Obična parepa

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Šablon:TaksokvirVodič za izradu taksokvira
Obična parepa
(Barbarea vulgaris)
Barbarea vulgaris1.jpg
Sistematika
Carstvo Plantae
Red Brassicales
Porodica Brassicaceae
Rod Barbarea
Vrsta B. vulgaris
Sinonimi
  • Cheiranthus ibericus Willd.
  • Barbarea ceretana Sennen
  • Erysimum barbarea L.
  • Erysimum arcuatu Opiz ex J. Presl & C. Presl

Parepa obična (latinski Barbarea vulgaris) – također poznata i kao gorka salata, biljka barbara, raketna salata i sl. je dvogodišnja biljka iz roda Barbarea, koji pripada porodici Brassicaceae (krstašice).[1]

Opis[uredi | uredi izvor]

Zatvaranje cvjetova Barbarea vulgaris.

Ova biljka naraste do 30-60 cm visine, sa najveċom visinom do 1 m. Stabljika je rebrasta i bez dlaka, te razgranata u njenom donjem dijelu. Kao osnovu ima rozetu sjajnih, tamnozelenih listova. Listovi kod donjeg dijela stabljike su prateći i lirasto-perasti, s velikim režnjevima u donjem dijelu stabljike i manjim gornjim režnjevima. Kaulini (uz stabljiku) listovi su manji, jajoliki i nazubljeni. Cvjeta u proljeće u gustim cvatovima iznad lišća. Cvjetovi su dugi 7 - 9 mm, s četiri jarko žute latice. Razdoblje cvjetanja proteže se otprilike od aprila do jula, a plod je mahuna duga oko 15 – 30 mm.

Hemijske supstance koje se nalaze u ovoj biljci su: saponin i flavonoid.[2] i glukozinolate.[3][4]

Prirodni insekticid i moguċnosti za upotrebu u poljoprivredi[uredi | uredi izvor]

Većina genotipova Barbarea vulgaris su prirodno otporni na neke vrste insekata koji su inače specijalizirani za porodicu krsatašica. U slučaju moljaca roda Diamondback (naprimjer, Plutella xylostella ) i buha (Phyllotreta nemorum), otpornost je uzrokovana saponinima.[5][6][7][8] Glukozinolati, kao što su glukobarbarin i glukobrasicin koriste se protiv jaja kupusnog bijelog leptira (leptir kupusar), kao što je Pieris rapae. Larve ovog leptira dobro napreduju na ovim biljkama. Ove hemikalije stimulišu i ženke moljaca, ali larve ugibaju zbog sadržaja saponina koji očigledno na njih ne djeluje. Ovaj fenomen je testiran za biološku kontrolu insekata: bilke Barbarea vulgaris siju se u polju i privlače puno opterećenja jajima u dijamantnoleđog moljca. Kao larve uginu ubrzo nakon izlijeganja, ova vrsta klopke za insekte zove se "ćorsokak zamka isijecanja".[9]

Rasprostranjenost[uredi | uredi izvor]

Prirodno naseljava Evroaziju, a odomaċena je (kao unesena vrsta) u mnogim dijelovima Sjeverne Amerike kao sjeme.

Stanište[uredi | uredi izvor]

Biljka najbolje uspijeva na svježim ili vlažnaim mjestaima, pored puteva, pored rijeka ili na obroncima kanala, na nadmorskim visinama od 0 do 1600 m.

Prirodni ekohemotipovi[uredi | uredi izvor]

Dlakavi tip (tip-P) je opisan u južnoj Skandinaviji i Rusiji. Ima netipsku hemiju i bez otpornosti na dijamantnoleđog moljca i buhu Phyllotreta nemorum. Ovaj tip morfološki pripada raznim Barbarea vulgaris var. arcuata, ali može biti identičan i podvrsti prvobitno opisanoj kao Barbaraea Beck arcuata Rchb. ssp. pubescens N. Busch. U tom kontekstu, uobičajeni tip Barbarea vulgaris var. arcuata zove se "G-tip" (goli, bez lisnih dlaka). Hemotip sa odstupanjem sadržaja glukozinolata opisan je u populacijama iz Zapadne Evrope i proglašen je "NAS-tipom" (jer je dominiran sa glukozinolat glucoNASturtiin). Ova vrsta ima povećanu otpornost na neke specijalizirane insekte. U tom kontekstu, uobičajeni hemotip B. vulgaris zove se tip "BAR" (jer dominiraju glukoBARbarini).

Podvrste[uredi | uredi izvor]

  • Barbarea vulgaris var. arcuata (Opiz ex J. Presl & C. Presl) Fr.
  • Barbarea vulgaris var. brachycarpa Rouy & Foucaud
  • Barbarea vulgaris var. longisiliquosa Carion
  • Barbarea vulgaris var. sylvestris Fr.

Dodatne slike[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Sofradžija A., Šoljan D., Hadžiselimović R. (2004). Biologija 1. Svjetlost, Sarajevo. ISBN 9958-10-686-8. 
  2. ^ Dalby-Brown, Lea; Olsen, Carl Erik; Nielsen, Jens Kvist; Agerbirk, Niels (2011). "Polymorphism for Novel Tetraglycosylated Flavonols in an Eco-model Crucifer, Barbarea vulgaris". Journal of Agricultural and Food Chemistry 59 (13): 6947–56. PMID 21615154. doi:10.1021/jf200412c. 
  3. ^ Agerbirk, Niels; Olsen, Carl Erik (2011). "Isoferuloyl derivatives of five seed glucosinolates in the crucifer genus Barbarea". Phytochemistry 72 (7): 610–23. PMID 21354584. doi:10.1016/j.phytochem.2011.01.034. 
  4. ^ Agerbirk, Niels; Ørgaard, Marian; Nielsen, Jens Kvist (2003). "Glucosinolates, flea beetle resistance, and leaf pubescence as taxonomic characters in the genus Barbarea (Brassicaceae)". Phytochemistry 63 (1): 69–80. PMID 12657300. doi:10.1016/S0031-9422(02)00750-1. 
  5. ^ Kuzina, V.; Ekstrom, C. T.; Andersen, S. B.; Nielsen, J. K.; Olsen, C. E.; Bak, S. (2009). "Identification of Defense Compounds in Barbarea vulgaris against the Herbivore Phyllotreta nemorum by an Ecometabolomic Approach". Plant Physiology 151 (4): 1977–90. PMC 2785962. PMID 19819983. doi:10.1104/pp.109.136952. 
  6. ^ Kuzina, Vera; Nielsen, Jens Kvist; Augustin, Jörg Manfred; Torp, Anna Maria; Bak, Søren; Andersen, Sven Bode (2011). "Barbarea vulgaris linkage map and quantitative trait loci for saponins, glucosinolates, hairiness and resistance to the herbivore Phyllotreta nemorum". Phytochemistry 72 (2–3): 188–98. PMID 21130479. doi:10.1016/j.phytochem.2010.11.007. 
  7. ^ Nielsen, Nikoline J.; Nielsen, John; Staerk, Dan (2010). "New Resistance-Correlated Saponins from the Insect-Resistant CruciferBarbarea vulgaris". Journal of Agricultural and Food Chemistry 58 (9): 5509–14. PMID 20387830. doi:10.1021/jf903988f. 
  8. ^ Shinoda, Tetsuro; Nagao, Tsuneatsu; Nakayama, Masayoshi; Serizawa, Hiroaki; Koshioka, Masaji; Okabe, Hikaru; Kawai, Akira (2002). "Identification of a triterpenoid saponin from a crucifer, Barbarea vulgaris, as a feeding deterrent to the diamondback moth, Plutella xylostella". Journal of Chemical Ecology 28 (3): 587–99. PMID 11944835. doi:10.1023/A:1014500330510. 
  9. ^ Shelton, A. M. and B. A. Nault (2004) "Dead-end trap cropping: a technique to improve management of the diamondback moth," Crop Protection 23: 497-503.

Dopunska literatura[uredi | uredi izvor]

  • Pignatti S. - Flora d'Italia – Edagricole – 1982, Vol. I, pag. 396
  • Tutin, T.G. et al. - Flora Europaea, second edition - 1993

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]