Operacija "Vlašić"

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Operacija Vlašić
Dio rata u Bosni i Hercegovini
Vlašić 1995
Borbena dejstva na Vlašiću u martu 1995.
Datum20–24. mart 1995.
Lokacija
Rezultat Pobjeda ARBiH
Sukobljene strane
Republika Bosna i Hercegovina ARBiH Republika Srpska VRS
Komandanti i lideri
Republika Bosna i Hercegovina Mehmed Alagić Republika Srpska Janko Trivić
Uključene jedinice
Žrtve i gubici
70 poginulih, 390 ranjenih ~200 poginulih, 530 ranjenih

Operacija "Vlašić" odnosi se na dvije vojne operacije ("Domet-95" i "Domet-1") tokom rata u Bosni i Hercegovini, u kojoj su snage Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) zauzele srednjobosansku planinu Vlašić, koja je do tada bila pod kontrolom Vojske Republike Srpske (VRS).

Nakon neuspješne operacije "Domet-95" koja je započela 24. februara i otkazana zbog neostvarivanja ciljeva, planirana je nova operacija "Domet-1" koja je započela 20. marta i trajala je do 24. marta 1995. Komandant snaga ARBiH bio je general Mehmed Alagić. U ovoj akciji zauzeto je 100 km2 teritorije, na kojoj je bio i relej.[1]

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Pred početak rata u Bosni i Hercegovini, visoravan na Vlašiću je bila pod kontrolom Jugoslavenske narodne armije (JNA), koja je kasnije preinačena u VRS. Početkom rata, VRS je zauzeo Babanovac, Galicu, Gostilj, Smet i Komar, dok su presječene putne komunikacije TravnikDonji Vakuf i Travnik – Skender-Vakuf. Prvi otvoreni napad dogodio se 1. maja 1992. na vrhu Paljenika, kojeg je branilo Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine, ali odbrana nije uspjela. Nakon toga, snage ARBiH i Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) počele su formirati odbrambene linije kako bi spriječile daljnje prodiranje VRS-a. Borbenim operacijama rukovodio je Općinski štab Teritorijalne odbrane Travnik i HVO. U septembru 1992. izvedena je prva akcija od Komara do Vučije glave, kada su odbrambene linije pomjerene za 4 kilometra. U to vrijeme Vlašić je postao mjesto s kojeg je VRS svakodnevno deportirala izgnanike s područja Bosanske krajine. U novembru 1992. VRS je okupirala Karaulu. Sljedeće godine je bošnjačko-hrvatski sukob trajao, ali je potpisivanjem Vašingtonskog sporazuma prekinut, a u maju 1994. omogućen je prijevoz većih snaga duž linija VRS-a. Krajem marta ARBiH je zauzela Radijevac, Kvrkušu i Rustove. U svrhu šireg oslobođenja osnovan je 7. korpus ARBiH sa sjedištem u Travniku. Prva bitka 7. korpusa dogodila se 24. aprila, kada je VRS izvršio napad na visoravni Vlašića i zauzeo Meokrnje i Glavicu. Ipak u kontranapadu snage 7. korpusa ponovno su povratile izgubljenu teritoriju. Vojne operacije nastavile su se u maju, kada su zauzeti objekti Bjeljik, Crni vrh i sela Fonjige, Pobrđani, Šahmani, Brdo, Dolani i Korenići, a u julu je ARBiH zauzela Srneća brda.

Krajem ljeta 1994. započele su pripreme za zauzimanje Vlašića. U tu svrhu prikupljena su materijalna sredstva i angažiran je veliki broj ljudi. Pored opskrbe osnovnim resursima, sagrađeno je nekoliko brvnara za 4.000 boraca, jer su naselja bila daleko, a operacije planirane za zimu 1995. trebale su se odvijati za vrijeme niskih temperatura. Također, u Travniku je za snježnu kamuflažu sašiveno 3.000 bijelih maskirnih uniformi. Četveromjesečno primirje s VRS potpisano je krajem 1994, što je išlo u prilog akciji, kada je Komanda 7. korpusa koristila to vrijeme za organiziranje jedinica i za pružanje dodatne obuke. U skladu s tim pokrenut je plan obuke pod nazivom "Bura 95", koji je uvježbavao nove i specifične metode izvođenja akcije.

Odmah nakon što je Generalštab ARBiH primio direktivu o provođenju operacije, Komanda 7. korpusa počela je pripremu operacije. Nakon pregleda jedinica 7. korpusa 7. februara 1995. u Travniku i predaje ratnih zastava, 7. korpus službeno je bio spreman za početak akcije.

Izvještaji rata pokazali su da VRS ne poštuje potpisani prekid vatre, posebno u zoni odgovornosti 5. korpusa kod Bihaća. Komandant 7. korpusa, general Mehmed Alagić, više je puta naglasio da je svaki napad na 5. korpus bio i napad na 7. korpus. Početkom 1995. VRS nije poštovala primirje ni u području odgovornosti 7. korpusa. Travnik i njegova šira okolina svakodnevno su bili granatirani. U to je vrijeme 7. korpus podučavao svoje jedinice s fokusom na pripremu jedinica koje su bile planirane za nastavak rata, posebno 17. viteške, 705. slavne i 727. slavne brigade.

Bitke[uredi | uredi izvor]

Operacija "Domet-95"[uredi | uredi izvor]

Operativni plan zauzimanja Vlašića, kodnog naziva "Domet 95", završen je u februaru. Plan operacije bio je napad na VRS na širem frontu, praktično na čitavom području odgovornosti 7. korpusa na platou Vlašić, te proboj iz komunikacije Smet – Gostilj – Vitovlje – Korić. Operacija je trebala početi 20. februara 1995. i uključivala je 10 brigada, 9 tenkova i transportera, 25 haubica i topova, 191 minobacač i 24.480 vojnika. Trajanje operacije bilo je pet dana. S druge strane, odbrana Vlašića sastojala se od tri brigade VRS-a s približno 5.000 vojnika, 9 tenkova, 15 haubica i topova i 76 minobacača.

Iako je početak operacije bio planiran za 20. februar 1995, zbog lošeg vremena operacija je odgođena za 24. februar. Početak operacije obilježen je napadom specijalnih jedinica 712. i 737. brigade, kada su se dvije grupe od otprilike 400 boraca spustile preko noći na liticu 12 metara na visoravni Galica i potpuno iznenadile neprijatelja ujutro 24. februara, ubivši 62 pripadnika VRS.

Međutim, prvih dana glavni napad nije uspio zbog lošeg provođenja tokom postavljanja odbrane mosta, koji je protivnik koristio za povlačenje PAT-a čije su operacije prouzrokovale gubitke 705. brigadi ARBiH. S tim je propao plan za zauzimanje Vlašića u roku od pet dana.

Operacija "Domet-1"[uredi | uredi izvor]

Zbog neuspjelog zauzimanja Vlašića, komanda 7. korpusa izvršila je dodatne pripreme za provođenje nove operacije pod nazivom "Domet 1". Tom prilikom su prisluškivane radiostanice VRS-a, što je provođenje akcije znatno olakšalo. Analiza neuspjeha 24. februara dala je zaključak da je glavni razlog izostanka glavnog napada nemogućnost evakuacije iz dubokog snijega ako bi bilo koja od jedinica pala u zasjedu.

Napad na planinu Vlašić (Operacija "Domet-1") započeo je u 4:30, 20. marta 1995, kratkom artiljerijskom i minobacačkom paljbom protiv položaja koje je držala 22. pješadijska brigada VRS / 30. pješadijska divizija. Odabrani vojnici Gardijske brigade Generalštaba, 17. viteška krajiška brigada i 727. brdska brigada krenuli su u ranim jutarnjim satima pred zoru kako bi nadvladali isturene položaje VRS-a. Sljedećeg dana, elitna jedinica, 7. muslimanska brigada uključena je u borbu, pojačavajući napad.

Čak i nakon što je ARBiH pustila vijest o svojoj iznenadnoj ofanzivi, pravac borbi na vrhu Vlašića danima je ostao nejasan. U međuvremenu, 7. korpus ARBiH izvršio je sekundarni napad na planinama Komar zapadno od Turbeta i oko Donjeg Vakufa kako bi skrenuo rezerve 30. pješadijske divizije / 1. krajiški korpus general-majora VRS-a sa glavnog cilja napada ARBiH-a. Iza magle rata i zimske oluje, samo je sve veći broj srpskih izbjeglica u bijegu nagovještavao da ARBiH dobija prednost. Do 25. marta, zvaničnici UN-a za pomoć izvijestili su da je više od 1.200 Srba evakuiralo Imljan, nekih 12 km sjeverozapadno od planine Vlašića i da je više njih bježalo. Oni su također vjerovali da je ARBiH podigla televizijski toranj na 1.933 metra visok vrh Paljenik na planini Vlašić, ali loše vrijeme i ograničenja UN-a na kretanje boraca spriječili su ih da to potvrde. Drugi izvještaji sugeriraju da je HVO aktivno pomagao u ofanzivi, gotovo sigurno topništvom. Iza nestanka izvještaja i neprobojnog vremena, borbe su trajale danima dok je Alagićev 7. korpus jurišao na planinu, temperaturama nižim i od −25 °C.[2]

Ishod bitke za planinu Vlašić ostao je neizvjestan sve do 4. aprila, kada je general Alagić objavio da njegove trupe održavaju proslavu pobjede na njenom vrhu. Iako je Alagić nesumnjivo zauzeo vrh Paljenika i oko 50 km2oko njega, bilo je izvještaja da su Srbi u povlačenju uništili objekte borbe, komunikacijski objekat, umjesto da to prepuste u bošnjačke ruke. Ipak, Radiotelevizija Bosne i Hercegovine (RTV BiH) emitovala je slike likujućih bošnjačkih trupa. Osvajanje vrha bio je vidljiv dokaz poboljšanja vojske i dao je ogroman poticaj moralu Vlade Republike Bosne i Hercegovine. Dugoročno gledano, to će se također smatrati prvi korak ARBiH-HVO na putu ka teritorijalnom revanšu Donjeg Vakufa i Jajca.[3]

ARBiH-ovo zauzimanje davno osporene planine Vlašić također je bio značajna mjera poboljšanja sposobnosti ARBiH u odnosu na VRS. Iako je na kraju pobjeda bila pješačenje s lošom prohodnošću terena da bi se dobila bitku iz neposredne blizine – osnovna taktika ARBiH od početka rata – njezino izvršenje razlikovalo se od prethodnih kampanja vidljivim poboljšanjima u opremi, planiranju, organizaciji i izvršenju. Vojni promatrači UN-a i zapadni novinari izvijestili su o bolje opremljenim jedinicama ARBiH-a koje sada izlaze na teren, a njihovi vojnici nose odgovarajuće malokalibarsko oružje i municiju, jakne, kacige i radiostanice. Posmatrači su također primijetili promjene u ARBiH-ovoj taktici prema mobilnijim, napadnijim operacijama poput poboljšanja u organizaciji brigada, iskusnijeg osoblja za planiranje, veće sposobnosti za koordinaciju istovremenih operacija i bolje obuke pojedinih vojnika. Zvaničnici UN-a primijetili su, naprimjer, da su ofanziva ARBiH na Vlašić i Stolice započele s odvojenim akcijama na bojnom polju koje su započete u razmaku od 100 km, a započele su u roku od nekoliko minuta – vidljivi dokazi da je ARBiH napokon savladala usmjeravanje složenih istodobnih operacija na odvojenim lokacijama. ARBiH još nije bila jednaka VRS-u po pitanju naoružanja, operativnog planiranja i izvršenja na bojnom polju, ali jaz u mogućnostima između dviju strana izuzetno se smanjio u odnosu na prve dane početkom 1992.[3]

Epilog[uredi | uredi izvor]

Komanda 7. korpusa i Generalštab ARBiH smatrali su zauzimanje Vlašića najvećim uspjehom ARBiH i prekretnicom u ratu u Bosni i Hercegovini, jer je dokazano da ARBiH može obavljati vojne operacije u najekstremnijim uslovima. Na osnovu raspoložive dokumentacije 1. krajiškog korpusa VRS-a, 65 pripadnika VRS-a ubijeno je i nestalo u periodu od 20. do 23. marta 1995, dok je Generalštab ARBiH-a nakon terenske analize izvršio izvlačenje 60 tijela pripadnika VRS-a u Vlašiću. Procjenjuje se da je otprilike 200 pripadnika VRS-a poginulo tokom operacije: 180 je teško ranjeno, dok je približno 350 pripadnika VRS-a povrijeđeno. Gubici snaga ARBiH također su bili relativno veliki. U prvom pokušaju vođenja operacije – 24. februara 1995 – snage ARBiH imale su 70 mrtvih, 78 teško ranjenih i 312 lakše ranjenih vojnika. Također, nestalo je 5 boraca, dok se 54 smrzlo. U prvih pet dana operacije, dok je VRS još uvijek iznenađen napadom, gubici ARBiH bili su mnogo manji u odnosu na period uspjeha od 1: 5. Ubijeno je 70% boraca iz sačmarice, a 71% ubijenih pripadnika ARBiH bili su mlađi od 30 godina.

Prilikom zauzimanja područja Šantić zarobljeni su jedan tenk T-34 i pet motornih vozila koja se, zbog nedostatka goriva, nisu mogla izvući. Za komandu 7. korpusa bilo je posebno važno zarobiti haubicu (105 mm) i top (130 mm) te tenk i pragu, ali ih je VRS izvukla na vrijeme. Međutim, jedna praga i tenk T-55 uništeni su na području Harambašinih voda i Kukotnice. Pored toga, zauzeta su 3 topa, 11 minobacača, 4 PAT-a, 6 PAM-a, 2 BST-a, 2 maljutke i jedan minobacač.

Planina Vlašić je nakon rata uključena u Federaciju Bosne i Hercegovine.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Oslobođenje Vlašića 1995. godine – prekretnica koja je pokrenula val oslobodilačkih akcija". Bosnae. Pristupljeno 31. 8. 2019.
  2. ^ CIA - Balkan Battlegrounds 2002, str. 301.
  3. ^ a b CIA - Balkan Battlegrounds 2002, str. 302.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]