Nedostatak leukocitne adhezije

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Nedostatak leukocitne adhezije
S lijeva na desno: eritrocit (crveno krvno zrnce), trombocit i leukocit pod elektronskim mikroskopom
Klasifikacija i vanjski resursi
ICD-10D84.8
OMIM116920
eMedicineped/1302
MeSHD018370

Nedostatak adhezije leukocita (LAD), rijedak je autosomni recesivni poremećaj koji karakterizira imunodeficijencija, što rezultira ponavljajućim infekcijama.[1] LAD je podijeljen u tri podtipa: LAD1, LAD2 i nedavno opisani LAD3, poznat i kao LAD-1 /varijanta. U LAD3, imunski defekti nadopunjuju se Glanzmannovom trombastenijom – sa tendencijom krvarenja.[2][3]

Obilježja[uredi | uredi izvor]

LAD je prvi put prepoznat kao poseban klinički entitet 1970-ih. Klasični opisi LAD-a uključuju ponavljajuće bakterijske infekcije, nedostatke adhezije neutrofila i kašnjenje slijeganja pupčane vrpce. Defekti adhezije rezultiraju lošim leukocitnom hemotaksijom, posebno neutrofila, mogućnošću stvaranja gnoja i neutrofilije.

Osobe s LAD-om pate od bakterijskih infekcija koje počinju u periodu novorođenčeta. Infekcije kao što su omfalitis, upala pluća, gingivitis i peritonitis su česte i često opasne po život, zbog nemogućnosti dojenčeta da pravilno uništi napad patogene bolesti . Ove osobe ne formiraju apsces, jer granulociti ne mogu migrirati na mjesta infekcije.

Uzrok[uredi | uredi izvor]

Nedostatak adhezije leukocita ima autosomno recesivni obrazac nasljeđivanja.

Tipovi nedostatka adhezije leukocita uključuju LAD1, LAD2 i LAD3, od kojih je najčešći LAD1.

Tip OMIM Gen
LAD1 OMIM: 116920 ITGB2
LAD2 ili CDG2C OMIM: 266265 SLC35C1
LAD3 OMIM: 612840 FERMT3

Pacijenti sa LAD1 imaju nasljedni molekulski defekt koji uzrokuje nedostatak β-2 podjedinice integrina,[4] također zvan CD18, koji je kodiran genom ITGB2 na hromosomu 21. Ova podjedinica je uključena u stvaranje β-2 integrina (LFA-1, integrina alfaXbeta2 i Mac-1/ CR3), dimerizacijom sa različitim CD11 podjedinicama.

Mutacije u genu ITGB2 dovode do odsustva, smanjenja ili nepravilne proizvodnje i ekspresije proteina CD18, uzrokujući nedostatak ekspresije u membrani leukocitnolg β-2 integrina. Glavna funkcija ovih proteina je omogućavanje neutrofilima da izađu iz krvotoka u zaražena tkiva pridržavajući se različitih liganda, izraženih pomoću endotela, npr. ICAM-1. U bolesnika sa LAD-I, neutrofili se ne mogu ekstravazirati i boriti protiv bakterija u tkivima. Tada se bakterije mogu razmnožavati, što dovodi do simptomatske infekcije, koja se može nesmetano širiti i nanijeti ozbiljne ozljede važnim tkivima.

Dijagnoza[uredi | uredi izvor]

Tipski, dijagnoza uključuje nekoliko preliminarnih testova imunske funkcije, uključujući osnovnu procjenu humoralnog imunskog sistema i ćelijski posredovanog imunskog sistema . WBC diferencijalno će otkriti izuzetno povišene nivoe neutrofila (reda veličine 6-10x normalnih) jer nisu u mogućnosti da napuste krvne sudove. U slučaju LAD-I, specifična dijagnoza se obavlja pomoću protočne citometrije. Ova tehnika otkriva odsutnu ili smanjenu ekspresiju CD18 u membrani leukocita. Nedavno su uspostavljeni sistemi prenatalne dijagnoze, koji omogućavaju rano otkrivanje bolesti. Dijagnoza LAD-II uključuje proučavanje različitih glikoziliranih oblika proteina transferina. U LAD-III, kako je i funkcija trombocita pogođena, ovo bi se moglo koristiti za razlikovanje od ostalih tipova.

Liječenje[uredi | uredi izvor]

Iako pacijenti mogu dobiti intenzivnu antibiotsku terapiju, pa čak i transfuziju granulocita od zdravih davatelja, sadsašnja kurativna terapija je transplantacija hematopoetskih matičnih ćelija.[5] Međutim, napredak je postignut u genskoj terapiji, aktivnom području istraživanja. I penamivirus i lentivirusni vektori koji ispoljaavaju ljudski gen ITGB2 pod kontrolom različitih promotora, razvijeni su i do sada testovi u pretkliničkoj obradi LAD-I modela (kao što su miševi s nedostatkom CD18 i psi koji imaju nedostatak adhezije psećih leukocita).

Prognoza[uredi | uredi izvor]

Studija iz 2009. godine izvijestila je o rezultatima nalaza kod 36 djece koja su primila transplantaciju matičnih ćelija. U vrijeme praćenja (srednje vrijeme 62 mjeseca), stopa preživljavanja bila je 75%.[6]

Epidemiologija[uredi | uredi izvor]

LAD je rijetka bolest, s procijenjenom prevalencijom od 1/100.000 rođenih, bez opisane rasne ili etničke pripadnosti; češći tip je LAD1..

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Šablon:Imunodeficijencija mijeloida i komplementa

  1. ^ "Leukocyte Adhesion Deficiency: Immunodeficiency Disorders: Merck Manual Professional". Pristupljeno 1. 3. 2008.
  2. ^ Robert P; Canault M; Farnarier C; Nurden A; Grosdidier C; Barlogis V; … Alessi MC (2011). "A novel leukocyte adhesion deficiency III variant: kindlin-3 deficiency results in integrin- and nonintegrin-related defects in different steps of leukocyte adhesion". Journal of Immunology. 186 (9): 5273–83. doi:10.4049/jimmunol.1003141. PMID 21441448.
  3. ^ Abbas AK, Lichtman AH, Pillai S (2012). Cellular and molecular immunology (7th izd.). Philadelphia: Elsevier/Saunders. ISBN 978-1-4377-1528-6.
  4. ^ Kishimoto TK, Hollander N, Roberts TM, Anderson DC, Springer TA (1987). "Heterogeneous mutations in the beta subunit common to the LFA-1, Mac-1, and p150,95 glycoproteins cause leukocyte adhesion deficiency". Cell. 50 (2): 193–202. doi:10.1016/0092-8674(87)90215-7. PMID 3594570.
  5. ^ van Vliet DN, Brandsma AE, Hartwig NG (2004). "Leukocyte-adhesion deficiency - a rare disorder of inflammation". Ned. Tijdschr. Geneeskd. 148 (50): 2496–2500. PMID 15638198.
  6. ^ Qasim Waseem, Cavazzana-Calvo, Marina, Davies E.Graham, Davis Jeffery, Duval Michel, Eames Gretchen Farinha, Nuno Filopovich, Alexandra Fischer, Alain (17. 11. 2016). "Allogeneic hematopoietic stem cell transplantation for Leukocyte Adhesion Deficiency". Pediatrics. 123 (3): 836–840. doi:10.1542/peds.2008-1191. ISSN 0031-4005. PMC 3380632. PMID 19255011.CS1 održavanje: upotreba parametra authors (link)