Obrazovna tehnologija

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu

Obrazovna tehnologija je efektivna primjena tehnoloških alata u procesu učenja. Kao koncept, bavi se nizom alata, poput medija, mašina i mrežnog hardvera, kao i razmatranjem osnovnih teoretskih perspektiva za njihovu efektivnu primjenu.[1][2]

Obrazovna tehnologija nije ograničena samo na visoku tehnologiju.[3] Pored toga, elektronska obrazovna tehnologija, također nazivana e-učenje, postala je važan dio društva danas, čineći prošireni niz pristupa digitalizacije, komponenata i metoda isporuke.[4] Naprimjer, m-učenje naglašava mobilnost, ali je u suprotnom neprimjetno u principu od obrazovne tehnologije.[5]

Obrazovna tehnologija uključuje brojne tipove medija koji isporučuju tekst, zvuk, slike, animacije i streaming video, te uključuje primjene tehnologije i procese kao što su audio ili video traka, satelitska TV, CD-ROM i računarski bazirano učenje, kao i lokalno intranet/extranet i web-bazirano učenje. Informacijski i komunikacijski sistemi, bilo da su slobodnostojeći ili zasnovani na bilo lokalnim mrežama ili Internetu u mrežnom učenju, temelj su za više procesa e-učenja.[6]

Teoretske perspektive naučna testiranja utjecala su na instrukcijski dizajn. Primjena teorija na ljudsko ponašanje prema obrazovnoj tehnologiji izvodi ulaz iz instrukcijske teorije, teorije učenja, obrazovne psihologije, psihologije medija i tehnologije ljudskih performansi.

Obrazovna tehnologija i e-učenje može se održavati unutar ili van učionice. Može biti samostalno, asinhrono učenje ili može biti vođeno od strane instruktora, sinhrono učenje. To je pogodno za učenje na daljinu i u kombinaciji sa nastavom "lice u lice", koja se naziva pomiješano učenje. Obrazovnu tehnologiju koriste učenici i odgajatelji u kućama, školama (i kod K-12 i visokog obrazovanja), biznisa i drugih postavki.

Definicija[uredi | uredi izvor]

Richey je definirao obrazovnu tehnologiju kao "studij i etička praksa olakšanog učenja i poboljšanja performansi kreiranjem, korištenjem i upravljanjem prikladnih tehnoloških procesa i resursa".[1] Asocijacija za obrazovne komunikacije (AECT) označava nastavne tehnologije kao "teorija i praksa dizajna, razvoja, korištenja, upravljanja i evaluacije procesa i resursa za učenje."[2][7][8] Kao takva, obrazovna tehnologija označava sve validne i pouzdane primjenjene obrazovne nauke, kao što su oprema, kao i procesi i procedure, koji su izvedeni iz naučnog istražvanja, te u datom kontekstu mogu označavati teoretske, algoritamske ili istraživačke procese: to ne podrazumijeva fizičke tehnologije.

Obim[uredi | uredi izvor]

Obrazovna tehnologija se odnosi na korištenje i fizičkog hardvera i obrazovnih teorija. To obuhvata nekoliko domena, uključujući teoriju učenja, računarski bazirano treniranje, mrežno učenje, i, gdje se koriste mobilne tehonologije, m-učenje. Prema tome, postoji nekoliko diskretnih aspekata opisivanja intelektualnog i tehničkog razvoja obrazovne tehnologije:

  • obrazovna tehnologija kao teorija i praksa obrazovnih pristupa učenju
  • obrazovna tehnologija kao tehnološki alati i mediji koji potpomažu u komunikaciji znanja, i njegov razvoj i razmjena
  • obrazovna tehnologija za sisteme upravljanja učenja (LMS), kao alati za studente i upravljanje nastavnim planom, te obrazovni menadžment informacijskih sistema (EMIS)
  • obrazovna tehnologija samostalno kao obrazovni subjekt; takvi kursevi se mogu zvati "računarski studiji" ili "informacijska i komunikacijska tehnologija (ICT)"

Povezani termini[uredi | uredi izvor]

Abakus iz ranog 19. vijeka korišten u osnovnoj školi u Danskoj.

Obrazovna tehnologija je uključiv pojam za alate i teoretske osnove za podržavanje učenja i podučavanja. Obrazovna tehnologija nije ograničena na visoku tehnologiju.[3]

Ipak, moderna elektronska obrazovna tehnologija je važan dio društva danas.[4] Obrazovna tehnologija obuhvata e-učenje, instrukcijsku tehnologju, informacijsku i komunikacijsku tehnologiju (ICT) u obrazovanju, EdTech, tehnologiju učenja, učenje sa multimedijom, tehnološki poboljšano učenje (TEL), računarski bazorane instrukcije (CBI), računarski upravljane instrukcije, računarski bazirane treninge (CBT), računarski podržane instrukcije ili računarski potpomognute instrukcije (CAI),[9] internetski bazirani trening (IBT), fleksibilno učenje, web bazirani trening (WBT), mrežna edukacija, digitalna obrazovna kolaboracija, distribuirano učenje, računarski poredovana komunikacija, cyber-učenje i multi-modalne instrukcije, virtualno obrazovanje, osobna okolina za učenje, mrežno učenje, virtualna okolina za učenje (VLE) (koje se također zovu učeće platforme), m-učenje i digitalna edukacija.

Svaki od ovih brojnih pojmova imao je svoje zagovornike, koji ukazuju na posebne potencijalne razlike. Ipak, ovi opisni pojmovi zasebno naglašavaju zasebni pristup digitalizaciji, komponenti ili metodi isporuke.[5] Naprimjer, m-učenje naglašava mobilnost, ali je u suprotnom neprimjetan u principu od obazovne tehnologije. U praksi, kako tehnologija ima napredni, zasebi "usko definirani" aspekt koje je bio sprva naglašavan po imenu pomiješan je u opće polje obrazovne tehnologije.[5] Naprimjer, "virtualno učenje" u usko definiranom semantičkom smislu implicira ulazak okolinske simulacije unutar virtualnog svijeta,[10][11] naprimjer u liječenju posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP).[12][13] U praksi, "virtualni obrazovni kurs" odnosi se na bilo koji instrukcijski kurs u kojem sve, ili u najmanju ruku značajan dio, prenosi putem Interneta. "Virtualno" se koristi u širem smislu da opiše kurs koji se ne podučavau učionici licem u lice nego kroz zamjenski način koji može konceptualno biti asociran "virtualno" sa učioničkim podučavanjem, što znači da ljudi ne moraju ići u fizičku učionicu da uče. Prema tome, virtualno obrazovanje se odnosi na oblik učenja na daljinu u kojem se sadržaj kursa prenosi raznim metodama poput aplikacija za menadžment kursa, multimedijalnih resursa i video konferencije.

Bernard Luskin, pionir obrazovne tehnologije, zagovarao je da se "e" iz termina e-learning treba značiti "exciting (uzbudljivo), energetično, entuzijastično, emocionalno, extended (prošireno), excellent (odlično) i edukacionalno" u dodatku sa "elektronično."[14] Parks sugerira da "e" treba označavati "everything (sve), everyone (sviju), engaging (privlačno), easy (lahko)".[15] Ove široke interpretacije se fokusiraju na nove aplikacije i razvoje, kao i na teoriju učenja i psihologiju medija.[14]

Historija[uredi | uredi izvor]

Učionica u 19. vijeku, Auckland

Pomoć pri učenju na načine koji su lakši, brži, sigurniji, ili jeftiniji može se pratiti unazad od pojave veoma ranih alata, kao što su crteži na zidovima pećina.[16][17] Koristili su se različiti tipovi abakusa. Pisanje po škriljcima i crnim pločama korišteno je najmanje milenij.[18] Od njihovog predstavljanja, knjige i pamfleti su držali prominentnu ulogu u obrazovanju. Od ranog dvadesetog vijeka, mašine za dupliciranje kao geštetneri korišteni su za proizvođenje kratkih pokretanja kopiranja (obično 10–50 kopija) za razrednu ili kućnu upotrebu. Korištenje medija za instrukcijske svrhe generalno se može pratiti unazad do prve decenije 20. vijeka[19] sa predstavom obrazvnih filmova (1900tih) i Sidney Pressey mehaničkih uređaja za podučavanje (1920tih). Prvi višestruko izborna, velikoserijska procjena, bila je Army Alpha, korištena za procjenu inteligencije i malo specifičnije sposobnosti regruta za Prvi svjetski rat. Dalje veće upotrebe tehnologija korištene su u treniranju vojnika tokom i nakon Drugog svjetskog rata korištenjem filmova i ostalih posredovanih materijala, kao što su projektori iznad glave. Koncept hiperteksta se može pratiti od Bushove deskripcije memexa 1945.

Cuisenaire štapovi

Projektori slajdova bili su naširoko korišteni tokom 1950tih u obrazovnim institucijama. Cuisenaire štapovi su osmišljeni u 1920tim i dočekali su ogromnu upotrebu od kasnih 1950tih.

Tokom 1960, Univerzitet u Illinoisu započeo je razredni sistem zasnovan na povezanim računarskim terminalima gdje su studenti mogli pristupiti informacijskim resursima na zasebnom kursu prilikom slušanja lekcija koje su bile snimljene preko nekog oblika udaljenog povezanog uređaja poput televizije ili zvučnog uređaja.[20]

U ranim 1960tim, profesori psihologije sa Stanford Univerziteta, Patrick Suppes i Richard C. Atkinson, eksperimentirali su koristeći računare za podučavanje matematike i čitanje mlađe djece u osnovnim školama u Istočnom Palo Altou, Kalifornija. Stanfordov obrazovni program za nadarenu omladinu je nastao od tih ranih eksperimenata. U 1963, Bernard Luskin je instalirao prvi računar u zajedničkom koledžu za instrukcije. Radeći sa Stanfordom i ostalim pomogao je računarski pomognute instrukcije. Radeći sa Rand Corporation, Luskinova znamenita UCLA disertacijain 1970. analizirala je prepreke računarski pomognute instrukcije.


Teorija[uredi | uredi izvor]

Različite pedagoške perspektive teorija učenja mogu se razmatrati u dizajniranju i interakciji sa obrazovnom tehnologijom. Teorija e-učenja ocjenjuje ove pristupe. Ove teoretske perspektive su grupirane u tri glavne teoretske škole ili filozofska okvira: bihejviorizam, kognitivizam i konstruktivizam.

Bihejviorizam[uredi | uredi izvor]

Ovaj teoretski okvir je razvijen u ranom 20. vijeku zasnovan na eksperimentima učenja životinja od strane Ivana Pavlova, Edwarda Thorndikea, Edwarda C. Tolmana, Clarka L. Hulla i B.F. Skinnera. Dosta psihologa je koristilo ove rezultate da razviju teorije ljudskog učenja, ali moderni edukatori vide bihejviorizam kao jedan aspekt holističke sinteze.

Karijere[uredi | uredi izvor]

Obrazovni tehnologisti i psiholozi primjenjuju osnovno obrazovno i psihološko istraživanje u primijenjenu nauku zasnovanu na evidenciji (ili tehnologiji) učenja ili instrukcija. U istraživanju, ove profesije obično zahtijevaju fakultetsku diplomu (master, doktorat, Ph.D. ili D.Phil.) u oblastima vezanim za obrazovnu psihologiju, obrazovne medije, eksperimentalnu psihologiju, kognitivnu psihologiju ili, čistije, u poljima obrazovne, instrukcijske ili ljudske tehnologije performanse ili instrukcijskog dizajna. U industriji, obrazovna tehnologija je primijenjena da trenira studente i uposlenike velikim opsegom prakticionera učenja i komunikacije, uključujući instrukcijske dizajnere, tehničke trenere, specijaliste tehničke komunikacije i profesionalne komunikacije, tehničke pisce i naravno učitelje/nastavnike u školama i koledžima na svim nivoima. Transformacija obrazovne tehnologije iz kućne industrije do profesije diskutovana je od strane Shurville i ostalih.[21]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Richey, R.C. (2008). "Reflections on the 2008 AECT Definitions of the Field". TechTrends 52 (1): 24–25. doi:10.1007/s11528-008-0108-2. 
  2. ^ a b D. Randy Garrison and Terry Anderson; Definitions and Terminology Committee (2003). E-Learning in the 21st Century: A Framework for Research and Practice. Routledge. ISBN 0-415-26346-8. 
  3. ^ a b add
  4. ^ a b Selwyn, N. (2011) Education and Technology: Key Issues and Debates. London: Continuum International Publishing Group.
  5. ^ a b c Moore, J. L.; Dickson-Deane, C.; Galyen, K. (2011). "E-Learning, online learning, and distance learning environments: Are they the same?". The Internet and Higher Education 14 (2): 129–135. doi:10.1016/j.iheduc.2010.10.001. 
  6. ^ Tavangarian D., Leypold M., Nölting K., Röser M., (2004).
  7. ^ Al Januszewski A.; Molenda Michael. (2007) Educational Technology: A Definition with Commentary ISBN 978-0805858617
  8. ^ Lowenthal, P. R.; Wilson, B. G. (2010). "Labels do matter! A critique of AECT's redefinition of the field". TechTrends 54 (1): 38–46. doi:10.1007/s11528-009-0362-y. 
  9. ^ "Computer-managed instruction: an alternative teaching strategy.". US National Library of Medicine National Institutes of Health. 
  10. ^ "Nurse education in second life at Glasgow Caledonian University demo". YouTube. Pristupljeno 2013-10-22. 
  11. ^ "Second Life Nursing Simulation". YouTube. 2009-09-16. Pristupljeno 2013-10-22. 
  12. ^ "Universities Use Second Life to Teach Complex Concepts". Government Technology. Pristupljeno 2013-10-03. 
  13. ^ "DoD gives PTSD help 'second life' in virtual reality | Article | The United States Army". Army.mil. Pristupljeno 2013-10-22. 
  14. ^ a b Bernard Luskin. "Think "Exciting": E-Learning and the Big "E"". 
  15. ^ Eric Parks. "What's the "e" in e-Learning?". Askinternational.com. Pristupljeno 2013-10-22. 
  16. ^ Molenda, M. (2008).
  17. ^ Nye, D. (2007).
  18. ^ "Full text of "Alberuni's India. An account of the religion, philosophy, literature, geography, chronology, astronomy, customs, laws and astrology of India about A.D. 1030"". 
  19. ^ Saettler, P. (1990).
  20. ^ David R. Woolley (12 February 2013). "PLATO: The Emergence of Online Community". Thinkofit.com. Pristupljeno 2013-10-22. 
  21. ^ Shurville, S.; Browne, T.; Whitaker, M. (2009). "Accommodating the newfound strategic importance of educational technologists within higher education: A critical literature review". Campus-Wide Information Systems 26 (3): 201–231. doi:10.1108/10650740910967384.