Omer Mujadžić

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search

Omer Mujadžić, (Bosanska Gradiška, 1903Zagreb, 1991), hrvatski i bosanskohercegovački slikar, član umjetničke grupe Zemlja i profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1931. – 1973.).

Geografija[uredi | uredi izvor]

Omer Mujadžić je rođen 1. februara 1903. u Bosanskoj Gradišci. Studij slikarstva upisuje u dobi od samo 15 godina na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu, u klasi profesora Ljube Babića. Tokom studija radio je na Kraljevskom univerzitetskom botaničkom zavodu, u periodu od 1922. do 1924. godine. Nakon završetka studija 1924., odlazi u Pariz kao stipendist francuske vlade i jednu godinu boravi na L'École Nationale Supérieure des Beaux Arts. U Parizu proučava stare majstore u Louvreu i promatra savremena zbivanja na pariskoj likovnoj sceni – postkubističku maniru Andréa Lhota, Picassov povratak figuraciji, probuđeni interes za klasične teme blizak Andréu Deraineu. Godine 1925. učestvuje na jednom od vodećih likovnih skupova onog vremena, na pariskom Jesenskom salonu.

Nakon povratka iz Pariza, 1926. godine učestvuje na grafičkoj izložbi Šestorice u Salonu Ullrich u Zagrebu. Osim te, učestvuje i na nizu grupnih domaćih i međunarodnih izložbi. Od 1927. godine radi kao crtač u Arheološkom muzeju u Zagrebu gdje je radio sve do 1931. Od 1932. do 1933. sarađuje sa slikarima Vilkom Gecanom, Jozom Kljakovićem, Franom Kršinićem, Vanjom Radauš i Marijanom Trepšeom na ilustracijama za posebno izdanje Alkara njihovog zajedničkog prijatelja Dinka Šimunovića, u izdanju Ex Librisa. Godine 1933. u Zagrebu organizira svoju prvu samostalnu izložbu koja je bila popraćena veoma dobrim likovnim kritikama. Godine 1931. zapošljava se na Likovnoj akademiji u Zagrebu gdje radi kao profesor; vodi tečaj anatomije, a zatim slikarsku klasu, i predaje pune 42 godine sve do odlaska u penziju 1973. godine. Preminuo je u Zagrebu 1991. godine.

Mujadžićeva pariska faza odaje utjecaj sredine i vremena (Parisko predgrađe) — ekspresionističke inspiracije s nekim elementima kubizma. U tom smislu Mujadžić se razvija i prvih godina boravka u domovini (učešće u grupi "Zemlja"), Postepenim izgrađivanjem svoje likovne fizionomije nalazi pravu orijentaciju: portret, intimni žanr, figuralnu kompoziciju i mrtvu prirodu. Od naglašenih kontrasta boja prelazi u tonski tretman, s nekoliko koloristički istaknutih žarišta. Pastoznost zamjenjuje rad laganim lazurama koje daju Mujadžićevim slikama osnovnu intonaciju: mehkoću i toplu atmosferu interijera. Na svoj specifični način ostvaruje pejzaže iz Dalmacije i Hrvatskog primorja, dajući im topao štimung, lišen svake patetike. Pejzaži s Jadrana, okolina Zagreba, reminiscencije na mladost u muslimanskom ambijentu i nedramatizirani žarn, sve su to popratne pojave Mujadžićeve glavne tematike — portreta i figure: od "Portreta sestre", koji još podsjeća na liniju "Proljetnog salona" sa svojim plastično modeliranim oblinama, preko "Muslimanke", "Akta u prirodi", "Vezilje" i "Autoportreta" do reprezentativnih portreta, kod kojih su tonski tretman i uklapanja u toplu atmosferu interijera eliminirali svaku oficioznost. Naročito se ističe kao suptilan i nadaren crtač; prirođen smisao za crtanje, rad na crtanju muzejskih eksponata i grafička oprema knjiga (Gj. Szabo "Stari Zagreb") kao i crtačka komponenta kod pripreme za slikarska rješenja upotpunjuju likovnu fizionomiju ovog profinjenog umjetnika.

Rani slikarski radovi[uredi | uredi izvor]

U Parizu je u poslijeratnim godinama dominirala struja novih realizama kojom se Mujadžić izravno uključio u savremene likovne tokove. Slikarstvo iz tog doba odlikovali su figuralan način slikanja u čvrstoj kompozicijskoj shemi, veliki povratak redu i klasičnoj osnovi, osvrtanje na tradiciju te poistovjećivanje sa socijalnim problemima tog vremena. Takav odražaj nove objektivnosti može se uočiti u Mujadžićevom kratkom Zemljaškom periodu iz 1929. godine kada su nastali brojni njegovi radovi socijalne, ulične tematike poput "Kolportera", "Savske ceste", ali i djela koja odražavaju intimu svojim toplim i zagasitim tonovima kao što su mnogobrojni portreti ili slika "Majke i djeteta". Rane Mujadžićeve radove, posebno ulja na platnu nastala u periodu od 1926. do 1933. godine, odlikuje dominantna voluminoznost te naglašeni plasticiteta i kolorizam (djela "U kavani" (1928.), "Nogometna utakmica" (1929.).

Mujadžićevo slikarstvo 1930-ih[uredi | uredi izvor]

Tridesetih godina 20. stoljeća je doba Mujadžićevog najoriginalnijeg likovnog stvaralaštva. Tada nastaju njegovi brojni ciklusi: ciklusi posvećeni ženi, aktovi, portreti, mrtve prirode i pejzaži na kojim se Mujadžić potvrđuje kao suptilan kolorist. Ciklus posvećen ženama uključuje mnogobrojna djela kao što su "Muslimanka", "Pralje", "Žetelice", "Žene na izvoru", "Bosanska soba", ali i tematiku ženskih aktova na djelima poput "Četiri akta u prirodi" iz 1936. Na njima se može očitati jedna topla, intimna priroda u odnosu likova koji se doimaju kao da su portretirani ili kao da ih je slikar uhvatio zamrznute na djelić sekunde usred uobičajene svakodnevne situacije. Na djelima na kojim portretira samo žene Mujadžić ne odbacuje dodir socijalnog; on svoje ženske likove, većinom radnice, smješta u njihov kontekst – u njihov radni prostor. Obično su na slikama prikazane kao prelje ili žetelice na polju, ili seljanke oko izvora ili jednostavno samo kao majke. Na brojnim ženskim aktovima osim naglašenog kolorizma upotrebom toplih boja i gustim premazima, dolazi također do izražaja kubistička voluminoznost tijela. Osim ciklusa posvećenim ženama, Mujadžić se bavi i slikanjem mrtve prirode (primjerice "Mrtva priroda" iz 1935.) te tematikom primorskog pejsaža na djelima kao što su npr. "Tunolovac" iz 1935. ili "Ulica u Primorju" nastala 1938. – 1939., na kojima se, ističe Aida Abadžić Hodžić, "Omer Mujadžić potvrđuje kao suptilan kolorist"[1]

Mujadžićevo slikarstvo od 1940-ih pa nadalje[uredi | uredi izvor]

Od 1940-ih Mujadžić se ponajviše osvrće na teme intimističkog sadržaja. Tada nastaje čitav niz djela koji odiše toplim tonovima porodične intime, a ta usmjerenost intimizmu nastavit će se i kroz 1950-te i 1960-te (serije "Cvijeća" iz 60ih, "Jagode", "Umjetnikov atelier"...). Najčešće su to slike interijera koje dočaravaju likove uhvaćene u nekom intimnom trenutku, bilo provedene s bližnjima, bilo baveći se nečim za vlastitu dušu kao što je npr. sviranje klavira ("Uz klavir", 1985).

Kroz desetljeća bavljenja slikarstvom dolazi do značajnijih promjena u koloritu i modelaciji pa čak i do promjene slikarske tehnike. Tako od svijetlog kolorita i toplijih boja prelazi preko tamnijih zemljanih tonova da bi, naposljetku skoro u potpunosti reducirao spektar na osnovne tonove. Međutim, Mujadžić ne mijenja svoj specifičan registar tema – od portreta i autoportreta, interijera, aktova, mrtvih priroda i pejsaža - jednako im ostaje vjeran i u drugoj polovini svog slikarskog djelovanja.

U posljednjim desetljećima svog slikarskog stvaralaštva, od 1970-ih pa sve do smrti, Mujadžić postupno sužava registar tema na intimistički interijer, a sama likovna sredstva na tonsko slikanje unutar nekoliko boja što je vidljivo na djelima kao što su "U interijeru – ognjište" iz 1975. i "Majka s djecom" iz 1977./78. U tim posljednjim godinama Mujadžić pokazuje veliki interes za tehniku pastela ("Uz klavir", "Akt u atelieru" itd.).

Crteži i ilustracije[uredi | uredi izvor]

Mujadžić je poznat prvenstveno kao slikar, međutim paralelno sa njegovom slikarskom djelatnošću nastajali su crteži i ilustracije koje tematski ne odstupaju od njegovih slikarskih djela. Obično su to djela socijalne tematike koja prikazuju radnike u polju, neatraktivne dijelove grada, seoske pejsaže, portrete žena radnica i djela sa istaknutim orijentalnim motivima. Ti crteži i ilustracije su bili zanemarivani u proučavanju Mujadžićevog opusa vjerovatno zato što je velik dio njegovih crteža i ilustracija do danas ostao izgubljen. Poznati početak Mujadžićevog bavljenja ilustracijom seže u 1933. godinu, kada ilustrira dvije scene iz Šimunovićevog "Alkara" za posebno izdanje knjige. Osim te dvije ilustracije za knjigu, poznat je i niz ilustracija koje su objavljivane 1940-ih i 1950-ih godina za različite novine (Novosti, Borba, Hrvatski narod...). Značajna odlika Mujadžićeve ilustracije jest povratak na redukciju linije, odnosno sintezu crteža što je karakteristično za raniji period njegove umjetničke djelatnosti. Na njegovim ilustracijama posebno dolazi do izražaja njegova sposobnost da jednostavnim i sigurnim linijama dočara svu bit onog što želi prikazati.

Izdvojena djela[uredi | uredi izvor]

  • U kavani, 1928., ulje na platnu
  • Nogometna utakmica, 1929., ulje na platnu
  • Ilustracija, Dinko Šimunović: Alkar, 1933., Ex Libris
  • Žetelice, crtež, 1938./39., olovka
  • Meštrović u kavani, 1938./1939., tuš perom na papiru
  • Muslimanke u interijeru, 1939., ulje na platnu
  • Portret Josipa Broza Tita, 1948., sepija/papir
  • Uz klavir, 1985., pastel na papiru

Značajnije izložbe[uredi | uredi izvor]

  • Izložba Jesenjeg salona, 1925., Pariz
  • Grafička izložba Grupe šestorice, salon Ullrich, 1926., Zagreb
  • I. Izložba grupe Zemlja, 1929., Zagreb
  • 3 samostalne izložbe: 1930. u Sarajevu, 1933. u Zagrebu i 1978./79. u Tuzli
  • „Omer Mujadžić — retrospektivna izložba“, Umjetnički paviljon, Zagreb, 5. februara –17. marta 2002.
  • „Omer Mujadžić i Zbirka Hanžeković – intimno“, Moderna galerija, Zagreb, 15. decembra 2011. – 8. januara 2012.

Ilustrirane knjige i novine[uredi | uredi izvor]

  • Dinko Šimunović, Alkar, Ex Libris, Zagreb, 1933.
  • Novosti
  • Borba
  • Hrvatski narod
  • Deutsche Zeitung in Kroatien

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Abadžić Hodžić, Aida. Omer Mujadžić: 1903-1991, katalog izložbe, 5.2.2002 - 17. 3. 2002, Umjetnički paviljon, Zagreb, februar # 2002. ISBN 953-6890-04-6

Literatura[uredi | uredi izvor]

  1. Abadžić Hodžić, Aida. Omer Mujadžić: 1903-1991, katalog izložbe, 5.2.2002 - 17. 3. 2002, Umjetnički paviljon, Zagreb, februar # 2002. ISBN 953-6890-04-6
  2. Abadžić Hodžić, Aida. Omer Mujadžić – Slikarstvo i grafika, magistarski rad, 2003.
  3. Peić,Matko. Naš i svjetski slikar Omer Mujadžić, Bošnjački časopis Behar, br. 34, I – II, 1998.
  4. Arhiv za likovne umjetnosti – HAZU, Zagreb
  5. Šimunović, Dinko. Alkar, Ex Libris, Zagreb, (1933.) 2007. ISBN 978-953-6310-81-5

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]