Idi na sadržaj

Novozelandska dugoperajna jegulja

Nepregledano
S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Status zaštite: Ugroženi
Sistematika
CarstvoAnimalia
KoljenoChordata
RazredActinopterygii
RedAnguilliformes
PorodicaAnguillidae
RodAnguilla
VrstaAnguilla dieffenbachii

Novozelandska dugoperajna jegulja (Anguilla dieffenbachii) je vrsta slatkovodne jegulje iz porodice Anguillidae, koja je endemska za Novi Zeland. To je najveća slatkovodna jegulja na Novom Zelandu i jedina endemska vrsta – ostale jegulje koje se nalaze na Novom Zelandu su domaća kratkoreja jegulja (Anguilla australis), koja se također nalazi u Australiji, i prirodno unesena australijska dugoperaja jegulja (Anguilla reinhardtii). Dugoperaje jegulje su dugovječne, migriraju u Tihi okean, blizuTonge, kako bi se razmnožile na kraju života. Dobri su penjači kao mlađ i stoga se nalaze u potocima i jezerima daleko u unutrašnjosti. Važan tradicionalni izvor hrane za Maore (koji ih zovu ōrea. Broj dugoperaja jegulja opada i klasifikovane su kao ugrožene, ali se i dalje komercijalno lovi preko stotinu tona svake godine.

Opis

[uredi | uredi izvor]
Ilustracija:Franka Edwarda Clarkea

Najlakši način za prepoznavanje dugoperajne jegulje je po dužini njenih peraja: dorzalno (gornje) peraje je otprilike dvije trećine dužine tijela i počinje znatno dalje prema glavi od donjeg peraja. Kod kratkorepne jegulje peraje su slične dužine.[1] Kada se dugoperajna jegulja savije, njena opuštena koža se izrazito nabora unutar svakog zavoja, dok je koža kratkoperajne jegulje glatka. Usta dugoperajne jegulje protežu se dalje od očiju, dalje nego kod kratkoperajne jegulje.[1]

Ženke dugoperajnih jegulja su veće i duže žive od mužjaka. Mužjaci su u prosjeku dugi 66,6 cm, ali dostižu i do 73,5 cm dužine, sa prosječnom starošću od 23 godine (12–35 godina).[2][3] Ženke su znatno veće, u rasponu od 73 do 156 cm s prosječnom dužinom od 115 cm. Dostižu starost od 20 do 60 godina prije nego što migriraju u more radi razmnožavanja.[3] Dugoperajne jegulje naSjevernom ostrvu migriraju u mlađoj dobi i stoga imaju brže vrijeme generiranja.[4]

Određivanje spola dugoperajnih jegulja je teško jer se njihovi spolni organi ne određuju dok ne pređu 45 cm dužine.[5] Jedina metoda za određivanje spola dugoperajnih jegulja je unutrašnji pregled, a razlikovanje postaje lahko tek kada jegulje sazriju i migriraju.[2][5]

Životni ciklus

[uredi | uredi izvor]

Poput drugih članova porodice Anguillidae, dugoperajne jegulje imaju prilično neobičan životni ciklus: rastu i sazrijevaju u plodne odrasle jedinke u slatkoj vodi, a zatim migriraju u more, radi razmnožavanja. Ovaj katadromni sistem razmnožavanja[6] također osigurava nasumično parenje, stvarajući panmiksijsku populaciju.[5]

Novozelandska dugoperajna jegulja je vrlo dugovječna riba, a zabilježene su ženke koje su doživjele 106 godina starosti i težile do 24 kg.[3][7] Imaju najsporiju stopu rasta od svih proučavanih vrsta jegulja, samo 1–2 cm. godišnje.[8]

Dugoperajna jegulja viđena u rijeci noću u planinama Tararua.

Životni ciklus dugoperajne jegulje, kao i kod drugih vrsta jegulja iz porodice Anguillidae, prilično je složen i sastoji se od četiri različite životne faze koje su decenijama ostale misterija i još uvijek nisu u potpunosti shvaćene.[2][9]

Novozelandske dugoperaje razmnožavaju se samo jednom na kraju života, prelazeći hiljade kilometara od Novog Zelanda do svojih mrijestilišta u blizini Tonge.[10][11] Njihova jaja (od kojih svaka ženka jegulje proizvodi 1 – 20 miliona[2]) se oplođuju na nepoznat način, ali vjerovatno u dubokoj tropskoj vodi.[2] Zrele jegulje zatim uginu, njihova jaja plutaju na površinu i izlegu se u vrlo plosnate larve nalik listovima (zvane leptocefalus) koje zatim plutaju duž velikih okeanskih struja nazad do Novog Zelanda.[2][10][12] This drifting is thought to take up to 15 months.[2] Nije zabilježeno hvatanje ni jaja ni larvi dugoperajnih jegulja.[10] Po dolasku na Novi Zeland, larve prolaze kroz transformaciju (metamorfozu) ustaklene jegulje, poput malih prozirnih odraslih jegulja.[2] One naseljavaju estuarije tokom svoje prve godine, tokom koje razvijaju boju i postaju jegulje, koje podsjećaju na male odrasle dugoperajne jegulje.[9][13] Jegulje migriraju uzvodno, gdje se razvijaju u odrasle jedinke.[2][9][13]

regrutacija staklenih jegulja u slatkovodne riječne mreže Novog Zelanda je vrlo varijabilan proces, za koji se smatra da je pod utjecajem Južne oscilacije El Niña i La Niña.[11] Ovo je glavni razlog neuspjeha akvakulture dugoperajnih jegulja 1970-ih.[2][14]

Ishrana

[uredi | uredi izvor]
Novozelandske dugoperajne jegulje hrane se u rezervatu divljih životinja Willowbank.

Dugorajne jegulje imaju omnivornu ishranu i oportunističke su u hrane.[15] Njihova prehrana kao malih jegulja uglavnom se sastoji od larvi insekata, kao što su nimfe vilinog konjica (Procordulia grayi).[2][15] Kako jegulje rastu, one se također obilno hrane puževima roda Lymnaea i ribama, uključujući galaxiide i jednogodišnje jegulje i pastrmke koje love veće jegulje.[2][15] Postoje izvještaji o ovim jeguljama koje jedu male vodne ptice, kao što su pačićis.[16]

Stanište i rasprostranjenost

[uredi | uredi izvor]
Vanjski video
The Longfin Eel Migration –  River Monsters

Anguilla dieffenbachii je endemska vrsta na Novom Zelandu, široko rasprostranjena po jezerima i rijekama zemlje, uključujući Ostrva Chatham.[2][4][17] Dugoperajne jegulje se često nalaze na velikim udaljenostima u unutrašnjosti (do 361 km) duž slatkovodnih vodotoka i u jezerima visokih planina, koja su povezana s morem.[2][4][7] Njihovoj rasprostranjenosti u unutrašnjosti pomaže sposobnost penjanja u stadijuvilenjaka (mlađi), dužine manje od 12 cm.[8][13] Ovi događaji migracije često se poklapaju s povećanim umjerenim temperaturama, protokom vode i slabim svjetlosnim uvjetima.[2][8][18] Pri ovoj veličini, vilenjaci mogu putovati i do 130 km u unutrašnjost tokom ljeta, a viđeni su kako se penju po gotovo vertikalnim površinama visokim do 43 m.[2] Ovaj podvig se postiže kombinacijom površinske napetosti (s vodom) i trenja.[13] Gdje u vodenom toku žive dugoperajne jegulje zavisi od njihove životne faze. Kao mlađi, preferiraju plitku vodu (ispod 0,5 m dubine) sa grubim supstratom i bržim od prosječnog toka (kao što je onaj u pukotinama).[4][19] Adult longfin eels tend to be found next to or under large pieces of debris and undercut river banks.[2][19]

Značaj za Maore

[uredi | uredi izvor]

Ōrea su važan tradicionalni izvor hrane za Maore, koji odavno imaju opsežno znanje o vremenu svojih uzvodnih i nizvodnih migracija.[8][20][21]

Komercijalni ribolov

[uredi | uredi izvor]

Komercijalni ribolov dugoperajnih jegulja počeo je dobijati zamah 1960-ih, a do 1970-ih ulov je iznosio 2000 tona godišnje.[2][8] Ribarstvo je opalo početkom 1980-ih, a u ribolovnoj sezoni 2000–2001. ulovljeno je samo 1079 tona.[22] Komercijalni ribolov dugoperajnih jegulja uključen je u Sistem upravljanja kvotama (QMS) 2000. godine za Južni otok i 2004. godine za Sjeverni otok. Ovo je postavilo ograničenja minimalne i maksimalne veličine (220 grama i 4 kg) iUkupnog dozvoljenog ulova (TAC).[4][8] Od 2007. godine, TAC nije dostignut ni u jednoj ribolovnoj sezoni od implementacije QMS.[4] U znak priznanja tradicionalnog značaja dugoperajnih jegulja, Maori imaju 20% alokacije ribljih zaliha.[23] Hvatanje i izvoz staklenih jegulja na Novom Zelandu je zabranjeno.[4] Od 2022. godine do 137 tona jegulja, uključujući dugoperajne jegulje, i dalje je ulovljeno za izvoz – uprkos tome što je vrsta zvanično klasifikovana kao ugrožena od strane Međunarodne unije za očuvanje prirode (IUCN) Crvena lista ugroženih vrsta.[24]

Akvakultura

[uredi | uredi izvor]

Bilo je nekoliko pokušajaakvakulture dugoperajnih jegulja. Prvi su bili 1970-ih i nisu dugo ostali u funkciji, a posljednja farma je zatvorena 1982. godine.[14] Najčešći razlozi za ove neuspjehe bili su ekonomski (visoki troškovi proizvodnje u odnosu na nisku cijenu jegulja), varijabilno novačenje staklenih jegulja i visoke stope smrtnosti (uginuća) na farmama.[14] Od ranih 2000-ih, postoji obnovljeni interes za akvakulturu dugoperajnih jegulja zbog rastućeg znanja o njihovoj biologiji i smanjenju zaliha evropskih jegulja (Anguilla anguilla), ali nijedna farma nije izgrađena.[6][8][14][25]

Konzervacija

[uredi | uredi izvor]

Godine 2003. biolog Don Jellyman predvidio je da će broj dugoperajnih jegulja pasti između 5 i 30% u narednoj deceniji.[26] Vrsta je klasificirana 2014. i ponovo 2018. od strane Ministarstva za zaštitu prirode kao "U riziku: Opadanje" prema kriterijima "C(2/1) Ukupna površina naseljenosti >10 000 ha (100 km2), predviđeni pad 10–70%".[27] Panel DOC-a je, međutim, zaključio da je komercijalni ribolov vrste stabilan ili u porastu, te je napomenuo da "javni diskurs o dugoperajnoj jegulji prikazuje vrstu kao ozbiljno ugroženu uprkos podacima koji ukazuju na suprotno".[28] Ovaj zaključak ozbiljno je doveden u pitanje, više puta, i prije i poslije toga, što dovodi u sumnju njegovu valjanost.[29][30]

U junu 2012. godine objavljeno je da neke kompanije za hranu za kućne ljubimce koriste nacionalno ugrožene jegulje u svojim proizvodima, što je izazvalo negodovanje konzervacionista.[31] Naučnici i grupe za očuvanje prirode sve su više zabrinuti za opstanak ove vrste, jer se mogu legalno ubiti i imaju sporu stopu reprodukcije, razmnožavajući se samo jednom na kraju svog životnog vijeka.[26][32] Procjena IUCN-a iz 2018. godine zabilježila je nagli pad broja dugoperajnih jegulja tokom posljednjeg stoljeća, praćen značajnim smanjenjem staništa.[33]

IUCN sadas klasificira vrstu kao "ugroženu", uz sljedeće napomene: "Populacija ozbiljno fragmentirana; kontinuirano smanjenje broja odraslih jedinki; kontinuirano smanjenje površine/opsega i/ili kvaliteta staništa" [34] Uprkos tome, vlada Novog Zelanda i dalje dozvoljava izvoz i legalno rekreativno ubijanje ribe.

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. 1 2 McQueen, Stella (2013). A Photographic Guide to Freshwater Fishes of New Zealand. Auckland: New Holland. str. 88. ISBN 978-1-86966-386-5.
  2. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 McDowall, R. M. (1990). New Zealand freshwater fishes: a natural history and guide (Rev. ed.). Auckland: Heinemann-Reed.
  3. 1 2 3 Todd, P. R. (1980). "Size and age of migrating New Zealand freshwater eels (Anguilla spp.)". New Zealand Journal of Marine and Freshwater Research. 14 (3): 283–293. Bibcode:1980NZJMF..14..283T. doi:10.1080/00288330.1980.9515871.
  4. 1 2 3 4 5 6 7 Jellyman, D. J. (2007). "Status of New Zealand fresh-water eel stocks and management initiatives". ICES Journal of Marine Science. 64 (7): 1379–1386. doi:10.1093/icesjms/fsm073.
  5. 1 2 3 Davey, A. J. H.; Jellyman, D. J. (2005). "Sex Determination in Freshwater Eels and Management Options for Manipulation of Sex". Reviews in Fish Biology and Fisheries. 15 (1–2): 37–52. Bibcode:2005RFBF...15...37D. doi:10.1007/s11160-005-7431-x. S2CID 40528526.
  6. 1 2 Doole, G. J. (2005). "Optimal management of the New Zealand longfin eel (Anguilla dieffenbachii)*". The Australian Journal of Agricultural and Resource Economics. 49 (4): 395–411. doi:10.1111/j.1467-8489.2005.00310.x.
  7. 1 2 Jellyman, D. J. (1995). "Longevity of longfinned eels Anguilla dieffenbachii in a New Zealand high country lake". Ecology of Freshwater Fish. 4 (3): 106–112. Bibcode:1995EcoFF...4..106J. doi:10.1111/j.1600-0633.1995.tb00123.x.
  8. 1 2 3 4 5 6 7 Jellyman, D. J. (2009). Forty years on – the impact of commercial fishing on stocks of New Zealand freshwater eels (Anguilla spp.). Paper presented at Eels at the edge: science, status, and conservation concerns. Proceedings of the 2003 International Eel symposium, Bethesda MD.
  9. 1 2 3 Ryan, P. (2012). "Eels - Life cycle and breeding grounds", Te Ara – the Encyclopedia of New Zealand Retrieved 18 March 2016
  10. 1 2 3 Jellyman, D.; Tsukamoto, K. (2010). "Vertical migrations may control maturation in migrating female Anguilla dieffenbachii". Marine Ecology Progress Series. 404: 241–247. Bibcode:2010MEPS..404..241J. doi:10.3354/meps08468.
  11. 1 2 Jellyman, D. (2006). "Tagging along when longfins go spawning" (PDF). Water & Atmosphere. 14 (1). str. 24–25.[mrtav link]
  12. ↑ Chisnall, B. L.; Jellyman, D. J.; Bonnett, M. L.; Sykes, J. R. (2002). "Spatial and temporal variability in length of glass eels (Anguilla spp.) in New Zealand". New Zealand Journal of Marine and Freshwater Research. 36 (1): 89–104. Bibcode:2002NZJMF..36...89C. doi:10.1080/00288330.2002.9517073. S2CID 83627075.
  13. 1 2 3 4 Jellyman, D. J. (1977). "Summer upstream migration of juvenile freshwater eels in New Zealand". New Zealand Journal of Marine and Freshwater Research. 11 (1): 61–71. Bibcode:1977NZJMF..11...61J. doi:10.1080/00288330.1977.9515661.
  14. 1 2 3 4 Watene, E. (2003). Potential for Commercial Eel Aquaculture in Northland. Auckland: National Institute of Water and Atmospheric Research.
  15. 1 2 3 Jellyman, D. J. (1996). "Diet of longfinned eels, Anguilla dieffenbachii, in Lake Rotoiti, Nelson Lakes, New Zealand". New Zealand Journal of Marine and Freshwater Research. 30 (3): 365–369. Bibcode:1996NZJMF..30..365J. doi:10.1080/00288330.1996.9516723.
  16. ↑ "Eels". Department of Conservation. Te Papa Atawhai. Pristupljeno 3. 7. 2024.
  17. ↑ Jellyman, D. J., & Coates, G. D. (1976). The Farming of freshwater eels in New Zealand. Paper presented at the Indo-Pacific Fisheries Council 17th Session, Symposium on the Development and Utilisation of Inland Fishery Resources.
  18. ↑ August, S. M.; Hicks, B. J. (2007). "Water temperature and upstream migration of glass eels in New Zealand: implications of climate change". Environmental Biology of Fishes. 81 (2): 195–205. Bibcode:2007EnvBF..81..195A. doi:10.1007/s10641-007-9191-z. S2CID 42989263.
  19. 1 2 Glova, G. J.; Jellyman, D. J.; Bonnett, M. L. (1998). "Factors associated with the distribution and habitat of eels (Anguilla spp.) in three New Zealand lowland streams". New Zealand Journal of Marine and Freshwater Research. 32 (2): 255–269. Bibcode:1998NZJMF..32..255G. doi:10.1080/00288330.1998.9516824.
  20. ↑ "ōrea - Te Aka Māori Dictionary". ōrea - Te Aka Māori Dictionary (jezik: engleski). Pristupljeno 17. 6. 2023.
  21. ↑ Potangaroa, J. (2010). Tuna Kuwharuwhau - The Longfin Eel.
  22. ↑ Beentjes, M. P., Boubée, J. A. T., Jellyman, D. J., & Graynoth, E. (2005). Non-fishing mortality of freshwater eels (Anguilla spp.). In M. o. Fisheries (Ed.), New Zealand Fisheries Assessment Report 2005/34 (pp. 38).
  23. ↑ Setting of Sustainability and Other Management Controls for Stocks to be Introduced into the QMS on 1 October 2004 - North Island Shortfin and Longfin Eels (SFS, LFE). (2004).
  24. ↑ Allot, Amber (4. 5. 2022). "Threatened eels still being harvested for food, renewing call for commercial fishing ban". Stuff. Pristupljeno 5. 5. 2022.
  25. ↑ Rodríguez, A.; Gisbert, E.; Rodríguez, G.; Castelló-Orvay, F. (2005). "Histopathological observations in European glass eels (Anguilla anguilla) reared under different diets and salinities". Aquaculture. 244 (1–4): 203–214. Bibcode:2005Aquac.244..203R. doi:10.1016/j.aquaculture.2004.09.039.
  26. 1 2 "Native long-finned eels in great danger, says scientist". nzherald.co.nz. AP. 4. 12. 2003. Pristupljeno 18. 3. 2016.
  27. ↑ Goodman, J.M.; Dunn, N.R.; Ravenscroft, P.J.; Allibone, R.M.; Boubee, J.A.T.; David, B.O.; Griffiths, M.; Ling, N.; Hitchmough, R.A; Rolfe, J.R. (2014). "Conservation status of New Zealand freshwater fish, 2013" (PDF). New Zealand Threat Classification Series 7.
  28. ↑ Dunn, N.R., Allibone, R.M., Closs, G.P., Crow, S.K., David, B.O., Goodman, J.M., Griffiths, M., Jack, D.C., Ling, N., Waters, J.M. and Rolfe, J.R. 2018. Conservation status of New Zealand freshwater fishes, 2017. New Zealand Threat Classification Series 24. Department of Conservation, Wellington.
  29. ↑ "Managed to extinction: Are we at risk of losing our 'creature of mystery'?". 6. 7. 2019.
  30. ↑ "Longfin eels get a foot hold on slippery slope to extinction". 13. 6. 2016.
  31. ↑ "Threatened eels becoming pet food". 3 News. Arhivirano s originala, 12. 2. 2013. Pristupljeno 27. 6. 2012.
  32. ↑ "'River monsters' fished out of West Coast lake". nzherald.co.nz. 7. 6. 2012. Pristupljeno 27. 6. 2012.
  33. ↑ Pike, C., Crook, V. & Gollock, M. 2019. Anguilla dieffenbachii (errata version published in 2019). The IUCN Red List of Threatened Species 2019: e.T197276A154802213. Accessed on 08 May 2022.
  34. ↑ "IUCN Red List of Threatened Species". Pristupljeno 28. 3. 2023.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]

Šablon:Slatkovodne ribe Novog Zelanda

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Novozelandska_dugoperajna_jegulja&oldid=3914389"