Nikola Šubić Zrinski
 | Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). |
Nikola Šubić Zrinski | |
|---|---|
 hrvatski državnik i vojskovođa | |
| Rođenje | cca 1508. |
| Smrt | 7. septembar 1566 (57–58 godina) |
Nikola Šubić Zrinski (mađarski: Zrínyi Miklós; cca 1508 – 7. septembar 1566) bio je državnik i vojskovođa, jedan od velikana hrvatske historije, član plemićke porodice Zrinski.
Nikola Šubić Zrinski istaknuo se već u svojoj 21. godini u odbrani Beča 1529. Car Karlo V nagradio ga je konjem i zlatom. Ratovao je protiv Osmanlija još od svoje rane mladosti. Prošao je kroz mnogobrojne okršaje, a prvi put se proslavio 1542. kad je s 400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti. Građani i savremenici su naveliko slavili njegovo junaštvo, govoreći da ga je sam Bog poslao. Zbog njegovog junaštva i Jurišićeve potpore, kralj Ferdinand ga je 24. decembra 1542. izabrao za hrvatskog bana.
Kralj mu je također darovao i Međimurje, najsjeverniju hrvatsku pokrajinu, u čijem je središtu bio utvrđeni grad Čakovec. Tako je od 1546, kada ga je Nikola Zrinski preuzeo, Međimurje bilo u posjedu porodice Zrinski, sve do njihova izumiranja (druga polovina 17. vijeka).
Za vrijeme svoga banovanja, Zrinski je spasio "ostatke ostataka" hrvatskog kraljevstva od sigurne propasti. Uspješno je ratovao i dobio velik broj bitaka. Godine 1556. Zrinski se odrekao banske časti, te je savjetovao kralju Ferdinandu da postavi Petra Erdödija za novog bana. Kralj Ferdinand ispunio je Zrinskov zahtjev i otpustio ga, imenujući ga pritom meštrom kraljevskih tavernika.
Bitka kod Sigeta[uredi | uredi izvor]
Godine 1566. sultan Sulejman I kreće s više od 100.000 vojnika i 300 topova na šesti vojni pohod s ciljem da osvoji Beč. Uprkos tome što su bili malobrojniji hrvatski vojnici predvođeni Nikolom Zrinskim uspjevaju odbiti napad turske vojske. Nikola Zrinski gine u posljednjem proboju, a janjičarski je zapovjednik mu odsjeca glavu. Truplo mu je pokopao Mustafa Vilić iz Banje Luke, nekadašnji Nikolin zarobljenik. Glavu hrvatskog bana, vezir Mehmed paša Sokolović poslao je svom bratiću budimskom paši Mustafi, koji ju je, pak, kao opomenu poslao carskom generalu Egonu od Salma. U tabor carske vojske kod grada Gyura glava Nikole Zrinskog dopremljena je 14. septembra. Nikolinu su glavu 18. septembra preuzeli njegov sin Juraj IV, zet Baltazar Batthyanni i svak Franjo Tahy. Donijeli su je u Čakovec, a pokopana je u porodičnoj grobnici Zrinskih u kompleksu pavlinskog samostana u Svetoj Jeleni, uz grob Nikoline prve supruge Katarine Frankopanske.
Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]
Nikola Šubić Zrinski cijenjen je i poštovan i u dalekom Japanu prije svega zbog svoje časne i samurajske smrti. U počast tom činu, japanski muški zborovi nerijetko izvode ariju iz opere "Nikola Šubić-Zrinski" koju su naučili 1919. nakon što su se hrvatski mornari (tada služeći u Austro-Ugarskoj mornarici) povlačili iz Sibira prema domovini, no brod im se nasukao pokraj Shimonoseki, jugozapadno od Honshua, Japan. Tokom popravka broda, mornari su bili nastanjeni u Kobeu, nedaleko od Osake, otprilike dva mjeseca, gdje su naučili lokalno stanovništvo pjesmu "U boj, u boj!"
26. februara 2006. u Kokugian dvorani u Tokiju, japanski muški zbor od 1000 ljudi, vođen maestrom Katsuaki Kozaijem pjevao je "U boj", što je bio rekord takve vrste zborovskog pjevanja. Ovaj koncert posjetilo je 10.000 ljudi, a pokrovitelj koncerta, između ostalih, bila je i hrvatska ambasada u Japanu.
Tokom rata u BiH, brigada HVO-a iz Busovače nosila je ime Brigada "Nikola Šubić Zrinski".
Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]
 |
Commons ima datoteke na temu: Nikola Šubić Zrinski |