Negativni i pozitivni ateizam

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Dijagram prikazuje odnose između slabog/jakog i implicitnog/eksplicitnog ateizma.
Eksplicitno jaki/pozitivni/tvrdi ateisti (ljubičasta boja desno) tvrde da je "postoji bar jedan Bog" netačna izjava.
Eksplicitno slabi/negativni/meki ateisti (plava boja desno) odbijaju ili izbjegavaju tvrdnju da bilo kakva božanstva postoje bez izričitog upotrebljavanja da je "postoji bar jedno božanstvo" netačna izjava.
Implicitno slabi/negativni ateisti (plava boja lijevo) bi sadržavalo osobe (poput male djece i nekih agnostika) koji ne vjeruju u božanstvo, ali nisu izričito odbacili ovakav pogled.
(Veličina dijagrama ne prikazuje relativan broj osoba unutar određene grupe.)

Pozitivni ateizam (također se naziva jaki ili čvrsti ateizam) je vrsta ateizma koja smatra da ne postoje nikakva božanstva; negativni ateizam (također se naziva slabi ateizam) je bilo koja druga vrsta ateizma (npr. slučaj u kojem osoba ne negira mogućnost postojanja a ni nepostojanja božanstava).[1][2][3]

Termine je prvi put koristio Antony Flew 1976, te su se počeli javljati u djelima Michaela Martina od 1990.

Obuhvat primjene[uredi | uredi izvor]

Zbog fleksibilnosti termina bog, moguće je da je osoba pozitivni ateist u smislu raznih shvatanja Boga, a da je negativni ateist u drugim pogledima. Naprimjer, za Boga klasičnog teizma se smatra da je jedno lično vrhovno biće koje je sveznajuće, svemoguće, svuda prisutno i sveblagonaklono koje brine za ljude i ljudske poslove. Za takvo božanstvo, moguće je da je neko pozitivni ateist (pogledati problem zla), ali moguće je biti negativni ateist u pogledu deističkog shvatanja Boga odbacivajući vjerovanje u istog, ali ne izričito odbacujući mogućnost postojanja takvog bića.

Prema kategorizaciji filozofa Georgea H. Smitha u kojoj ateizam dijeli na implicitni i eksplicitni, smatra da su termini "pozitivni i negativni" ateizam značajno drugačiji, zavisno od toga da li osoba drži izričiti stav da božanstva ne postoje. "Pozitivno eksplicitni" ateisti smatraju da je netačno reći da božanstva postoje. "Negativno eksplicitni" ateisti navode da ne vjeruju u božanstva, ali ne mogu reći da je tačan navod da božanstva ne postoje. Osobe koje smatraju da ne postoje božanstva, ali ne iskazuju svoje stavove, također se svrstavaju u implicitne ateiste. Između ostalih u kategoriji "implicitnih" ateista se također nađu i sljedeće osobe: djeca i odrasle osobe koje nisu čule za koncept božanstava; osobe koje su čule za božanstva, ali nisu odvojili vremena da dodatno razmisle o ovom konceptu; kao i agnostici koji obustavljaju svoje vjerovanje u božanstva, ali ga ne odbacuju. Svi implicitni ateisti ulaze u kategoriju negativnog/slabog ateizma.

Prema ovoj klasifikaciji, neki agnostici bi ušli u kategoriju negativnih ateista. Ispravnost ove kategorizacije je sporna, te je neki poznati ateisti poput Richarda Dawkinsa izbjegavaju. U svojoj knjizi Iluzija o Bogu, Dawkins opisuje osobe koje spadaju između kategorizacije da je "vrlo" i "malo" moguće da božanstva postoje kao "agnostike", te čuva termin "jaki ateist" za osobe koje izričito odbacuju postojanje božanstava. Sebe kategorizira kao "de facto ateistom" ali ne i "jakim ateistom" po ovoj skali.[4] U krugovima negativnog ateizma, filozof Anthony Kenny pravi razliku između agnostika (osobe koje smatraju da je tvrdnja "Bog postoji" nepouzdana) i teoloških nekognitivista (koji smatraju da su sva božanstva beznačajna).[5]

Druga značenja[uredi | uredi izvor]

Jacques Maritain već 1949. koristi termine negativni/pozitivni ateizam ali s drugim značenjem koje se odnosilo na hrišćanske apologetike.[6]

Indijski društveni reformator, anti-caste aktivist, i ateist Goparaju Ramachandra Rao (1902-1975, bolje poznat po svom nadimku "Gora") predložio je filozofiju koju je nazvao "pozitivni ateizam", koja je ateizam tretirala kao način življenja u svojoj knjizi "Pozitivni ateizam".[7]

Ateistička zajednica grada Austin (poznata po svojoj engleskoj skraćenici ACA za Atheist Community of Austin) koristi termin pozitivnog ateizma na drugi način. ACA smatra da je pozitivni ateizam pokušaj prikaza pozitivnog izgleda ateizma i odbacivanja loših stereotipa o ateistima, pogotovo od strane religijskih osoba u svojim bogomoljama.[8]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Flew, Antony (1976). "The Presumption of Atheism". The Presumption of Atheism, and other Philosophical Essays on God, Freedom, and Immortality. New York: Barnes and Noble. str. 14ff. Arhivirano s originala, 12. 10. 2005. Pristupljeno 17. 7. 2015. In this interpretation an atheist becomes: not someone who positively asserts the non-existence of God; but someone who is simply not a theist. Let us, for future ready reference, introduce the labels 'positive atheist' for the former and 'negative atheist' for the latter.
  2. ^ Martin, Michael (2006). The Cambridge Companion to Atheism. Cambridge University Press. ISBN 0-521-84270-0.
  3. ^ "Definitions of the term "Atheism"". Ontario Consultants on Religious Tolerance. 2007. Arhivirano s originala, 2. 1. 2020. Pristupljeno 17. 7. 2015.
  4. ^ Dawkins, Richard: Iluzija o Bogu str. 50–51
  5. ^ Kenny, Anthony (2006). "Worshipping an Unknown God". Ratio. 19 (4): 442. doi:10.1111/j.1467-9329.2006.00339.x.
  6. ^ Maritain, Jacques (juli 1949). "On the Meaning of Contemporary Atheism". The Review of Politics. 11 (3): 267–280. doi:10.1017/S0034670500044168. By positive atheism I mean an active struggle against everything that reminds us of God – that is to say, anti-theism rather than atheism – and at the same time a desperate, I would say heroic, effort to recast and reconstruct the whole human universe of thought and the whole human scale of values according to that state of war against God. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  7. ^ Robyn E. Lebron (2012). Searching for Spiritual Unity...Can There Be Common Ground?. CrossBooks. str. 532. ISBN 978-1-4627-1262-5. Arhivirano s originala, 28. 10. 2013. Pristupljeno 17. 7. 2015.
  8. ^ Atheist Experience #422: Blue Laws. 11. 11. 2005. Dešava se na 49:55. Arhivirano s originala, 15. 8. 2011. Pristupljeno 17. 7. 2015.