Idi na sadržaj

Neuroza

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Munchov "Krik" (1893) u modernoj kulturi i stručnoj literaturi služi kao prepoznatljiva metafora za intenzivnu anksioznost i emocionalni nemir karakterističan za neuroze

Neuroza (množina: neuroze) pojam je koji u savremenom kontekstu prvenstveno koriste sljedbenici psihoanalitičke teorije Sigmunda Freuda kako bi opisali psihičke poremećaje uzrokovane proživljenom anksioznošću, s posebnim naglaskom na anksiozna stanja koja su bila podvrgnuta psihološkom potiskivanju. U novijoj historiji medicine i psihologije, ovaj termin se upotrebljavao i u širem smislu za označavanje različitih oblika anksioznih poremećaja.

Pojam "neuroza" više se ne koristi u nazivima ili kategorijama psihičkih poremećaja unutar Međunarodne klasifikacije bolesti (MKB) Svjetske zdravstvene organizacije niti u Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje (DSM) Američke psihijatrijske asocijacije. Prema American Heritage Medical Dictionary, termin se "više ne koristi u psihijatrijskoj dijagnostici".[1]

U kliničkoj praksi, neuroza se jasno razlikuje od psihoze, čije je glavna karakteristika gubitak kontakta sa stvarnošću. S druge strane, izvedeni pojam neuroticizam označava osobinu ličnosti koja se očituje kroz sklonost anksioznosti i emocionalnoj nestabilnosti. Iako se pojam "neuroticizam" više ne koristi za definisanje specifičnih dijagnoza u priručnicima DSM i MKB, on i dalje predstavlja općeprihvaćen naziv za jednu od dimenzija u modelu Velikih pet osobina ličnosti. Srodan teorijski koncept integrisan je i u najnoviju medicinsku klasifikaciju MKB-11 kroz dijagnostičku kategoriju negativnog afektiviteta.

Historija

[uredi | uredi izvor]

Širi koncept poremećaja (1769–1879)

[uredi | uredi izvor]
Portret Williama Cullena (1710–1790), škotskog ljekara i profesora medicine koji je 1769. uveo termin "neuroza"

Termin neuroza uveo je škotski ljekar William Cullen 1769, upotrijebivši ga za označavanje "poremećaja osjeta i kretanja" koji su uzrokovani "općim poremećajem nervnog sistema". Sam pojam je izveden od grčke riječi neuron (νεῦρον, u značenju 'živac') i sufiksa -osis (-ωσις, koji označava 'bolesno' ili 'abnormalno stanje'). Prvi put je predstavljen u Cullenovom djelu System of Nosology, koje je izvorno objavljeno na latinskom jeziku.[2]

Cullen je ovim terminom obuhvatio različite nervne poremećaje i popratne simptome čiji se uzroci u to vrijeme nisu mogli fiziološki objasniti. Uprkos odsustvu jasnog organskog uzroka, tjelesne manifestacije su gotovo neizbježno pratile ova stanja, zbog čega su se klinički dijagnostički testovi održali u medicinskoj praksi sve do 20. vijeka. Među njima su se posebno isticali pregledi poput provjere pojačanog patelarnog refleksa (refleksa koljena), utvrđivanja gubitka faringealnog refleksa (refleksa povraćanja), kao i testiranje na dermografizam.[3]

Djelo francuskog psihijatra Philippea Pinela Nosographie philosophique ou La méthode de l'analyse appliquée à la médecine (1798) bilo je u velikoj mjeri inspirisano Cullenovim radom. Pinel je medicinska stanja podijelio u pet kategorija, od kojih je jedna bila "neuroza". Ova kategorija bila je dalje raščlanjena na četiri osnovne vrste mentalnih poremećaja: melanholiju, maniju, demenciju i idiotizam.[2]

Morfij je iz opijuma prvi izolovao njemački hemičar Friedrich Sertürner 1805. Nakon što je 1817. objavio svoj treći naučni rad o ovoj temi,[4] morfij je postao šire poznat te se počeo primjenjivati u liječenju neuroza i drugih oblika psihičkih tegoba.[4][5] Međutim, nakon što je i sam razvio ovisnost o ovoj supstanci, Sertürner je upozorio na njene ozbiljne posljedice:

Smatram svojom dužnošću skrenuti pažnju na užasne posljedice ove nove supstance koju sam nazvao morfij, kako bi se spriječila nesreća.[6]

Njemački psiholog Johann Friedrich Herbart upotrijebio je pojam potiskivanje 1824. u okviru rasprave o nesvjesnim idejama koje se međusobno nadmeću za ulazak u svjesni dio uma.[7]

Sedativna svojstva kalij-bromida javno je istakao britanski ljekar Charles Locock 1857. Tokom narednih decenija ovaj i drugi bromidi korišteni su u velikim količinama za smirivanje osoba koje su patile od neuroza.[5][8][9] Takva široka primjena dovela je do brojnih slučajeva bromizma (hroničnog trovanja bromom).

Američki ljekar Weir Mitchell prvi je put 1875. objavio prikaz svoje metode poznate kao "terapije odmorom" za liječenje nepsihotičnih mentalnih poremećaja.[10] U svojoj knjizi Fat and Blood: And How to Make Them iz 1877. detaljnije je opisao ovu terapijsku metodu.[11] Terapija je u početku podrazumijevala da žene budu izolovane u krevetu, uz ograničen kontakt isključivo s medicinskom sestrom obučenom za razgovore o nezahtjevnim i neutralnim temama. Tretman je uključivao visokokaloričnu ishranu zasnovanu pretežno na mlijeku, masaže te primjenu električne stimulacije. S vremenom je terapija koju je zagovarala porodica Mitchell postala manje restriktivna u pogledu izolacije i režima ishrane, te su je, osim žena, počeli praktikovati i muškarci. Knjiga Fat and Blood: And How to Make Them doživjela je brojna dopunjena izdanja i štampana je tokom nekoliko narednih decenija.

Breuer, Freud i savremenici (1880–1939)

[uredi | uredi izvor]
Josef Breuer je otkrio psihoanalitičku tehniku liječenja neuroza i bio je Freudov mentor

Austrijski psihijatar prvi je primijenio psihoanalizu u liječenju histerije u periodu od 1880. do 1882.[12] Breuerova najpoznatija pacijentica bila je Bertha Pappenheim, koja je u psihoanalitičkoj literaturi dugo bila poznata pod pseudonimom "Anna O.". Njeni simptomi pojavili su se sredinom 1880. nakon što se njen otac iznenada teško razbolio tokom porodičnog boravka u Bad Ischlu. Očeva bolest predstavljala je prekretnicu u njenom životu. Tokom noćnih bdijenja uz bolesničku postelju počela je doživljavati halucinacije i stanja anksioznosti.[13][14] U početku porodica nije pridavala posebnu pažnju ovim simptomima. Međutim, u novembru 1880. Breuer, koji je bio porodični prijatelj, započeo je njeno liječenje. Tokom terapije podsticao je pacijenticu da, ponekad uz primjenu blage hipnoze, govori o svojim mislima, sjećanjima i emocionalnim iskustvima. Primijetio je da verbalno izražavanje potisnutih osjećaja i traumatskih događaja dovodi do djelomičnog poboljšanja kliničke slike, iako se njeno opće zdravstveno stanje i dalje pogoršavalo.

Prema Breuerovom opisu, dugotrajan i zahtjevan proces "rada na prisjećanju", tokom kojeg je pacijentica rekonstruirala okolnosti nastanka pojedinačnih simptoma i time ih postepeno "razrješavala", završen je 7. juna 1882. Tada je uspjela rekonstruirati svoje prve halucinacije koje su se javile tokom boravka u Bad Ischlu. Breuer je svoj izvještaj o ovom slučaju zaključio tvrdnjom "od tog vremena ona se potpuno oporavila".[14] Međutim, kasnija tumačenja uspješnosti Breuerovog liječenja su bila različita. Bertha Pappenheim u svojim kasnijim godinama gotovo nikada nije govorila o ovom periodu života, a poznato je da se snažno protivila pokušajima primjene psihoanalitičkih metoda na osobe o kojima je brinula u okviru svog socijalnog rada.[15] Također, Breuer nije odmah objavio prikaz njenog slučaja, što je dodatno doprinijelo kasnijim raspravama o njegovom toku i ishodu.

Tokom 20. vijeka brojni istraživači pokušali su retrospektivno objasniti prirodu bolesti Berte Pappenheim. Pojedini autori sugerisali su da njeni simptomi nisu bili prvenstveno psihološke prirode, nego da su mogli biti posljedica neuroloških oboljenja. Među predloženim dijagnozama navode se epilepsija temporalnog režnja,[16][17][18] tuberkulozni meningitis[19] te encefalitis.[18] Bez obzira na medicinsku dijagnozu, Bertha Pappenheim ostavila je značajan trag u društvenom i humanitarnom radu. Nakon oporavka upravljala je sirotištem, a potom je osnovala i gotovo dvadeset godina predvodila njemački: Jüdischer Frauenbund, jednu od najvažnijih organizacija za zaštitu prava žena i socijalnu pomoć u tadašnjoj Njemačkoj. Time je postala istaknuta društvena reformatorica, čiji je doprinos daleko nadmašio njenu ulogu u historiji psihoanalize.

Termin "psihoneuroza" uveo je škotski psihijatar Thomas Clouston u svom djelu Clinical Lectures on Mental Diseases, objavljenom 1883.[20] Clouston je ovim terminom označavao skup mentalnih poremećaja koji se prema savremenim psihijatrijskim klasifikacijama djelimično mogu povezati sa stanjima iz spektra shizofrenije i poremećajima iz spektra autizma. Njegov opis uključivao je kombinaciju simptoma koja će ubrzo postati poznata pod nazivom prerana demencija (dementia praecox), dijagnozu koju je krajem 19. vijeka razvio njemački psihijatar Emil Kraepelin i koja se smatra prethodnicom savremenog koncepta shizofrenije.

Jean-Martin Charcot je smatrao da su pojedini oblici histerije uzrokovani traumom i bio je Freudov mentor

Francuski neurolog Jean-Martin Charcot među prvima je zastupao stav da psihološka trauma može predstavljati uzrok određenih oblika histerije. U svojim predavanjima objavljenim u djelu Leçons sur les maladies du système nerveux (1885–1887), kasnije prevedenom na engleski jezik pod naslovom Clinical Lectures on the Diseases of the Nervous System, zapisao je sljedeće:

Nedavno su gospodin Putnam (1884) i gospodin Walton (1883)[21] u Americi proučavali histeriju kod muškaraca, prvenstveno onu koja se javlja nakon povreda, a naročito nakon željezničkih nesreća. Oni su, kao i gospodin Page (1885) u Engleskoj, koji je također posvetio pažnju ovom pitanju, zaključili da su mnogi od tih nervnih poremećaja opisivanih pod nazivom "željeznička kičma" (engleski: Railway-spine) „željeznička kičma” (*Railway-spine*), a koje bi prema njima bilo ispravnije opisati kao "željeznički mozak" (engleski: Railway-brain) – u suštini oblici histerije, bez obzira na to da li se javljaju kod muškaraca ili žena.[22]

Tokom svog rada Charcot je dokumentovao približno dvadeset slučajeva u kojima je psihološka trauma prethodila razvoju simptoma histerije.[23] U pojedinim opisima mogu se prepoznati karakteristike koje podsjećaju na savremeni koncept Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP).[23]

Sigmund Freud je razvio psihoanalizu kao dominantan oblik liječenja mnogih mentalnih poremećaja

Austrijski psihijatar i neurolog Sigmund Freud boravio je u Parizu od 1885. do 1886, gdje je usavršavao svoje znanje pod mentorstvom francuskog neurologa Jean-Martin Charcot u bolnici Salpêtrière.[24] Tokom tog perioda upoznao se s Charcotovim istraživanjima histerije, hipnoze i psihološke traume, što je ostavilo dubok trag na njegovo kasnije naučno djelovanje. U radu objavljenom zajedno s Josefom Breuerom 1893. naveo je da sva moderna dostignuća u proučavanju i razumijevanju histerije potječu iz Charcotovih istraživanja. Prema Freudu, Charcot je pokazao da histerični simptomi ne moraju biti posljedica organskih oštećenja nervnog sistema, već da mogu nastati kao rezultat psiholoških procesa i traumatskih iskustava.[25]

Francuski psihijatar i psiholog Pierre Janet objavio je 1889. djelo "Psihički automatizam" (francuski: L'automatisme psychologique), gdje u trećem poglavlju detaljno opisuje njegovo razumijevanje hipnoze i nesvjesnog. Janet je smatrao da je osnovna psihološka posljedica traumatskog iskustva disocijacija, odnosno djelimično ili potpuno razdvajanje određenih mentalnih procesa od svjesne kontrole pojedinca. Prema njegovom mišljenju, traumatski događaji mogu dovesti do toga da se sjećanja, emocije, misli ili obrasci ponašanja odvoje od uobičajenog toka svijesti i nastave djelovati izvan svjesne kontrole osobe. Takvo razdvajanje psihičkih sadržaja objašnjavalo je pojavu različitih simptoma histerije i drugih psihičkih poremećaja.[26] Iako su se Freudove teorije kasnije razvijale u drugačijem smjeru, on priznao Janeta kao autora koji je izvršio snažan utjecaj na njegov rad.[27]

Godine 1891. škotski psihijatar Thomas Clouston objavio je djelo The Neuroses of Development,[28] u kojem je razmatrao širok spektar fizičkih i mentalnih razvojnih poremećaja.

U isto vrijeme saradnja između Josefa Breuera i Sigmunda Freuda postajala je sve intenzivnija. Breuer, koji je već stekao iskustvo u liječenju histerije, imao je značajan mentorski utjecaj na mlađeg Freuda. Njih dvojica su u januaru 1893. objavili rad Ueber den psychischen Mechanismus hysterischer Phänomene (Vorläufige Mittheilung).[29] Rad započinje sljedećim riječima:

Jedno slučajno opažanje navelo nas je da tokom više godina istražujemo veliki broj različitih oblika i simptoma histerije s ciljem otkrivanja njihovog neposrednog uzroka, odnosno događaja koji je izazvao njihovu prvu pojavu, često mnogo godina ranije. U velikoj većini slučajeva nije moguće utvrditi porijeklo simptoma običnim ispitivanjem pacijenta, bez obzira na to koliko ono bilo temeljito. To je djelomično zato što se često radi o iskustvima o kojima pacijent nerado govori, ali prvenstveno zato što ih se zaista ne može prisjetiti i često nije svjestan uzročne povezanosti između izazivajućeg događaja i patološke pojave. U pravilu je potrebno pacijenta hipnotizirati i pod hipnozom potaknuti njegova sjećanja na period kada se simptom prvi put pojavio; tek tada postaje moguće na najjasniji i najuvjerljiviji način pokazati njihovu međusobnu povezanost.

Naravno, očigledno je da je kod "traumatske" histerije neposredni uzrok simptoma sama nesreća. Uzročna povezanost jednako je vidljiva i kod histeričnih napada kada se iz pacijentovih iskaza može zaključiti da tokom svakog napada ponovo proživljava isti događaj koji je izazvao prvi napad. Situacija je manje jasna kod drugih oblika simptoma.

Naša iskustva ipak pokazuju da su i najrazličitiji simptomi, koji naizgled nastaju spontano i mogli bi se smatrati idiopatskim proizvodima histerije, jednako čvrsto povezani s traumatskim događajem koji ih je izazvao kao i oni simptomi kod kojih je ta povezanost neposredno vidljiva.[29]

Ovaj rad je ponovno objavljen i dopunjen prikazima slučajeva u njihovoj zajedničkoj knjizi „Studije o histeriji” iz 1895.[30] Od pet studija slučaja predstavljenih u knjizi, najpoznatija je postala ona o Breuerovoj pacijentici Berthi Pappenheim, koja je predstavljena pod pseudonimom "Anna O.". Ova knjiga smatra se djelom kojim su postavljeni osnovi psihoanalize.

Francuski neurolog Paul Oulmont bio je učenik Jean-Martina Charcota. U svojoj knjizi "Terapija neuroza" (francuski: Thérapeutique des névroses), objavljenoj 1894, on navodi da neuroze obuhvataju histeriju, neurasteniju, egzoftalmičnu gušavost, epilepsiju, migrenu, Sydenhamovu horeju, Parkinsonovu bolest i tetaniju.[31]

U petom izdanju popularnog psihijatrijskog udžbenika iz 1896. njemački psihijatar Emil Kraepelin naveo je definiciju "neuroza" koja će postati općeprihvaćena:[2]

U narednom prikazu želimo objediniti grupu bolesnih stanja pod nazivom opće neuroze, koje su praćene manje ili više izraženim nervnim disfunkcijama. Ono što je zajedničko ovim manifestacijama duševnog rastrojstva jeste to što se neprestano susrećemo s patološkom obradom životnih podražaja; zajednička im je i pojava prolaznih, specifičnih manifestacija bolesti, nekada u fizičkoj, a nekada u psihičkoj sferi. Ti napadi poremećaja mentalne ravnoteže stoga nisu nezavisne bolesti, već samo povremeno pojačanje jedne trajne bolesti...

Čini mi se korisnim da se, barem za sada, razlikuju dva osnovna oblika općih neuroza: epileptičko i histeričko duševno rastrojstvo.[32]

Francuski psihijatar, psiholog i filozof Pierre Janet je 1898. objavio dvotomno djelo Névroses et Idées Fixes (Neuroze i fiksne ideje),[33][34] u kojem je iznio vlastitu klasifikaciju neuroza. Prema njegovoj teoriji, neuroze se mogu praktično podijeliti na histerije i psihastenije. Histerije karakteriziraju simptomi kao što su gubitak osjeta, suženje vidnog polja, paraliza i nesvjesni postupci.[35] S druge strane, psihastenija je obuhvatala smetnje u sposobnosti prilagođavanja vlastitom okruženju, što je blisko savremenim konceptima poremećaja prilagođavanja i izvršnih funkcija.

Janet je 1901. osnovao Društvo za psihologiju.[36] Ova organizacija je kasnije preimenovana u Francusko psihološko društvo i danas djeluje kao krovna psihološka institucija u Francuskoj.[37]

Barbiturati predstavljaju grupu sedativnih lijekova koji izazivaju snažnu ovisnost. Prvi barbiturat, barbital, sintetizovali su 1902. njemački hemičari Emil Fischer i Joseph von Mering, a na tržištu se prvi put pojavio 1904. pod trgovačkim nazivom "Veronal".[38] Sličan barbiturat, fenobarbital, plasiran je na tržište 1912. pod nazivom "Luminal". Barbiturati su ubrzo postali popularni u mnogim zemljama kao sredstvo za ublažavanje neurotične anksioznosti, čime su potisnuli iz upotrebe dotadašnje bromide.

Janet je 1903. objavio knjigu Les Obsessions et la Psychasthénie (Opsesije i psihastenije).[33] Nakon toga, objavio je djela The Major Symptoms of Hysteria (Glavni simptomi histerije) 1907.[39] i Les Névroses (Neuroze) 1909.[33]

Prema Janetovom shvatanju, neuroza nastaje kada je psihološki utjecaj traumatskog događaja toliko snažan da prevazilazi sposobnost osobe da ga savlada pomoću svojih uobičajenih mehanizama suočavanja.[40]

Paul Charles Dubois razvio je "racionalnu psihoterapiju", rani oblik kognitivno-bihevioralne terapije

Švicarski psihijatar Paul Charles Dubois objavio je 1904. Les psychonévroses et leur traitement moral (Psihoneuroze i njihov moralni tretman), koja je već naredne godine prevedena na engleski jezik pod naslovom Psychic Treatment of Nervous Disorders (The Psychoneuroses and Their Moral Treatment).[41] Dubois je smatrao da se neuroze mogu uspješno liječiti pažljivim slušanjem pacijenata i racionalnim uvjeravanjem u ispravnost određenih zaključaka, pristupom koji je nazvao "racionalna psihoterapija". Ovaj pristup smatra se jednim od preteča kognitivno-bihevioralne terapije. Također je primjenjivao i metodu liječenja odmorom koju je razvio Weir Mitchell, ali ju je modifikovao uvođenjem obilnije prehrane i drugih terapijskih prilagođavanja.

U isto vrijeme, Freud je razvio nekoliko različitih teorija o neurozi. Najveći utjecaj imala je njegova teorija prema kojoj neuroze predstavljaju psihičke poremećaje nastale kao posljedica odbrambenih mehanizama psihe usmjerenih protiv ranijih psiholoških traume.[42] Takvo tumačenje značajno je promijenilo dotadašnje razumijevanje pojma neuroze i postepeno potisnulo raniji koncept "histerije" kao dominantnog objašnjenja brojnih psihičkih poremećaja.

Freud je u aprilu 1908. u Salzburgu organizovao Prvi kongres frojdovske psihologije, a tradicija održavanja ovih kongresa nastavljena je i danas.

Metodu progresivne mišićne relaksacije (PMR) prvobitno je razvio američki psihijatar i fiziolog Edmund Jacobson.[43] Njegova istraživanja započela su na Univerzitetu Harvard 1908.[43] PMR se zasniva na učenju kako ublažiti napetost u specifičnim grupama mišića, i to tako što se svaka grupa mišića prvo svjesno napne, a zatim opusti.[44] Nakon otpuštanja mišićne napetosti, pažnja se usmjerava na razliku u osjećaju tokom stanja napetosti i stanja opuštenosti, čime pacijent postepeno razvija sposobnost prepoznavanja i kontrole tjelesne napetosti.[43][45] Primjena progresivne mišićne relaksacije pokazala se korisnom u smanjenju anksioznosti, napetosti i simptoma različitih fobija.[46]

Freud je 1909. objavio detaljnu studiju slučaja pod naslovom Bemerkungen über einen Fall von Zwangsneurose (Napomene o jednom slučaju opsesivne neuroze), u kojoj je prikazao liječenje pacijenta poznatog pod pseudonimom "Čovjek štakor".

U martu 1910, Freud je osnovao Međunarodno psihoanalitičko udruženje (IPA) prvu međunarodnu organizaciju posvećenu razvoju i širenju psihoanalize. Za njenog prvog predsjednika imenovao je Carla Junga. Organizacija je u svojim počecima zastupala stav da se psihoanalitička edukacija i formalno priznanje psihoanalitičara trebaju ograničiti na doktore medicine.

Američko psihoanalitičko udruženje osnovno je 1911.[47] na inicijativu velškog neurologa Ernesta Jonesa, uz podršku Sigmunda Freuda. Udruženje je slijedilo praksu krovnog Međunarodnog psihoanalitičkog udruženja (IPA), podržavajući isključivo psihoanalizu koju obavljaju doktori medicine.

Jung je 1912. godine u New Yorku održao predavanje pod naslovom Psychoanalysis and Neurosis (Psihoanaliza i neuroza), u kojem je izložio vlastito razumijevanje Freudovih ideja i psihoanalitičke teorije. Govor je objavljen 1916.[48]

Godine 1913. pokrenut je stručni časopis Internationale Zeitschrift für Psychoanalyse koji je postao jedno od najvažnijih glasila međunarodnog psihoanalitičkog pokreta. Časopis je izlazio do 1941. i imao značajnu ulogu u širenju psihoanalitičkih ideja i objavljivanju radova vodećih psihoanalitičara tog vremena.

Psihološke posljedice Prvog svjetskog rata (1914–1918) dovele su do velikog broja slučajeva intenzivnih, kratkotrajnih psiholoških simptoma kod vojnika na ratištu. Ova stanja danas se najčešće označavaju kao reakcija na borbeni stres. U to vrijeme korišteni su i nazivi poput "borbeni umor", "ratni zamor", "ratna neuroza", "ratni šok" (eng. shell shock) i "operativna stresna reakcija". U ovom periodu se za opisivanje ovog stanja prvi put počeo koristiti i opći psihološki pojam akutni stresni poremećaj.[49]

Američki fiziolog Odgovor Walter Bradford Cannon prvi je 1915. opisao reakciju "bori se ili bježi" (engleski: fight-or-flight response), jedan od osnovnih koncepata u fiziologiji stresa. Cannon je pokazao da organizam, suočen s prijetnjom ili opasnošću, aktivira niz fizioloških promjena koje pripremaju pojedinca za suočavanje s opasnošću ili za bijeg.[50]

Američki vojni psihijatar Thomas W. Salmon (glavni konsultant za psihijatriju u Američkim ekspedicijskim snagama)[51] objavio je 1917. knjigu The care and treatment of mental diseases and war neuroses ("shell shock") in the British army.[52] Ovo djelo se prvenstveno bavilo metodama koje su se smatrale najboljim tretmanom za histeriju, a njegove preporuke su široko prihvaćene u oružanim snagama Sjedinjenih Američkih Država.

Najcjelovitije Freudovo teorijsko objašnjenje neuroza sadržano je u predavanjima (1916-1917) koja su kasnije objedinjena pod naslovom General Theory of the Neuroses (Opća teorija neuroza). Ova predavanja činila su treći dio djela Vorlesungen zur Einführung in die Psychoanalyse (Predavanja za uvod u psihoanalizu), koje je 1920. na engleskom jeziku objavljeno pod naslovom A General Introduction to Psychoanalysis. (1920).[53]

U tom djelu Freud je zabilježio:

Značenje neurotičnih simptoma prvi je otkrio J. Breuer tokom proučavanja i uspješnog izlječenja jednog slučaja histerije koji je u međuvremenu postao poznat (1880–1882). Istina je da je P. Janet nezavisno došao do istog rezultata...

[Neurotični] simptom se razvija kao zamjena za nešto drugo što je ostalo potisnuto. Određena psihološka iskustva trebala su normalno biti obrađena do te mjere da bi svijest stekla spoznaju o njima. Međutim, to se nije dogodilo, pa je iz tih prekinutih i poremećenih procesa, zarobljenih u nesvjesnom, nastao simptom...

Naša terapija djeluje tako što nesvjesno pretvara u svjesno, a efikasna je samo ukoliko ima mogućnost da ostvari tu preobrazbu...[53]

Svoja razmatranja Freud je dodatno razvio u radu Aus der Geschichte einer infantilen Neurose (Iz historije jedne infantilne neuroze) objavljenim 1918, koji predstavlja detaljnu studiju slučaja o njegovom liječenju pacijenta poznatog kao "Čovjek vuk".

Daljnjem širenju i institucionalizaciji psihoanalitičke teorije doprinijelo je osnivanje stručnog časopisa The International Journal of Psychoanalysis 1920. Časopis je osnovao Ernest Jones i ubrzo je postao jedno od najvažnijih međunarodnih glasila psihoanalitičkog pokreta, omogućavajući objavljivanje i razmjenu novih teorijskih i kliničkih istraživanja iz područja psihoanalize.

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ↑ "Neurosis". The American Heritage Dictionary of the English Language (jezik: engleski) (5. izd.). HarperCollins Publishers. 2022. Pristupljeno 17. 6. 2026.
  2. 1 2 3 Knoff, William F. (1970). "A history of the concept of neurosis, with a memoir of William Cullen". The American Journal of Psychiatry (jezik: engleski). 127 (1): 80–84. doi:10.1176/ajp.127.1.80. PMID 4913140. Pristupljeno 18. 6. 2026.
  3. ↑ Bailey, Hamilton (1980). Hamilton Bailey's Demonstrations of Physical Signs in Clinical Surgery (jezik: engleski). Bristol/Chicago: J. Wright/Year Book Medical Publishers. Pristupljeno 18. 6. 2026.
  4. 1 2 Sertürner, Friedrich Wilhelm Adam (1817). "Ueber das Morphium, eine neue salzfähige Grundlage, und die Mekonsäure, als Hauptbestandtheile des Opiums". Annalen der Physik (jezik: njemački). 55 (1): 56–89. doi:10.1002/andp.18170550104. Pristupljeno 18. 6. 2026.
  5. 1 2 Seguin, Edward Constant (1890). Lectures on Some Points in the Treatment and Management of Neuroses. New York Medical Journal (jezik: engleski). 51. New York: D. Appleton and Company. Pristupljeno 18. 6. 2026.
  6. ↑ Offit, Paul (2017). "God's Own Medicine". Skeptical Inquirer (jezik: engleski). Pristupljeno 18. 6. 2026.
  7. ↑ Freud, Sigmund; Breuer, Josef (1956). Studies on Hysteria (PDF) (jezik: engleski). London: The Hogarth Press. Pristupljeno 18. 6. 2026.
  8. ↑ Kesteven, W. B. (1869). "Remarks on the use of the Bromides in the treatment of Epilepsy and other Neuroses". Journal of Mental Science (jezik: engleski). 15 (70): 205–213. doi:10.1192/S0368315X00233008. Pristupljeno 18. 6. 2026.
  9. ↑ Seguin, Edward Constant (1877). "The Abuse and Use of Bromides". The Journal of Nervous and Mental Disease (jezik: engleski). 4 (3): 445–462. doi:10.1097/00005053-187707000-00002. S2CID 145482861. Pristupljeno 18. 6. 2026.
  10. ↑ Mitchell, Silas Weir (2005). Mitchell, John K. (ured.). Fat and Blood: An Essay on the Treatment of Certain Forms of Neurasthenia and Hysteria (jezik: engleski). Project Gutenberg. Pristupljeno 18. 6. 2026.
  11. ↑ Mitchell, Silas Weir (1882). Fat and Blood: And How to Make Them (PDF) (jezik: engleski) (Drugo izd.). Philadelphia / London: J. B. Lippincott & Co. Pristupljeno 18. 6. 2026.
  12. ↑ Freud, Sigmund (1977). Five Lectures on Psycho-Analysis (jezik: engleski). New York: W. W. Norton & Company. Pristupljeno 18. 6. 2026.
  13. ↑ Freud, Sigmund; Breuer, Josef (2020). Studien über Hysterie (jezik: njemački). e-artnow. ISBN 978-80-268-2615-6. Pristupljeno 18. 6. 2026.
  14. 1 2 Hirschmüller, Albrecht (1978). Physiologie und Psychoanalyse in Leben und Werk Josef Breuers. Jahrbuch der Psychoanalyse: Beiheft (jezik: njemački). H. Huber. ISBN 3-456-80609-4. ISSN 0301-5688. Pristupljeno 18. 6. 2026.
  15. ↑ Pappenheim, Bertha; Edinger, Dora (1963). Edinger, Dora (ured.). Bertha Pappenheim: Leben und Schriften (jezik: njemački). Frankfurt am Main: Ner-Tamid-Verlag. Pristupljeno 18. 6. 2026.
  16. ↑ Orr-Andrawes, A. (1987). "The case of Anna O.: a neuropsychiatric perspective". Journal of the American Psychoanalytic Association (jezik: engleski). 35 (2): 387–419. doi:10.1177/000306518703500205. PMID 3294985. Pristupljeno 18. 6. 2026.
  17. ↑ Macmillan, Malcolm (1997). Freud Evaluated: The Completed Arc (jezik: engleski). Cambridge, Massachusetts: MIT Press. Pristupljeno 18. 6. 2026.
  18. 1 2 Webster, Richard (1995). Why Freud Was Wrong: Sin, Science, and Psychoanalysis (jezik: engleski). New York: BasicBooks. Pristupljeno 18. 6. 2026.
  19. ↑ Kaplan, Robert (mart 2004). "O Anna: being Bertha Pappenheim--historiography and biography" (PDF). Australasian Psychiatry (jezik: engleski). 12 (1): 62–68. doi:10.1046/j.1039-8562.2003.02062.x. PMID 15715742. Pristupljeno 18. 6. 2026.
  20. ↑ Clouston, Thomas Smith (1897). Clinical Lectures on Mental Diseases (jezik: engleski) (4. izd.). Philadelphia: Lea Brothers. Pristupljeno 18. 6. 2026.
  21. ↑ Walton, G. L. (1883). "Two Cases of Hysteria". Archives of Medicine (jezik: engleski). New York: G. P. Putnam's Sons. 10 (1): 88–95. Pristupljeno 18. 6. 2026.
  22. ↑ Charcot, Jean-Martin (1881). Lectures on the Diseases of the Nervous System: Delivered at La Salpêtrière (jezik: engleski). 1. Prevod: George Sigerson. London: The New Sydenham Society. Pristupljeno 18. 6. 2026.
  23. 1 2 White, M. B. (1997). "Jean-Martin Charcot's contributions to the interface between neurology and psychiatry". The Canadian Journal of Neurological Sciences / Le Journal Canadien des Sciences Neurologiques (jezik: engleski). 24 (3): 254–260. doi:10.1017/S0317167100021909. PMID 9276114. Pristupljeno 18. 6. 2026.
  24. ↑ "Jean-Martin Charcot". A Science Odyssey: People and Discoveries (jezik: engleski). Public Broadcasting Service (PBS). 1998. Pristupljeno 18. 6. 2026.
  25. ↑ Breuer, Josef; Freud, Sigmund (1956). "On the Psychical Mechanism of Hysterical Phenomena (1893)". The International Journal of Psycho-Analysis (jezik: engleski). 37: 8–13. Pristupljeno 18. 6. 2026.
  26. ↑ Van der Hart, Onno; Horst, Rutger (oktobar 1989). "The Dissociation Theory of Pierre Janet" (PDF). Journal of Traumatic Stress (jezik: engleski). Springer. 2 (4): 397–412. Pristupljeno 18. 6. 2026.
  27. ↑ Freud, Sigmund (1984). On Metapsychology: The Theory of Psychoanalysis. The Pelican Freud Library (jezik: engleski). 11. Harmondsworth: Peluin Books. Pristupljeno 18. 6. 2026.
  28. ↑ Clouston, Thomas Smith (1891). The Neuroses of Development: Being the Morrison Lectures for 1890. Morison lectures; 1890 (jezik: engleski). Edinburgh: Oliver and Boyd. hdl:2027/wu.89051300259. OCLC 609217760. Pristupljeno 18. 6. 2026.
  29. 1 2 Breuer, Josef; Freud, Sigmund (1893). "On The Psychical Mechanism of Hysterical Phenomena" (PDF). The Standard Edition of the Complete Psychological Works of Sigmund Freud, Volume II (1893-1895): Studies on Hysteria (jezik: engleski). London: Hogarth Press. str. 1–17. Pristupljeno 18. 6. 2026.
  30. ↑ Breuer, Josef; Freud, Sigmund (1956). Studies on Hysteria (PDF) (jezik: engleski). Prevod: James Strachey. London: The Hogarth Press. Pristupljeno 18. 6. 2026.
  31. ↑ Oulmont, Paul (1894). Thérapeutique des névroses (jezik: francuski). Paris: O. Doin. Pristupljeno 18. 6. 2026.
  32. ↑ Kraepelin, Emil (1976). Psychiatrie: ein Lehrbuch für Studirende und Aerzte (jezik: njemački). Leipzig: J. A. Barth. ISBN 978-0-405-07442-4. Pristupljeno 18. 6. 2026.
  33. 1 2 3 Tremblay, Jean-Marie (2005). Pierre Janet, 1859-1947: philosophe devenu médecin et psychologue (jezik: francuski). Les Classiques des sciences sociales. Pristupljeno 19. 6. 2026.
  34. ↑ Janet, Pierre (1914). Névroses et idées fixes (jezik: francuski). Paris: Librairie Félix Alcan. Pristupljeno 19. 6. 2026.
  35. ↑ Pitman, Roger K. (1984). "Janet's Obsessions and Psychasthenia: a synopsis". The Psychiatric Quarterly (jezik: engleski). 56 (4): 291–314. doi:10.1007/BF01064475. Pristupljeno 19. 6. 2026.
  36. ↑ "Accueil SFP". Société française de psychologie (jezik: francuski). Pristupljeno 19. 6. 2026.
  37. ↑ Saillot, Isabelle; van der Hart, Onno (2015). "Pierre Janet: French Psychiatrist, Psychologist and Philosopher". u Rich, Grant J.; Gielen, Uwe P. (ured.). Pathfinders in International Psychology (jezik: engleski). Bingley: Emerald Publishing Limited. Pristupljeno 19. 6. 2026.
  38. ↑ López-Muñoz, Francisco; Ucha-Udabe, Ronaldo; Alamo, Cecilio (2005). "The history of barbiturates a century after their clinical introduction". Neuropsychiatric Disease and Treatment (jezik: engleski). 1 (4): 329–343. PMC 2424120. PMID 18568113. Pristupljeno 19. 6. 2026.
  39. ↑ Janet, Pierre (1907). The Major Symptoms of Hysteria: Fifteen Lectures Given in the Medical School of Harvard University (jezik: engleski). New York: The Macmillan Company. Pristupljeno 19. 6. 2026.
  40. ↑ Nickerson, Charlotte (2023-10-09). "Pierre Janet: French Neurologist and Psychologist". Simply Psychology (jezik: engleski). Pristupljeno 19. 6. 2026.
  41. ↑ Dubois, Paul (1908). The psychic treatment of nervous disorders: (The psychoneuroses and their moral treatment) (jezik: engleski). New York and London: Funk & Wagnalls Company. Pristupljeno 19. 6. 2026.
  42. ↑ Sletvold, Jon (2016). "Freud's Three Theories of Neurosis: Towards a Contemporary Theory of Trauma and Defense". Psychoanalytic Dialogues (jezik: engleski). 26 (4): 460–475. doi:10.1080/10481885.2016.1190611. S2CID 151623430. Pristupljeno 19. 6. 2026.
  43. 1 2 3 Jacobson, Edmund (1929). Progressive relaxation (PDF) (jezik: engleski). Chicago: University of Chicago Press. Pristupljeno 19. 6. 2026.
  44. ↑ Nathoo, Aisha (2016). From Therapeutic Relaxation to Mindfulness in the Twentieth Century (jezik: engleski). Cham: Palgrave Macmillan. str. 71–80. doi:10.1007/978-3-319-45264-7_9. ISBN 978-3-319-45263-0. Pristupljeno 19. 6. 2026.
  45. ↑ Ibáñez-Tarín, C.; Manzanera-Escartí, R. (2012). "Técnicas cognitivo-conductuales de fácil aplicación en atención primaria (I)" (PDF). Semergen (jezik: španski). 38 (6): 377–387. doi:10.1016/j.semerg.2011.07.019. Pristupljeno 19. 6. 2026.
  46. ↑ O'Toole, Marie T., ured. (2003). Miller-Keane Encyclopedia & Dictionary of Medicine, Nursing, and Allied Health (jezik: engleski) (7. Revised izd.). Philadelphia: Saunders. ISBN 978-1-4160-2604-4. Pristupljeno 19. 6. 2026.
  47. ↑ "About APsA". American Psychoanalytic Association (jezik: engleski). Pristupljeno 19. 6. 2026.
  48. ↑ Jung, Carl Gustav (1961). Collected Works of C.G. Jung, Volume 4: Freud & Psychoanalysis (PDF) (jezik: engleski). Princeton: Princeton University Press. ISBN 978-0-691-01864-5. Pristupljeno 19. 6. 2026.
  49. ↑ Lawrence, Charles S. (2015). A Century of Misunderstanding: The History of the Development of Post Traumatic Stres Disorder Understanding in the United States Military (PDF) (Master's thesis) (jezik: engleski). Fort Leavenworth, Kansas: U.S. Army Command and General Staff College. Pristupljeno 20. 6. 2026.
  50. ↑ Cannon, Walter B. (1915). Bodily Changes in Pain, Hunger, Fear and Rage: An Account of Recent Researches into the Function of Emotional Excitement (PDF) (jezik: engleski). New York and London: D. Appleton and Company. Pristupljeno 20. 6. 2026.
  51. ↑ Parry, M. (2006). "Thomas W. Salmon: advocate of mental hygiene". American Journal of Public Health (jezik: engleski). 96 (10): 1741. doi:10.2105/AJPH.2006.095794. PMC 1586146. PMID 17008565. Pristupljeno 20. 6. 2026.
  52. ↑ Salmon, Thomas W. (1917). The care and treatment of mental diseases and war neuroses ("shell shock") in the British army (jezik: engleski). New York City: War Work Committee of the National Committee for Mental Hygiene, Inc. Pristupljeno 20. 6. 2026.
  53. 1 2 Freud, Sigmund (1920). A General Introduction to Psychoanalysis (PDF) (jezik: engleski). New York: Horace Liveright. Pristupljeno 20. 6. 2026.
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Neuroza&oldid=3899181"