Omer ibn Abdulaziz

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Omer ibn Abdulaziz
عمر بن عبد العزيز
عمر بن عبد العزيز.png
Rođenje61.g.H. (682)
Smrtredžeb 101.g.H. (720)
Dejr Sim'an, Halep, Emevijski halifat
Uzrok smrtiubistvo
EtnicitetArap
Godine aktivnosti99–101.g.H
TitulaHalifa
Vrijeme držanja titule99.g.H. - 101.g.H.
PrethodnikSulejman ibn Abdulmelik
NasljednikJezid ibn Abdulmelik
ReligijaIslam
RoditeljiAbdulaziz ibn Mervan
Lejla bint 'Asim

Omer ibn Abdulaziz (arapski: عمر بن عبد العزيز) sin je Mervanov, a on sin El-Hakemov, a on sin Ebu-l'Asov, a on sin Umejjin, a on sin Abduššemsov, a on sin Abdu Menafov, imam i hafiz, halifa emevijskog halifata, iz Medine, a zatim iz Egipta. Opisan je kao skromni pravedni halifa, "Umejjević razbijene glave", jedan od prvaka idžtihada i pravednih halifa, lijepog ponašanja i izgleda, učenjak praktičar, elokventan i rječit.[1]

Porijeklo[uredi | uredi izvor]

Omerov otac Abdulaziz, sin Mervanov, bio je jedan od najpobožnijih Umejjevića, hrabar i plemenit, namjesnik u Egiptu više od 20 godina. Oženio je Lejlu Ummu 'Asim, kćerku 'Asimovu, a on je sin Omera ibn el-Hattaba. Još kao mladić je bio poznat po lijepom ponašanju, posvećen stjecanju znanja, sa posebnom brigom prema hadisu. Čak i nakon preuzimanja položaja namjesnika Egipta nastavio je izučavanje hadisa tražeći od Kesira ibn Murrea iz Šama da mu pošalje sve što ima od hadisa osim onih koje prenosi Ebu Hurejre, jer ih već ima.[1] Njegova majka Ummu 'Asim svoje porijeklo vodi od Omera ibn el-Hattaba, djeda, koji je jednom usnio san i kada se probudio protumačio ga je na sljedeći način: "Rodit će se jedan od mojih potomaka sa znakom na licu koji će zemlju ispuniti pravdom, umjesto nasilja i tiranije!" [1] Abdullah sin Omerov je nakon toga govorio: "Članovi El-Hattabove porodice su pomislili da je moj sin Bilal onaj koga je najavio Omer, radijjalahu anhu, jer je na licu imao mladež, sve dok se nije rodio Omer ibn Abdulaziz." [1]

Preovladavajuće mišljenje je da je Omer rođen 61. godine po Hidžri. U prilog ovom stavu ide podatak da je umro u četrdesetoj godini života, tj. 101. godine po Hidžri. [2] Ez-Zehebi navodi da je Omer rođen u Medini za vrijeme Jezidove vladavine.[3] Njegov otac Abdulaziz imao je desetoro djece: Omer, Ebu Bekr, Muhammed i 'Asim su sinovi koje mu je rodila Lejla, i još šestoro djece iz drugog braka: El-Asbag, Sehl, Suhejl, Ummu-l-Hakem, Zajjan i Ummu-l-Benin.[4] Omer je imao 14 sinova: Abdulmelik, Abdulaziz, Abdullah, Ibrahim, Ishak, Ja'kub, Bekr, El-Velid, Musa, 'Asim, Jezid, Zajjan i Abdullah, i tri kćerke: Emina, Ummu 'Ammar i Ummu Abdullah. [5]

Nakon što mu je umro otac, o Omeru se brinuo Abdulmelik ibn Mervan, halifa, koji ga je oženio sa svojom kćerkom Fatimom, čiji su djed, otac, brat i muž bili halife. Ona je rodila Omeru Ishaka, Ja'kuba i Musaa. Druga njegova žena zvala se Lumejs, kćerka Alije ibnu-l-Harisa i ona mu je rodila Abdullaha, Bekra i Ummu 'Ammar. Oženio je i Ummu Osman, kćerku Šu'ajba ibn Zajjan koja mu je rodila Ibrahima. Što se tiče ostale djece: Abdulmelik, El-Velid, 'Asim, Jezid, Abdullah, Abdulaziz, Zajjan, Emina i Ummu Abdullah - njih je rodila Ummu Veled. [5]

Okruženje i odrastanje[uredi | uredi izvor]

Omer ibn Abdulaziz odrastao je u Medini. Kao dječak se družio sa Abdullahom ibn Omerom ibn el-Hattabom. Kada je Omerov otac postao namjesnik Egipta, poslao je pismo svojoj ženi Ummu 'Asim da dođe u Egipat kod njega zajedno sa sinom Omerom. U tom trenutku se ona obratila svome amidži Abdullahu ibn Omeru, i upoznala ga sa pismom koje je dobila od muža, na šta je on kazao: "O, moja bratanice, on je tvoj muž, pa idi kod njega". A kada je krenula, ponovo joj kaza: "Ostavi kod nas ovog dječaka, jer on je od svih vas nama najsličniji". Kada je Abdulaziz saznao o svemu ovome, obradovao se i napisao je pismo svome bratu Abdulmeliku o svemu što se desilo u vezi Omera, nakon čega je ovaj naredio da se svakog mjeseca šalje hiljadu dinara za Omerove troškove života i izdržavanje. Kasnije se Omer pridružio svome ocu nakon što je odrastao.

Od Mejmuna ibn Mihrana se prenosi da je rekao: "Omer ibn Abdulaziz je proučio: Zaokuplja vas nastojanje da što imućniji budete (Kur'an, Et-Tekasur, 1), pa je zaplakao. Zatim je proučio: Sve dok grobove ne posjetite (Kur'an, Et-Tekasur, 2.), i rekao: 'Zaista su grobovi samo mjesta koja se, kada umremo, posjećuju i svako onaj ko ih posjeti mora ih napustiti i ići dalje u Džennet ili u Džehennem' ".[5]

Omer ibn Abdulaziz je slušao i prenio hadise od Abdullaha ibn Džafera ibn Ebi Taliba, Es-Saiba ibn Jezida i Sehla ibn Sa'da. Jedne prilike je predvodio namaz u džematu u kojem se nalazio Enes ibn Malik, pa je Enes rekao: "Nisam vidio nikoga da obavlja namaz sličnije Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, od ovog momka." [1]

Abdulaziz, Omerov otac, je odabrao Saliha ibn Kejsana da bude učitelj i odgajatelj njegovom sinu. Pored njega učitelji su mu bili Ubejdullah ibn Abdullah ibn 'Utbe ibn Mes'ud, muftija Medine i jedan od 7 fakiha Medine, Se'id ibnu-l-Musejjeb, Salim ibn Abdullah ibn Omer ibnu-l Hattab. Sveukupno odgoj i obrazovanje Omer je stekao učeći od mnogih učenjaka, ukupno 33: osam ashaba i 25 tabi'ina. [5]

Na sljedeći način Ez-Zehebi opisuje Omera ibn Abdulaziza: "Bio je imam, fakih, mudžtehid, poznavalac sunneta, ugledan, hafiz, pokorni Allahov rob, samilostiv i sažaljiv, lijepog ponašanja, pravedan poput svog pradjeda Omera, radijallahu anhu, skroman poput Hasana el-Basrija i učenjak poput Ez-Zuhrija". [3] U knjigama sva četiri mezheba mogu se pronaći stavovi i riječi Omera ibn Abdulaziza kojima se dokazuje neki od mezhebskih stavova.

Vladavina El-Velida ibn Abdulmelika[uredi | uredi izvor]

Omer ibn Abdulaziz je bio jedan od učenjaka veoma bliskih emevijskim halifama i zahvaljujući tome imao je veliki uticaj na njih svojim savjetima i mišljenjem. Abdulmelik ga je izrazito poštovao i divio se njegovoj inteligenciji i prosvijećenosti još dok je bio mladić, ali ipak nije aktivno učestvovao u poslovima države za vrijeme njegovog halifata zbog svojih mladih godina i okupiranosti obrazovanjem. Omer je kasnije postao upraviteljem Kanasira, u oblasti Halepa.

Prema hidžretskom kalendaru, u mjesecu rebiu-l-evvelu, 87. godine, halifa El-Velid ibn Abdulmelik je imenovao Omera ibn Abdulaziza namjesnikom Medine dodavši 91. godine i Taif pod njegovu upravu, čime Omer postaje namjesnik čitavog Hidžaza. Prije preuzimanja položaja, Omer je postavio halifi tri uslova:

  1. Da obnaša svoju funkciju krajnje pravedno prema svima i da silom ne uzima od ljudi ono što su dužni dati u državnu kasu, makar to značilo smanjenje prihoda koji su stizali iz Medine
  2. Da mu se prve godine namjesništva dozvoli obavljanje hadža, jer Omer do tada nije obavio hadž
  3. Da mu dozvoli dijeljenje darova i novca stanovnicima Medine

Halifa je prihvatio sva tri uslova i ubrzo je Omer postao namjesnik Medine što je izazvalo veliku radost i zadovoljstvo naroda. [5][6]

Medžlisu-šura: Vijeće desetorice fakiha Medine[uredi | uredi izvor]

U početku svog namjesništva Omer formira Vijeće desetorice fakiha grada Medine, što će se ispostaviti jednim od najupečatljivijih poteza koje je uradio. Članovi Vijeća bili su:

  • 'Urve ibn ez-Zubejr
  • 'Ubejdullah ibn Abdullah ibn 'Utbe
  • Ebu Bekr ibn Abdurrahman ibnu-l-Haris ibn Hišam
  • Ebu Bekr ibn Sulejman ibn ebi Hejsem
  • Sulejman ibn Jesar
  • El-Kasim ibn Muhammed
  • Salim ibn Abdillah ibn Omer
  • Abdullah ibn Abdillah ibn Omer
  • Abdullah ibn 'Amir ibn Rebi'i
  • Haridže ibn Zejd ibn Sabit

Nakon što ih je Omer okupio oko sebe i obavijestio ih o svojoj odluci, obratio im se sljedećim riječima: "Pozvao sam vas zbog nečega za što ćete imati nagradu kod Allaha, dželle šanuhu, i čime ćete pomoći pravdu. Neću izdati niti jedno naređenje prije nego čujem vaše mišljenje o tome ili mišljenje onih koji su u datom momentu prisutni. Ako vidite nekoga da čini nasilje i nepravdu ili saznate da je neko od mojih uposlenika učinio nepravdu, zabranjujem vam da to od mene sakrijete." [5][7]

U traganju za drugim mišljenjem, Omer ibn Abdulaziz se nije ograničavao samo na članove Vijeća, a često se savjetovao sa medinskim učenjacima poput Se'ida ibnu-l-Musejjeba i Ez-Zuhrija.

Za vrijeme svog upravljanja Medinom, a po naredbi halife El-Velida ibn Abdulmelika, Omer je proširio i ukrasio džamiju Allahovog poslanika, tako da su njene dimenzije nakon proširenja bile 200 aršina dužine i 200 aršina širine. Iako Omer općenito nije volio ukrašavanje džamija, učinio je to u skladu sa naredbama i instrukcijama halife. [5][8]

Godine 92. po Hidžri, halifa je ovlastio Hadždžadža ibn Jusufa da bude glavni zapovjednik i vođa hadža. Kada je Omer čuo za to, napisao je pismo halifi moleći ga da ovaj ne svraća u Medinu tom prilikom, što je halifa i naredio. Pored toga, Omer je pisao halifi o nepravdi koju je Hadždžadž činio nad stanovnicima Iraka. Hadždžadž, želeći se osvetiti Omeru zbog ovoga, piše halifi pismo: "Veliki broj otpadnika i bjegunaca iz Iraka našao je sigurno utočište u Mekki i Medini. To je vrlo opasno i dokaz slabe vladavine tamošnjeg namjesnika", istovremeno tražeći od halife da imenuje Osmana ibn Hajjana i Halida el-Kasrija upraviteljima Mekke i Medine. Halifa se priklonio mišljenju Hadždžadža i upotpunio ono iz njegovog pisma, a na taj način smijenjujući Omera sa njegove pozicije.

Omer je Medinu napustio u društvu sluge Muzahima i u konačnici se smjestio u Damasku, odakle je vršio savjetovanje halife. Jedna od njegovih važnijih intervencija bio je uticaj na halifinu naredbu da se ne smije izvršiti smrtna kazna bez prethodnog obaviještavanja halife i potvrde krivice osuđenog čime je ukinuo brojne nepravde i ishitrena suđenja. Kasnije je ova naredba povučena zbog protivljenja Hadždžadža ibn Jusufa. [5]

Vladavina Sulejmana ibn Abdulmelika[uredi | uredi izvor]

Neposredno nakon preuzimanja hilafeta, Sulejman je pozvao Omera i učinio ga savjetnikom: "O, Ebu Hafs, mi smo ovo naslijedili, a za upravljanje treba mnogo znanja. Stoga, sve što vidiš da je općekorisno i dobro, naredi to!" [9] Za vrijeme Sulejmana smijenjeni su namjesnici Halid el-Kasri i Osman ibn Hajjan, kao i Hadžadž ibn Jusuf. Halifa Sulejman je napravio i svojesvrsni presedan kada je za svog nasljednika odredio upravo Omera ibn Abdulaziza, a sve to zbog savjeta poznatog učenjaka, tabi'ina i jednog od svojih savjetnika Redža' ibn Hajvea el-Kindija. U toku svoje bolesti napisao je sljedeće:

"S imenom Allaha Milostivog, Samilosnog. Ovo je dokument od Allahovog roba Sulejmana, vođe pravovjernih, Omeru ibn Abdulazizu. Imenujem ga halifom nakon moje smrti, a nakon njega Jezida ibn Abdulmelika. Poslušajte i pokorite se. Allaha se bojte i ne razjedinjujte se pa da vas se domognu neprijatelji."

Zapečatio je ono što je napisao, naredio Ka'bu ibn Hamidu, zapovjedniku policije, da okupi halifinu rodbinu te zadužio el-Kindija da zatraži od okupljenih da se zakunu na lojalnost i daju prisegu onome koga je imenovao za halifu. Svi su prisutni dali zakletvu ne znajući šta piše u dokumentu. Nedugo nakon toga, tek nakon halifine smrti, okupljeni su svi u džamiji zvanoj Dabik da potvrde prisegu, a zatim im je pročitan sadržaj dokumenta. [7]

Preuzimanje pozicije halife i vladavina[uredi | uredi izvor]

U svom prvom obraćanju muslimanima neposredno nakon preuzimanja hilafeta Omer ibn Abdulaziz je rekao:

"O, ljudi, iskušan sam ovim, a nisam to tražio, nisam pitan za mišljenje, niti je ovo rezultat šure muslimana. Oslobađam vas zakletve i prisege meni, pa izaberite sebi ko će nad vama upravljati."

U tom momentu svi prisutni povikaše glasno: "Izabrali smo te, vođo pravovjernih! Zadovoljni smo s tobom. Budi naš halifa, časno i blagoslovljeno." Tako je Omer preuzeo hilafet i istog časa prisutnima predstavio svoj program i način vođenja politike upravljanja ummetom:

Granice islamske države za vrijeme vladavine Omera ibn Abdulaziza

"Nakon Muhammeda, sallallahu alejhi ve selem, nema više poslanika, niti nakon Kur'ana Časnog druge objave. Ono što je Allah, dželle šanuhu, propisao tako je do Sudnjeg dana. Ja nisam sudija nego izvršilac, niti sam novotar nego onaj koji slijedi. Nikome se ne treba pokoravati u neposluhu Allahu, dželle šanuhu. Nisam najbolji među vama, nego jedan od vas. Jedina razlika između mene i vas je u tome što je Allah, dželle šanuhu, moj teret i odgovornost učinio većim i težim od vašeg. Ko želi da se nađe uz mene u ovome neka mi donese pet stvari, u protivnom neka ne prilazi: da prenese molbu, i potrebu onog koji ne može sam to učiniti; da nam pomogne u činjenju dobra svojim zalaganjem i trudom; da nam ukaže na nešto korisno; i da nipošto ne prilazi da ogovara bilo koga i ne ometa nas u poslovima koji ga se ne tiču. Bojte se Allaha. Strah od Allaha, dželle šanuhu, je prije svakog našeg posla. Trudite se da bi postigli Ahiret, jer onaj ko radi za Ahiret, Allah, dželle šanuhu, mu je dovoljan na dunjaluku. Budite ispravni u svojoj tajnosti, Allah će vam popraviti stanje u javnosti. Mnogo se prisjećajte smrti i što bolje se za nju pripremajte. Smrt je zaista ta koja poništava sve užitke i strasti... Ovaj umet slijedi svoga Gospodara, Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve selem, i Njegovu Časnu Knjigu i tu nema razilaženja. Razišli smo se i udaljili jedni od drugih u dunjalučkim stvarima i dirhemu. Tako mi Allaha, nikome ko ne zaslužuje neću dati ili udijeliti, niti ću uskratiti pravo onome kojem pripada. O, ljudi, onaj ko bude pokoran Allahu, dželle šanuhu, i ja sam njemu pokoran i slušam ga. Onaj ko je neposlušan Allahu, dželle šanuhu, neka ne računa na moju pomoć i podršku. Mene slušajte i pokoravajte se mi sve dok sam Allahu, dželle šanuhu, pokoran, a ako vidite da sam zgriješio, ne slijedite me. Ako me prihvate gradovi i naselja oko nas kao što ste me vi prihvatili, bit ću vaš halifa, a ako odbiju neću vas za to okriviti." [7]

U takvom okruženju i atmosferi je počeo Omerov hilafet, u petak, 10. safera, 99. godine poslije Hidžre.[5]

Omer ibn Abdulaziz poslao je brojne učenjake širom zemlje da ljude poučavaju vjerskim propisima. On je lično izabrao veliki broj njih, a ez-Zehebi navodi da je poslao Jezida ibn Ebu Malika ed-Dimeškija da poučava Benu Nemir; Nafi'a, Ibn Omerovog slugu, u Egipat. [1] Iznova je oživio princip šure (međusobno dogovaranje i razmjena mišljenja), izvršio reformu u vidu zaštite pripadnika drugih religija, ukinuo nepravedne takse, izvršio inventuru vlastitih posjeda i imovine, a naredio da se proda sve što nije neophodno. Tako je postupio sa svom imovinom u halifatu, i vratio sve ono nepravedno uzeto prethodnim vlasnicima. Ovo je posebno uticalo na imovinu vladajuće porodice Emevija, koji su mu zamjerali zbog ovakvih postupaka. Smijenio je Halida ibn Rejjana, zapovjednika straže, a umjesto njega je imenovao Amr ibn Muhadžira el-Ensariju. Zbog nepravde je smijenio Usame ibn Zejd et-Tenudžija, nadzornika poreza u Egiptu, Jezida ibn ebi Muslima, upravitelja Afrike, koji je pretjerivao u kažnjavanju ljudi bez obzira na težinu prekršaja. [5]

Kao primjeri nekih od promjena koje je uveo Omer su sljedeće izjave:

  • "Svako onaj ko nam ukaže na neku nepravdu ili dobro kojim će pomoći vjeru, pripada mu između 100 i 300 dinara, ovisno o važnosti onog na što nam je ukazao. Allah se smilovao onome ko bude uzrok da se uspostavi pravda, izbriše nepravda ili postigne dobro." (odluka Omera ibn Abdulaziza koja je pročitana svim hadžijama) [10]
  • "Prelistaj papire i potraži ima li ko da mu treba vratiti njegovo pravo bez obzira da li je musliman ili ne. Ako oni kojima je nepravda učinjena budu već mrtvi, potraži njihove nasljednike." (Omerovo pismo Ebu Bekru ibn Hazmu, namjesniku Medine)[7]
  • Ebu Jusuf prenosi od Ubejdullaha ibn Omera: "Omer ibn Abdulaziz je zabranio da se životinje tuku bičem i štapom sa željeznim završetkom na vrhu, i zabranio je upotrebu teških željeznih žvala u radu sa konjima i magarcima." [11]
  • "Dobro ispitaj stanje onih koji su dužni plaćati džizju. Ako među njima nađeš siromašne koji nemaju čime obrađivati zemlju, pomozi ih onim što će im koristiti u poslu. Oni nisu tu samo godinu ili dvije." (Omerova naredba upravitelju Kufe o stanju pripadnika druge vjere) [12]
  • "Odmah ukini naplaćivanje svih taksi. To nije ništa drugo do zakidanje: ... i ljudima prava njihova ne umanjujte i zlo na Zemlji, nered praveći, ne činite. (Kur'an, Eš-Šu'ara, 183) Onaj ko ti zekat donese uzmi od njega, a ko izostane neka mu Allah sudi." (Omerovo pismo 'Adijju ibn Erta') [7]
  • "Do temelja poruši kuću zvanu taksa, zatim njen prah i pepeo odnesi do mora i prospi ga u vodu." (Omerovo pismo Abdullahu ibn 'Avfu, upravitelju Palestine) [6]
  • "... Ja nikoga ne želim opteretiti mimo njegovih mogućnosti i zato sam prepustio ljudima da trguju kako žele'. 'Šta misliš da narediš da se procijeni roba i definišu stalne cijene' upitah ga. 'Nije moje da to uradim, svako svojoj robi određuje cijenu i odgovoran je pred Allahom za to.' " (razgovor Omera sa ocem Abdurrahmana ibn Ševbana) [5]
  • "Onoga koga pronađemo da konzumira alkohol, kaznit ćemo novčano i tjelesno i učiniti ga primjerom drugima." [13]
  • "Ne rušite crkve, niti sinagoge, niti hramove vatropoklonika sa kojima ste potpisali dogovor i primirje." [14]
Zlatni dinar u vrijeme halifata Omera ibn Abdulaziza, iskovan u Damasku 719/720. godine

Novac koji je kovao u njegovo vrijeme nosio je na sebi natpis: "Allah je naredio poštenje i pravednost." [5]

Opsada Konstantinopolja[uredi | uredi izvor]

Među prvim potezima koje je Omer ibn Abdulaziz, kao halifa, poduzeo bila je naredba o prestanku vojnih dejstava islamske vojske u udaljenim krajevima i periferijama islamske države. U ovom kontekstu, halifa Omer je naredio obustavu dvogodišnje opsade Konstantinopolja. Opsadu je predvodio vojskovođa Mesleme ibn Abdulmelik kojeg je imenovao halifa Sulejman.

Pokušaj povlačenja muslimanske vojske iz Španije[uredi | uredi izvor]

Svome namjesniku u Španiji, po imenu Es-Semh ibn Malik el-Havlani, halifa Omer je poručio da se povuče iz Španije. Međutim, es-Semh je smatrao da se ne treba u potpunosti povući i ostaviti Španiju. Napisao je halifi sljedeće: "Veliki broj muslimana se naselio u svim krajevima Španije, stoga ne traži od mene da se povučem." Es-Semh je učinio Španiju zasebnom upravom jedinicom odvojivši se administrativno od Sjeverne Afrike. [15]

Učenjaci kao namjesnici i upravitelji[uredi | uredi izvor]

Omer ibn Abdulaziz se nije ograničio samo na to da mu učenjaci budu prvi savjetnici i saradnici, a dokaz tome su sljedeći ljudi koji su postavljeni na veoma odgovorna mjesta:

  • Abdulhamid ibn Abdurrahman ibn Zejd ibn el-Hattab - namjesnik Kufe
  • Ebu Bekr ibn Omer ibn Hazm - namjesnik Medine
  • Isma'il ibn ebi-l-Muhadžir - upravitelj nad Afrikom
  • 'Adijj ibn 'Adijj el-Kindi - upravitelj Gornje Mezopotamije, Armenije i Azerbejdžana
  • 'Ubade ibn Nusejj - namjesnik Jordana
  • 'Urve ibn 'Atijje es-Sa'di - namjesnik Jemena
  • Salim ibn Vabisa el-'Abdi - namjesnik Rakke
  • Mejmun ibn Mihran - nadzornik poreza u Gornjoj Mezopotamiji
  • Salih ibn Džubejr es-Sudai - glavni pisar za porez i vojsku
  • Vehb ibn Munebbih i Ebu Zinad - nadzornici nad Bejtu-l-malom u Jemenu
  • Omer ibn Mejmun - nadzornik pošte

Sakupljanje hadisa[uredi | uredi izvor]

Potvrđeno je da su ashabi dozvoljavali sakupljanje i zapisivanje hadisa i sami to radili. Prvo službeno sakupljanje i njegovo zapisivanje pod pokroviteljstvom i nadzorom islamske države bilo je od strane Abdulaziza ibn Mervana, oca halife Omera. Pristup Omera ibn Abdulaziza dao je prve ozbiljne rezultate. On je primjetio da mnogi tabiini zapisuju hadise, a bojeći se gubitka i nestanka onog što su oni postigli, kako pouzdani i sigurni čuvari hadisa nisu uvijek bili dostupni, kao i pojave lažnih hadisa među novim pravcima i političkim grupama unutar muslimanskog društva, Omer izdaje direktnu naredbu određenim učenjacima da sakupe i zapišu sve što pronađu od hadisa Allahovog poslanika. Na ovo ukazuje Ez-Zuhri: "Da nam nisu počeli pristizati hadisi sa istoka koje nismo poznavali, ne bih zapisao niti jedan hadis niti bi dozvolio da se zapisuje." [10] Koraci koje je poduzeo halifa Omer u vezi navedenog su[5]:

  1. Pismo namjesniku Medine, najučenijem kadiji svog vremena, Ebu Bekru ibn Hazmu. Buhari bilježi: "Omer ibn Abdulaziz napisao je Ebu Bekru ibn Hazmu: 'Pogledaj, pa što nađeš tamo kod tebe, u tvom gradu, od sunneta - to popiši jer se bojim da ne pomru učeni ljudi. Ne prihvataj ništa drugo osim Vjerovjesnikovog, sallallahu alejhi ve sellem, hadisa. Neka učeni ljudi šire nauku ne bi li naučili one koji ne znaju. Nauka neće propasti sve dok ne postane tajnom.' " [16]
  2. Pismo Ibn Šihabu Ez-Zuhriju. Ibn Abdulberr prenosi od Ibn Šihaba da je rekao: "Omer ibn Abdulaziz naredio nam je da popišemo hadise i popisivali smo ih u sveske." Poslao je halifa Omer u svako mjesto u kojem ima upravitelj ili državni službenik po jedan svezak za zapisivanje hadisa. [17]
  3. Omerov poziv svim stanovnicima Medine da sakupljaju i pišu hadise Allahovog poslanika: "Pogledajte, pa što nađete od hadisa Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, popišite, jer se bojim da ne pomru učeni ljudi." [18]
  4. Omerova naredba svim učenjacima u cijeloj islamskoj državi da popišu sve što imaju od hadisa i što su čuli od ashaba. [10]

Smrt[uredi | uredi izvor]

Posljednji govor[uredi | uredi izvor]

" Svoj posljednji govor halifa Omer je održao u Hanasiri, Sirija, u kojem je kazao:

'O, ljudi, niste uzalud stvoreni i nećete biti sami sebi prepušteni bez odgovaranja i polaganja računa. Doći će dan u kojem će vam Allah presuditi. Onaj ko izađe iz Allahove milosti koja obuhvata sve - propao je a izgubio je onaj kome bude zabranjen Džennet, prostran kao nebesa i Zemlja. Znajte da će sutra siguran biti samo onaj ko je stalno oprezan i Allaha se boji, onaj ko proda prolazno za vječno, ono što malo dadne za puno i zamijeni strah za sigurnost.

Zar ne vidite da ste potomci onih koji su već pomrli, naslijedit će vas oni poslije vas koji dođu i sve tako dok se ne vratite Najboljem Nasljedniku? Svakog dana ispraćate umrle čiji je život okončao. U zemlju ga spuštate, ostavljate bez jastuka i postelje. Napustio je voljene svoje a djela su se prekinula, nastanio se u prašini iščekujući obračun, jedini zalog su mu djela koja je činio, a malo je radio i mnogo odgađao. Bojte se Allaha prije nego smrt nastupi.

Tako mi Allaha, dok vam ove riječi govorim ne znam da od mene ima iko grješniji. Tražim oprost od Allaha i Njemu se kajem. Svakome od vas koliko god mogu pomoći ću i njegovu potrebu ispuniti kao da mi je rod rođeni, sve dok ne budemo jadnaki u življenju. Tako mi Allaha, da sam želio drugačiji život i bogatstvo, svojim jezikom bih to vješto i znalački postigao, ali od Allaha Knjiga koja govori dođe i sunnet pravedni, koji na pokornost Njemu pozivaju, a od grijeha i neposluha odvraćaju.'

Zatim je rukama za kraj svog ogrtača uzeo i zaplakao glasno tako da su svi oko njega plakali. Sišao je sa minbera i nakon toga se više nije obratio ljudima sve dok nije umro. Allah mu se smilovao. " [14]

Navodi se da je uzrok njegove bolesti i smrti potureni otrov. Razlog zbog kojeg je otrovan krije se u ogromnom nezadovoljstvu članova emevijske porodice njegovom politikom vladanja i rukovođenja državom. Svoju rodbinu je tretirao kao i bilo koje druge osobe kada je u pitanju državna politika i ispravljanje nepravdi čime je uzrokovao prekidanje luksuznog i raskošnog života koji su do tada vodili. [5] Umro je u petak, u posljednoj trećini mjeseca redžeba, 101. godine prema hidžretskom kalendaru, nakon bolesti koja je trajala 20 dana u Dejr Sim'anu (Šimunov samostan) nedaleko od Halepa u Siriji. Na mjestu halife je proveo dvije godine i pet mjeseci, a u trenutku svoje smrti imao je 39 godina i pet mjeseci.

Riječi bizantskog cara povodom smrti Omera ibn Abdulaziza[uredi | uredi izvor]

Omer je poslao svoju delegaciju bizantskom caru Leonu III Izaurijskom, sa kojim je razmjenjivao pisma koje su uključivale rasprave o vjeri [19], da s njim pregovaraju i pozovu ga u islam. Drugi dan posjete dobili su poziv od cara, kojeg su zatekli kako je ustao sa svog prijestolja bez krune na glavi. Nakon što im je saopštio vijest o smrti halife, ljudi iz delegacije su zaplakali, pa ih upita: "Plačete li za njim ili za svojom vjerom?" Odgovoriše: "Plačemo nad sobom, našom vjerom i za njim.", "Nemojte plakati za njim, a nad sobom plačite koliko želite. Ono čemu je on otišao je bolje od onog na čemu je bio. On se Boga bojao na ovom svijetu, pa ga je Bog sačuvao straha od onog svijeta. Upoznat sam sa njegovim dobročinstvom vrijednostima i istinoljubivošću. Da je iko poslije Isusa mogao mrtve oživjeti, bio bi to on. Vijesti o njemu, privatne i javne, redovno su mi stizale i bile su jednake. Čak je u osami bio više posvećen pokornosti svome Gospodaru. Ne iznenađuje me monah koji se svijeta odrekao u svojoj bogomolji, ali me iznenađuje čovjek koji je posjedovao čitav svijet pa ga se, poput monaha, odrekao i posvetio pokornosti Bogu. Zaista, dobri ljudi ne borave dugo među lošim." [20]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d e f Muhammed ibn Ahmed ez-Zehebi (2014). Sijeru a'lami-n-nubela (Životi plemenitih ličnosti). Beirut: Al Resala Publishers. str. 5/114, 5/120, 4/47, 5/122, 5/438. ISBN 9933446657.
  2. ^ Ismail ibn Omer ibn Kesir (2014). El-Bidaje ve-n-nihaje (Početak i kraj). Karachi: Dar al-Ishaat. str. 12/680. ISBN 9694284937.
  3. ^ a b Ez-Zehebi. Tezkiretu-l-huffaz (Memorijal hadiskih stručnjaka). Beirut: DKI. str. 1/118-120. ISBN 2745122177.
  4. ^ Ibn Kutejbe (1850). Kitab El-Me'arif (Knjiga znanja). Dar Sader. str. 362. ISBN 9953138508.
  5. ^ a b c d e f g h i j k l m n Ali Muhammed es-Sallabi (2021). Omer ibn Abdulaziz. Zenica: Hedef. str. 14, 15, 22–29, 41, 54–55, 69, 224, 363. ISBN 978-9926-8371-9-8.
  6. ^ a b Ibnu-l-Dževzi (1984). Siretu Umer ibn Abdilaziz (Biografija Omera ibn Abdulaziza). Beirut: Dār al-Kutub al-ʻIlmīyah. str. 41, 42, 113.
  7. ^ a b c d e Muhammed ibn Sa'd. Et-Tabekat (Slojevi). str. 5/257, 5/340, 5/342-343, 5/383.
  8. ^ El-Kurtubi (2009). Tefsir el-Kurtubi (Interpretacija Kurtubijeva). Beirut: Dar Al-Kotob Al-Ilmiyah. str. 12/267. ISBN 9782745129949.
  9. ^ El-Fesevi (1998). El-Ma'rifetu ve-t-tarih (Znanje i historija). str. 1/598. ISBN 2745100343.
  10. ^ a b c Abdussettar eš-Šejh. Umer ibn Abdulaziz. Beirut. str. 77, 79, 227.
  11. ^ Ibn ebi Šejbe. El-Musannef. str. 12/332. Arhivirano s originala 23. 4. 2019. Pristupljeno 5. 9. 2021.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
  12. ^ Madžida Fejsal (1987). 'Umer ibn Abdulaziz ve sijasetuhu fi reddi-l-mezalim. Mekka. str. 241.
  13. ^ Ibn Abdulhakem. Siretu Umer ibn Abdilaziz (Biografija Omera ibn Abdulaziza). str. 103.
  14. ^ a b Muhammed ibn Džerir Et-Taberi. Tarihu-t-Taberi. Ankara Okulu Yayinlari. str. 7/475, 477. ISBN 6059281877.
  15. ^ Mu'nis, Husejn. Fedžru-l-Endelus (Svanuće Endelusa). str. 136–137.
  16. ^ Ibn Hadžer el Askalani (2008). Fethu-l-Bari. POLEN YAYINLARI. str. 1/194-195. ISBN 9759066351.
  17. ^ Ibn Abdilberr. Džami' bejani-l-ilm. str. 1/91, 92. ISBN 9933230395.
  18. ^ El-Darimi (2017). Sunen Ed-Darimi. Damask/Beirut: Resalah Publishing. str. 1/137. ISBN 9789933231910.
  19. ^ Palombo, Cecilia (2015). Millennium: The “correspondence” of Leo III and ‘Umar II (PDF). str. 12/1.
  20. ^ Masudi. The Meadows Of Gold. 1989: Routledge. str. 3/195. ISBN 0710302460.CS1 održavanje: lokacija (link)