinson 2011.
  32. ^ a b c Doctorow 2011, str. 31.
  33. ^ a b Watt 2013, str. 233.
  34. ^ Reed 2013, str. 110.
  35. ^ a b O'Neill 2015.
  36. ^ Groening 1997, str. 25.
  37. ^ Martyn 2000.
  38. ^ Sagers 2009.
  39. ^ TelevisionWeek 2008, str. 4.
  40. ^ a b Chappell 2014.
  41. ^ a b McLennan 2009, str. A15.
  42. ^ a b c d Cole 2006, str. 122.
  43. ^ a b Johnson 2012, str. 65–66.

Reference[uredi | uredi izvor]

  • Beattie, Scott (2009). Community, Space and Online Censorship. Ashgate. str. 165–167. ISBN 978-0-7546-7308-8.
  • Berg, Chris (1. 9. 2011). "From the Editor". IPA Review. ISSN 1329-8100 – preko HighBeam Research.
  • Best, Joel (1993). Threatened Children: Rhetoric and Concern about Child-Victims. University of Chicago Press. str. 3–6. ISBN 978-0-226-04426-2.
  • Borschke, Margie (novembar 2011). "Rethinking the rhetoric of remix". Media International Australia incorporating Culture and Policy. University of Queensland, School of Journalism and Communication. 141: 17 – preko InfoTrac.
  • Boyce, Sara (2003). "Northern Ireland's Bill of Rights: A Children's Rights Perspective". ChildRIGHT. Children's Legal Centre (183). ISSN 0265-1459. OCLC 749128561.
  • Bruenig, Elizabeth Stoker (30. 6. 2014). "Clutch your pearls and think of the children". First Things. Arhivirano s originala, 16. 9. 2014. Pristupljeno 2. 5. 2015.
  • Chappell, Les (13. 7. 2014). "Review: The Simpsons (Classic): 'Much Apu About Nothing' – Won't somebody PLEASE think of the children?!?!". The A.V. Club. Arhivirano s originala, 15. 7. 2014. Pristupljeno 2. 5. 2015.
  • Clinton, Bill (16. 6. 1999). "Address by Mr. Bill Clinton, President of the United States". International Labour Conference, 87th Session. International Labour Organization. Arhivirano s originala, 12. 7. 2012. Pristupljeno 4. 11. 2014. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  • Cole, Phillip A. (2006). "Bad Seeds". The Myth of Evil: Demonizing the Enemy. Praeger. str. 122. ISBN 978-0-275-99216-3.
  • Cohen, David X. (1996). Much Apu About Nothing. Simpsoni (The Simpsons) (televizijska epizoda). 20th Century Fox (objavljeno 5. 5. 1996). Dešava se na 4:23; 5:51; 6:21. Produkcijski kod: 3F20; Epizoda br. 151; 7. sezona: 23. epizoda. Think of the children! (Mislite na djecu!)
  • Cohen, David; Matt Groening; Bill Oakley (2005). The Simpsons season 7 DVD commentary for the episode "Much Apu About Nothing" (DVD). 20th Century Fox.
  • Dillon, Sara (2009). International Children's Rights. Carolina Academic Press. str. 117. ISBN 978-1-59460-115-6.
  • Doctorow, Cory (1. 7. 2011). "Four Horsemen of the 3D Printing Apocalypse". Make magazine. Sebastopol, Kalifornija: Maker Media. 27: 31. ISSN 1556-2336. Arhivirano s originala, 31. 10. 2013. Pristupljeno 3. 11. 2014.
  • Ferreday, Debra (2010). "Reading Disorders: Online Suicide and the Death of Hope". Journal for Cultural Research. 14 (4): 409–426. doi:10.1080/14797581003765366.
  • Ferreday, Debra (2011). "Reading Disorders: Online Suicide and the Death of Hope". u Coleman, Rebecca; Ferreday, Debra (ured.). Hope and Feminist Theory. Routledge. str. 99. ISBN 978-0-415-61852-6.
  • Groening, Matt (1997). Richmond, Ray; Coffman, Antonia (ured.). The Simpsons: A Complete Guide to Our Favorite Family (1. izd.). New York: HarperPerennial. str. 25. ISBN 0-06-095252-0. LCCN 98141857. OCLC 37796735. OL 433519M.
  • Hunt, Carol (5. 1. 2014). "Don't use our children as shields to protect status quo; The Helen Lovejoy argument against gay adoption is simply discrimination in a 'caring' guise, writes Carol Hunt". Sunday Independent. Independent Newspapers Ireland Limited. str. 27 – preko LexisNexis.
  • Johnson, Jo (2012). "'Won't Somebody Think of the Children?': The Nineties Subversion of the Animated Mother". u Podnieks, Elizabeth (ured.). Mediating Moms: Mothers in Popular Culture. McGill-Queen's University Press. str. 53–68. ISBN 978-0-7735-3979-2.
  • Keenan, Edward (26. 4. 2014). "'Won't somebody please think of the children!'; The Simpsons has taught us not to trust anyone who stoops to use the corruptibility of children to advance a political argument". The Toronto Star. str. IN2 – preko LexisNexis.
  • Keenan, Edward (1. 10. 2014). "Thinking of the children is no laughing matter". The Toronto Star. str. GT4 – preko LexisNexis.
  • Kitrosser, Heidi (maj 2011). "Symposium: Presidential Influence Over Administrative Action: Scientific Integrity: The Perils and Promise of White House Administration". Fordham Law Review. Fordham University School of Law. 79: 2395 – preko LexisNexis.
  • Laity, Kathryn A. (2013). "Chapter Nine: 'Won't somebody please think of the children?' The case for Terry Gilliam's Tideland". u Birkenstein, Jeff; Froula, Anna; Randell, Karen (ured.). The Cinema of Terry Gilliam: It's a Mad World. Directors' Cuts. Wallflower Press. str. 118–119, 128. ISBN 978-0-231-16534-1.
  • Marshall, Jack (16. 2. 2005). "'Think of the Children!': An Ethics Fallacy". Ethics Scoreboard. Alexandria, Virginia: ProEthics, Ltd. Arhivirano s originala, 22. 2. 2014. Pristupljeno 1. 11. 2014.
  • Martyn, Warren; Wood, Adrian (2000). "Jacques To Be Wild". BBC Homepage: Entertainment; The Simpsons. BBC. Arhivirano s originala, 2. 1. 2009. Pristupljeno 6. 5. 2007.
  • McLennan, David (18. 12. 2009). "Grey areas taint web blacklist". The Canberra Times. Australija. str. A15 – preko LexisNexis.
  • Meany, John; Kate Shuster (2002). Art, Argument, and Advocacy: Mastering Parliamentary Debate. New York: International Debate Education Association. str. 65. ISBN 978-0-9702130-7-5. OCLC 438996525.
  • National Child Labor Committee (1914). "Mr. Coal's Story". The Child Labor Bulletin. Manhattan. 3 (2): 39, 73. ISSN 0360-0823. OCLC 612770438.
  • Nesi, Giuseppe; Nogler, Luca; Pertile, Marco, ured. (2008). Child Labour in a Globalized World. Ashgate. str. 7. ISBN 978-0-7546-7222-7.
  • O'Neill, Brendan (19. 4. 2015). "Conversion Therapy and Other 'For the Children' Measures As Efforts to Curtail Liberty". Reason. ISSN 0048-6906. Arhivirano s originala, 2. 5. 2015. Pristupljeno 2. 5. 2015.
  • Patrick, Jeremy (2. 12. 2000). "Don't forget, GLBT people have children, too". Lincoln Journal Star. Nebraska. str. B5 – preko LexisNexis.
  • Penny, Laurie (17. 1. 2011). "This divorce tax is emotional terrorism". New Statesman – preko HighBeam Research.
  • Perry, Bruce D. (2010). Willems, Jan (ured.). Children's Rights and Human Development. Maastricht Series in Human Rights. Intersentia. str. 498. ISBN 978-94-000-0032-2.
  • Powell, Benjamin (2014). Out of Poverty: Sweatshops in the Global Economy. Cambridge Studies in Economics, Choice, and Society. Cambridge University Press. str. 5. ISBN 978-1-107-02990-3.
  • Reagan, Michael (23. 3. 2015). "Think of the children". Yankton Daily Press & Dakotan. Cagle Cartoons; CagleCartoons.com. Pristupljeno 2. 5. 2015.
  • Reed, Brian M. (2013). Nobody's Business: Twenty-First Century Avant-Garde Poetics. Cornell University Press. str. 110. ISBN 978-0-8014-5157-7.
  • Sagers, Aaron (12. 5. 2009). "Pop 20: When sexual discomfort reaches our legislative branch". The Monitor. McAllen, Texas. McClatchy-Tribune News Service – preko LexisNexis.
  • Scahill, Andrew (2011). "The Sieve or the Scalpel: The Family Movie Act of 2004, Infantile Citizenship, and the Rhetoric of Censorship". Post Script: Essays in Film and the Humanities. 30 (2): 69–81. ISSN 0277-9897 – preko InfoTrac.
  • Shotwell, Mikaela (zima 2012). "Won't Somebody Please Think of the Children?!". The Journal of Gender, Race & Justice. Iowa City, Iowa: University of Iowa. 15: 141 – preko LexisNexis. The Simpsons character Helen Lovejoy popularized this phrase.
  • TelevisionWeek staff (18. 2. 2008). "Blink". TelevisionWeek. Crain Communications: 4 – preko LexisNexis.
  • Ten Brink, Charles J. (2012). "Gayborhoods: Intersections of Land Use Regulation, Sexual Minorities, and the Creative Class". Georgia State University Law Review. Georgia State University. 28: 789 – preko LexisNexis.
  • Watt, Mike (2013). Fervid Filmmaking. McFarland. str. 233. ISBN 978-0-7864-7066-2.
  • Wee, Vivienne (1995). Stephens, Sharon (ured.). Children and the Politics of Culture. Princeton University Press. str. 188. ISBN 978-0-691-04328-9.
  • Wilkinson, Cassandra (1. 9. 2011). "Let Kids Be Kids". IPA Review. ISSN 1329-8100 – preko HighBeam Research.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Mislite_na_djecu&oldid=3523730"