Ovaj članak je bio izabran za odabrani članak mjeseca.

Musa Ćazim Ćatić

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Preferences-system.svg Ovom članku potrebna je jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.
Commons-emblem-issue.svg Ovaj članak sadrži lasičiji govor, odnosno prazne fraze često praćene pristranošću ili neodređenim tvrdnjama. Takve tvrdnje treba razjasniti ili ukloniti.
Musa Ćazim Ćatić
Musa Ćazim Ćatić.jpg
Rođenje 12. mart 1878.(1878-03-12)
Odžak, Osmanlijsko carstvo
Smrt 6. april 1915. (37 god.)
Tešanj, Austro-Ugarska
Nacionalnost Bošnjak
Slika Muse Ćazima Ćatića na novčanici od 50 konvertibilnih maraka

Musa Ćazim Ćatić (Odžak, 12. mart 1878. - Tešanj 6. april 1915.) je bio bošnjački pjesnik, rođen u Odžaku gdje je pohađao mekteb i osnovnu školu, a nakon očeve smrti i majčine preudaje seli se u Tešanj, uči brijački zanat, upisuje se u medresu i uči kod tešanjskog muftije Mesud efendije Smajlbegovića turski, arapski i perzijski jezik. Godine 1898. odlazi u Carigrad, gdje se upoznaje s Osmanom Đikićem, a već slijedeće godine vraća se kući i potom tri godine služi vojsku u Tuzli i Budimpešti. Otuda ponovo odlazi u Carigrad, gdje pohađa medresu Mektebi numuci terekki, a zatim prelazi u gimnaziju. Usljed imovinskih neprilika vraća se u Sarajevo i tu upisuje Šerijatsku sudačku školu. Već tada sarađuje u brojnim listovima, ponajviše u Beharu. Nakon što je zbog bohemskog života isključen iz internata, preuzima uredništvo Behara, diplomira, odlazi u Zagreb, upisuje Pravni fakultet, druži se s Matošem i Tinom i 1910. godine vraća se u Bosnu, gdje u više mjesta (Bijeljina, Tešanj, Sarajevo) službuje da bi napokon preuzeo časopis Biser u Mostaru i sav se posvetio spisateljskom radu: piše pjesme, eseje, kritike, prevodi brojne studije i knjige, za Kalajdžićevu Muslimansku biblioteku. Ali, već 1914. ponovo biva mobilisan, prebačen u Tuzlu, pa u Orkeny u Mađarskoj. Tada se razbolio od tuberkuloze, pa je poslije kratkog liječenja vraćen u Tešanj gdje umire. Na njegovom mezaru u Tešnju stoji isklesano: "Ovdje leži pjesnik odličnoga dara, koji nije tražio časti ni šićara, već boemski živio i čuvenstveno pjevo, dok ga smrt ne doprati do ovog mezara." Mnoge škole u Bosni i Hercegovini nose njegovo ime među kojima je i tešanjska Gimnazija "Musa Ćazim Ćatić".

Sva njegova djela su naknadno sabrana u dvije knjige: Izvorna poezija i Izvorna i prevedena proza, pod nazivom Sabrana djela.

Ezoterik

M. Ć. Ćatić je bio pjesnik po vokaciji i emotivnoj strukturi, koji je poetski doživljavao i maštovito sublimirao sve ono sa čim je dolazio u dodir. Ćatiću je poezija bila život, smisao egzistiranja, atmosfera stvarnosti, medijum u kome se neprekidno kretao njegov duh.

Erotik

Iz njega je izlazio osjećaj tuge, kao naličje osjećanja goleme životne radosti. Tu su počeci, možda i čitavo objašnjenje najgore tragedije, u ovoj tuzi koja rastvara i razara. Ćatić nikad ne odstupa od jedne tradicije islama – najbliže sufizmu. I kad pjeva mehanu nije daleko od Hafiza. Njegova erotika veže ga uz grupu madrigalista i viteških memestrela koji su oponašanje Hajnea, ovdje oplođena žarom Istoka paoma i kasida, dotjerali do stepena savjesti jedne nacionalne škole, koja se postepeno otrcala. Hajne i drugi učitelji oponašali su Istok, domaći oponašatelji Hajnea živjeli su u okviru gdje su istočnu imaginaciju mogli bolje razumjeti; a što je kod drugih bila učenost i izučenost, kod Ćatića je bilo sasvim na vrelu, razumljivo, kod njega je to bilo živo učenje.

Mistik

Pjesnička tematika Ćatićeva situirana je, uglavnom, između dva pola, na relaciji između erotike i mistike. Erotici je pjesnika vukao nagon, mistici duhovno nastojanje. Kombinacija ovih motiva ponekad se javljala sa osjećanjem izvjesne duhovne nelagodnosti, ponekad opet sublimirana u vidu epikurejsko-hajjamovske vizije grijeha, života i pokajanja. Misticizam, Ćatića ne udaljava od stvarnosti i života – on je unekoliko aktivističke određenosti – taj misticizam koji se oslanja na misticizam i turskih i persijskih pjesnika, gdje mu treba tražiti i izvirišta, ne znači pesimističko bjekstvo duha, ponesenosti, sličnog onom kod Bodlera na koga se, isto tako, po mnogo čemu oslanja.

Literatura srca

M. Ć. Ćatić je počeo u stilu svog prethodnika Bašagića, prigoničarski, standardno, sa konvencionalnim instrumentarijem versifikacija i metrika, ograničenim fondom metafora iz narodne ženske pjesme i istočnjačkih poetskih simbola. On je međutim ubrzo napravio otvor u nevelikom i nedovoljno razvijenom poetskom naslijeđu, sačinivši jednu malu školu književnih sljedbenika, koja je predstavljala drugu etapu u razvoju bosanskohercegovačke moderne lirike.

Razvoj

U svom razvoju od prvih do zrelih stihova, Ćatić je pjevao o nedjeljivosti intimnog i univerzalnog, sebe i prirode, čovjeka i svijeta. U prvoj pjesničkoj fazi (do 1907.) taj se panteistički misticizam ostvaraju simbolikom i metaforikom, doživljenošću i atmosferom bosansko-muslimanske usmene i umjetničke pjesničke tradicije, s vidljivim zračenjem orijentalnih pjesničkih uzora. Ćatić je dobro poznavao poeziju i poetiku sufizma (istočnjačkog misticizma) o čemu svjedoči njegova kraća studija Misticizam i uticaj Perzijanaca na tursko pjesništvo. Međutim, početkom 20. vijeka moderna evropska književnost je donijela sasvim novi pjesniči senzibilitet, čijem je zračenju u drugoj pjesničkoj fazi izložena poezija Muse Ćazima Ćatića. To je osobito vidljivo u načinu konstituisanju pjesničke slike, u posvuda prisutnom nastojanju da se prirodom izabranih detalja, potom spojenih čulnih dojmova ili pretežnoću jutarnjih i sutonskih osvjetljenja i preliva sugerira utisak iz naslikanih pejsaža. U većem broju pjesama iz njegove druge pjesničke faze nesumnjivo su prisutne slike sličnosti sa lirikom hrvatskih modernista.

Književni motivi

Musa Ćazim Ćatić je pjevao o sebi, ženi, prirodi, svijetu – jednom riječju, pjevao je život. A on je za njega značio ljubav, ljubav kao spiritualis, kao mistični put ekstaze i iznesenja, kao božansku ljubav i sl. Ona je u prvom planu, ona je praktično dominantan motiv. Sva druga, tako brojna i različita raspoloženja pjesnikova, samo su posljedice neostvarene ljubavi, u najširem smislu te riječi: bol, tuga, patnja, očaj, nesreća, krik. Ćatić je naspram plača i jecaja postavio "bolnost". Svaki neuspjeh u ljubavi, u potrazi za srećom, za ljepotom, za trenutačnim mirom, za materijalnom sigurnošću, strašno je zabolio M. Ć. Ćatića. Svi njegovi soneti ispjevani nesrećama i porazima, nedosezima ljubavi i nezagrljajem sreće, i svom čistotom doživljaja ispisane su tuge i jadi.

No, zanimljivo je osvrnuti se na pjesničko rodoljublje, najneostvarenije, kao i pjesnikovo nacionalno lutanje, traženje neke svoje moguće okvirne odredbe. Zavičajni okvir je bio njegov domet i granica i od njega je ostalo samo vrijedno intimno viđenje BiH, upravo njenog osebujnog senzibilnog, čežnjom prodahnutog tlocrta, prosjeklog vodenom vertikalom Bosna – Neretva, pošavši od Savske ravnine.

Ljubav prema ženi u Ćatićevom pjesništvu opjevana je u širokom dijapazonu, od platonskog drhata i naslućivanja do gotovo posve erotskih slika koje su po svom položaju u pjesmama u različitoj funkciji: simboličkoj, čak mističnoj, s jedne strane i gotovo socijalnoj, s druge.

Naporedo sa pjesmama u kojima se čulna ljubav slavi bez zazora ili mističke dvosmislenosti, u Ćatićevoj poeziji se javio i čitav niz pjesama u kojima je lirski subjekt izražavao bolno osjećanje pokajanja i obraćanja, tražeći azil u okrilju religijskog autoriteta. U takvim bi se pjesmama opći ton religijske poruke i pouke pretvarao u duboko lični doživljaj nadmoćnosti duhovnog nad prolaznim strastima i zabludama svakodnevice. Pjesma Teubei nesuh po mišljenju A. Isakovića ova pjesma ne spada u krug religiozne poezije: "Ona je bolno iskrena i dirljiva čovjekova ispovjest - čovjeku, mada priziva Gospoda; a mogla bi tako pozivati i sotonu i ne biti bogohulna."

Vanjski linkovi