Organizacija islamske saradnje

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Organizacija islamske saradnje
منظمة المؤتمر الإسلامي (ar)
Organisation of the Islamic Cooperation (en)
Organisation de la coopération islamique (fr)
Zastava Organizacije islamske saradnje
Zastava
  Članice
  Države posmatračice
  Blokirane države
Glavni grad Džedda
Službeni jezik arapski, engleski, francuski
Broj zemalja članica 57
Lideri  
 -  Generalni Sekretar Yousef Al-Othaimeen
Nezavisnost 25. septembar 1969. 
Službeni sajt: http://www.oic-oci.org/

Organizacija islamske saradnje ili OIS (ranije Organizacija islamske konferencije; منظّمة المؤتمر الأسلاميMunazzamat al-mu'tamar al-islāmī; engleski: Organization of the Islamic Cooperation – OIC; francuski: Organisation de la coopération islamique – OCI) međunarodna je organizacija koja okuplja 57 država u kojima je islam državna, većinska ili manjinska religija.

Organizacija navodi da je "kolektivni glas muslimanskog svijeta", a radi na "očuvanju i zaštiti interesa muslimanskog svijeta u duhu promocije međunarodnog mira i harmonije". OIC ima stalnu delegaciju pri UN-u i najveća je međunarodna organizacija izvan Ujedinjenih naroda.[1] Službeni jezici su arapski, engleski i francuski.

Historija[uredi | uredi izvor]

Još u 19. stoljeću među muslimanima se javila ideja da se ummet organizira sa ciljem ostvarivanja zajedničkih političkih, ekonomskih i socijalnih ciljeva. Nakon kolapsa Osmanskog carstva i halifata nakon 1. svjetskog rata stvorio se vakuum na polju panislamskih institucija. Gubitak u šestodnevnom ratu 1967. godine vođenog između arapskih država i Izraela samo je dao poticaja za uspostavljanje jedne takve organizacije.

25. septembra 1969[2] veliki broj vođa islamskih zemalja sastao se u Rabatu, u Maroku, zbog slučaja požara u džamiji Al Aqsa u Jerusalemu, koji je 21. augusta te godine podmetnuo australski protestantski ekstremist.

U martu 1970. održana je prva islamska konferencija ministara vanjskih poslova u Džeddi. Organizovan je glavni sekretarijat koji je zadužen za održavanje veza između zemalja članica i koordinaciju njihovih postupaka. U Džeddi je od tada smješteno privremeno sjedište organizacije u iščekivanju "oslobođenja Jerusalema".

Na konferenciji ministara vanjskih poslova u Kairu 5. augusta 1990. prihvaćena je Deklaracija o ljudskim pravima u islamu, što je svojevrsna prilagodba ljudskih prava šerijatskom zakonu.

Ciljevi[uredi | uredi izvor]

Ciljevi Organizacije islamske konferencije koji su definisani poveljom napisanom u Džeddi u martu 1972. jesu:[2]

  1. Učvršćivanje islamske solidarnosti između zemalja članica;
  2. Ojačavanje saradnje između zemalja članica na privrednim, društvenim, kulturnim, naučnim i drugim važnim poljima i savjetovanje među zemljama članicama unutar međunarodnih organizacija;
  3. Raditi na uklanjanju rasne diskriminacije i kolonijalizma u svim oblicima;
  4. Podnošenje odgovarajućih mjera kako bi se učvrstio mir i svjetska sigurnost osnovana na pravdi;
  5. Usklađivanje postupaka u svrhu očuvanja svetih mjesta, podrška borbi palestinskom narodu i pomoć u ostvarenju njihovih prava i oslobađanju njihove teritorije;
  6. Podrška svim muslimanima koji se bore za očuvanje svog dostojanstva, nezavisnosti i nacionalnih zakona;
  7. Pravljenje pogodne atmosfere za saradnju i razumijevanje između zemalja članica i drugih zemalja.

Članice[uredi | uredi izvor]

Organizacija islamske saradnje trenutno ima 57 država članica (s godinom pristupanja):

Napomene
  • 1 - Odgođeno članstvo od 1980. - marta 1989.
  • 2 - Odgođeno članstvo od maja 1979. - marta 1984.
  • 3 - Od 1990. kao Republika Jemen ujedinjena s DNR Jemen
  • 4 - Povučeno članstvo u avgustu 1993.

Države posmatrači[uredi | uredi izvor]

Sljedeće su države posmatrači u OIK-a (s godinom pristupa):

Posmatračke muslimanske organizacije i zajednice[uredi | uredi izvor]

Posmatračke međunarodne organizacije[uredi | uredi izvor]

Pokušaji članstva[uredi | uredi izvor]

  • Flag of India.svg Indija koja je druga zemlja na svijetu po broju muslimana (više od 175 miliona) pokušala je dobiti status zemlje posmatračice u OIK-u. Iako su mnoge članice podupirale ovu kandidaturu, Pakistan i druge zemlje su je blokirali. Smatra se da je kandidatura zaustavljena zbog statusa Kašmira, te zbog indijskog otvaranja diplomatskih odnosa s Izraelom 1992. i smanjenja potpore Palestini.
  • Flag of the Philippines.svgFilipini su pokušali pridružiti se OIK-u, ali je to odbila muslimanska zajednica u državi. U ovoj većinski katoličkoj državi, muslimani čine oko 5% (4.5 miliona) stanovništva.

Struktura i organizacija[uredi | uredi izvor]

Organizacija islamske konferencije se sastoji od slijedećih tijela:

  • Islamski samit
  • Islamska konferencija ministara vanjskih poslova
  • Generalni sekretar
  • Stalni sekretarijat
  • Podružnice organizacije
  • Specijalizovane institucije

Glavni sekretar[uredi | uredi izvor]

Generalni sekretar bira se iz redova državljana država članica u skladu s načelima pravedne geografske zastupljenosti, rotacije i jednake mogućnosti za sve države članice.[3] Bira se od strane Vijeća ministara vanjskih poslova na period od pet godina s mogućnošću ponovnog izbora na još jedan mandat. Spisak glavnih sekretara OIK-a od njenog osnivanja:

  1. Tunku Abdul Rahman (Malezija): 1971–1973.
  2. Hassan Touhami (Egipat): 1974–1975.
  3. Amadou Karim Gaye (Senegal): 1975–1979.
  4. Habib Chatty (Tunis): 1979–1984.
  5. Sharifuddin Pirzada (Pakistan): 1985–1988.
  6. Hamid Algabid (Niger): 1989–1996.
  7. Azeddine Laraki (Maroko): 1997–2000.
  8. Abdelouahed Belkeziz (Maroko): 2001–2004.
  9. Ekmeleddin İhsanoğlu (Turska): 2004–2014.
  10. Iyad bin Amin Madani (Saudijska Arabija): 2014–2016.
  11. Yousef Al-Othaimeen (Saudijska Arabija): 2016–

Samit Islamske konferencije[uredi | uredi izvor]

Broj Datum Država Mjesto
1.[4] 22–25. septembar 1969. Maroko Rabat
2.[4] 22–24. februar 1974. Pakistan Lahore
3. 25–29. januar 1981. Saudijska Arabija Meka i Taif
4. 16–19. januar 1984. Maroko Casablanca
5. 26–29. januar 1987. Kuvajt Kuvajt
6. 9–11. decembar 1991. Senegal Dakar
7. 13–15. decembar 1994. Maroko Casablanca
1. vanredni 23. mart 1997. Pakistan Islamabad
8. 9–11. decembar 1997. Iran Teheran
9. 12–13. novembar 2000. Katar Doha
2. vanredni 5. mart 2003. Katar Doha
10. 16–17. oktobar 2003. Malezija Putrajaya
3. vanredni 7–8. decembar 2005. Saudijska Arabija Meka
11.[5] 13–14. mart 2008.[4] Senegal Dakar
4. vanredni 14–15. august 2012.[4] Saudijska Arabija Meka
12.[6] 6–7. februar 2013.[4] Egipat Kairo
5. vanredni 6–7. mart 2016. Indonezija Jakarta
13. 14–15. april 2016. Turska Istanbul
6. vanredni 13 decembar 2017. Turska Istanbul

Reference[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]