Noćna kretanja

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Night Moves
Izvorni naslovNight Moves
RežiserArthur Penn Izmijeni na Wikipodacima
Scenarist(i)
  • Alan Sharp Izmijeni na Wikipodacima
Uloge
  • Gene Hackman
  • Jennifer Warren
  • Susan Clark
  • Melanie Griffith
  • John Crawford
  • Harris Yulin
  • Kenneth Mars
  • James Woods
  • Dennis Dugan
  • Edward Binns
  • Carey Loftin
  • Max Gail
  • René Enríquez Izmijeni na Wikipodacima
Muzika
  • Michael Small Izmijeni na Wikipodacima
KinematografijaBruce Surtees Izmijeni na Wikipodacima
Montaža
  • Dede Allen Izmijeni na Wikipodacima
Produkcija
  • Warner Bros. Izmijeni na Wikipodacima
Distributer
  • Warner Bros. Izmijeni na Wikipodacima
Premijera
  • 18 mart 1975
  • 26 mart 1975
  • 30 august 1975
  • 12 septembar 1975
  • 17 septembar 1975
  • 19 septembar 1975
  • 12 oktobar 1975
  • 14 oktobar 1975
  • 6 novembar 1975
  • 21 novembar 1975
  • 8 januar 1976
  • 26 januar 1976
  • 31 januar 1976
  • 2 februar 1976
  • 15 mart 1976
  • 17 juni 1976
  • 1 august 1977
  • 2 juli 1975 Izmijeni na Wikipodacima
Trajanje99 minuta Izmijeni na Wikipodacima
Zemlja
Jezikengleski

Noćna kretanja američki je film u žanru neo-noira[1][2] snimljen 1975. godine u režiji Arthura Penna. Glavne uloge tumače Gene Hackman, Jennifer Warren, Susan Clark, a u sporednim ulogama ističu se Melanie Griffith i James Woods. Radnja prati privatnog istražitelja iz Los Angelesa koji otkriva niz mračnih događaja dok traga za nestalom kćerkom tinejdžerkom bivše filmske glumice. Hackman je nominiran za nagradu BAFTA za najboljeg glavnog glumca za ulogu privatnog istražitelja Harryja Mosebyja. Film je ocijenjen kao "značajno moderno noir ostvarenje iz 1970-ih",[3] koje nastavlja istu tradiciju film noira i detektivskih filmova. Originalni scenarij napisao je škotski pisac Alan Sharp. Iako se film u vrijeme prikazivanja nije smatrao posebno uspješnim, privukao je gledatelje i značajnu kritičku pažnju nakon objavljivanja na videokasetama i DVD-u.[4] Američka filmska kritičarka Manohla Dargis 2010. godine ga je opisala kao "velika, očajna Noćna kretanja, s Geneom Hackmanom kao privatnim detektivkom koji završava kružeći u ponoru, bez komentara i odgovora na doba iz post-Watergatea".[5]

Radnja[uredi | uredi izvor]

Harry Moseby je penzionisani profesionalni igrač američkog fudbala koji sada radi kao privatni istražitelj u Los Angelesu. On otkriva da njegova žena Ellen ima aferu s čovjekom po imenu Marty Heller. Starija bivša glumica Arlene Iverson unajmljuje Harryja da joj pronađe njenu 16-godišnju kćerku Delly Grastner. Arlinin jedini izvor prihoda je povjerenički fond njene kćeri, ali za to je potrebno da Delly živi s njom. Arlene daje Harryju ime jednog od Dellynih prijatelja u Los Angelesu, mehaničara po imenu Quentin. Quentin kaže Harryju da je Delly posljednji put vidio na filmskim setovima u Novom Meksiku, gdje je počela koketirati s jednim od Arlininih starih ljubavi, kaskaderom Marvom Ellmanom. Harry shvaća da su ozljede Quentinovog lica nastale u borbi s kaskaderom i saosjeća s njegovom ogorčenošću prema Delly. On dalje putuje do mjesta gdje se nalaze filmski setovi i razgovara s Marvom i koordinatorom kaskadera Joeyjem Zieglerom. Prije povratka u Los Angeles, Harry je iznenađen kad vidi Quentina kako radi na Marvovom kaskaderskom avionu.

Harry sumnja da Delly možda pokušava zavesti bivše ljubavnike njene majke i putuje na Florida Keys, gdje živi njen očuh Tom Iverson. Harry otkriva da Delly živi s Tomom i njegovom djevojkom Paulom. Harry, Paula i Delly kreću na izlet brodom kako bi se okupali, ali Delly postaje izbezumljena kada pronalazi potopljenu olupinu malog aviona s u čijoj unutrašnjosti se nalazi tijelo pilota u raspadanju. Paula označava mjesto bovom, a kad su se vratili na obalu, prijavljuju otkriće obalnoj straži. Kasnije te noći ona posjećuje Harryjevu kabinu i njih dvoje vode ljubav. Harry nagovara Delly da se vrati majci u Kaliforniju. Nakon što ju je odbacio do njene kuće u Kaliforniji, on je još uvijek nezadovoljan slučajem, ali se fokusira na krpanje vlastitog braka. Kaže svojoj ženi da će odustati od agencije, što je ona dugo željela – da on to i učini, ali tada saznaje da je Delly poginula u saobraćajnoj nesreći na snimanju filma.

Harry ispituje vozača automobila, Zieglera, koji je ozlijeđen. Ziegler mu dopušta da vidi snimke nesreće, što izaziva Harryjeve sumnje u vezi s mehaničarom Quentinom. Odlazi u kuću Arlene Iverson i zatječe je pijanu kraj bazena, i da nije posebno tužna zbog smrti svoje kćeri. Arlene sada nasljeđuje bogatstvo svoje kćeri. Harry pronalazi Quentina, koji poriče da je ubica, ali mu kaže da je Marv Ellman mrtvi pilot u avionu i da je Ellman bio umiješan u krijumčarenje. Quentin uspijeva pobjeći prije nego Harry saznaje više.

Harry se vraća na Floridu, gdje pronalazi Quentinovo tijelo kako pluta u Tomovom bazenu za delfine. Harry optužuje Toma za ubistvo; oni se svađaju i potuku se, a Tom pada onesviješten. Paula priznaje da nije prijavila mrtvo tijelo iz aviona jer je u avionu bila vrijedna skulptura koju su krišom prevozili s Yucatana u Sjedinjene Države. Harry i Paula krenuli su u potragu za skulpturom. Dok Paula roni, dolazi hidroavion, a pilot puca iz mitraljeza po čamcu ranjavajući u nogu Harryja. Hidroavion slijeće na okean, ali kad pilot vidi Paulu kako izranja sa skulpturom, on nadlijeće avionom iznad nje i ubija je. Eksplozija Paulinog ronilačkog spremnika oborila je hidroavion s pontona, a dok je kabina aviona uranjala u vodu, Harry je bio u stanju vidjeti kroz stakleni prozor ispod svog čamca da je utopljenik pilot Joey Ziegler. Harry, ranjen i u nemogućnosti da preuzme kontrolu, neuspješno pokušava upravljati brodom koji sada besciljno kruži.

Uloge[uredi | uredi izvor]

Produkcija[uredi | uredi izvor]

Noćna kretanja snimljen je u jesen 1973. godine, ali je iz nerazjašnjenih razloga objavljen tek 1975. godine. Golišave scene Melanie Griffith snimljene su neposredno prije izlaska filma, sedamnaest mjeseci nakon početka snimanja.[6] Uloga Ellen, koju je igrala Susan Clark, prvobitno je ponuđena Faye Dunaway koja ju je odbila da glumi zbog svog angažmana u filmu Kineska četvrt. Dunaway je upravo prekinula vezu sa jednim od filmskih zvijezda – Harrisom Yulinom – nakon dvogodišnje veze. Originalni naslov za Noćna kretanja, Mračna kula, morao je biti promijenjen kako se film ne bi identifikovao sa hitom iz 1974. godine Pakleni toranj. Kuća koja je pripadala liku Jamesa Woodsa Quentinu bila je u vlasništvu Phila Kaufmana, organizatora koncerata za Grama Parsonsa u vrijeme Parsonsove smrti. Kaufmanovi kasniji potezi postali su osnova za film iz 2003. godine Grand Theft Parsons. Glumci i ekipa filma snimali su scene u kući na dan kada je policija došla ispitati Kaufmana, a dok su ga odvodili, Arthur Penn se okrenuo prema Geneu Hackmanu i rekao: "Čovječe, mi snimamo pogrešan film."

Moja noć kod Maud[uredi | uredi izvor]

Često citirani dijalog iz filma događa se kada Moseby odbija poziv svoje žene da pogledaju film Moja noć kod Maud (1970): "Jednom sam gledao Rohmerov film. To je kao da gledam kako se boja suši."[7] Dijalog iz Noćnih kretanja citiran je u osmrtnici režisera Érica Rohmera u New York Timesu 2010. godine.[8] Arthur Penn je bio obožavatelj Rohmerovih filmova;[9] Bruce Jackson je napisao produženu raspravu o ulozi filma Moje noći kod Maud u Noćnim kretanjima; njen glavni junak i Moseby imaju slične šanse za nevjeru, ali različito reagiraju.[7]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Sanders i Skoble 2008, str. 3.
  2. ^ Schwartz 2005, str. 31.
  3. ^ Schwartz, Dennis (5. 12. 2000). "Night Moves". Ozus' World: Film Reviews. Arhivirano s originala, 6. 12. 2017. Pristupljeno 21. 8. 2010.
  4. ^ Slifkin 2004, str. 545.
  5. ^ Dargis, Manohla (8. 10. 2010). "Arthur Penn, a Director Attuned to His Country". The New York Times.
  6. ^ "Night Moves". AFI Catalog of Feature Films. American Film Institute. Pristupljeno 28. 3. 2021.
  7. ^ a b Jackson, Bruce (11. 7. 2010). "Loose Ends in Night Moves". Senses of Cinema (55).
  8. ^ Kehr, David (11. 1. 2010). "Éric Rohmer, a Leading Filmmaker of the French New Wave, Dies at 89". The New York Times.
  9. ^ Penn, Chaiken i Cronin 2008, str. 114.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]