Nelson Mandela

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Preferences-system.svg Ovom članku je potrebna jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.
NotCommons-emblem-copyrighted.svg Sporno je da li ovaj članak poštuje autorska prava.
U skladu sa policom Wikipedije o radovima u javnom domenu i GFDL licencom. Pogledajte stranicu za razgovor za više informacija.
Nelson Mandela

Nelson Mandela (rođen 18. jula 1918., selo Mvezo, Južnoafrička Republika) je bivši južnoafrički političar. Umro je 5. decembra 2013. godine.[1]

Rođenje[uredi | uredi izvor]

Rođen je 18. jula 1918. godine u selu Mvezo u blizini Umtate, Transkei pod imenom Nelson Rolihlahla Mandela. Rođen je u kraljevskoj porodici, koja je pripadale plemenu Tembu. Njegov otac, Henry Mandela, kao podpoglavar bio je član Transkei veća i predsjednik Skupštine vijeća glavnog poglavara Tembua. Nakon smrti njegovog oca brigu o njemu preuzeo je poglavar Tembua, njegov dajdža, koji ga je zapravo odredio za nasljednika. Ipak, on je bio zadivljen sudskim procesima plemena i u njemu se javila želja da postane advokat. Priče starih pripadnika plemena o ratovima u kojima su branili svoju domovinu, podstakle su ga da sanja o tome kako će i on dati doprinos u borbi za slobodu svog naroda.

Išao je u Clarkebury Training College, a kasnije je maturu pripremao na metodski usmjerenoj Višoj školi Healdtown. Kratko nakon toga Mandela je dospio do Fort Hare College u Aliceu u istočnoj Kap provinciji, gdje se pokazao kao vođa studenata, jer je organizirao bojkot predavanja. 1940. godine otišao je u Johannesburg, odakle je završio koledž kao vanredni student, te počeo sa studijem pravnih nauka. 1944. godine priključio se ANC-u..

ANC[uredi | uredi izvor]

Liga mladih ANC-a pod vodstvom Anton Lembedea postala je skupljač kritika zbog formi i političkih sadržaja nacionalnog pokreta. Pored Nelsona Mandele ostali članovi Lige bili su, između ostalog, William Nkomo, Walter Sisulu, Oliver Tambo i Ashby Mda. Liga mladih postavila je sebi zadatak, da ANC učini masovnim pokretom, koji bi trebao zastupati radnike, seljake i zaposlene.

Mandela je svoje drugove zadivio disciplinovanim radom i predanim naporima, te je 1947. godine izabran za generalnog sekretara Lige mladih. Predanim radom, kampanjama u samoj osnovi, te izrekom Inyaniso (Istina) liga mladih mogla se nadmetati i za vodeći nivo samog ANC-a.

Podstaknuta pobjedom nacionalne partije 1948. godine, do koje je došlo zbog apartheida u samoj osnovici društva, Liga mladih inspirisala je akcijsko djelovanje koje je bojkot, štrajk, neposlušnost građana i nesaradnju označilo svojim oružjem, što je prihvaćeno kao zvanični program ANC-a.

Politički program[uredi | uredi izvor]

Ovaj program akcije razradili su David Bopape, Ashby Mda, Nelson Mandela, James Njongwe, Walter Sisulu i Oliver Tambo. Zbog implementacije istog stare snage u vodstvu bile su zamijenjene mladima, te je Walter Sisulu preuzeo funkciju generalnog sekretara. Konzervativni dr. A.B. Xuma izgubio je svoju predsjedničku poziciju u korist dr. J.S. Moroka, koji je važio kao izrazito militantan.

Program Lige mladih ciljao je, prije svega, na potpuno održanje državljanstva, te na recipročnu parlamentarnu zastupljenost svih građana Južne Afrike. Pri tom se poseban akcenat polagao na podjelu zamlje, pravo na sindikate, kao i na obrazovanje i kulturu. Obavezno osnovno obrazovanje trebalo je biti uvedeno za svu decu, kao i masovno usavršavanje odraslih.

Krajem 1951. godine ANC je usvojio plan akcija za kampanju nepoštovanja zakona apartheida. Zvanični početak određen je za 26. juni 1952. godine. 6. aprila 1952. godine ANC je pozvao na masovni protest zbog proslave 300-godišnjice dolaska prvih evropskih doseljenika u Kap. Mandela je putovao kroz celu zemlju da bi organizovao ove proteste. Zbog svog rada u toku ove kampanje izveden je pred sud, osuđen na devet mjeseci zatvora i prisilnog rada. Osim toga dobio je i zabranu učestvovanja na bilo kakvoj javnoj manifestaciji u trajanju od šest meseci nakon izdržavanja kazne, i njegova dozvola boravka ograničena je samo na Johannesburg.

Karijera[uredi | uredi izvor]

Upravo u ovo vrijeme on je završavao studij, te je dobio zvanje advokata. Zajedno sa prijateljem Oliver Tamboom otvorio je advokatsku kancelariju u Johannesburgu. Zbog njegovih zasluga u toku Defiance kampanje imenovan je za predsednika Lige mladih i ANC-a u regionu Transvaal, a krajem 1952. godine za zamjenika predsednika ANC-a.

O svojim iskustvima u advokatskoj kancelariji Oliver Tambo je aprila 1993. godine, kratko preij svoje smrti, napisao:

"To reach our desks each morning Nelson and I ran the gauntlet of patient queues of people overflowing from the chairs in the waiting room into the corridors (...). To be landless (in South Africa) can be a crime, and weekly we interviewed the delegations of peasants who came to tell us how many generations their families had worked a little piece of land from which they were now being ejected (...). To live in the wrong area can be a crime (...). Our buff office files carried thousands of these stories and if, when we started our law partnership, we had not been rebels against apartheid, our experiences in our offices would have remedied the deficiency. We had risen to professional status in our community, but every case in court, every visit to the prisons to interview clients, reminded us of the humiliation and suffering burning into our people."

Optužbe[uredi | uredi izvor]

Vlada je pokušala da Mandeli oduzme advokatsku dozvolu na osnovu optužbi koje su protiv njega podignute. Ipak, Vrhovni sud je odlučio da je on časno služio svojim crnim sugrađanima, te da nije učinio ništa zbog čega bi mu se oduzela licenca da radi kao advokat.

Mandela je svoj politički rad u to vreme koncentrisao na razradu plana koji je trebao organizatorski učvrstiti ANC zbog zaoštravanja uslova borbe. Plan je po njemu dobio ime "M-plan". 50-tih godina on je igrao veliku ulogu u borbi protiv Bantu - odgoja i u popularizaciji Freedom Charter. U drugoj polovini 50-tih godina okrenuo se borbi protiv iskorištavanja rada, Zakona o pasošima i segregacije "otvorenih" Univerziteta. Već rano on je otkrio da Bantustan - politika zapravo predstavlja privredni apsurd. Njemu je bilo sasvim jasno da će vrlo brzo doći vrijeme masovnih ograničenja, političkih progona i policijskog terora.

Hapšenja[uredi | uredi izvor]

50-tih godina Mandela je bio žrtva različitih formi pritiska i tlačenja. Bio je hapšen i zatvaran. Nakon Sharpeville masakra 1960. godine ANC je zabranjen, a Mandela pod optužbom da je počinio veleizdaju biva zatvoren. Mandela i još 150 drugih učesnika demonstracija su bili okrivljeni da su u ime internacionalnog komunizma planirali puč i svrgavanje vlasti južnoafričke države. Tome je odgovarala smrtna kazna. Sudski proces zbog veleizdaje završen je 1961. godine, kada je Južna Afrika bila na putu da postane Republika i svi optuženi pušteni su uz kauciju.

Ilegalni rad[uredi | uredi izvor]

Pošto je ANC sada bio ilegalna organizacija, moralo se raditi u tajnosti. U martu 1961. godine 1400 delegata sastali su se na All-In African Conference pod vodstvom ANC-a. U revnosnom govoru Mandela je pozvao apartheid-režim da sazove Skupštinu koja će predstavljati sve građane Južne Afrike, te da razradi Ustav koji će počivati na demokratskim principima. Ukoliko ne dođe do ispunjenja ovog zahteva, upozorio je, većina stanovništva (dakle, crnci) će svečanost proglašenja Republike dočekati masovnim štrajkom.

Mandela se odmah nakon toga dao na posao da u tajnosti organizuje borbu. Iako je uspio mobilizisati manje ljudi nego što je očekivao, ipak je naišao na značajnu podršku širom zemlje. Vlada je odgovorila najvećom vojnom mobilizacijom od rata pa na ovamo, a Republika Južna Afrika rođena je u atmosferi straha i strepnje.

Mandela je morao živjeti odvojeno od svoje porodice, te je stalno mijenjao mjesto boravka da ga vladini špijuni i svugde prisutni informanti ne bi otkrili. Nekad je bio odjeven kao radnik, nekad kao šofer. U to vrijeme sa ostalim vodstvom ANC-a on je osnovao jedan drugi militarni ogranak ANC-a Umkhonto we Sizwe, koji se pripremao za nasilno rešavanje stvari. U procesu koji se odigrao nešto kasnije Mandela objašnjava:

"At the beginning of June 1961, after long and anxious assessment of the South African situation, I and some colleagues came to the conclusion that as violence in this country was inevitable, it would be wrong and unrealistic for African leaders to continue preaching peace and non-violence at a time when the government met our peaceful demands with force. It was only when all else had failed, when all channels of peaceful protest had been barred to us, that the decision was made to embark on violent forms of political struggle, and to form Umkhonto we Sizwe (...). The Government had left us no other choice."


Umkhonto we Sizwe[uredi | uredi izvor]

1961. godine formiran je Umkhonto we Sizwe. Mandela je postao glavni zapovjednik. 1962. godine Mandela je uprkos zabrani napustio zemlju i putovao nekoliko mjeseci. U Etiopiji on se obratio Pan African Freedom Movement of East and Central Africa, a u drugim zemljama su ga također srdačno prihvatili. U toku ovog putovanja, već sluteći, da će doći do oružanih razračunavanja, on je organizovao Guerilla-Training za članove Umkhonto we Sizwe.

Sudski proces[uredi | uredi izvor]

Kratko nakon povratka u Južnu Afriku Mandela je uhapšen. Optužba je glasila: Poziv na ilegalni štrajk i izlazak iz Južne Afrike bez važećeg pasoša.

Njegovo najveće nastojanje u toku procesa bilo je da dokaže da se tu u stvari sudi afričkom narodu. Od samog početka Mandela je osporavao legitimitet suda da donese presudu u njegovom slučaju; nije se osećao niti pravno, niti moralno obaveznim da poštuje zakone parlamenta, u kojima on nije bio zastupljen. U toku jednog političkog procesa došlo je do sukobljavanja različitih interesa grupa stanovništva, te samim tim sudovi nisu mogli biti nepristrasni i fer. U uvodu je Mandela rekao:

"I detest racialism, because I regard it as a barbaric thing, whether it comes from a black man or a white man."

Na kraju ovog sudskog procesa Mandela je osuđen na pet godina zatvora. Dok je odsluživao ovu kaznu, pozvan je pred sud i u toku Rivonia-procesa optužen je za sabotažu. Njegove izjave u toku procesa ušle su u istoriju otpora protiv apartheida i bile su inspiracija za sve one koji su se borili protiv apartheida. Njegove zaključne riječi bile su:

"I have fought against white domination, and I have fought against black domination. I have cherished the ideal of a democratic and free society in which all persons live together in harmony and with equal opportunities. It is an ideal which I hope to live for and to achieve. But if needs be, it is an ideal for which I am prepared to die."

Mandela je osuđen na doživotnu robiju i prvi dio svoje kazne odslužio je u zloglasnom Robben Island zatvoru, koji se nalazio sedam kilometara od obale Kapstadta i imao najviše mjere sigurnosti. U aprilu 1984. godine prebačen je u zatvor Pollsmoor u samom Kapstadtu, a decembra 1988. godine u zatvor Victor Verster u blizini Paarla, odakle je konačno i pušten na slobodu. Još u zatvoru on je odbijao pomilovanje i ukidanje izrečene kazne. Kao protivusluga od njega se tražilo da prizna Bantu-politiku, time što bi priznao Transkei, te sa zahtevalo obećanje da bi se on tamo (u Transkei) i preselio. Kod druge ponude, opet se od njega zahtijevalo da kao protivuslugu objavi odricanje od oružja. Njegov odgovor je bio, da zatvorenici ne mogu sklapati nikakve ugovore i da samo slobodni ljudi mogu pregovarati.

Oslobađanje 1990.[uredi | uredi izvor]

11. februara 1990. godine oslobođen, Mandela je odmah počeo sa radom da bi postigao ciljeve koje je sebi zacrtao prije četiri decenije. 1991. godine na prvoj Godišnjoj konferenciji ANC-a, nakon što je on to 1990. godine odobrio, Mandela je imenovan za predsjednika.

Nelson Mandela se nikada nije dvoumio po pitanju demokratije i jednakosti. Uprkos provokacijama, on nikada na rasizam nije odgovorio rasizmom. Njegov život je inspiracija za sve one u Južnoj Africi i u cijelom svijetu, za sve one koji žive potlačeni ili kao građani drugog reda, za sve one koji žele to da pobijede.

1993. godine Nelson Mandela je dobio Nobelovu nagradu za mir, a 1994. godine nakon prvih općih izbora u Južnoj Africi postao je predsjednikom Južne Afrike. 1999. godine on se povukao iz političkog života i živio u svom rodnom mjestu Transakei sve do smrti.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ http://www.klix.ba/vijesti/svijet/preminuo-nelson-mandela/130624035

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: