Njemačka

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Savezna Republika Njemačka
Bundesrepublik Deutschland (de)
Zastava Njemačke Grb Njemačke
Zastava Grb
UzrečicaEinigkeit und Recht und Freiheit
(bos. Jedinstvo, pravda i sloboda)
HimnaDeutschlandlied (Treća strofa)

Položaj Njemačke
Glavni grad Berlin
52°52′N 13°37′E / 52.867°N 13.617°E / 52.867; 13.617
Najveći grad Berlin
Službeni jezik njemački
Državno uređenje Savezna republika
 -  Predsjednik Joachim Gauck
 -  Kancelar Angela Merkel
Nezavisnost Njemačko carstvo 
 -  Priznato 18. januar 1871 
Površina
 -  Ukupno 357 104 (61. na svijetu)
 -  Vode (%) 2,18%
Stanovništvo
 -  Ukupno (30.6.2012) 80 399 300 (16. na svijetu)
 -  Gustoća stanovništva 225/km2/km2 (37. na svijetu)
BDP (PKM) 2011
 -  Ukupno $3 577 milijardi (4. na svijetu)
 -  Per capita $43 897 
Gini (2000) 28.3 (26. na svijetu)
HDI (2011) 0.920 (visok) (5. na svijetu)
Valuta Euro () (EUR)
Vremenska zona (UTC+1)
Topografija
 -  Najviša tačka Zugspitze
2 962 m. i. m.
 -  Najveće jezero Bodensko jezero
571,5 km2
 -  Najveća rijeka Rajna
865 km
Internet domena .de
Pozivni broj +49

Njemačka, službeno Savezna Republika Njemačka, je država u Srednjoj Evropi. Na sjeveru graniči sa Sjevernim morem, Danskom i Baltičkim morem; na istoku sa Poljskom i Češkom; na jugu sa Austrijom i Švicarskom; a na zapadu sa Francuskom, Luksemburgom, Belgijom i Holandijom. Teritorija Njemačke zauzima površinu od 357.021 kvadratnih kilometara i ima umjerenu sezonsku klimu. Sa 82 miliona stanovnika je najnaseljenija država među država članicama Evropske unije, te treća po broju migranata u svijetu.[1]

Za područje pod imenom Germania u kojoj živi nekoliko germanskih naroda se zna i bilježi već od 100. godine n. e. Počevši od 10. vijeka, njemačka područja čine središnji dio Svetog Rimskog Carstva koje traje sve do 1806. godine. Tokom 16. vijeka, sjever Njemačke postaje središte protestanske reformacije. Njemačka se prvi put pojavljuje kao savremena nacionalna država nakon Njemačkog ujedinjenja tokom Francusko-pruskog rata 1871. godine. Nakon drugog svjetskog rata, Njemačka je bila podijeljena u dvije zasebne države: Istočnu Njemačku i Zapadnu Njemačku u skladu sa granicama savezničkih okupacionih zona.[2] Dvije države su ponovno ujedinjene 1990. godine. Zapadna Njemačka je 1957. godine postala osnivačka članica Evropske zajednice, koja 1993. godine postaje Evropska unija. Njemačka je dio neograničene Šengenske zone i usvojila je evropsku valutu, Euro, 1999. godine.

Njemačka je federalna parlamentarna republika sastavljena od 16 saveznih država. Glavni i ujedno najveći grad je Berlin. Njemačka je članica Ujedinjenih nacija, NATO-a, G8 i OECD-a. Ona je jedna od vodećih industrijskih zemalja u svijetu, sa trećom najvećom privredom po nominalnom BDP-u i petom po PKM-u. Ona je najveći izvoznik i drugi najveći uvoznik robe. Godišnje alocira drugi najveći iznos međunarodne pomoći u svijetu[3], dok je šesta u svijetu po vojnim troškovima.[4] Ona je razvila visoki standard života i uspostavila opsežni sistem socijalne sigurnosti. Igra važnu ulogu u evropskoj politici a održava mnoga bliska partnerstva i na globalnom nivou.[5] Njemačka je poznata i kao vodeća zemlja u nekoliko naučnih i tehnoloških područja.[6]

Historija[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Historija Njemačke

Njemački jezik i "germanizam" traju više od hiljadu godina, ali je država po imenu Njemačka formirana kao moderna nacionalna država tek 1871. godine. godine, kada je Pruska predvodila njemačke države do pobjede nad Francuskom. Tada je nastao drugi njemački Reich (rajh), obično prepoznatljiv kao carstvo.

Prahistorija[uredi | uredi izvor]

Nebeski disk Nebra

Otkriće donje vilice Mauer 1 1907. godine dokazuje postojanje ljudskog života na prostorima današnje Njemačke još prije 600.000 godina. [7] Najstariji komplet lovačko oružja na svijetu koji je ikada pronađen, otkriven je u rudniku uglja u kod Schöningena gdje su pronađena koplja dužine 6-7.5 metara starosti oko 380.000 godina. .[8] Dolina Neander je bila prvo mjesto gdje su nađeni ostaci pračovjeka 1856., poznatog kao Neandertalac. Za Neandertalca 1 poznato je da su njegovi ostaci stari oko 40.000 godina. Također pronađeni su ostaci Homo sapiensa u Švapskim jurama kod Ulma. Pronađeni ostaci također uključuju kosti ptica, kljovu mamuta, što predstavlja najstariji muzički instrument koji je pronađen. Također oko 42.000 godina stara skluptura čovjeka-lava iz Ledenog doba predstvlja najstariju figuru koja je ikada pronađena[9] te Venera iz Hohle Felsa stara oko 35.000 godina. Nebeski disk Nebra pronađen je nedaleko od gradića Nebra nedaleko od Halea u pokrajini Saksonija-Anhalt.

Germani[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Germani
Širenje Germanskih plemena 750. p. n. e. do 1. n. e.

Pretpostavlja se da se je etnogeneza Germanskih plemena desila tokom nordijskog bronzanog doba, ili najkasnije tokom predrimskog željeznog doba. Iz južne Skandinavija i sjeverne Njemačke, plemena su počela da se šire prema jugu, istoku i zapadu u prvom vijeku p. n. e., te su uspostavili kontakte sa keltskim plemenima iz Galije te sa iranskim, baltičkim i slavenskim plemenima istočne Evrope. Malo se zna o ovom ranom periodu germanske historije izvan tog što je zabilježeno u djelovanjima sa rimskim carstvom, etimološkim istraživanjima i arheološkim nalazima.[10]

Za vrijeme Augustusa, rimski vojskovođa Publius Quinctilius Varus počinje invaziju Germanije (izraz koji su Rimljani koristili za područje između Rajne i Urala), i u ovom vremenu germanska plemena se po prvi put upoznavaju sa rimskom vojnom taktikom dok zadržavaju svoj plemenski identitet. 9. godine n. e., tri rimske legije pod vodstvom Varusa su doživjele poraz od čeruskog vođe Arminiusa u bitci kod Teutoburške šume. Tako je savremena Njemačka, sve do Rajne i Dunava, ostala van Rimskog carstva. Do 100. godine, doba Tacitove "Germanije", Germani su se naselili širom dolina tih rijeka, posjedujući većinu teritorije savremene Njemačke. U 3. vijeku se pojavljuju nekoliko velikih zapadnogermanskih plemena: Alemani, Franci, Sasi i Frizi među ostalih. Oko 260, germanski narodi su se probili kroz rimsku granicu na Dunavu i prešli u zemlje pod rimskom vlasti.[11]

Sveto rimsko carstvo[uredi | uredi izvor]

Karta Svetog rimskog carstva
Martin Luther

Njemački jezik i "germanizam" postoje više od hiljadu godina, ali je država po imenu Njemačka formirana kao moderna nacionalna država tek 1871. godine, kada je dominacija nad Pruskom propala. Tada je nastao drugi njemački Reich, u historiografiji obično poznat i kao Carstvo.

Prvi Reich, poznatiji i kao Sveto Rimsko Carstvo njemačke nacije, je potekao od Karolinškog Carstva (843), koga su osnovali Čarlemanci 25. decembra 800. godine, a koji je trajao sve do 1806. Tokom ovih hiljadu godina, Nijemci su uspješno proširili svoj uticaj uz pomoć katoličke crkve.

Godine 1517. Martin Luther je objavi svojih Dvadeset pet teza u Wittenbergu, te počinje reformaciju u Katoličkoj crkvi. Luteranizam i Kalvinizam postaju službene religije u njemačkim pokrajinama nakon 1530. i 1648. godine .Ova događanja su dovela do Tridesetogodišnjeg rata (1618), koji je, kada se završio Westfalskim mirom (1648), učinio da Njemačka postane ekonomski iscrpljena i politički nestabilna.[12] Ovakva situacija je omogućila Napoleonu da 1806. porazi Njemačku. Poslije toga, Francuska je postala krvni neprijatelj Njemačke. U Francusko-pruskom ratu (1870), Njemačka se osvetila Francuskoj, kao i u Prvom svjetskom ratu (1914), kada je invazija na Francusku bila glavni cilj.

Sveto Rimsko Carstvo se proširilo tako što je sklopljen savez Njemačke i Austrije, gdje je glavnu riječ imala Njemačka. Između 1815. i 1871. Njemačka se sastojala od mnoštva malih država (39), od kojih je napravljen Njemački savez (Deutscher Bund).

Njemačka konfederacija i ujedinjenje Njemačke[uredi | uredi izvor]

Osnivanje njemačkog carstva u Versillesu 1871. godine
Njemačko carstvo (1871-1918)

Nakon Napoleonovog pada saziva se Bečki kongres 1814., te se osniva Njemačka konfederacija, labavi savez 39 njemačkih država. Neslaganje s restauratorskom politikom je djelimično dovela do pojave liberalnih pokreta, nakon čega slijedi nova mjera represije od strane austrijskog državnika Klemens Wenzel von Metternicha, poznata kao Zollverein (tarifna unija) je produbila ekonomsko ujedinjenje Njemačke.[13] Nacionalni i liberalni ideali iz Francuske revolucije dobili su veliku podršku među Nijemcima, naročito kod mlađih generacija. Hambacher Fest je bio glavni događaj u prilog njemačkom jedinstvu, slobodi i demokraciji. Tokom niza revolucija 1848. godine, tokom kojih je uspostavljena republika u Francuskoj, intelektualni i pučki sloj stanovništva je digao revoluciju 1848. u njemačkim državama.

Kralj Wilhelm I imenuje Otta von Bismarcka za kancelara Pruske 1862.. Bismarck je uspješno poveo rat protiv Danske 1864., Austrijsko-pruski rat nakon kojeg je osnovana Sjevernonjemačka konfederacija (Norddeutscher Bund) 1867., te je isključena Austrija iz konfederacijskih odnosa. Nakon poraza Francuza u Francusko-pruskom ratu 1871. proglašeno je Njemačko carstvo u Versaillesu, te su ujedinjeni svi dijelovi Njemačke, osim Austrije. Hoencolernški kralj je vladao Njemačkom, a glavni grad ujedinjene Njemačke je bio Berlin. U Gründerzeit periodu nakon ujedinjenja Njemačke, Bismarck je u vanjskoj politici Njemačkoj osigurao saveznike, izolirao Francusku, te izbjegavao rat. Nakon Berlinske konferecije, Nijemci su tražili nekoliko kolonija uključujući Njemačku istočnu Afriku, Njemačku jugozapadnu Afriku, Togoland i Kamerun.[14] Wilhelm II je težio ka agresivnoj politici i upotrebi vojne sile. Većina saveza unutar kojih je Njemačka bila, nisu obnovljeni, te novi su bili isključeni.

Atentat na austrougarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda 28. juna 1914. godine označio je povod za Svjetski rat. Njemačka, kao dio Centralnih sila je pretrpila poraz od sila Antante u jednom od najkrvavijih sukoba svih vremena. Ukupno je poginulo oko dva miliona njemačkih vojnika tokom Prvog svjetskog rata.[15] Njemačka revolucija je izbila u oktobru 1918. godine, kralj Wilhelm II je abdicirao. Primirje je potpisano 11. novembra 1918. godine, Njemačka potpisuje Versajski sporazum u junu 1919. Nijemci su ovaj sporazum doživjeli kao nepravedan i ponižavajući.[16][17][18]

Weimarska republika i Treći reich[uredi | uredi izvor]

Drugi njemački Reich je okončan Prvim svjetskim ratom, kada je njemački car bio prinuđen da abdicira. Poslije revolucije, konstituirana je demokratska Weimarska Republika. Velika ekonomska moć Njemačke je ostvarena zahvaljujući rezultatu Versajskog mira i Velike depresije, što je dovelo do odbacivanja demokratije od strane i lijevo i desno orjentisanih njemačkih građana. Na dvaput održanim izborima 1932, Nacisti su dobili 37,2% glasova u julu, a 33% u novembru. 30. januara 1933, Adolf Hitler je imenovan za kancelara Njemačke, a 23. marta 1933. godine njemački parlament je ukinuo ustav Weimarske Republike. Treći Reich je trajao od 1933. do 1945. i zasnivao se na nacionalsocijalizmu, odnosno nacizmu. 1934. Hitler je preuzeo apsolutnu kontrolu nad vladom, kada je de facto postao i predsjednik Njemačke. Nakon aneksije Austrije (1938), politika anektiranja susjednih teritorija, dovela je do Drugog svjetskog rata, koji je u Evropi otpočeo 1. septembra 1939. kada je Njemačka okupirala Poljsku. Njemačka i njeni saveznici su imali veliku i dobro kontroliranu vojsku, koja je preuzela kontrolu nad gotovo cijelom teritorijom Evrope.

Poslije operacije Barbarossa (napada na Sovjetski Savez) 22. juna 1941. otvoren je drugi front na istoku, kao i napada na Sjedinjene Države, kada je prekršen dogovor o nenapadanju Njemačke na SAD, od strane Hitlera (11. decembra 1941. godine). Od 1941. do 1945. nacistička Njemačka, uz pomoć susjednih kolaboracionista, sistematski je ubila 6 miliona Jevreja i 5 miliona uglavnom Slavena i Roma u Holokaustu. Režim je isto tako ubijao homoseksualce i mentalno retardirane osobe i druge "nesposobne" ljude, ali i politički nepodobne građane (naročito komuniste i socijaliste, ali i religiozne vođe). 8. maja 1945. godine Njemačka je kapitulirala poslije okupacije Berlina od strane ruske Crvene Armije i Zapadnih sila. Prije ulaska ruskih trupa u Berlin, Hitler je izvršio samoubistvo.

Istočna i Zapadna Njemačka[uredi | uredi izvor]

Okupacijske zone Njemačke
Pad Berlinskog zida 1989.

Nakon kapitulacije nacističke Njemačke, Njemačka i Berlin su podijeljeni od strane saveznika na četiri okupacijske zone. Ove zone su zajedno prihvatile oko 6.5 miliona Nijemaca protjeranih iz istočni dijelova Evrope. Od zapadnih sektora koji su bili pod kontrolom SAD-a, Velike Britanije i Francuske 23. maja 1949. formirana je Savezna Republika Njemačka, a od sovjetskog sektora formirana je 7. oktobra 1949. Njemačka demokratska republika poznatija kao DDR ili Istočna Njemačka. Za glavni grad Zapadne Njemačke odabran je Bonn, a Istočne Berlin.

Zapadna Njemačka je osnovana kao federalna parlamentarna republika sa socijalnom tržišnom ekonomijom. Počevši od 1948. Zapadna Njemačka je postala glavni primatelj pomoći za obnovu poznatije kao Marshallov plan, koji je koristila za obnovu industrijske proizvodnje, naročito za proizvodnju uglja.[19] Konrad Adenauer je bio izabran za prvog saveznog kancelara (Bundeskanzelar), te je tu dužnost obavljao od 1949. do 1963. Pod njegovim i vodstvom Ludwiga Erharda BRD je imala dugotrajan privredni rast od 1950tih koji je poznat kao ekonomsko čudo. [20]Zapadna Njemačka se pridružuje NATO-u 1955., te je bila jedna od zemalja osivača Evropske ekonomske zajednice.

Istočna Njemačka je bila zemlja članica Varšavskog pakta pod političkom i vojnom kontrolom SSSR-a. Iako se DDR predstavljao kao demokratska zemlja, zapravo vlast u zemlji je vlast imala Partija socijalističkog jedinstva Njemačke, koja je na vlasti opstajala zajvaljujući Stasiju, golemom aparatu tajne policije[21] i mnogim drugim organizacijama. Ekonomiju DDR-a je kontrolirao Sovjetski savez, DDR je bio zemlja članica Savjeta za uzajamnu ekonomsku pomoć.[22]

Dok je vlast u Istočnoj Njemačkoj koristila propagandu socijalnih programa i potencijalne invazije Zapadne Njemačke, mnogi stanovnici su bježali s istoka na zapad za slobodom i prosperitetom.[23] 1961. godine izgrađen je Berlinski zid s ciljem sprječavanja prebjega stanovnika istočnog u zapadni Berlin, te je postao simbolom Hladnog rata, zbog čega je njegov pad 1989. godine simbolizira pad komunizma i kraj Hladnog rata i ponovno ujedinjenje Njemačke.

Napetosti između istočne i zapadne Njemačke su smanjene tokom ranih 1970tih za vrijeme Ostpolitika kancelara Willy Brandta . U ljeto 1989. godine Mađarska je prva srušila željeznu zavjesu i otvorila svoje granice prema zapadu, što je dovelo do iseljavanja hiljade Nijemaca iz DDR-a u Zapadnu Njemačku preko Mađarske.

Ujedinjena Njemačka[uredi | uredi izvor]

Poslije pada komunizma u Evropi, Njemačka se ponovo ujedinila (1990), što je dovelo do ekonomskih problema koji se osjećaju i danas. Berlin je ponovo postao glavni grad. Porodice, koje su bile dugi niz godina rastavljene, ponovo su se spojile. Kao dio postkomunističkog procesa, otvoreni su akti tajne policije.

Zajedno sa Francuskom, nova Njemačka igra glavnu ulogu u Evropskoj uniji. Njemačka je država koja se zalaže za zajedničku evropsku politiku, odbranu i sigurnost. Kancelar se redovno poziva na sastanke Vijeća Sigurnosti Ujedinjenih Naroda.

Geografija[uredi | uredi izvor]

Topografska karta Njemačke
Alpe
Zlatni orao
Rajna u Düsseldorfu

Njemačka se nalazi u prirodnogeografskom središtu Evrope, ali je zbog privredne razvijenosti i pripadnosti Evropskoj uniji pribrajamo Zapadnoj Evropi. Središnji položaj Njemačke u Evropi prometno je vrlo važan, jer se preko nje spajaju istok i zapad Evrope, te sjever i jug. Prometno je Njemačka u evropskim okvirima gotovo nezaobilazna. Na svom sjeveru, Njemačka izlazi na dva mora, Sjeverno i Baltičko more, koja su spojena umjetno prokopanim Kielskim kanalom. Sjeverno more vrlo je prometno pa se Hamburg razvio u jednu od najznačajnijih svjetskih luka. Žila kucavica njemačke privrede jeste rijeka Rajna koja povezuje različite privredno razvijene evropske regije, od Alpa do Sjevernog mora, a povezuje Švicarsku, Njemačku, Francusku i Holandiju. Najvećim dijelom teče kroz Njemačku.

Reljef[uredi | uredi izvor]

Reljef Njemačke u osnovi je dosta jednostavan. Njega čine prostrane nizine i, uglavnom, niske planine i pobrđa. Jedino se na jugu zemlje nalaze visoke naborne planine. U geološkoj građi dominiraju stare kristalaste škriljave stijene, eruptivi i metamorfne tvorevine. U reljefu Njemačke mogu se izdvojiti četiri prostrane cjeline: Sjevernonjemačka nizija, oblast Njemačkog sredogorja, Bavarska visoravan i oblast Alpa.

Sjevernonjemačka nizija je prostrana nizijska pokrajina koja zauzima najveći dio sjeverne Njemačke. Nizija ima prosječnu visinu od oko 50 metara. Južnije na nizine nastavlja se pojas niskih, starih planina Njemačkog sredogorja. Treću veliku reljefnu cjelinu čine prostori njemačkih visoravni. One se nalaze između Sredogorja na sjeveru i Alpa na jugu. Visoravni su izgrađene od starih paleozojskih stijena, a prosječno su visoke 400 do 500 metara. Na krajnjem jugu Njemačke nalaze se planinski lanac Alpa, koji čine četvrtu reljefnu cjelinu zemlje.

Klima[uredi | uredi izvor]

Gotovo čitav teritorij Njemačke ima umjerenu kontinentalnu klimu. Njemačka je široko otvorena utjecajuma zračnih masa sa zapada, istoka i sjevera. Jedino Alpe sprječavaju prodore zračnih masa sa juga, iz oblasti Mediterana. Zapadni dio zemlje je pod snažnim klimatskim utjecajem Atlantika. Zbog toga, prostori na zapadu imaju klimu veoma sličnu onoj u zapadnoj Evropi. Obilježja ovoj klimatskoj oblasti daju umjereno topla ljeta i dosta blage zime. Padavine, pretežno kiša, izlučuje se prilično ravnomjerno tokom cijele godine. Količina padavina je umjerena i iznosi oko 700 mm godišnje.

U pravcu istoka i uopće na istoku Njemačke jako oslabe utjecaji sa Atlantika. Nasuprot tome, ojačaju utjecaji sa kontinenta. Zbog toga su na istoku zemlje ljeta mnogo toplija, ali su, isto tako, i zime osjetno hladnije. Istočni dijelovi Njemačke imaju i mnogo manje padavina (500 do 700 mm). Sjeverna Njemačka je pod klimatskim utjecajem Sjevernog i Baltičkog mora. S obzirom na to da je ona veoma niska, nema prepreka za prodore zračnih masa sa sjevera. Ljeta su zbog toga ovdje prohladna i kratka, a zime, ipak, nešto blaže od onih na istoku. Najveći dio prostora prima oko 600 mm padavina.

Alpski dio Njemačke ima izrazitu planinsku klimu sa vrlo oštrim i snježnim zimama i kratkim i prohladnim ljetima. Padavine, kiša i snijeg, mnogo su obimnije i premašuju 1.000 mm godišnje.

Vode[uredi | uredi izvor]

Njemačka ima relativno gustu riječnu mrežu. Gotovo sve njene rijeke teku prema Sjevernom i Baltičkom moru. Najveće pritoke ovih mora su: Laba, Odra, Visla, Ems i Vezer. Rajna, koja također pripada ovom području, najvažnija je rijeka Njemačke. Ona teče njenim zapadnim dijelom, a pri ušću pripada Holandiji. Dunav je najveća rijeka južne Njemačke. On pripada slivu Crnog mora. I Dunav je plovan, te i on ima veliko privredno značenje. Gotovo sve rijeke Njemačke, posebno one koje teku nizinama, međusobno su povezane plovnim kanalima.

Flora[uredi | uredi izvor]

Prirodni biljni pokrov je ljudskim djelatnostima jako izmijenjen. Na sjeveru zemlje velika su prostranstva zamočvarena. Uz močvare, u pejzažu sjeverne Njemačke danas doniniraju vještački odgojene livade i pašnjaci. Slične su prilike i na zapadu zemlje, i tamo preovladavaju livade i pašnjaci. U planinama Sredogorja mjestimično ima listopadnih, a u Alpama miješanih i crnogoričnih šuma.

Politika[uredi | uredi izvor]

2011 Joachim Gauck-2.jpg Angela Merkel (August 2012) cropped.jpg
Joachim Gauck
predsjednik Njemačke od 2012.
Angela Merkel
Kancelarka Njemačke od 2005.

Njemačka je ustavna savezna republika, čiji se politički sistem zasniva na Ustavu iz 1949. godine (Grundgesetz, osnovni zakon). U njoj vlada parlamentarni sistem u kojoj kancelar igra najvažniju ulogu, a koga bira parlament. Bundestag, donji dom njemačkog Parlamenta, u historijskom Reichstagu.

Parlament (Bundestag), se bira svake pete godine kombiniranim sistemom neposrednog i proporcionalnog biranja. Šesnaest saveznih pokrajina predstavlja federalni nivo Bundesrata (Federalno Vijeće), koji je izazvao mnogo polemika na račun odnosa sa Bundestagom zbog neusglašenosti prilikom donošenja odluka i jednog i drugog tijela, što politički sistem čini vrlo kompliciranim. Funkcija šefa države je povjerena predsjedniku, kome je ograničena moć odlučivanja na ceremonijalne i reprezentativne dužnosti.

Trenutna kacelarka je Angela Merkel čija je uloga šef vlade, odnosno premijer države, dok se na mjestu predsjednika nalazi Joachim Gauck.

Sudsku vlast uključuje Savezni ustavni sud Njemačke (Bundesverfassungsgericht), Savezni vrhovni sud i nekoliko saveznih sudova, odgovornih za kontroliranje nižih sudova. Svi niži sudovi su napravljeni od strane saveznih država.

Od 1949. u Njemačkoj dominiraju dvije stranke, Kršćansko-demokratska unija i Socijaldemokratska partija Njemačke. Do sada je svaki kancelar Njemačke bio iz jedne od te dvije stranke. Međutim, manja Slobodna demokratska partija (koja je imala predstavnike u Bundestagu od 1949. do 2013.) i Savez 90/Zeleni koji je parlamentaram od 1983. su također igrali važnu ulogu u njemačkoj politici.[24]

Zgrada Reichstaga u Berlinu

Administrativna podjela[uredi | uredi izvor]

Po Ustavu, Njemačka je zemlja federativnog karaktera sastavljena od 16 saveznih pokrajina[25], koje su podijeljene u 439 distrikta i gradova (2004). Podjela na pokrajine je definirana međunarodnim standardom ISO 3166-2:DE. Najveće pokrajine su Donja Saksonija i Bavarska, a najmanje po površini gradovi, Bremen (pokrajina), Hamburg i Berlin. Federativni karakter zemlje sa različitim historijskim tradicijama osjeti se i danas, tako da su nerijetko primjetne razlike u mentalitetu i ponašanju Nijemaca na jugu i sjeveru, odnosno zapadu i istoku.

Njemačke pokrajine
Pokrajine Glavni grad
1 Baden-Virtemberg Stuttgart
2 Bavarska München
3 Berlin Berlin
4 Brandenburg Potsdam
5 Bremen Bremen
6 Hamburg Hamburg
7 Hessen Wiesbaden
8 Mecklenburg-Zapadno Pomorje Schwerin
9 Donja Saksonija Hannover
10 Sjeverna Rajna-Vestfalija Düsseldorf
11 Rajna Platinija Mainz
12 Sarland Saarbrücken
13 Saksonija Dresden
14 Saksonija-Analt Magdeburg
15 Šlesvig-Holštajn Kil
16 Turingija Erfurt

Vanjskopolitički odnosi[uredi | uredi izvor]

Njemačka ima mrežu od 229 diplomatskih misija u inozemstvu[26] i održava odnose sa više od 190 zemalja svijeta.[27] Od 2011. Njemačka daje najveći doprinos budžetu Evropske Unije (20 %) [28]i treći najveći doprinos budžetu UN-a.[29] Njemačka je članica NATO-a, OECD-a, G8, G20, Svjetske banke i MMF-a. Njemačka igra vodeću ulogu u Evropskoj uniji, te je ostala čvrst saveznik Francuske od završetka Drugog svjetskog rata. Njemačka potiče razvijanje jedinstvenog europskog političkog, odbrambenog i sigurnosnog aparata. [30][31]

Politika razvoja Savezne Republike Njemačke je nezavisna od područja njemačke vanjske politike. To je formulisano od strane Saveznog ministarstva za ekonomsku saradnju i razvoj (BMZ). Njemačka vlada razvojnu politiku vidi kao zajedničku odgovornost međunarodne zajednice.[32]

Oružane snage[uredi | uredi izvor]

Eurofighter Typhoon Luftwaffea
Fregata njemačke mornarice

Njemačka vojska, Bundeswehr, organizirana je u Heer (Kopnenu vojsku), Marine (ratna mornarica), Luftwaffe (ratno zrakoplovstvo), Zajedničku medicinsku službu i Zajedničku pomoćnu službu. U 2011. godini procijenjena je vojna potrošnja na 1.3 % BDP-a, što je nisko u poređenju sa drugim članicama NATO-a. Prema vojnoj potrošnji njemačka vojska je 9. na svijetu.[33] U mirnodopskim uslovima njemačkom vojskom komanduje ministarstvo odbrane, dok u slučaju rata kancelar postaje vrhovni zapovjednik oružanih snaga.[34]

Od marta 2012. godine njemačka vojska broji oko 183.000 profesionalnih vojnika i 17.000 volontera.[35] Njemačka vlada planira smanjiti broj profesionalnih vojnika na 170.000 i broj volontera na 15.000.[36] Prema SIPRI Njemačka je 4. najveći izvoznik oružja u svijetu u 2014. godini. Tokom iste godine njemačka vlada je najavila strožiju politiku izvoza oružja.[37]

Uloga i zadaća Bundeswehra je opisana u njemačkom ustavu kao odbrambena. No, nakon presude Ustavnog suda 1994. godine pojam odbrane ne definira samo zaštitu unutar granica zemlje, već i kao reakcije na krize i prevencije sukoba, u širem smislu zaštita sigurnosti Njemačke bilo gdje u svijetu. Od januara 2015. godine njemačka vojska ima oko 2370 vojnika stacioniranih u stranim zemljama kao dio međunarodnih mirovnih misija uključujući i 850 vojnika Bundeswehra u misiji ISAF u Afganistanu i u Uzbekistanu, 670 vojnika na Kosovu, te 120 vojnika u misiji UNIFIL u Libanonu. [38]

Do 2011. godine u Njemačkoj je bio obavezan vojni rok za muškarce u dobi od 18 godina u trajanju od 6 mjeseci u vojnoj ili civilnoj dužnosti, ili kao 6 godina hitne službe što uključuje vatrogasnu službu i Crveni križ. 1. jula je ukinuto obavezno služenje vojnog roka, te je zamijenjen dobrovoljnom službom. Od 2001. godine žene mogu obavljati sve vojne funkcije, ali nisu bile podvrgnute novačenju. Trenutno se u službi njemačke vojske nalazi oko 17.500 žena.

Privreda[uredi | uredi izvor]

Hemijsko postrojenje BASF blizu Ludwigshafena
Vozilo Mercedes-Benza

Njemačka privreda je jedna od najrazvijenijh u svijetu, čija se jaka ekonomska moć osjeti i danas u trenucima nedavne svjetske ekonomske krize. Po svom društvenom proizvodu nalazi se na četvrtom mjestu u svijetu. Regionalne razlike osjete se i u ekonomiji, posebno između istočnih i zapadnih saveznih pokrajina. Ne treba zaboraviti da je Istočna Njemačka blizu 50 godina bila dio socijalističkog sistema, što je podrazumijevalo kolektivno i plansko organiziranje državne imovine. Platežno sredstvo u Njemačkoj kao i u većini zemalja Evropske Unije je euro, koji je 2001. godine zamijenio njemačku marku. Prema OECD-u Njemačka ima jedan od najviših nivoa produktivnosti rada na svijetu.[39]

Poljoprivreda, stočarstvo i ratarstvo, daju samo oko 5% nacionalnog dohotka Njemačke. Stočarstvo daje tri četvrtine vrijednosti ukupne poljoprovredne proizvodnje. U stočarskoj proizvodnji, u proizvodnji mlijeka i mliječnih prerađevina, ostvaruju se značajni tržišni viškovi. U ratarskoj proizvodnji najviše se uzgajaju žitarice (pšenica, raž i zob), zatim krompir, šećerna repa, povrće i voće. Ipak, Njemačka je veliki uvoznik hrane. Ona najviše uvozi rano voće i povrće, suptropsko i tropsko voće, kahvu i začine.

Rudna bogatstva su skromna. Nešto su veće zalihe uglja, željeza i obojenih metala. Visoko razvijena industrija zahtijeva uvoz ogromnih količina najraznovrsnijih ruda i sirovina. Njemačka uvozi mnogo nafte i zemnog plina.

Industrija Njemačke je mlada i savremena. Najrazvijenije su mašinska industrija i industrija saobraćajnih sredstava, posebno automobila. Njemačka je na trećem mjestu u proizvodnji automobila i brodova. Visoko su razvijene hemijska, elektro i elektronička industrija, metalska, građevinska, tekstilna i prehrambena industrija.

Neke od najpoznatijih svjetskih brendova i kompanija dolazi upravo iz Njemačke kao što su: Mercedes-Benz, BMW, Volkswagen, SAP AG, Audi, Siemens, Allianz, Adidas, Porsche i DHL. Njemačka je poznata po svojim velikim djelom specijaliziranim malim i srednjim poduzećima na globalnom nivou poznati kao Mittelstand.

Na popisu se nalaze najveće njemačke firme po prihodima u 2011. godini:[40]

Njemačka je dio monetarne unije u eurozoni (označena tamnoplavom bojom).
Pozicija Naziv Sjedište Prihodi
(mil. €)
Ostvareni profit
(mil. €)
Broj zaposlenih
(world)
01. Volkswagen AG Wolfsburg 159.000 15.800 502.000
02. E.ON SE Düsseldorf 113.000 −1.900 79.000
03. Daimler AG Stuttgart 107.000 6.000 271.000
04. Siemens AG Berlin, München 74.000 6.300 360.000
05. BASF SE Ludwigshafen am Rhein 73.000 6.600 111.000
06. BMW AG München 69.000 4.900 100.000
07. Metro AG Düsseldorf 67.000 740 288.000
08. Schwarz Gruppe Neckarsulm 63.000 N/A 315.000
09. Deutsche Telekom AG Bonn 59.000 670 235.000
010. Deutsche Post AG Bonn 53.000 1.300 471.000
 — Allianz SE München 104.000 2.800 141.000
 — Deutsche Bank AG Frankfurt am Main 21.600 4.300 101.000

Infrastruktura[uredi | uredi izvor]

Luka u Hamburgu

Sa svojim centralnim položajem u Evropi Njemačka predstavlja saobraćajno čvorište za kontinent.[41] Kao i njeni susjedi, Njemačka posjeduje jednu od najgušćih cestovnih mreža na svijetu. Mreža njemačkih autoputeva (Autobahn) po ukupnoj dužini je treća u svijetu, a poznata je po svom nedostatku općeg ograničenja brzine.[42] Njemačka je uspostavila polucentričnu mrežu brzih vozova. Intercity-Express ili ICE je mreža njemačkih željeznica između većine njemačkih gradova, kao i destinacijama u drugim zemljama brzinom od 300 km/h.[43] Najveći njemački aerodromi su Aerodrom Frankfurt i Aerodrom München, oba čvorišta Lufthanse, a Air Berlin ima čvorišta na Aerodromu Berlin Tegel i Aerodromu Düsseldorf. Drugi značajni aerodromi su Berlin Schönefeld, Hamburg, Köln/Bonn, Leipzig/Halle. Luka u Hamburgu je jedna od deset najvećih kontejnerskih luka u svijetu. [44]

U 2008. godini, Njemačka je bila šesti najveći potrošač energije, [45] dok se 60 % primarne energije uvozi. [46] Njemačka vlada potiče očuvanje energije i proizvodnju energije iz obnovljivih izvora. Energetska učinkovitost je poboljšavana od 1970tih godina, vlada ima za cilj zadovoljavanje zahtjeva za 40 % proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora do 2020. i 100 % do 2050. godine.[47] U 2014. kao izvori električne energije korišteni su: ulje (35 %), ugalj uključujući i lignit (24,6 %), prirodni plin (20,5 %), nuklearna energija (8,1 %) te hidroenergetski i obnovljivi izvori energije (11,1 %)[48] U 2000. godini dogovoreno je ukidanje nuklearnih elektrana od 2021. godine. Njemačka se zalaže za Protokol iz Kyota i nekoliko drugih ugovora koji promiču bioraznolikost, standarde niskih emisija, reciklažu, korištenje obnovljivih izvora energije, te podupire održivi razvoj na globalnom nivou. [49]

Nauka i tehnologija[uredi | uredi izvor]

Albert Einstein je rođen u njemačkom gradu Ulmu.

Nijemci su postigli velika naučna dostignuća koja su od velikog značaja na globalnom nivou. 104 dobitnika Nobelove nagrade su bila iz Njemačke.[50] Njemački naučnici su dobili više Nobelovih nagrada od većine drugih nacija svijeta, naročito u naukama kao što su fizika, hemija i medicina.

Poznati njemački fizičari iz perioda prije početka dvadesetog vijeka su bili: Hermann von Helmholtz, Joseph von Fraunhofer, Gabriel Daniel Fahrenheit i mnogi drugi. Albert Einstein uvodi 1905. godine hipotezu o kvantima svjetlosti ili fotonima, dok teoriju o gravitaciji objavljuje 1915. Max Planck uvodi 1910. godine kvantnu teoriju, koji je zajedno sa Albertom Einsteinom uveo kvantnu mehaniku. Wilhelm Conrad Röntgen je otkrio X-zrake. Otto Hahn je bio pionir u oblasti radiohemije i nuklearne fisije[51], dok su Ferdinand Cohn i Robert Koch bili osnivači mikrobiologije. Brojni matematičari su rođeni u Njemačkoj uključujući Carl Friedrich Gaußa, Davida Hilberta, Bernharda Riemanna, Gottfried Wilhelm Leibniza, Karl Weierstrassa, Hermanna Weyla i Felixa Kleina. Istraživačke institucije u Njemačkoj su Institut Max Planck, Društvo Helmholtz i Zajednica Fraunhofer. Nagrada Gottfrieda Wilhelma Leibniza godišnje se dodijeljuje deset naučnika i akademika. S najviše od 2.5 miliona eura po nagradi predstavlja jednu od nagrada za istraživanje s najvećim iznosom koja se dodijeljuje u svijetu.[52]

Centar Evropske svemirske agencije u Darmstadtu.

Njemačka je domovina mnogih svjetskih poznatih inovatora i inženjera kao što je Johannes Gutenberg, koji je izmislio štampaći stroj, Hans Geiger, izumitelj Gigerovog brojača, Konrad Zuse, izumitelj prvog programski kontroliranog računara[53]. Njemački inženjeri i industrijalci kao što su grof Ferdinand von Zeppelin, Otto Lilienthal, Gottlieb Daimler, Rudolf Diesel, Hugo Junkers i Karl Benz su znatno doprinijeli razvoju saobraćaja, automobilizmu i zračnom prijevozu. Njemačke institucije kao što je Njemački centar za zračni saobraćaj (DLR) su dale najveći doprinos za razvoj Evropske svemirske agencije. Inženjer Wernher von Braun je razvio prvu balističku raketu V-2, a kasnije bio istaknuti član NASA-e i konstruktor rakete Saturn V. Heinrich Rudolf Hertz je dao doprinos u polju elektromagnetnog zračenja, što je bilo ključno za razvoj moderne telekomunikacije. [54]

Turizam[uredi | uredi izvor]

Crkva u Berchtesgadenškoj regiji.


Njemačka je sedma najposjećenija zemlja svijeta[55][56] sa 407,26 miliona noćenja tokom 2012. godine[57], što uključuje broj od 68.830.000 noćenja stranih turista i posjetioca. U 2012. godini Njemačku je posjetilo više od 30,4 miliona stranih turista. Berlin je postao treća najposjećenija destinacija u Evropi.[58]. Pored toga 30% Nijemaca svoj odmor provede u Njemačkoj, naročito u pokrajini Mecklenburg-Vorpommern. Domaća i međunarodna putovanja u kombinaciji s turizmom doprinose više od 43,2 milijarde eura njemačkom BDP-u. Uključujući indirektne i inducirane učinke, industrija ima doprinos od 4.5% njemačkog BDP-a , sa oko 2 miliona zaposlenih (4,8% od ukupne zaposlenosti).[59]

Njemačka je poznata po svojim raznolikim turističkim rutama kao što su: Romantična cesta, vinske ceste, Cesta dvoraca i Cesta avenija. Postoji 39 objekata stavljenih na UNESCO popis svjetske baštine, uključujući stare gradske jezgre kao što su u Regensburgu, Bambergu, Lübecku, Quedlinburgu, Weimaru, Stralsundu i Wismaru. Najposjećenije znamenitosti u Njemačkoj su Neuschwanstein, Kölnska katedrala, Reichstag, Hofbräuhaus u Münchenu, Heidelberški dvorac, Zwinger, Televizijski toranj Berlin i Aachenska katedrala. Europa-Park kod Freiburga je drugi najpopularniji evropski park zabave.[60]

Stanovništvo[uredi | uredi izvor]

Sa stanovništvom od 80.200.000 ljudi prema popisu stanovništva iz 2011. godine, [61] Njemačka je najnaseljenija država Evropske unije, na europskom kontinentu je druga najnaseljenija zemlja, poslije Rusije, te 16. najmnogoljudnija zemlja u svijetu. Gustoća naseljenosti iznosi 225 stanovnika po kilometru kvadratnom.[62] Životni vijek prosječnog Nijemca iznosi 80,19 godina (77,93 godine muškarci, a žene 82,58 godina). Stopa fertiliteta iznosi 1.41 rođene djece u odnosu na žene (procjene iz 2011.) ili 8,33 živo rođene djece na 1000 stanovnika, te je jedna od najnižih u svijetu. Od 1970. u Njemačkoj stopa mortaliteta kontinuirano premašuje stopu nataliteta.[63]

Međutim, Njemačka je svjedok povećanja stope nataliteta i migracijske stope od 2010.[64] Dolazi do povećanja broja obrazovanih imigranata.[65][66] Većina imigranata dolazi iz južne i istočne Europe, te se naseljavaju u urbanim područjima.[67]

Četiri veće grupe naroda imaju status nacionalnih manjina, a to su: Danci, Frizijci, Romi, Sinti i Lužički Srbi.[68] Dancska manjina (oko 50.000) pretežno nastanjuje područje pokrajine Schleswig-Holstein[68]. Istočni i sjeverni Frizijci pretežno naseljavaju zapadnu obalu Schleswig-Holsteina, te oblast Donje Saksonije. Lužički Srbi, slavenski narod (oko 60.000), pretežno naseljavaju područje Lužica.

Imigranti[uredi | uredi izvor]

Njemačka je 3. zemlja u svijetu po broju imigranata.

Po nacionalnom sastavu oko 92.3% stanovništva Njemačke čine Nijemci. 2011. oko 6 miliona stranih državljana je registriranog boravka u Njemačkoj. Po pitanju etničkog porijekla 20% stanovnika ove zemlje stranog ili djelomično stranog porijekla. [69] U 2010. godini, u 29% porodica sa djecom ispod 18 godina bio je barem jedan roditelj stranog porijekla.[70]

Fond Ujedinjenih Nacija za stanovništvo navodi Njemačku kao 3. zemlju u svijetu po broju primljenih imigranata, što je oko 5% ili 10 miliona od ukupno 191 milion migranata. [71] Od 2008. najveće grupe imigrana su bili Turci (oko 2.5 miliona), zatim Talijani (776.000), Poljaci (687.000).[72] Također prisutni su i Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Od 1987. oko 3 miliona etničkih Nijemaca imigriralo je u Njemačku iz zemalja istočnog bloka, iskoristivši tako svoje pravo povratka. [73]

Religija[uredi | uredi izvor]

Katolička katedrala u Kölnu.
Evangelistička crkva u Dresdenu

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, kršćanstvo je najraširenija religija u Njemačkoj, 66.8% Nijemaca su katolici, od ukupnog broja stanovnika.[74] 30.8 % stanovništva se izjasnilo kao rimokatolici, 30.3% stanovništva se izjasnilo kao protestatima, dok je evangelista bilo 5.7%.[75] 32-35% stanovništva se izjasnilo da ne pripada niti ijednoj vjerskoj konfesiji, čiji broj je u porastu već nekoliko decenija.

Geografski, Protestantizam preovladava u sjevernim, centralnim i istočnim dijelovima zemlje, uglavnom u sklopu sa evangelističkom crkvom, dok je Rimokatoličanstvo koncentrisano u južnim i zapadnim dijelovima zemlje. Ateisti i pripadnici drugih religija su koncentrisani pretežno u većim gradovima i u istočnom dijelu Njemačke.[76]

Islam je druga najveća religija u Njemačkoj, prema popisu stanovništva iz 2011. godine, samo se 1.9% stanovništva izsjanilo muslimanima, dok se prema drugim izvorima procjenjuje da ih ima 3.8-4.3 miliona (4.6 do 5.2 %). Većina muslimana su suniti i aleviti iz Turske, postoji mali broj šijita i ahmedija. Njemački muslimani, koji većinom porijeklo vode iz Turske nemaju priznat status državne religije.

Ostale religije čine manje od 1% njemačkog stanovništva, a to su Budizam sa 250.000 pripadnika, Judaizam sa oko 200.000 vjernika (0.3%). Hinduizam broji oko 100.000 pripadnika, dok sve ostale religije broje zajedno 50.000 pripadnika. Treća najveća jevrejska populacija u Evropi je ona u Njemačkoj (nakon Velike Britanije i Francuske)..[77] Oko 50% budista u Njemačkoj su imigranti iz Azije.[78]

Jezik[uredi | uredi izvor]

Poznavanje Njemačkog jezika u zemljama EU.

Njemački jezik je službeni i jezik s najviše govornika u Njemačkoj, te predstavlja jedan od 24 službena jezika u Europskoj Uniji[79] i jedan od tri službena jezika u Evropskoj komisiji. Njemački je najgovoreniji jezik u Europskoj Uniji s oko 100 miliona govornika.[80]

Priznati jezici manjina u Njemačkoj su: danski, niski njemački, lužičkosrpski, romski, frizijski koji su službeno zaštićeni Evropskom poveljom o regionalnim ili manjinskim jezicima. Jezici doseljenika koji se najviše govore su: turski, kurdski, poljski, južnoslavenski jezici te ruski. 67% građana Njemačke trdi da može komunicirati na barem jednom stranom jeziku, a 27% grđana na najmanje dva strana jezika, izuzev materinjeg jezika.[81]

Standardni njemački jezik pripada grupi zapadnogermanskih jezika, te je usko povezan s engleskim, niskim njemačkim i holandskim jezikom. Većina vokabulara potječe od germanskoj jezika iz indoevropske grupe jezika.[82] Također neke riječi vode porijeklo iz latinskog, starogrčkog ili francuskog i engleskog jezika. Njemački jezik pisan je isključivo latinicom.

Kultura[uredi | uredi izvor]

Njemačka je kao zemlja uveliko pridonijela svjetskoj kulturi. Tu su rođeni veliki skladatelji ozbiljne muzike, kao: Beethoven, Bach, Brahms i Wagner, klasični pjesnici poput Goethea i Schiller, likovni umjetnici poput Duerera, Ernsta i Beusa, a Njemačka je domovina i filozofa, među kojima su najznačajniji: Kant, Hegel, Marx i Nietzsche, te naučnici Einstein, Born i Plank.

Njemački jezik, koji se sastoji od nekoliko velikih dijalekata, u 19. vijeku je bio jezik komunikacije u srednjoj, istočnoj i sjevernoj Evropa, a i danas se uči širom svijeta kao jedan od najvažnijih jezika.

Sport[uredi | uredi izvor]

Po podacima iz 2009. i 2010. oko 27,8 miliona Nijemaca bilo je organizirano u oko 91.000 sportskih klubova i udruženja.[83] Najveći broj sportskih društava je obuhvaćen krovnom organizacijom Njemačkog olimpijskog sportskog saveza (DOSB).

Najčešći i najpopularniji sport u Njemačkoj je nogomet. Po podacima iz 2012. u sklopu Njemačkog nogometnog saveza (DFB) organizirano je 172.000 klubova sa oko 6,8 miliona članova[84], a nogometna reprezentacija Njemačke može se pohvaliti sa četiri titule svjetskih prvaka u nogometu: 1954, 1974, 2006. i 2014. godine. Njemačka je također i dva puta bila organizator Svjetskog prvenstva 1974. i 2006, a oba puta je i postala svjetski prvak. Ona je i jedina država čije su nogometne reprezentacije i u muškoj i u ženskoj konkurenciji bili prvaci svijeta. Najveći stadion, namijenjen za međunarodne susrete, je Olimpijski stadion u Berlinu (kapaciteta 74.224 mjesta), dok je Signal Iduna Park u Dortmundu najveći nogometni stadion po kapacitetu na nivou Bundeslige sa preko 80.500 mjesta (od čega je 24.454 sjedećih).

U motosportu, najveći javni interes Nijemci pokazuju za Formulu 1 i DTM, u kojima su njemački vozači i konstruktori među vodećim. Michael Schumacher je sedmorostruki svjetski prvak u Formuli 1 i do danas najuspješniji vozač Formule 1 u njenoj historiji, dok je Sebastian Vettel dosad najmlađi svjetski prvak u historiji ovog takmičenja.

Osim toga, popularni su i zimski sportovi u kojima Njemačka ima vrhunske sportiste i olimpijske pobjednike. Među najuspješnijim su i skijaši-skakači Sven Hannawald i Jens Weißflog te olimpijska pobjednica klizačica Katarina Witt.

Commons
Commons: Njemačka

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Germany: Inflow of foreign population by country of nationality, 1994 to 2003
  2. ^ Federalni Ustavni sud Njemačke (2 BvF 1/73; BVerfGE 36, 1): Njemačko carstvo kao država Nijemaca je potpuno identično Saveznoj republici Njemačkoj [jer postoji kao nacionalna država i međunarodnopravnni subjektivitet(međunarodno javno pravo) od 1871]. Godine 1949, nakon podjele na istočnu i zapadnu Njemačku nije se smatralo za osnivanje nove zapadnonjemačke države niti nasljednice Njemačkog carstva, nego je reorganizovan samo taj dio Njemačke.
  3. ^ Germany world's second biggest aid donor after US TopNews, Indija, Učitano 10.4.2008.
  4. ^ "The fifteen major spenders in 2006" (PDF). Recent trends in military expenditure. Stockholm International Peace Research Institute. 2007. Pristupljeno 23.8.2007. 
  5. ^ The leader of Europe? Answers an ocean apart International Herald Tribune. 4. april 2008. Učitano 4.4.2008.
  6. ^ Confidently into the Future with Reliable Technology www.innovations-report.de. 7. maj 2008. Učitano 4.4.2008.
  7. ^ "Radiometric dating of the type-site for Homo heidelbergensis at Mauer, Germany". PNAS. 27 August 2010. Pristupljeno 27 August 2010. 
  8. ^ "World's Oldest Spears". archive.archaeology.org. 3 May 1997. Pristupljeno 27 August 2010. 
  9. ^ "Ice Age Lion Man is world's earliest figurative sculpture". The Art Newspaper. 31 January 2013. Pristupljeno 31 January 2013. 
  10. ^ Jill N. Claster: Medieval Experience: 300–1400. NYU Press 1982, str. 35. ISBN 0-8147-1381-5.
  11. ^ The Cambridge Ancient History, vol. 12, str. 442. ISBN 0-521-30199-8.
  12. ^ Philpott, Daniel (January 2000). "The Religious Roots of Modern International Relations". World Politics 52 (2): 206–245. doi:10.1017/S0043887100002604. 
  13. ^ Henderson, W. O. (January 1934). "The Zollverein". History 19 (73): 1–19. doi:10.1111/j.1468-229X.1934.tb01791.x. 
  14. ^ Black, John, ur. (2005). 100 maps. Sterling Publishing. str. 202. ISBN 978-1-4027-2885-3. 
  15. ^ Crossland, David (22 January 2008). "Last German World War I Veteran Believed to Have Died". Spiegel Online. Pristupljeno 25 March 2011. 
  16. ^ Boemeke, Manfred F.; Feldman, Gerald D.; Glaser, Elisabeth (1998). "Introduction". Versailles: A Reassessment after 75 Years. Publications of the German Historical Institute. Cambridge University Press. str. 1–20. ISBN 978-0-521-62132-8. 
  17. ^ Klein, Fritz (1998). "Between Compiègne and Versailles: The Germans on the Way from a Misunderstood Defeat to an Unwanted Peace". U Boemeke, Manfred F.; Feldman, Gerald D.; Glaser, Elisabeth. Versailles: A Reassessment after 75 Years. Publications of the German Historical Institute. Cambridge University Press. str. 203–220. ISBN 978-0-521-62132-8. 
  18. ^ Keylor, William R. (1998). "Versailles and International Diplomacy". U Boemeke, Manfred F.; Feldman, Gerald D.; Glaser, Elisabeth. Versailles: A Reassessment after 75 Years. Publications of the German Historical Institute. Cambridge University Press. str. 469–505. ISBN 978-0-521-62132-8. 
  19. ^ Carlin, Wendy (1996). "West German growth and institutions (1945–90)". U Crafts, Nicholas; Toniolo, Gianni. Economic Growth in Europe Since 1945. Cambridge University Press. str. 464. ISBN 0-521-49964-X. 
  20. ^ Werner Bührer (24 December 2002). "Deutschland in den 50er Jahren: Wirtschaft in beiden deutschen Staaten" [Economy in both German states]. Informationen zur Politischen Bildung (256). Bundeszentrale für politische Bildung. 
  21. ^ maw/dpa (11 March 2008). "New Study Finds More Stasi Spooks". Der Spiegel. Pristupljeno 30 October 2011. 
  22. ^ "Germany (East)", Library of Congress Country Study, Appendix B: The Council for Mutual Economic Assistance
  23. ^ Protzman, Ferdinand (22 August 1989). "Westward Tide of East Germans Is a Popular No-Confidence Vote". The New York Times. Pristupljeno 30 October 2011. 
  24. ^ "Christian Democratic Union/Christian Social Union". U.S. Library of Congress. Pristupljeno 26 March 2011. 
  25. ^ "The Federal States". Bundesrat of Germany. Pristupljeno 25 March 2015. 
  26. ^ "German Missions Abroad". German Federal Foreign Office. Pristupljeno 26 March 2011. 
  27. ^ "The Embassies". German Federal Foreign Office. Pristupljeno 18 July 2012. 
  28. ^ "The EU budget 2011 in figures". European Commission. Pristupljeno 6 May 2011. 
  29. ^ "United Nations regular budget for the year 2011". UN Committee on Contributions. Pristupljeno 6 May 2011. 
  30. ^ "Declaration by the Franco-German Defence and Security Council". French Embassy UK. 13 May 2004. Arhivirano sa original, 27 March 2014. Pristupljeno 19 March 2011. 
  31. ^ Freed, John C. (4 April 2008). "The leader of Europe? Answers an ocean apart". The New York Times. Pristupljeno 28 March 2011. 
  32. ^ "Aims of German development policy". Federal Ministry for Economic Cooperation and Development. 10 April 2008. Pristupljeno 26 March 2011. 
  33. ^ "The 15 countries with the highest military expenditure in 2011". Stockholm International Peace Research Institute. September 2011. Pristupljeno 7 April 2012. 
  34. ^ "Grundgesetz für die Bundesrepublik Deutschland, Artikel 65a,87,115b" (na German). Bundesministerium der Justiz. Pristupljeno 19 March 2011. 
  35. ^ "Die Stärke der Streitkräfte" (na German). Bundeswehr. 23 March 2012. Pristupljeno 20 April 2012. 
  36. ^ "Ausblick: Die Bundeswehr der Zukunft" (na German). Bundeswehr. Pristupljeno 5 June 2011. 
  37. ^ "Trends in International Arms Transfer, 2014". www.sipri.org. Stockholm International Peace Research Institute. Pristupljeno 18 March 2015. 
  38. ^ "Einsatzzahlen – Die Stärke der deutschen Einsatzkontingente" (na German). Bundeswehr. Pristupljeno 11 January 2015. 
  39. ^ "Labour productivity levels in the total economy". OECD. Pristupljeno 12 December 2014. 
  40. ^ "Global 500: Countries – Germany". Forbes. 26 July 2010. Pristupljeno 27 March 2011. 
  41. ^ "Assessment of strategic plans and policy measures on Investment and Maintenance in Transport Infrastructure" (PDF). International Transport Forum. 2012. Pristupljeno 15 March 2014. 
  42. ^ "Autobahn-Temporegelung" (Press release) (na German). ADAC. June 2010. Pristupljeno 19 March 2011. 
  43. ^ "Geschäftsbericht 2006" (na German). Deutsche Bahn. Arhivirano sa original, 9 August 2007. Pristupljeno 27 March 2011. 
  44. ^ "Port of Hamburg authority". The official website of the Port of Hamburg. Pristupljeno 28 September 2014. 
  45. ^ "Overview/Data: Germany". U.S. Energy Information Administration. 30 June 2010. Pristupljeno 19 April 2011. 
  46. ^ "Energy imports, net (% of energy use)". The World Bank Group. Pristupljeno 18 April 2011. 
  47. ^ "Renewable energy Germany targets switch to 100% renewables for its electricity by 2050". The Guardian. Reuters Berlin. 7 July 2010. Pristupljeno 18 April 2011. 
  48. ^ Ziesing, Hans-Joachim. "Energieverbrauch in Deutschland im Jahr 2014" (na German). AG Energiebilanzen. str. 4. Pristupljeno 10 March 2015. 
  49. ^ "Deutschland erfüllte 2008 seine Klimaschutzverpflichtung nach dem Kyoto-Protokoll" (Press release) (na German). Umweltbundesamt. 1 February 2010. Pristupljeno 19 March 2011. 
  50. ^ "Nobel Prize". Nobelprize.org. Pristupljeno 27 March 2011. 
  51. ^ "Otto Hahn". FamousScientists.org. Pristupljeno 15 December 2011. 
  52. ^ "Gottfried Wilhelm Leibniz Prize". DFG. Arhivirano sa original, 21 June 2008. Pristupljeno 27 March 2011. 
  53. ^ Bianchi, Luigi. "The Great Electromechanical Computers". York University. Pristupljeno 17 April 2011. 
  54. ^ "Historical figures in telecommunications". International Telecommunication Union. 14 January 2004. Pristupljeno 27 March 2011. 
  55. ^ "Interim Update". UNWTO World Tourism Barometer (UNWTO). April 2011. Pristupljeno 26 June 2011. 
  56. ^ "UNWTO Annual Report". UNWTO. 2010. Pristupljeno April 2011. 
  57. ^ Zahlen Daten Fakten 2012 (in German), German National Tourist Board
  58. ^ "Tourism Highlights 2014 edition". UNWTO. Pristupljeno 26 March 2015. 
  59. ^ "2013 Travel & Tourism Economic Impact Report Germany". WTTC. Pristupljeno 26 November 2013. 
  60. ^ "Top Tourist Attractions of Germany". Germany.Travel, official site. Pristupljeno 12 December 2014. 
  61. ^ Zensus 2011: Bevölkerung am 9. Mai 2011. Retrieved 1 June 2013.
  62. ^ "Country Comparison :: Population". CIA. Pristupljeno 26 June 2011. 
  63. ^ "Demographic Transition Model". Barcelona Field Studies Centre. 27 September 2009. Pristupljeno 28 March 2011. 
  64. ^ "Birth rate on the rise in Germany". The Local. Pristupljeno 28 September 2014. 
  65. ^ "The New Guest Workers: A German Dream for Crisis Refugees". Spiegel Online. 28 February 2013. Pristupljeno 28 September 2014. 
  66. ^ "More skilled immigrants find work in Germany". Deutsche Welle. Pristupljeno 28 September 2014. 
  67. ^ "German population rises thanks to immigration". Deutsche Welle. Pristupljeno 28 September 2014. 
  68. ^ a b "National Minorities in Germany" (PDF). Federal Ministry of the Interior (Germany). May 2010. Article number: BMI10010. Pristupljeno 23 June 2014. 
  69. ^ "20% of Germans have immigrant roots". Burlington Free Press. 15 July 2010. str. 4A. 
  70. ^ "Publikation — STATmagazin — Population — Families with a migrant background: traditional values count — Federal Statistical Office (Destatis)". Destatis.de. 13 March 2012. Pristupljeno 4 November 2012. 
  71. ^ "International Migration 2006". UN Department of Economic and Social Affairs. Pristupljeno 18 March 2011. 
  72. ^ "Bevölkerung nach Migrationshintergrund" (na German). German Federal Statistical Office. Arhivirano sa original, 29 December 2010. Pristupljeno 28 March 2011. 
  73. ^ "Fewer Ethnic Germans Immigrating to Ancestral Homeland". Migration Information Source. February 2004. Pristupljeno 19 July 2014. 
  74. ^ Pressekonferenz „Zensus 2011 – Fakten zur Bevölkerung in Deutschland" am 31. Mai 2013 in Berlin
  75. ^ "Bevölkerung am 9. Mai 2011 Statistisches Bundesamt Deutschland Bundesrepublik". destatis.de (na German). Federal Statistical Office of Germany. 9 May 2011. str. Zensus 2011 – Page 6. Pristupljeno 9 May 2011. 
  76. ^ "Germany". Berkley Center for Religion, Peace, and World Affairs. Pristupljeno 27 March 2015. 
  77. ^ Blake, Mariah (10 November 2006). "In Nazi cradle, Germany marks Jewish renaissance". Christian Science Monitor. Pristupljeno 28 March 2011. 
  78. ^ Schnabel, U. (15 March 2007). "Buddhismus Eine Religion ohne Gott". Die Zeit (na German). Pristupljeno 19 March 2011. 
  79. ^ European Commission. "Official Languages". Pristupljeno 29 July 2014. 
  80. ^ Marten, Thomas; Sauer, Fritz Joachim, ur. (2005). Länderkunde – Deutschland, Österreich, Schweiz und Liechtenstein im Querschnitt [Regional Geography – An Overview of Germany, Austria, Switzerland and Liechtenstein] (na German). Inform-Verlag. str. 7. ISBN 3-9805843-1-3. 
  81. ^ European Commission (2006). "Special Eurobarometer 243: Europeans and their Languages (Survey)". Europa (web portal). Pristupljeno 28 March 2011. 
    European Commission (2006). "Special Eurobarometer 243: Europeans and their Languages (Executive Summary)". Europa (web portal). Pristupljeno 28 March 2011. 
  82. ^ European Commission (2004). "Many tongues, one family. Languages in the European Union". Europa (web portal). Arhivirano sa original, 30 April 2011. Pristupljeno 28 March 2011. 
  83. ^ Njemački olimpijski sportski savez: Daten und Fakten, stanje: 2009/2010. Učitano dana 2. januara 2013.
  84. ^ DFB: Statistika članova, stanje: april 2012. Pristupljeno 2. januar 2013.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]