Odnosi Gruzije i NATO-a
Odnosi Gruzije i NATO pakta zvanično su započeli 1994. godine kada se Gruzija pridružila NATO-ovom Partnerstvu za mir. Gruzija je ubrzo nakon revolucije ruža 2003. godine nastojala da ostvari bliske veze i eventualno članstvo u NATO-u. Rusija se protivila ovim bliskim vezama, uključujući i one izražene na samitu u Bukureštu 2008. gdje su članice NATO-a obećale da će se Gruzija na kraju pridružiti toj organizaciji. U izjavi Sjevernoatlantskog vijeća od 7. decembra 2011. godine Gruzija je označena kao "zemlja aspirantkinja". Komplikacije u odnosu između NATO-a i Gruzije uključuju prisustvo ruskih vojnih snaga na gruzijskoj teritoriji kao rezultat višestrukih nedavnih sukoba, poput rata u Južnoj Osetiji 2008., zbog teritorija Abhazije i Južne Osetije, u kojima živi veliki broj ruskih državljana. Neobavezujući referendum 2008. godine dovelo je do toga da se 77% glasača izjasni da podržavaju pristupanje NATO-u.[1]
Trenutni odnosi Gruzije i NATO-a nastaju u okviru značajnog paketa NATO-Gruzija (SNGP), skupa mjera na strateškom, taktičkom i operativnom nivou pokrenutog 2014. Paket uključuje izgradnju zgrade Škole za nacionalnu odbranu, zajednički Centar za obuku i procjenu vojne spremnosti NATO i Gruzije, zatim Centar za logistiku, omogućavanje višenacionalnih i regionalnih vojnih vježbi i drugih mjera.
Poslijeratne godine[uredi | uredi izvor]
15. septembra 2008. osnovana je Komisija za NATO i Gruziju.
4. aprila 2009, šefovi država NATO-a objavili su zajedničku izjavu nakon samita u Strasbouru-Kehlu, obećavajući da će do najveće moguće mjere povećati njihovu pomoć, savjete i podršku naporima Gruzije i Ukrajine u reformama. U izjavi je ponovljeno da će dvije države postati članice NATO-a, ali nije precizirano vrijeme. Ponovno je potvrđena NATO-ova "stalna podrška teritorijalnom integritetu i suverenitetu Gruzije u okviru međunarodno priznatih granica". U izjavi se kaže da Rusija nije u potpunosti ispunila svoje obaveze preuzete u skladu sa sporazumima o prekidu vatre 12. i 8. septembra i pozvala Moskvu da poništi svoje priznanje gruzijskim separatističkim republikama Abhaziji i Južnoj Osetiji.
21. novembra 2011. tadašnji ruski predsjednik Dmitrij Medvedev obraćajući se vojnicima u Vladikavkazu blizu gruzijske granice izjavio je da je invazija iz 2008. spriječila daljnje proširenje NATO-a u bivšu sovjetsku sferu.
U maju 2013, gruzijski premijer Bidzina Ivanishvili izjavio je da mu je cilj bio da se dobije NATO-ov akcijski plan za članstvo u NATO 2014.
Međutim, u junu 2014. zvaničnici NATO-a najavili su da Gruzija još uvijek neće biti pozvana u proces MAP-a, već da će NATO provoditi "sadržajni paket" mjera saradnje s Gruzijom.
U decembru 2017. generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg potvrdio je podršku Gruziji i njenom "eventualnom članstvu u NATO-u".
U februaru 2019. godine, u intervjuu za Glas Amerike Ben Hodgesu, umirovljeni general-potpukovnik Armije Sjedinjenih Američkih Država i koji sada radi na odbrambenom Trustu mozgova, centru za analizu evropske politike, rekao je da Gruziji "nije preostalo ništa drugo nego da dokaže svoje članstvu u NATO-u" i "pristupanje Zapadne Njemačke NATO-u presedan je za Gruziju".[2]
U septembru 2019. godine, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov citiran je u svojoj izjavi da ako NATO prihvati gruzijsko članstvo s člankom o kolektivnoj obrani koji pokriva samo teritoriju pod upravom Tibilisija (tj., isključuje dvije gruzijske teritorije Abhaziju i Tskhinvali aka Južna Osetija), koje je trenutno obje okupirana od strane Rusije),
"nećemo započeti rat, ali takvo ponašanje će narušiti naše odnose sa NATO-om i sa zemljama koje žarko žele ući u savez.
Također pogledajte[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ "Civil.Ge | Presidental 2008". old.civil.ge. Arhivirano s originala, 28. 10. 2018. Pristupljeno 24. 11. 2019.
- ^ "Hodges: accession of West Germany into NATO is a precedent for Georgia". Civil.ge (jezik: engleski). 13. 2. 2019. Pristupljeno 24. 11. 2019.