Idi na sadržaj

Narodi knjige

S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Narodi knjige, kitabije ili ehli-kitāb (arapski: أهل الكتاب) jest klasifikacija u islamu za sljedbenike onih religija za koje muslimani smatraju da su primili božansko otkrivenje od Boga, uglavnom u obliku svetog pisma. Klasifikacija se uglavnom odnosi na predislamske abrahamske religije.[1] U Kur'anu se identificiraju kao Jevreji, kršćani, Sabejci i – prema nekim tumačenjima – zoroastrijanci.[2] Počevši od 8. stoljeća, ovo priznanje prošireno je na druge grupe, poput Samarićana (koji su blisko povezani s Jevrejima),[3] i, kontroverzno, hindusa, budista, džainista i sika, između ostalih.[4] U većini slučajeva naziv narodi knjige muslimani jednostavno koriste za sljedbenike judaizma i kršćanstva, s kojima islam dijeli mnoge vrijednosti, smjernice i principe.

Historijski gledano, u zemljama i regijama koje slijede islamski zakon vjerske zajednice koje su muslimani priznavali kao narod knjige podlijegale su pravnom statusu poznatom kao zimije, što znači da su imale mogućnost plaćanja posebnog poreza na glavu koji se zove džizja u zamjenu za privilegiju da praktikuju svoju vjeru i upravljaju svojom zajednicom u skladu s pravilima i normama vlastite religije.[3] Džizja je naplaćivana svim mentalno i fizički sposobnim odraslim muškarcima iz ovih priznatih nemuslimanskih zajednica. Praktikantima nepriznatih religija nije uvijek bila data ova privilegija iako su mnoge kasnije islamske države, posebno one na Indijskom potkontinentu, izmijenile svoje zakone kako bi proširile primjenu statusa zimija izvan prvobitno određenih jevrejskih i kršćanskih zajednica.

U Kur'anu se ovaj termin koristi u različitim kontekstima, od vjerskih polemika do odlomaka koji naglašavaju zajednicu vjere među onima koji posjeduju spise koji zagovaraju monoteizam, za razliku od politeizma ili bilo kojeg drugog oblika vjerovanja.[5]

Oznaka narodi knjige relevantna je i za islamske brakove: muslimanu je dozvoljeno oženiti se nemuslimankom samo ako je Jevrejka ili kršćanka, a dodatno mora osigurati da se sva djeca rođena s njegovom jevrejskom ili kršćanskom suprugom / suprugama odgajaju u muslimanskoj vjeri. Muslimankama nije dozvoljeno udati se za nemuslimane čak i ako su Jevreji ili kršćani.[6] U slučaju muslimansko-kršćanskog braka, koji se sklapa samo uz dozvolu kršćanske strane, Muhamedov Ashtiname nalaže da muslimanskom mužu nije dozvoljeno da spriječi svoju kršćansku suprugu da prisustvuje crkvi na molitvu i bogosluženje.[7][8]

U novije vrijeme ovaj termin ponovo su prisvojili neki Jevreji i kršćani kao sredstvo samoidentifikacije u odnosu na muslimane.[9]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. Sharon 2004; Madigan 2001.
  2. O sabiancima pogledajte De Blois 2004. O zoroastrijancima, pogledajte Darrow 2003; Nasr et al. 2015, str. 834 (verse 22:17).
  3. 1 2 Esposito 2003.
  4. Kimball 2019, str. 195. O hindusima, također, pogledajte Nasr 1972, str. 139.
  5. Vajda 1960–2007.
  6. Rahman, Fazlur (July 1980). "A Survey of Modernization of Muslim Family Law" (PDF). Ikhtyar.org. Pristupljeno 2 February 2022.
  7. Ahmed, Akbar S. (11 January 2013). Postmodernism and Islam: Predicament and Promise (jezik: engleski). Routledge. str. 62. ISBN 978-1-134-92417-2. Kur'an govori u prilog sljedbenicima Knjige. Naprimjer, sura 3, ajet 199, nosi univerzalnu poruku dobre volje i nade svima koji vjeruju, sljedbenicima Knjige, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost - kršćani, židovi ili muslimani. Muslimani se mogu vjenčati sa sljedbenicima Knjige,
  8. Timani, Hussam S.; Ashton, Loye Sekihata (29 November 2019). Post-Christian Interreligious Liberation Theology (jezik: engleski). Springer Nature. str. 196. ISBN 978-3-030-27308-8.
  9. Jeffrey 1996, str. xi–xiv.

Izvori

[uredi | uredi izvor]

Dodatna literatura

[uredi | uredi izvor]
  • Boekhoff-van der Voort, Nicolet, "Ahl al-Kitab (People of the Book)", in Muhammad in History, Thought, and Culture: An Encyclopedia of the Prophet of God (2 vols.), Edited by C. Fitzpatrick and A. Walker, Santa Barbara, ABC-CLIO, 2014, Vol I, pp. 9–11.