Oficirski paviljoni

Oficirski paviljoni u Sarajevu nalaze se u općini Centar u Sarajevu, Bosna i Hercegovina. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj 26. oktobra 2010. godine, donijela je odluku da se paviljoni proglase za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.^[1] Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem |sastavu: Zeynep Ahunbay, Martin Cherry, Amra Hadžimuhamedović (predsjedavajuća), Dubravko Lovrenović i Ljiljana Ševo. Nacionalni spomenik se sastoji od 5 stambenih objekata, slobodne površine i ograde.

Lokacija[uredi | uredi izvor]

Paviljoni se nalaze u naselju Marijin Dvor, uz Zemaljski muzej, korito rijeke Miljacke, i zgrade Vijeća ministara i Parlamenta BiH.

Historija[uredi | uredi izvor]

Oficirski paviljoni izgrađeni su između 1909. i 1914. godine, kada su graditelji bili pod uticajem ideja secesije, s tim da su na objektima prisutni elementi koji upućuju na historicizam^[2]. Autor urbanističkog rješenja, kao i vjerovatni projektant pojedinih objekata je arhitekta Rudolf Tenies.

Nakon završetka I svjetskog rata, u paviljone uselili su se vojni službenici Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Jugoslavije. Tokom II svjetskog rata, nisu oštećeni, a nakon završetka rata, stambeni objekti su nacionalizovani. Šezdesetih godina XX vijeka, u centralnom dijelu kompleksa porušena je fontana i izgrađena je nova stambena zgrada. Tokom zadnjeg rata u BiH (period 1992-95) svi objekti pretrpjeli su znatna oštećenja.

Nakon 1995. godine, izvršena je opravka. Određene stambene jedinice adaptirane su u poslovne prostore.

Opis[uredi | uredi izvor]

Oficirski paviljoni koncipirani su kao slobodnostojeće stambene palate orijentisane ka unutrašnjem, zajedničkom prostoru koji je prvobitno bio riješen kao park sa travnjacima, srednjim i visokim zelenilom, stazama i vodoskokom u sredini. Objekti su slobodno raspoređeni po obodu pravougaone parcele površine od 8800 m2.

Graditeljska cjelina se sastoji od ukupno 5 stambenih objekata različitih tlocrtnih oblika. Spratnost je Sut+P+2, s tim da se u svim objektima nalaze potkrovni prostori koji su po pravilu adaptirani u stambene jedinice.

Kod svih 5 objekata sobe su, bez obzira na orijentaciju, usmjerene prema ulici. Kuhinje, trpezarije, djevojačke sobe i mokri čvorovi orijentisani su prema unutrašnjem dvorištu.

U pogledu obrade uličnih fasada zapaža se stroga i simetrična neorenesansna kompozicija (historicizam), sa floralnim elementima koji upućuju na uticaje secesije. Prizemlje i spratovi odvojeni su vijencem jednostavne profilacije, ispod kojeg se nalazi friz visine 60 cm na kojem se nalaze triglife i metope. U centralnom dijelu prizemlja nalazi se ulazni portal iznad kojeg se nalazi plitki reljefni medaljon sa portretom Marsa – rimskog boga rata, uokviren lovorovim vijencem, a na bokovima floralni dekorativni elementi – četvorolisne rozete).

Sve zgrade koje pripadaju graditeljskoj cjelini se nalaze u vrlo dobrom konstruktivnom stanju.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Alija Bejtić -Ulice i trgovi Sarajeva. Sarajevo: Muzej grada Sarajeva 1973. Godine
Borislav Spasojević -Arhitektura stambenih palata austrougarskog perioda u Sarajevu. Sarajevo: Svjetlost, 1988.