Novogodišnji koncert Bečke filharmonije

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search

Bečki novogodišnji koncert (njem Neujahrskonzert der Wiener Philharmoniker) je godišnji koncert klasične muzike u izvedbi Bečkog filharmonijskog orkestra ujutro tokom novogodišnjeg dana u Beču, Austrija. Koncert se odvija u koncertnoj dvorani Wiener Musikverein (bos. Udruženje Bečkih muzičara) u 11:15 ujutro. Orkestar izvodi isti koncertni program 30. decembra, 31. decembra i 1. januara, ali se samo posljednji koncert redovno emitira na radiju i televiziji.

Koncert[uredi | uredi izvor]

Programi koncerta uvijek uključuju muzička djela koja su komponirali u svijetu poznati članovi porodice Strauss: Johann Strauss stariji, Johann Strauss mlađi, Josef Strauss i Eduard Strauss. U okviru novogodišnjeg programa, orkestar povremeno izvođi muziku uglavnom drugih austrijskih kompozitora: Joseph Hellmesberger mlađi, Joseph Lanner, Wolfgang Amadeus Mozart, Otto Nicolai (osnivač Bečke filharmonije), Emil von Reznicek, Franz Schubert, Franz von Suppé i Karl Michael Ziehrer. Godine 2009. po prvi put je bila svirana muzika Josepha Haydna, gdje je izveden četvrti stavak njegove Simfonije br. 45 (poznate i pod nadimkom "Oproštajna simfonija") kojom je obilježena 200. godišnjica od njegove smrti. Drugi evropski kompozitori kao što su: Hans Christian Lumbye, Jacques Offenbach, Emile Waldteufel, Richard Strauss, Giuseppe Verdi i Petar Iljič Čajkovski su također bili predstavljeni u nedavnim programima.

Unutrašnji izgled "Goldener Saal" (Zlatne sale) koncertne dvorane "Wiener Musikverein", gdje se izvode bečki novogodišnji koncerti.

Najavljeni program sadrži oko 14-20 kompozicija, kao i tri bisa, u okviru kojeg orkestar izvodi valcere, polke, mazurke i marševe. Od bisova, za nenajavljeni prvi bis se često svira brza polka. Drugi je valcer Johanna Straussa mlađeg Na lijepom plavom Dunavu, čija izvedba je uobičajeno prekinuta pljeskom priznanja i novogodišnjim pozdravom koji dirigent i orkestar upuċuju publici. Posljednji bis je Radetzky marš Johanna Straussa mlađeg, tokom kojeg publika plješċe pod vođstvom dirigenta. U ovom posljednjem koncertnom muzičkom djelu, tradicija je da dirigent poziva orkestar da ponovo zasvira čim on ponovo izađe na pozornicu, prije nego što stigne do podijuma. Ukupno trajanje ovog muzičkog događaja je oko dva i po sata.

Koncerti se tradicionalno održavaju u "Goldener Saal" (Zlatnoj dvorani) "Wiener Musikvereina" (Bečkog muzičkog udruženja) od 1939. godine. Televizijska emisija je obogaċena i baletnim izvedbama u odabranim djelima u drugom dijelu programa. Plesači dolaze iz bečkog državnog baleta i plešu na različitim poznatim mjestima u Austriji, kao na primjer: Dvorac Schönbrunn, Zamak Esterházy, Bečka državna opera ili sam "Wiener Musikverein". Godine 2013. kostime je dizajnirala Vivienne Westwood. [1] Od 1980. do 2013. godine cvijeće koje je ukrašavalo dvoranu bilo je dar italijanskog grada Sanrema, Ligurija. Godine 2014. sam orkestar je obezbijedio cvijeće. Od 2014. godine, cvijeće je organizirao "Wiener Stadtgärten". Godine 2017. orkestar je prvi put nastupio u novoj odjeći koju su dizajnirali britanska modna dizajnerica Vivienne Westwood i austrijski sportista Andreas Kronthaler. [2]

Historija[uredi | uredi izvor]

Clemens Krauss, austrijski dirigent i operni impresario, bio je prvi koji je osmislio i dirigovao novogodišnji koncert u Beču.

Tradicija novogodišnjih koncerata u Beču započela ječ još od 1838. godine, ali ne i sa muzikom porodice Strauss. Od 1928. do 1933. godine održano je šest novogodišnjih koncerata u "Wiener Musikvereinu" pod vodstvom Johanna Straussa III. Ove koncerte emitovao je austrijski državni radio (Radio-Verkehrs-Aktiengesellschaft). [3] Godine 1939. austrijski dirigent i operni imresario Clemens Krauss, uz podršku bečkog Gauleitera (nacističkog vođu) Baldura von Schiracha, je osmislio novogodišnji koncert u okviru kulturnog programa "zimske podrške ratu" "(njem. Kriegswinterhilfswerk), koji je orkestar posvetio kako bi poboljšao moral na prvoj borbenoj liniji. [4] Nakon Drugog Svjetskog Rata, ovaj koncert je preživio, budući da su nacistički počeci bili u velikoj mjeri zaboravljeni, sve do nedavno. [5] Novogodišnji koncert u Beču je veoma popularan u Evropi, ali i u mnogim zemljama svijeta. Koncert se svake godine snima i objavljuje u zvučnom i video zapisu. Velika je potražnja za kartama za ovaj muzički događaj, a zainteresirani se prijavljuju godinu dana unaprijed kako bi sudjelovali u lutriji u kojoj će sretni dobitnici biti u prilici kupiti ulaznice za koncert sljedećeg januara. Neka sjedišta su unaprijed zauzeta za određene austrijske porodice i ova tradicija se prenosi sa generacije na generaciju.

Koncert je prvi put izveden 1939. godine, a vodio ga je Clemens Krauss. Prvi i jedini put, koncert nije održan na Novu godinu, već 31. decembra te godine. Zvao se tada poseban, ili "izvanredan" koncert (njem. Außerordentliches Konzert). Johann Strauss mlađi je bio jedini kompozitor u skromnom programu koji se sastojao od:

Historija poziva orkestru na dodatne koncertne izvedbe (bisevi)[uredi | uredi izvor]

Nije bilo biseva 1939. godine, a izvori ukazuju na to da bis nije uspostavljen sve do 1945. godine. Clemens Krauss je gotovo uvijek uključivao Straussov "Perpetuum mobile" bilo na koncertu ili za bis. Valcer "Na lijepom plavom Dunavu" nije se izvodio do 1945. godine, a zatim se kasnije izvodio na bis. Radetzky marš je prvi put bio izveden 1946. godine na bis. Do 1958. godine, ova zadnja dva djela su često, ali ne uvijek, bila izvođena na bis. Od te godine, njihovo koncertno izvođenje na bis postala je tradicija, sa dva izuzetka:

  • 1967. Willi Boskovsky je napravio plavi Dunav dio svog koncertnog programa.
  • Godine 2005. Lorin Maazel i orkestar zaključili su program sa Na lijepom plavim Dunavu, izostavljajući Radetzky Marš kao znak poštovanja žrtvama potresa i tsunamija u Indijskom okeanu 2004. godine.

Jedan nenajavljeni bis uvijek se stavlja prije sviranja Na lijepom plavom Dunavu, a nakon završnog najavljenog djela na štampanom koncertnom programu.

Dirigenti[uredi | uredi izvor]

Boskovsky, koji je bio koncertni majstor orkestra od 1939. do 1970. godine, dirigirao je bečke novogodišnje koncerte od 1955. do 1979. godine. Godine 1980. maestro Lorin Maazel je bio prvi neaustrijski dirigent koncerta. Orkestar je naknadno izmijenio praksu, da bi svake godine izabrao drugog dirigenta. Prvi takav izbor bio je Herbert von Karajan, za koncert 1987. godine. Karajanov koncert je bio i jedini u historiji koncerta na kojem je bio i pozvani gost, američka operna soprano pjevačica Kathleen Battle. Dirigenti novogodišnjeg koncerta u Beču:

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Tanz das Jahr – Das Shooting, Der Standard, 30 December 2013 (de)
  2. ^ "A New Year, and New Duds, for the Vienna Philharmonic". The New York Times. 29 December 2016. Pristupljeno 1 January 2017. 
  3. ^ Germany, www.FaberMoldenhauer.de, Dresden, (15 February 2016). "Ernst Theis". ernsttheis.com. Pristupljeno 1 January 2017. 
  4. ^ "31. Dezember 1939 – Erstes Neujahrskonzert der Wiener Philharmoniker". WDR. 31 December 2014. Pristupljeno 25. June 2016.  Provjerite vrijednost datuma kod: |accessdate= (pomoć)
  5. ^ Harald Walser (29 December 2015). "Das Neujahrskonzert und so manch unhaltbare Legende". Die Presse. Pristupljeno 25. June 2016.  Provjerite vrijednost datuma kod: |accessdate= (pomoć)