Montrealski protokol
Montrealski protokol je međunarodni ugovor osmišljen za zaštitu ozonskog omotača postupnim ukidanjem proizvodnje brojnih supstanci odgovornih za uništavanje ozona. Dogovoren je 16. septembra 1987. godine, a stupio je na snagu 1. januara 1989. godine. Od tada je revidiran devet puta: 1990. (London), 1991. (Nairobi), 1992. (Kopenhagen), 1993. (Bangkok), 1995. (Beč), 1997. (Montreal), 1998. (Australija), 1999. (Peking), te 2016. godine (Kigali).[1][2]
Historija i razvoj
[uredi | uredi izvor]
Montrealski protokol nastao je kao odgovor na zabrinutost naučne zajednice i međunarodnih organizacija zbog ubrzanog uništavanja ozonskog omotača. Prvi dokazi o negativnom uticaju supstanci kao što su hlorofluorougljici (CFC) pojavili su se u 1970-im godinama, a otkriće ozonske rupe iznad Antarktika 1985. godine dodatno je ubrzalo proces pregovora o regulaciji tih supstanci.
Glavne odredbe protokola
[uredi | uredi izvor]Montrealski protokol sadrži niz mjera i ciljeva, uključujući:
- Postepeno ukidanje proizvodnje i upotrebe supstanci koje oštećuju ozonski omotač, poput CFC-a, halona i drugih hemikalija.
- Podršku zemljama u razvoju kroz finansijske i tehnološke transfer programe kako bi im se olakšala tranzicija ka ekološki prihvatljivim alternativama.
- Mehanizam za redovno praćenje i reviziju mjera u cilju postizanja ciljeva protokola.
Efekti i rezultati
[uredi | uredi izvor]Zahvaljujući ovom međunarodnom sporazumu, ozonska rupa iznad Antarktika se postepeno obnavlja.[3] Prema klimatskim projekcijama, ozonski omotač će se vratiti na nivo iz 1980. godine između 2050. i 2070.[4]
Međunarodna saradnja i uticaj
[uredi | uredi izvor]Zbog svog širokog prihvatanja i implementacije, Montrealski protokol se smatra primjerom uspješne međunarodne saradnje. Kofi Annan je izjavio da je "možda najuspješniji međunarodni sporazum do sada bio Montrealski protokol".[5]
Dva ugovora o ozonu ratificiralo je 197 strana (196 država i Evropska unija),[6] čime su postali prvi univerzalno ratifikovani ugovori u historiji Ujedinjenih nacija.[7]
Izazovi i budući koraci
[uredi | uredi izvor]Iako je Montrealski protokol postigao značajan uspjeh, još uvijek postoje izazovi:
- Pojava novih supstanci sa potencijalnim negativnim uticajem na atmosferu, poput hidrofluorougljika (HFC).
- Potreba za dodatnim mjerama kako bi se ubrzao proces obnavljanja ozonskog omotača.
- Implementacija i praćenje pridržavanja pravila u zemljama sa slabijom regulativom.
Međunarodna zajednica i dalje prati sprovođenje protokola i prilagođava njegove mjere u skladu s novim naučnim saznanjima.
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Hub, IISD's SDG Knowledge. "Kigali Amendment Enters into Force, Bringing Promise of Reduced Global Warming | News | SDG Knowledge Hub | IISD" (jezik: engleski). Pristupljeno 7. 3. 2019.
- ^ McGrath, Matt (15. 10. 2016). "Deal reached on HFC greenhouse gases". BBC.
- ^ Ewenfeldt B, "Ozonlagret mår bättre", Arbetarbladet 12-9-2014, p. 10.
- ^ "Ozone Layer on Track to Recovery: Success Story Should Encourage Action on Climate". UNEP. UNEP. 10. 9. 2014. Arhivirano s originala, 13. 9. 2014. Pristupljeno 18. 9. 2014.
- ^ "The Ozone Hole-The Montreal Protocol on Substances that Deplete the Ozone Layer". Theozonehole.com. 16. 9. 1987. Arhivirano s originala, 12. 9. 2012. Pristupljeno 14. 1. 2022.
- ^ "Status of Ratification – The Ozone Secretariat". Ozone.unep.org. Arhivirano s originala, 8. 10. 2014. Pristupljeno 10. 3. 2008.
- ^ "UNEP press release: "South Sudan Joins Montreal Protocol and Commits to Phasing Out Ozone-Damaging Substances"". Unep.org. Arhivirano s originala, 4. 3. 2016. Pristupljeno 14. 1. 2022.