Nacionalni park Paklenica

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Nacionalni park Paklenica
IUCN kategorija II
(nacionalni park)
Skalni utvar Bojin Kuk.jpg
LokacijaŠibensko-kninska županija, Ličko-senjska županija (31 km2)
Najbliži gradGospić, Hrvatska
Koordinate44°22′00″N 15°26′00″E / 44.36667°N 15.43333°E / 44.36667; 15.43333
Površina95,08 km2
Osnovano1929, 1949(SFRJ) 1997. Hrvatska[1]
Nacionalni park Paklenica
Svjetska baština
Vaganski vrh.jpg
Vaganski vrh - najviši vrh Velebita
Lokacija Hrvatska
DioIskonske bukove šume Karpata i drugih regija Evrope
Sadrži1
Kriterijii, iii
Referenca1613
Uvrštenje2017. (41. sjednica)
Ugroženostno

Nacionalni park Paklenica Nacionalni park Paklenica prostire se na primorskoj padini južnog Velebita, neposredno iznad naselja Marasovići, do zone najviših planinskih vrhova (Vaganski vrh (1757m/nv), Babin vrh, Sveto brdo (1753 m/nv)). Administrativno pripada Zadarskoj županiji (64 km2) i Ličko-Senjskoj (31 km2), Hrvatska.[2]

Ime Paklenica najvjerojatnije potječe od smole crnog bora, tzv. „pakline“, koju je lokalno stanovništvo koristilo u narodnoj medicini, za zacjeljivanje rana, zatim kao luč - za osvjetljenje te za premazivanje drvenih brodova. Na relativno malom području susreće se bogatstvo geomorfoloških pojava i oblika, raznolik biljni i životinjski svijet, atraktivni krajolici i netaknuta priroda.

Park je prepoznatljiv po dva duboka kanjona - Velika i Mala Paklenica, okomito urezanim u južne padine Velebita, autohtonim šumama crnog bora i nekoliko tipova bukovih šuma.

Zaštićeno područje[uredi | uredi izvor]

Nacionalni park[uredi | uredi izvor]

Paklenica je prvi put bila proglašena Nacionalnim parkom još 1929. godine, ali zakonom kojeg je trebalo revidirati svake godine, a što se nije činilo. Drugi put je proglašena za nacionalni park u SFRJ 19. oktobra 1949. godine, tek nekoliko mjeseci nakon Plitvica.[3] Osnovni razlog proglašenja ovog prostora nacionalnim parkom bila je zaštita najočuvanijeg i najvećeg šumskog kompleksa na području Dalmacije.[4]

Godine 1997. predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman donio je odluku o proglašenju Zakona o izmjenama zakona o proglašenju šume Paklenica nacionalnim parkom.[5]

UNESCO-ova lista[uredi | uredi izvor]

Uz Nacionalni park Sjeverni Velebit i Rezervat prirode Hajdučki i Rožanski kukovi, dijelovi Paklenice upisani su na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Evropi kao dio zajedničke svjetske baštine 18 zemalja pod nazivom „Bukove prašume u Karpatima i drugim područjima Europe”.[6]

Riječ je o 2031 hektaru šume na lokacijama Suva draga - Klimenta i Oglavinovac - Javornik. Posebnost proglašenih iskonskih bukovih šuma temelji se na njihovoj izvornosti, geografskom položaju, starosti i veličini[7].

Historija[uredi | uredi izvor]

U posljednja dva milenijuma pne, u bronzanom dobu, područje su naseljavali pripadnici ilirskog plemena Liburna. Tada su nastale suhozidne građevine (gradine). Mogle su poslužiti kao zaklon stanovništvu iz okolnih zaseoka u slučaju opasnosti, a neke su bile i trajna naselja u kojima su stolovali lokalni moćnici. Ujedno su nadzirale važne stočarske i trgovačke puteve koji su kroz Paklenicu ili preko Rujna vodili u Velebit i preko njega u Liku. Neke od njih služile su za nadziranje plovidbe. Danas su razrušene, ali ponegdje je još moguće vidjeti prstenaste nasipe mjestimično visoke do nekoliko metara. U neposrednoj blizini gradina često se nalaze grobne gomile – nakupine velikog okruglog kamena pod kojima su, u grobnim škrinjama načinjenim od kamenih ploča, bili pokapani tadašnji moćnici. Većina ih je raskopana i grobovi opljačkani, ali ih je još ponegdje moguće uočiti, kao na području zaseoka Ljubotić iznad Tribanj-Kruščice.

Tokom posljednja dva stoljeća p.n.e., istočnu obalu Jadrana postepeno osvajaju rimske legije. Osnivanjem rimske provincije Dalmacije na početku 1. stoljeća naše ere uspostavlja se trajna rimska vlast. U to vrijeme osnovan je i Starigrad, rimski Argyruntum, koji se ubrzo razvio u važno trgovište. U četvrtom desetljeću prvog vijeka, car Tiberije ga je učvrstio bedemima i kulama. Uz cestu koja je iz grada vodila prema jugozapadu nalazilo se gradsko groblje. Iz otprilike 400 istraženih grobova prikupljeni su bogati arheološki nalazi: nakit, stakleno i metalno posuđe, oružje i alati. Najzanimljivija je zasigurno zbirka antičkog stakla – čak 146 posuda različitih oblika (zdjelice, čaše, boce) koja se čuva u Arheološkom muzeju grada Zadra.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Nacionalni parkovi u Hrvatskoj - protected planet - Pristupljeno 03.12.2021
  2. ^ Nacionalni park Paklenica - Pristupljeno 03.12.2021
  3. ^ "Zaštićena područja u Hrvatskoj". Svjetska baza podataka zaštićenih područja - WDPA - www.protectedplanet.net. Pristupljeno 9. 2. 2021. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  4. ^ "Nacionalni park Paklenica". np-paklenica.hr. Pristupljeno 22. 3. 2017. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  5. ^ "Zakon o izmjenama Zakona o proglašenju šume Paklenica nacionalnim parkom (NN 15/97)". Narodne novine 01/97-145/1 od 7.1.1997. Pristupljeno 22. 3. 2017. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  6. ^ UNESCO: Bukove prašume u Karpatima i drugim područjima Europe
  7. ^ Bukove šume Sjevernog Velebita i Paklenice na UNESCO-ovu popisu svjetske baštine - hina.hr 7. srpnja 2017.