Novinarstvo

Uredi veze
S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Novinarstvo je oblast komunikacionih nauka, profesija i vještina sakupljanja, pripreme, uređivanja i distribucije vijesti i medija u vezi, preko pamfleta, novina, časopisa, knjiga, radija, televizije, a u novije vrijeme i preko savremenih digitalnih komunikacija kao što je internet.

Novinarstvo je također proizvodnja i distribucija izvještaja o interakciji događaja, činjenica, ideja i ljudi koji su "vijesti dana" i koji obavještavaju društvo u barem određenoj mjeri. Riječ, imenica, odnosi se na zanimanje (profesionalno ili ne), metode prikupljanja informacija i organiziranje književnih stilova.

Pojam novinarstvo se u početku odnosio na prenošenje aktuelnih događaja široj publici, preko štampanih medija kao što su novine, ali sa razvojem novijih tehnologija, kao što su radio, televizija i internet, značenje pojma proširilo i danas podrazumjeva sve štampane, elektronske i digitalne medije preko kojih se prenose aktuelna dešavanja.

Odgovarajuća uloga novinarstva varira od zemlje do zemlje, kao i percepcije profesije i statusa koji iz toga proizilazi. U nekim zemljama, mediji su pod kontrolom vlade i nisu nezavisni.[1] U drugim slučajevima, mediji su nezavisni od vlade i rade kao privatna industrija. Osim toga, zemlje mogu imati različite primjene zakona koji se bave slobodom govora, slobodom štampe, kao i slučajevima klevete i klevete.

Proliferacija interneta i pametnih telefona donijela je značajne promjene u medijskom okruženju od početka 21. vijeka. Ovo je stvorilo pomak u potrošnji kanala štampanih medija, jer ljudi sve više konzumiraju vijesti putem e-čitača, pametnih telefona i drugih osobnih elektroničkih uređaja, za razliku od tradicionalnijih formata novina, časopisa ili televizijskih vijesti. Novinske organizacije imaju izazov da u potpunosti monetizuju svoje digitalno krilo, kao i da improvizuju u kontekstu u kojem objavljuju u štampi. Novine se suočavaju s tim da prihodi od štampe opadaju bržim tempom od stope rasta digitalnih prihoda.[2]

Historija[uredi | uredi izvor]

Antika[uredi | uredi izvor]

Dok su publikacije koje su vijesti izvještavale širu javnost na standardizovan način počele da se pojavljuju tek u 17. vijeku i kasnije, vlade su još za vreme dinastije Han u Kini koristile redovno objavljivane biltene vijesti.[3] Slična izdanja nastala su u Republici Veneciji u 16. vijeku.[4] Ovi bilteni su, međutim, bili namijenjeni samo državnim službenicima, te stoga nisu bili novinarske vijesti u modernom smislu te riječi.

Rane moderne novine[uredi | uredi izvor]

Kako su se širile tehnologije masovnog štampanja kao što je štamparska mašina, osnovane su novine kako bi sve pismenijoj publici pružile vijesti.[5] Prvi spomen privatnih novinskih izdavača u Kini datiraju iz kasne dinastije Ming 1582. godine.Relation aller Fürnemmen und gedenckwürdigen Historien Johanna Carolusa, objavljena 1605. godine u Strazburu, često se spominju kao prve novine u Evropi.

Sloboda štampe je formalno uspostavljena u Velikoj Britaniji 1695. godine, a Alan Rusbridger, bivši urednik The Guardiana, izjavio je: "licenciranje štampe u Britaniji je ukinuto 1695. Sjetite se kako su slobode koje su ovdje osvojene postale uzor za veći dio ostatak svijeta, i budite svjesni kako nas svijet još uvijek promatra da vidi kako štitimo te slobode."[6] Prvi uspješni engleski dnevni list, Daily Courant, izlazio je od 1702. do 1735. godine.[7] Dok su novinarska preduzeća pokrenuta kao privatni poduhvati u nekim regijama, kao što su Sveto Rimsko Carstvo i Britansko Carstvo, druge zemlje kao što su Francuska i Pruska zadržale su strožu kontrolu nad štampom, tretirajući je prvenstveno kao način vladine propagande i podvrgavajući je jednoobraznoj cenzuri. Druge vlade, kao što je Rusko carstvo, imale su još veće nepoverenje prema novinarskoj štampi i efektivno su zabranjivale novinarske publikacije sve do sredine 19. vijeka.[8] Kako je izdavanje novina postajalo sve više ustaljena praksa, izdavači bi povećavali izdavanje na sedmičnu ili dnevnu stopu. Novine su bile više koncentrisane u gradovima koji su bili centri trgovine, kao što su Amsterdam, London i Berlin. Prve novine u Latinskoj Americi nastale su sredinom do kasnog 19. vijeka.

Novosti i revolucije 18. i 19. vijeka[uredi | uredi izvor]

Novine su imale značajnu ulogu u mobilisanju podrške javnosti u korist liberalnih revolucija kasnog 18. i 19. vijeka. U američkim kolonijama, novine su motivisale ljude na pobunu protiv britanske vladavine objavljivanjem pritužbi protiv britanske krune i ponovnim objavljivanjem pamfleta revolucionara kao što je Thomas Paine,[9][10] dok su lojalističke publikacije motivirale podršku protiv američke revolucije.[11] Novinske publikacije u Sjedinjenim Državama će ostati ponosno i javno pristrasne tokom cijelog 19. vijeka.[12] U Francuskoj su političke novine nastale tokom Francuske revolucije, a L'Ami du peuple, koju je uređivao Jean-Paul Marat, igrala je posebno poznatu ulogu u zalaganju za prava revolucionarnih nižih klasa. Napoleon će ponovo uvesti stroge zakone o cenzuri 1800. godine, ali nakon njegove vladavine štampane publikacije će procvjetati i igrati važnu ulogu u političkoj kulturi.[13] Kao dio revolucija 1848. godine, radikalne liberalne publikacije kao što su Rheinische Zeitung, Pesti Hírlap i Morgenbladet motivirale su ljude da svrgnu aristokratske vlade Centralne Evrope.[14] Druge liberalne publikacije su imale umjereniju ulogu: Ruski bilten hvalio je Aleksandra II o ruskim liberalnim reformama u kasnom 19. vijeku i podržavao je povećanje političkih i ekonomskih sloboda za seljake, kao i uspostavljanje parlamentarnog sistema u Rusiji.[15] Dalje na lijevoj strani, socijalističke i komunističke novine imale su široke sljedbenike u Francuskoj, Rusiji i Njemačkoj uprkos tome što su bile zabranjene od strane vlada.[16][17][18]

Rani 20. vijek[uredi | uredi izvor]

Kina[uredi | uredi izvor]

Novinarstvo u Kini prije 1910. prvenstveno je služilo međunarodnoj zajednici. Zbacivanje starog imperijalnog režima 1911. dovelo je do porasta kineskog nacionalizma, okončanja cenzure i potražnje za profesionalnim novinarstvom širom zemlje.[19] Svi veći gradovi su pokrenuli takve napore. Do kasnih 1920-ih, međutim, postojao je mnogo veći naglasak na reklamiranju i širenju tiraža, a mnogo manje zanimanja za onu vrstu zagovaračkog novinarstva koje je inspirisalo revolucionare.[20]

Francuska[uredi | uredi izvor]

Pariške novine su uglavnom stagnirale nakon Prvog svjetskog rata; tiraž se povećao na šest miliona dnevno sa pet miliona 1910. godine. Najveća poslijeratna uspješna priča bila je Paris Soir; kojoj je nedostajala bilo kakva politička agenda i bila je posvećena pružanju mješavine senzacionalnog izvještavanja za pomoć cirkulaciji i ozbiljnih članaka za izgradnju prestiža. Do 1939. njegov tiraž je bio preko 1,7 miliona, duplo više od njegovog najbližeg rivala tabloida Le Petit Parisien. Pored svojih dnevnih novina, Paris Soir je sponzorisao veoma uspješan ženski časopis Marie-Claire. Još jedan magazin Match kreiran je po uzoru na fotoreporterstvo američkog magazina Life.[21]

Velika Britanija[uredi | uredi izvor]

Do 1900. popularno novinarstvo u Britaniji usmjereno na najveću moguću publiku, uključujući radničku klasu, pokazalo se uspješnim i profitiralo je oglašavanjem. Alfred Harmsworth, 1. vojvova Northcliffea (1865–1922), "Više od bilo koga... oblikovao je modernu štampu. Razvoj koji je on uveo ili iskoristio ostaje centralni: širok sadržaj, iskorištavanje prihoda od reklama za subvencioniranje cijena, agresivan marketing, podređena regionalna tržišta, nezavisnost od partijske kontrole.[22] Njegov Daily Mail držao je svjetski rekord u dnevnoj cirkulaciji do svoje smrti. Premijer Lord Salisbury je šaljivo rekao da su ga "napisali kancelarijski momci za kancelarijske momke".[23]

Opisana kao "mjerka stoljeća", jer je nova novinarka The Daily Telegrapha 1939. godine Clare Hollingworth bila prva koja je izvijestila o izbijanju Drugog svjetskog rata.[24] Dok je putovala iz Poljske u Njemačku, uočila je i prijavila njemačke snage nagomilane na poljskoj granici; Naslov Daily Telegrapha je glasio: "1.000 tenkova skupljeno na poljskoj granici"; tri dana kasnije bila je prva koja je prijavila Njemačku invaziju na Poljsku.[25]

Tokom Drugog svjetskog rata, George Orwell je sedam godina radio kao novinar u The Observeru, a njegov urednik David Astor dao je svakom novom regrutu primjerak Orwellovog eseja Politika i engleski jezik” – kritika nejasnog, aljkavog jezika.[26] Godine 2003. književni urednik u novinama Robert McCrum napisao je: "Čak i sada, to se citira u našoj knjizi stilova".[26]

Indija[uredi | uredi izvor]

Prve novine u Indiji, Hicky's Bengal Gazette, objavljene su 29. januara 1780. Ovaj prvi napor u novinarstvu trajao je vrlo kratko, ali je bio značajan, jer je iznjedrio moderno novinarstvo u Indiji. Nakon Hickyjevih napora koji su morali biti ugašeni samo u roku od dvije godine od tiraža, nekoliko engleskih novina počelo je izlaziti nakon toga. Većina njih je imala tiraž od oko 400 i bili su sedmične novine koje su davale lične vijesti i reklame o raznim proizvodima. Kasnije, 1800-ih, engleske novine su pokrenuli indijski izdavači sa Indijcima koji govore engleski kao ciljnom publikom. Tokom te ere velike razlike u jeziku bile su glavni problem u omogućavanju nesmetane komunikacije među ljudima u zemlji. To je zato što su jedva poznavali jezike koji su preovladavali u drugim dijelovima ove ogromne zemlje. Međutim, engleski je postao lingua franca širom zemlje. Značajna među ovom vrstom je ona pod nazivom Bengal Gazette koju je pokrenuo Gangadhar Bhattacharyya 1816. godine.

Sjedinjene Američke Države[uredi | uredi izvor]

Krajem 19. i početkom 20. vijeka u Sjedinjenim Državama su se pojavila medijska carstva pod kontrolom osoba poput Williama Randolpha Hearsta i Josepha Pulitzera. Shvativši da bi mogli proširiti svoju publiku napuštanjem politički polariziranog sadržaja, čime su zarađivali više novca od reklama, američke novine su počele napuštati svoju stranačku politiku u korist manjeg političkog izvještavanja počevši oko 1900. godine.[27] Novine ove ere prihvatile su senzacionalizirano izvještavanje i veće tipove i rasporede naslova, stil koji će postati nazvan "žuto novinarstvo". Izdavanje novina postalo je mnogo više profesionalizovano u ovoj eri, a pitanja kvaliteta pisanja i discipline u radnoj prostoriji doživjela su ogroman napredak.[28] Ova era je vidjela uspostavljanje slobode štampe kao pravnu normu, jer je predsjednik Theodore Roosevelt pokušao, ali nije uspio, tužiti novine zbog izvještavanja o korupciji u njegovom rukovanju kupovinom Panamskog kanala.[29] Ipak, kritičari primjećuju da, iako je sposobnost vlade da suzbije novinarski govor jako ograničena, koncentracija vlasništva u novinama (i općenito medijima) u rukama malog broja vlasnika privatnih preduzeća dovodi do drugih predrasuda u izvještavanju i autocenzure medija koja ide u prilog interesa korporacija i vlade.[30][31][32]

Etika i standardi[uredi | uredi izvor]

Iako različiti postojeći kodeksi imaju neke razlike, većina njih ima zajedničke elemente uključujući principe – istinitosti, tačnosti, objektivnosti, nepristrasnosti, pravičnosti i javne odgovornosti – budući da se oni odnose na pribavljanje informacija vrijednih vijesti i njihovog naknadnog širenja javnosti.[33][34][35][36][37]

Bill Kovach i Tom Rosenstiel predlažu nekoliko smjernica za novinare u svojoj knjizi The Elements of Journalism.[38] Njihov stav je da je novinarstvu primarna lojalnost prema građanima i da su novinari zato obavezni da govore istinu i da moraju služiti kao nezavisni monitori moćnih pojedinaca i institucija u društvu. U tom smislu, suština novinarstva je da građanima pruži pouzdane informacije kroz disciplinu verifikacije.

Neki novinarski etički kodeksi, posebno evropski,[39] također uključuju brigu o diskriminatornim referencama u vijestima na osnovu rase, vjere, seksualne orijentacije i fizičkih ili mentalnih invaliditeta.[40][41][42][43][44] Parlamentarna skupština Savjeta Evrope usvojila je 1993. godine Rezoluciju 1003 o etici novinarstva kojom se novinarima preporučuje da poštuju pretpostavku nevinosti, posebno u slučajevima kojima su još uvijek sudski procesi u toku.[44]

U Velikoj Britaniji, sve novine su vezane Kodeksom prakse Nezavisne organizacije za standarde štampe. Ovo uključuje tačke kao što su poštovanje privatnosti ljudi i osiguranje tačnosti. Međutim, Media Standards Trust je kritizirao Kodeks, tvrdeći da ga treba radikalno promijeniti kako bi se osiguralo povjerenje javnosti u novine.

Ovo je u oštroj suprotnosti s medijskom klimom prije 20. vijeka, gdje su medijskim tržištem dominirale manje novine i pamfletiri koji su obično imali otvorene i često radikalne ciljeve, bez pretpostavke ravnoteže ili objektivnosti.

Zbog pritiska na novinare da promptno i pred konkurencijom izvještavaju vijesti, činjenične greške se češće javljaju nego u pisanoj formi koja se proizvodi i montira pod manjim vremenskim pritiskom. Tako tipično izdanje velikih dnevnih novina može sadržati nekoliko ispravki članaka objavljenih prethodnog dana. Možda najpoznatija novinarska greška uzrokovana vremenskim pritiskom bilo je izdanje Chicago Daily Tribunea Deweyjem porazom Trumana, zasnovano na rezultatima prijevremenih izbora koji nisu predvidjeli stvarni rezultat američkih predsjedničkih izbora 1948. godine.

Etički kodeksi[uredi | uredi izvor]

Postoji preko 242 etička kodeksa u novinarstvu koji se razlikuju u različitim regijama svijeta.[45] Etički kodeksi nastaju kroz interakciju različitih grupa ljudi kao što su javnost i sami novinari. Većina etičkih kodeksa služi kao reprezentacija ekonomskih i političkih uvjerenja društva u kojem je kodeks napisan.[45] Uprkos činjenici da postoji niz etičkih kodeksa, neki od ključnih elemenata prisutnih u svim kodeksima su: ostati objektivan, pružiti istinu i biti pošten.[45]

Novinarstvo nema univerzalni kodeks ponašanja; pojedinci nisu zakonski obavezni da poštuju određeni skup pravila kao što to čine doktori ili advokati.[46] Bilo je diskusija za stvaranje univerzalnog kodeksa ponašanja u novinarstvu. Jedna sugestija se fokusira na postojanje tri zahtjeva za vjerodostojnost, opravdanu posljedicu i tvrdnju o ljudskosti.[47] U okviru tvrdnje o kredibilitetu, od novinara se očekuje da javnosti pruže pouzdane i tačne informacije, i da dopuste javnosti da preispita prirodu informacija i njihovo sticanje. Druga tvrdnja o opravdanim posljedicama fokusira se na odmjeravanje koristi i štetnosti potencijalno štetne priče i postupanje u skladu s tim. Primjer opravdane posljedice je razotkrivanje profesionalca sa sumnjivim postupcima; s druge strane, postupati u okviru opravdanih posljedica znači saosećajno pisati o porodici u žalosti. Treća tvrdnja je tvrdnja humanosti koja kaže da novinari pišu za globalnu populaciju i stoga moraju služiti svima globalno u svom radu, izbjegavajući manju lojalnost državi, gradu itd.[48]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "10 Most Censored Countries," Committee to Protect Journalists, 2. 5. 2012, page retrieved 23 5. 2013.
  2. ^ "Circulation, revenue fall for US newspapers overall despite gains for some".
  3. ^ Hartmut Walravens: "The Early East Asian Press in the Eyes of the West. Some bibliographical notes", World Library and Information Congress, 72nd General Conference and Council of the International Federation of Library Associations and Institutions (IFLA), 20–24 August 2006, Seoul, Korea, str. 2
  4. ^ Infelise, Mario. "Roman Avvisi: Information and Politics in the Seventeenth Century." Court and Politics in Papal Rome, 1492–1700. Cambridge: Cambridge University Press, 2002. 212, 214, 216–17
  5. ^ Brook, Timothy. (1998). The Confusions of Pleasure: Commerce and Culture in Ming China. Berkeley: University of California Press. ISBN 0-520-22154-0 (Paperback). p. xxi.
  6. ^ "Leveson Inquiry: British press freedom is a model for the world, editor tells inquiry". The Telegraph. 14. 10. 2017. Arhivirano s originala, 7. 10. 2011.
  7. ^ "First Journalism School". Columbia: University of Missouri Press. str. 1. Parametar |url= nedostaje ili je prazan (pomoć)
  8. ^ Nurit Schleifman, "A Russian Daily Newspaper and Its New Readership:" Severnaia Pchela", 1825–1840." Cahiers du monde russe et sovietique (1987): 127–44
  9. ^ William Sloan and Julie Hedgepeth Williams, The early American press, 1690–1783 (1994)
  10. ^ Vaughn, ed., Encyclopedia of American Journalism (2008), pp. 17–21
  11. ^ Carol Sue Humphrey, This popular engine: New England newspapers during the American Revolution, 1775–1789 (1992)
  12. ^ Richard L. Kaplan, Politics and the American press: The rise of objectivity, 1865–1920 (Cambridge University Press, 2002) p. 78.
  13. ^ Keith Michael Baker, et al., The French Revolution and the Creation of Modern Political Culture: The transformation of the political culture, 1789–1848 (1989).
  14. ^ Sperber, Jonathan, Rhineland Radicals: The Democratic Movement and the Revolution of 1848 (Princeton, 1991), str. 99;
  15. ^ Daniel Balmuth, "The Russian Bulletin," 1863–1917: A Liberal Voice in Tsarist Russia (2000)
  16. ^ Charles A. Ruus, Fighting Words: Imperial Censorship and the Russian Press, 1804–1906 (1982).
  17. ^ Franz Osterroth, Dieter Schuster: Chronik der deutschen Sozialdemokratie. J.H.W. Dietz Nachf., Hannover 1963, S. 50. fes.de. German text
  18. ^ John Tebbel (2003). "Print Media. France". Encyclopedia Americana. Retrieved 1. 11. 2014.
  19. ^ Stephen MacKinnon, "Toward a History of the Chinese Press in the Republican Period", Modern China 23#1 (1997) str. 3–32
  20. ^ Timothy B. Weston, "China, professional journalism, and liberal internationalism in the era of the First World War." Pacific Affairs 83.2 (2010): 327–47.
  21. ^ Hutton 2:692–94
  22. ^ P. P. Catterall and Colin Seymour-Ure, "Northcliffe, Viscount." in John Ramsden, ed. The Oxford Companion to Twentieth-Century British Politics (2002) str. 475.
  23. ^ Oxford Dictionary of Quotations (1975).
  24. ^ "Clare Hollingworth: British war correspondent dies aged 105". BBC News. 10. 1. 2017.
  25. ^ "Clare Hollingworth, Reporter Who Broke News of World War II, Dies at 105", The New York Times, 10. 1. 2017
  26. ^ a b "George Orwell and the eternal truths of good journalism". The Guardian. Pristupljeno 19. 7. 2021.
  27. ^ Richard Lee Kaplan, Politics and the American press: the rise of objectivity, 1865–1920 (2002) str. 76
  28. ^ Frank Luther Mott, American Journalism: A History, 1690–1960 (Macmillan, 3rd ed. 1962) str. 603–05
  29. ^ Mott, American Journalism (3rd ed, 1962) str. 605–08.
  30. ^ Hedges, Chris (2009). Empire of Illusion: The End of Literacy and the Triumph of Spectacle. Nation Books. ISBN 1-56858-613-2 str. 146.
  31. ^ Zinn, Howard. A People's History of the United States. New York: Harper Perennial Modern Classics, 2005. str. 671 ISBN 0-06-083865-5
  32. ^ Scammell, Margaret; Semetko, Holli (11/22/2017). The Media, Journalism, and Democracy (1st ed.). London: Routiedge. str. 482. ISBN 978-1-351-74711-0.
  33. ^ "Fourth Estate – Core Journalism Principles, Standards and Practices". Fourth Estate Public Benefit Corporation. Arhivirano s originala, 25. 3. 2019. Pristupljeno 2. 12. 2016.
  34. ^ IFJ (International Federation of Journalists) – Declaration of Principles on the Conduct of Journalists Arhivirano 14. 11. 2012. na Wayback Machine (DOC version)
  35. ^ "ASNE (American Society of Newspapers Editors) – Statement of Principles". Arhivirano s originala, 5. 6. 2008. Pristupljeno 1. 3. 2013.
  36. ^ "APME (Associated Press Managing Editors) – Statement of Ethical Principles". 22. 6. 2008. Arhivirano s originala, 22. 6. 2008. Pristupljeno 1. 3. 2013.
  37. ^ "(Society of Professional Journalists) – Code of Ethics". SPJ. Pristupljeno 1. 3. 2013.
  38. ^ "The Elements of Journalism: What Newspeople Should Know and the Public Should Expect – Introduction | Project for Excellence in Journalism (PEJ)". Journalism.org. 19. 6. 2006. Arhivirano s originala, 2. 10. 2013. Pristupljeno 23. 2. 2013.
  39. ^ Parliamentary Assembly of the Council of Europe – Resolution 1003 (1993) on the ethics of journalism (see clause 33) Arhivirano 26. 6. 2009. na Wayback Machine
  40. ^ UK – Press Complaints Commission – Codes of Practice (see item 12, "Discrimination") Arhivirano 14. 12. 2012. na Wayback Machine
  41. ^ "Italy – FNSI's La Carta dei Doveri (The Chart of Duties)" (jezik: italijanski). Arhivirano s originala 12. 4. 2008. Pristupljeno 2012. Provjerite vrijednost datuma u parametru: |access-date= (pomoć)CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link) (section "Principi")
  42. ^ (in Spanish) Spain – FAPE's Código Deontológico (Deontological Code) (see Principios Generales, item 7, "a")
  43. ^ "Brazil – FENAJ's Code of Ethics" (PDF) (jezik: portugalski). Arhivirano s originala (PDF), 3. 10. 2009. (20.8 KB) (see Article 6, item XIV)
  44. ^ a b PACE Resolution 1003 (1993) on the Ethics of Journalism Arhivirano 26. 6. 2009. na Wayback Machine (see clause 22)
  45. ^ a b c Yang, Aimei; Taylor, Maureen; Saffer, Adam J (2016). "Ethical convergence, divergence or communitas? An examination of public relations and journalism codes of ethics". Public Relations Review (jezik: engleski). 42 (1): 146–60. doi:10.1016/j.pubrev.2015.08.001. ISSN 0363-8111.
  46. ^ Wilson-Smith, Anthony (3. 8. 1998). "The Conflict of Journalists". Maclean's: 11 – preko Academic Search Complete.
  47. ^ Ward, Stephen (5. 3. 2018). "Philosophical Foundations for Global Journalism Ethics". Journal of Mass Media Ethics. 20: 3–21. doi:10.1207/s15327728jmme2001_2. S2CID 144636048.
  48. ^ Ward, Stephen (5. 3. 2018). "Philosophical Foundations for Global Journalism Ethics". Journal of Mass Media Ethics. 20: 3–21. doi:10.1207/s15327728jmme2001_2. S2CID 144636048.
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Novinarstvo&oldid=3474549"