Idi na sadržaj

Organizacija za standarde

Nepregledano
S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Organizacija za standarde (engleski: standards organization), također poznata kao tijelo za standarde, organizacija za razvijanje standarda (engleski: standards developing organization, SDO) ili organizacija za postavljanje standarda (engleski: standards setting organization, SSO), jeste organizacija čija je glavna uloga razvijanje, koordinacija, objavljivanje, revidiranje, izmjena, ponovno izdavanje i tumačenje tehničkih standarda[1] ili na drugi način doprinošenje korisnosti tih standarda onima koji ih primjenjuju. Takva organizacija nastoji stvoriti jedinstvenost između proizvođača, potrošača, državnih agencija i drugih relevantnih strana u pogledu terminologije, specifikacija proizvoda (npr. veličina i jedinice mjere), protokola i slično. Njeni ciljevi mogu uključivati osiguranje da vanjski tvrdi disk kompanije A radi na računaru kompanije B, da se nečiji krvni pritisak mjeri istovjetno pomoću sfigmomanometra kompanije C i D, ili da svi odjevni predmeti koje ne treba peglati imaju isti simbol (pegla precrtana znakom X) na etiketi.[2]

Većina standarda je dobrovoljna, u smislu da su ponuđeni na usvajanje ljudima ili industriji bez pravnog mandata. Neki standardi postaju obavezni kada ih regulatori usvoje kao pravne zahtjeve u određenim domenama, najčešće radi sigurnosti ili zaštite potrošača od prevarnih praksi.

Pojam formalni standard specifično se odnosi na specifikaciju koju je odobrila neka organizacija za postavljanje standarda. Termin de jure standard odnosi se na standard propisan zakonom ili, općenito, na svaki formalno usvojen standard. Suprotno tome, termin de facto standard odnosi se na specifikaciju (ili protokol ili tehnologiju) koja je stekla široku upotrebu i prihvatanje, često bez odobrenja bilo kojeg tijela za standarde (ili je to odobrenje došlo tek nakon što je upotreba već postala široko rasprostranjena). Primjeri de facto standarda koji isprva nisu bili odobreni od strane organizacija za standarde uključuju Hayes skup komandi (engleski: Hayes command set) koje je razvila kompanija Hayes, Appleov TrueType dizajn fonta i protokol PCL koji je koristio Hewlett-Packard u svojim računarskim printerima.

Uobičajeno je da se termin organizacija za standarde ne koristi za imenovanje pojedinačnih strana koje učestvuju u toj organizaciji u ulozi osnivača, dobročinitelja, zainteresiranih strana, članova ili saradnika, a koji sami mogu djelovati ili rukovoditi organizacijama za standarde.

Historija

[uredi | uredi izvor]

Standardizacija

[uredi | uredi izvor]
Grafički prikaz formula za navoje na šarafima

Primjena standarda u industriji i trgovini postala je veoma važna s pojavom Industrijske revolucije i potrebom za visoko preciznim alatnim mašinama i izmjenjivim dijelovima. Henry Maudslay je 1800. godine razvio prvu industrijski praktičnu tokarsku mašinu sa mogućnošću rezanja navoja, što je po prvi put omogućilo standardizaciju šarafskih navoja.[1]

Maudslayev rad, kao i doprinosi drugih inženjera, doveli su do skromnog nivoa industrijske standardizacije; određeni standardi kompanija su se također širili unutar svojih industrija. Joseph Whitworthove mjere za šarafske navoje usvojene su kao prvi (neformalni) nacionalni standard u Velikoj Britaniji 1841. godine. Taj standard je postao poznat kao British Standard Whitworth i bio je široko prihvaćen i u drugim državama.[3][4]

Rane organizacije za standarde

[uredi | uredi izvor]

Krajem 19. stoljeća razlike u standardima među kompanijama sve su više otežavale trgovinu. Primjera radi, 1895. godine jedan trgovac željezom i čelikom izrazio je svoje nezadovoljstvo u listu The Times: „Arhitekti i inženjeri uglavnom navode tako nepotrebno raznovrsne tipove profilisanih materijala za određeni posao da je bilo kakva ekonomična i kontinuirana proizvodnja nemoguća. U ovoj zemlji se nijedna dva stručnjaka ne mogu složiti oko veličine i težine grede za neki dati posao.“[5]

Inženjerski komitet za standarde osnovan je u Londonu 1901. godine kao prvo svjetsko nacionalno tijelo za standarde.[6][7] Nakon toga, proširio je svoj rad na standardizaciji i 1918. godine postao British Engineering Standards Association, a 1931. godine uzeo je ime British Standards Institution nakon što mu je 1929. dodijeljena Kraljevska povelja. Nacionalni standardi su tada bili univerzalno prihvaćeni širom zemlje, što je tržištima omogućilo racionalnije i efikasnije djelovanje uz poboljšanu saradnju.

Nakon Prvog svjetskog rata, slična nacionalna tijela osnovana su i u drugim državama. Njemački institut za standardizaciju (DIN) ustanovljen je 1917., dok su Američki nacionalni institut za standarde i Francuska stalna komisija za standardizaciju osnovani 1918.[8]

Međunarodne organizacije

[uredi | uredi izvor]

Nekoliko međunarodnih organizacija kreira međunarodne standarde, poput Codex Alimentariusa u prehrambenom sektoru, smjernica Svjetske zdravstvene organizacije u sektoru zdravlja ili preporuka ITU-a u IKT oblasti,[9] i budući da ih finansiraju javna sredstva, takvi standardi su slobodno dostupni na razmatranje i korištenje u cijelom svijetu.

Međunarodne asocijacije za standarde

[uredi | uredi izvor]

Godine 1904., Crompton je predstavljao Britaniju na Louisiana Purchase Expositionu u St. Louisu (Missouri) kao dio delegacije Institution of Electrical Engineers. Predstavio je rad o standardizaciji koji je doživio pozitivne kritike, pa su ga zamolili da razmotri osnivanje komisije za nadgledanje tog procesa. Do 1906. njegov rad je bio dovršen i iznio je trajne uslove za Međunarodnu elektrotehničku komisiju (IEC).[10] Održali su prvi sastanak te godine u Londonu, s predstavnicima iz 14 zemalja. U čast njegovog doprinosa standardizaciji u elektrotehnici, lord Kelvin izabran je za prvog predsjednika tog tijela.[11]

Spomen-ploča o osnivanju ISA u Pragu

Međunarodna federacija nacionalnih tijela za standardizaciju (ISA) osnovana je 1926. s ciljem unapređenja globalne saradnje na svim tehničkim standardima i specifikacijama. Njene aktivnosti su obustavljene 1942. tokom Drugog svjetskog rata.

Poslije rata, ISA je zajedno s novonastalim Komitetom Ujedinjenih nacija za koordinaciju standarda (UNSCC) radila na formiranju novog globalnog tijela za standardizaciju. U oktobru 1946. predstavnici ISA i UNSCC iz 25 zemalja sastali su se u Londonu i dogovorili zajedničko formiranje Međunarodne organizacije za standardizaciju (ISO); nova organizacija počela je s radom u februaru 1947.[12]

Pregled

[uredi | uredi izvor]

Organizacije za standarde mogu se klasificirati po svojoj ulozi, poziciji i stepenu uticaja na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i globalnom nivou.

Po geografskom određenju postoje međunarodne, regionalne i nacionalne organizacije za standarde (ove potonje često se nazivaju NSB). Po tehnološkom ili industrijskom određenju, postoje organizacije za razvijanje standarda (SDO) i organizacije za postavljanje standarda (SSO), poznate i kao konzorciji. Organizacije za standarde mogu biti vladine, kvazi-vladine ili nevladine. Kvazi-vladine i nevladine organizacije za standarde često su neprofitne.

Međunarodne organizacije za standarde

[uredi | uredi izvor]
Zgrada British Standards Institutiona kako je izgledala 1997.

Uopćeno, međunarodna organizacija za standarde razvija međunarodne standarde (što ne ograničava upotrebu drugih objavljenih standarda na međunarodnom nivou).

Postoji mnogo međunarodnih organizacija za standarde. Tri najveće i najstarije su Međunarodna organizacija za standardizaciju (ISO), Međunarodna elektrotehnička komisija (IEC) i Međunarodna telekomunikacijska unija (ITU), koje postoje više od 50 godina (osnovane su 1947., 1906. i 1865. godine) i sve imaju sjedište u Ženevi, Švicarskoj. One su izradile na hiljade standarda koji pokrivaju gotovo svaku zamislivu temu. Mnogi od njih kasnije su usvojeni širom svijeta, zamjenjujući raznovrsne nespojive „lokalne“ standarde. Mnogi od tih standarda prirodno su evoluirali iz onih razvijenih unutar same industrije, dok su drugi kreirani iz temelja od strane stručnih grupa koje djeluju unutar odgovarajućih tehničkih komiteta. Ove tri organizacije zajedno čine alijansu World Standards Cooperation (WSC).

ISO se sastoji od nacionalnih tijela za standarde (NSB), po jedno iz svake članice. IEC se slično sastoji od nacionalnih komiteta, takođe po jednog iz svake članice. U nekim slučajevima, nacionalni komitet u IEC-u može ujedno biti i član ISO-a iz iste zemlje ili ekonomije. ISO i IEC su privatne međunarodne organizacije koje nisu uspostavljene nikakvim međunarodnim ugovorom. Njihovi članovi mogu biti nevladine organizacije ili vladine agencije, odabrane od strane ISO-a i IEC-a (koji su privatno osnovani).

ITU je organizacija zasnovana na međunarodnom ugovoru, stalna agencija Ujedinjenih nacija u kojoj su vlade primarni članovi,[nedostaje referenca]

iako i nevladine organizacije i pojedinačne kompanije mogu imati direktno članstvo u ITU-u. Drugi primjer međunarodne organizacije zasnovane na ugovoru jeste Komisija za Codex Alimentarius, čije članstvo čine vlade.

Zgrada Associação Brasileira de Normas Técnicas fotografisana 2014. godine

Pored toga, postoji mnoštvo neovisnih međunarodnih organizacija za standarde, poput ASME, ASTM International, Međunarodne komisije za rasvjetu (CIE), IEEE, Internet Engineering Task Force (IETF), SAE International, TAPPI, World Wide Web Consortium (W3C) i Universal Postal Union (UPU), koje razvijaju i objavljuju standarde za različite međunarodne potrebe. U mnogim takvim slučajevima, ove međunarodne organizacije za standarde ne baziraju se na principu jednog člana po zemlji. Umjesto toga, članstvo je otvoreno svima koji su zainteresirani i spremni prihvatiti pravila organizacije – kao organizacija/kompanija ili pojedinačni stručnjaci.

Komitet za elektronsko inženjerstvo avioprijevoznika (engleski: Airlines Electronic Engineering Committee, AEEC) formiran je 1949. da bi izrađivao standarde avionskih sistema zajedno s drugim aviacionim organizacijama (RTCA, EUROCAE i ICAO). Ti standardi poznati su pod nazivom ARINC standardi.

Regionalne organizacije za standarde

[uredi | uredi izvor]

Regionalna tijela za standarde također postoje, poput Evropskog komiteta za standardizaciju (CEN), CENELEC, ETSI i IRMM u Evropi, PASCa, COPANTa, ARSOa, AIDMOa i drugih.

U Evropskoj uniji, samo standardi koje su donijeli CEN, CENELEC i ETSI priznaju se kao evropski standardi (prema Uredbi (EU) br. 1025/2012[13]), a države članice dužne su obavijestiti Evropsku komisiju i ostale članice o svim nacrtima tehničkih propisa koji se odnose na IKT proizvode i usluge prije nego što ih usvoje u domaće zakonodavstvo.[14]

Postoje i podregionalne organizacije za standarde, poput Asocijacije za standardizaciju MERCOSUR (AMN), CROSQa i Konzultativnog komiteta ASEAN-a za standarde i kvalitetu (ACCSQ), te GSO za Arapske države Zaljeva.

Nacionalna tijela za standarde

[uredi | uredi izvor]

U pravilu, svaka država ili ekonomija ima jedno priznato nacionalno tijelo za standarde (NSB). Takvo tijelo obično predstavlja svoju državu u okviru ISO-a; ISO trenutno ima 161 članicu. Nacionalna tijela za standarde obično ne pripremaju tehnički sadržaj standarda; umjesto toga, taj sadržaj izrađuju nacionalna stručna društva.

Primjeri nacionalnih tijela za standarde[15]
Organizacija Skraćenica Država
American National Standards Institute ANSI Sjedinjene Američke Države
Asociación Española de Normalización y Certificación, Španska organizacija za standardizaciju i certificiranje AENOR Španija
Association Française de Normalisation, Francuska asocijacija za standarde AFNOR Francuska
Badan Standardisasi Nasional BSN Indonezija
Bangladesh Standards and Testing Institution BSTI Bangladeš
Brazilian National Standards Organization ABNT Brazil
British Standards Institution BSI Ujedinjeno Kraljevstvo
Bugarski institut za standardizaciju[16] BDS Bugarska
Ured za normalizaciju (NBN) – Belgija[17] NBN Belgija
Bureau of Indian Standards BIS Indija
Bureau of Standards Jamaica[18] BSJ Jamajka
Šablon:Interlanguage link DGN Meksiko
Deutsches Institut für Normung DIN Njemačka
Estonski centar za standardizaciju i akreditaciju (EVS)[19] EVS Estonija
Ente Nazionale Italiano di Unificazione UNI Italija
Euroazijski savjet za standardizaciju, mjeriteljstvo i certifikaciju GOST Rusija (bivši SSSR)
Finnish Standards Association SFS Finska
Institut Luksemburga za standardizaciju, akreditaciju, sigurnost i kvalitet proizvoda i usluga[20] ILNAS Luksemburg
Instituto Argentino de Normalización y Certificación IRAM Argentina
Instituto Colombiano de Normas Técnicas y Certificación, Kolumbijski institut za tehničke standarde i certificiranje ICONTEC Kolumbija
Japanese Industrial Standards Committee JISC Japan
Koninklijk Nederlands Normalisatie Instituut[21] NEN Nizozemska
Korean Agency for Technology and Standards KATS Južna Koreja
Mađarski institut za standarde (MSZT)[22] MSZT Mađarska
Nacionalna organizacija za standardizaciju (ASRO)[23] ASRO Rumunija
South African Bureau of Standards SABS Južnoafrička Republika
Standardization Administration of China SAC Kina
Standards Council of Canada SCC Kanada
Standards New Zealand SNZ Novi Zeland
Standards Norway SN Norveška
Standards Organisation of Nigeria[24] SON Nigerija
Swedish Standards Institute SIS Švedska
Swiss Association for Standardization SNV Švicarska
Turkish Standards Institution TSE Turska
Standards Australia SAI Australija
Jabatan Standard Malaysia[25] DSM Malezija
Šablon:Interlanguage link, Portugalski institut za kvalitet IPQ Portugal
Vijetnamski državni standardi TCVN Vijetnam

Nacionalna tijela za standarde mogu biti javne ili privatne organizacije ili kombinacija obiju. Na primjer, Standards Council of Canada je kanadska krunska korporacija, Dirección General de Normas je vladina agencija pri Ministarstvu ekonomije Meksika, dok je ANSI 501(c)(3) neprofitna organizacija u Sjedinjenim Državama, čiji su članovi iz javnog i privatnog sektora. Nacionalni institut za standarde i tehnologiju (NIST), američka vladina agencija za standarde, sarađuje s ANSI-jem na osnovu memoranduma o razumijevanju s ciljem zajedničkog rada na Strategiji standarda Sjedinjenih Država. To da li je NSB u nekoj ekonomiji javno ili privatno tijelo može zavisiti od historijskih i tradicionalnih uloga privatnog sektora u javnim poslovima ili od stepena razvoja te ekonomije.

Organizacije za razvijanje standarda (SDOs)

[uredi | uredi izvor]

Nacionalno tijelo za standarde (NSB) obično se odnosi na jednu organizaciju za standarde koja predstavlja pojedinu državu u ISO-u. Organizacija za razvijanje standarda (SDO) je jedna od hiljada industrijskih ili sektorskih organizacija za standarde koje razvijaju i objavljuju standarde specifične za neku industriju. Neke ekonomije imaju samo NSB bez drugih SDO-a. Velike ekonomije, poput Sjedinjenih Država i Japana, imaju stotine SDO-a, od kojih mnoge koordiniraju središnja NSB tijela (ANSI i JISC). U nekim slučajevima, međunarodne SDO organizacije specifične za industriju, poput CIE, IEEE ili Audio Engineering Society (AES), mogu imati direktne veze s međunarodnim organizacijama za standarde i tako uticati na međunarodne standarde bez posredništva nacionalnog tijela za standarde. SDO-i se razlikuju od organizacija za postavljanje standarda (SSO) po tome što SDO-i mogu biti akreditirani za razvijanje standarda koristeći otvorene i transparentne procese.

Opseg rada

[uredi | uredi izvor]

Organizacije koje razvijaju tehničke standarde uglavnom se bave interfejsnim standardima, koji opisuju kako se proizvodi međusobno povezuju, i sigurnosnim standardima, koji definišu karakteristike koje osiguravaju da je proizvod ili proces siguran za ljude, životinje i okoliš. Tema njihovog rada može biti usko ili široko definirana. Još jedno važno područje je definisanje načina na koji se mjeri i prikazuje učinak proizvoda, npr. u tehničkim listovima.

Organizacije za standarde koje se preklapaju ili konkuriraju obično međusobno sarađuju tako da definišu granice svojih odgovornosti i djeluju hijerarhijski na nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou. Međunarodne organizacije najčešće imaju članice iz redova nacionalnih organizacija za standarde, dok se standardi koji nastaju na nacionalnom nivou (npr. BS 5750) mogu usvojiti na regionalnom (BS 5750 je usvojen kao EN 29000) i na kraju na međunarodnom nivou (BS 5750 je usvojen kao ISO 9000).

Osim ako ih ne usvoje vlade, standardi nemaju zakonsku snagu. Međutim, većina jurisdikcija ima zakone o istinitom oglašavanju, pa se dvosmislenosti mogu smanjiti ako kompanija nudi proizvod koji je „usaglašen“ s nekim standardom.

Proces razvijanja standarda

[uredi | uredi izvor]

Kada organizacija razvija standarde koji se mogu otvoreno primjenjivati, uobičajeno je da objavljuje formalna pravila o procesu. To može uključivati:

  • Ko ima pravo glasati i davati prijedloge o novim ili revidiranim standardima
  • Formalne korake procesa, korak po korak
  • Kako se upravlja sukobom interesa i komercijalnim interesima
  • Kako se razmatraju negativni glasovi
  • Koja vrsta konsenzusa je potrebna

Iako ovaj proces može biti dugotrajan i zamoran, formalno postavljanje standarda ključno je za razvoj novih tehnologija. Primjerice, još od 1865. godine, industrija telekomunikacija oslanja se na ITU za uspostavljanje telekomunikacijskih standarda koji se primjenjuju širom svijeta. ITU je kreirao brojne standarde, uključujući specifikacije za telegraf, dodjelu telefonskih brojeva, zaštitu od smetnji i protokole za različite komunikacijske tehnologije. Standardi koji su nastali kroz organizacije za standarde doveli su do poboljšanog kvaliteta proizvoda, osigurali interoperabilnost proizvoda različitih proizvođača i pružili tehnološku osnovu za buduća istraživanja i razvoj proizvoda. Formalno postavljanje standarda ima brojne koristi za potrošače, uključujući povećanu inovaciju, više učesnika na tržištu, smanjene troškove proizvodnje i efikasnost koja proizlazi iz međusobne zamjenjivosti proizvoda. Za podršku procesu izrade standarda, ISO je objavio Good Standardization Practices (GSP)[26], dok je WTO-ov Komitet za tehničke barijere u trgovini (TBT) objavio „Šest principa“ koji usmjeravaju članice pri razvoju međunarodnih standarda.[27]

Distribucija standarda i autorska prava

[uredi | uredi izvor]

Pojedini standardi, poput SIF specifikacije u K12 obrazovanju, upravljani su od strane neprofitnih organizacija koje čine javne i privatne organizacije, a zatim se objavljuju pod otvorenom licencom bez naplate i bez potrebe za registracijom.

Tehnička biblioteka nekog univerziteta može imati dostupne kopije tehničkih standarda, a veće gradske biblioteke također mogu nuditi pristup nizu takvih standarda.

Neki korisnici standarda pogrešno pretpostavljaju da su svi standardi u javnom vlasništvu. Ta je pretpostavka tačna samo za standarde nastale u centralnim vladama koje ne podležu autorskim pravima ili za one organizacije koje su svoje standarde objavile pod otvorenom licencom. Svaki standard koji je razvio ne-vladin subjekt ostaje intelektualno vlasništvo svojih autora (osim ako nije drugačije dogovoreno) i zaštićen je, kao i svaka druga publikacija, zakonima o autorskom pravu i međunarodnim sporazumima. Ipak, to vlasništvo se odnosi samo na sam standard, a ne na njegovu primjenu. Na primjer, ako kompanija prodaje uređaj koji je usklađen s nekim standardom, nije u obavezi dodatno plaćati organizaciji za standarde, osim u posebnim slučajevima kada ta organizacija posjeduje patentna prava ili neko drugo vlasništvo nad intelektualnim vlasništvom opisanim u samom standardu.

Kompanija, međutim, može odgovarati za svaku eventualnu povredu patenta prilikom primjene tehnologije, kao i u bilo kojoj drugoj implementaciji tehnologije. Organizacije za standarde ne garantuju da su svi patenti relevantni za određeni standard identifikovani. ISO standardi obično u uvodu upozoravaju na to, npr. izjavom: „Napominje se mogućnost da neki dijelovi ovog dokumenta mogu biti predmet patentnih prava. ISO i IEC neće biti odgovorni za identifikaciju bilo kojeg ili svih takvih patentnih prava.“[28] Ako je organizacija za standarde svjesna da su dijelovi određenog standarda zaštićeni patentom, obično će zahtijevati od vlasnika patenta da pristane na razuman i nediskriminirajući licencni ugovor prije nego što takav standard bude uključen. Takav dogovor se smatra pravno obavezujućim ugovorom,[29] kao što je potvrđeno u slučaju Microsoft v. Motorola iz 2012.

Trendovi

[uredi | uredi izvor]

Sve ubrzaniji razvoj tehnologije sve više utiče na način na koji se predlažu, razvijaju i primjenjuju novi standardi.

Budući da tradicionalne, široko poštovane organizacije za standarde ponekad djeluju sporije nego što se tehnologija razvija, neki standardi koje one objave mogu postati manje relevantni jer se tvorci standarda ne stižu prilagoditi brzini inovacija. Kao rezultat toga, na sceni su se pojavili industrijski konzorciji ili organizacije za postavljanje standarda (SSO), koje se nazivaju i privatnim standardima.[30] Iako imaju ograničene finansijske resurse, neke od njih uživaju zaista međunarodno prihvatanje. Jedan od primjera je World Wide Web Consortium (W3C), čiji se standardi za HTML, CSS i XML univerzalno koriste. Tu su i organizacije koje vode zajednice, poput Internet Engineering Task Force (IETF), globalne mreže volontera koji sarađuju na definiranju standarda za internetske protokole.

Neke industrijske inicijative za razvijanje standarda čak nemaju ni formalnu organizacijsku strukturu, već ih finansiraju velike korporacije. Među njima je OpenOffice.org, međunarodna zajednica volontera pod sponzorstvom Apache Software Foundationa koja radi na softveru zasnovanom na otvorenim standardima s ciljem da konkurira Microsoft Officeu, te dvije komercijalne grupe koje se žestoko takmiče u razvoju industrijskog standarda za optičke medije velike gustine. Drugi primjer je Global Food Safety Initiative u okviru članstva Consumer Goods Foruma, gdje se definišu referentni zahtjevi za harmonizaciju i priznaju vlasnici šema koji koriste privatne standarde za sigurnost hrane.

Vidi također

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ a b Wang Ping (april 2011), A Brief History of Standards and Standardization Organizations: A Chinese Perspective, East–West Center
  2. ^ Anja Drame (6. 1. 2006), "International Terminology Standardization; reasons, institutions, results, implementation" (PDF), TermNet, pristupljeno 19. 12. 2020
  3. ^ Gilbert, K. R., & Galloway, D. F., 1978, \"Machine Tools\". U Charles Singer i dr., (ur.), A History of Technology. Oxford, Clarendon Press
  4. ^ Lee, Sidney (ur.), 1900, Dictionary of National Biography, Vol LXI. Smith Elder, London
  5. ^ Ping, Wang (2011). "A Brief History of Standards and Standardization Organizations: A Chinese Perspective" (PDF). East-West Center Working Papers (117).
  6. ^ "BSI Group Annual Report and Financial Statements 2010, p. 2" (PDF). Pristupljeno 3. 4. 2012.
  7. ^ Robert C. McWilliam. BSI: The First Hundred Years. 1901–2001. A Century of Achievement. 2001. Thanet Press. London
  8. ^ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom \"Ping\"
  9. ^ "WHO | WHO guidelines approved by the Guidelines Review Committee". WHO. Pristupljeno 21. 8. 2019.
  10. ^ Chris K. Dyer; Patrick T. Moseley; Zempachi Ogumi; David A. J. Rand; Bruno Scrosati Newnes (2010). Encyclopedia of Electrochemical Power Sources. str. 540. ISBN 9780444527455.
  11. ^ IEC. "1906 Preliminary Meeting Report, pp. 46–48" (PDF). The minutes from our first meeting. Arhivirano s originala (PDF), 2. 5. 2019. Pristupljeno 21. 10. 2012.
  12. ^ Friendship among equals – Recollections from ISO's first fifty years (PDF), International Organization for Standardization, 1997, str. 15–18, ISBN 92-67-10260-5, pristupljeno 26. 12. 2013
  13. ^ Regulation (EU) No 1025/2012 of the European Parliament and of the Council of 25 October 2012 on European standardization, amending Council Directives 89/686/EEC and 93/15/EEC and Directives 94/9/EC, 94/25/EC, 95/16/EC, 97/23/EC, 98/34/EC, 2004/22/EC, 2007/23/EC, 2009/23/EC and 2009/105/EC of the European Parliament and of the Council and repealing Council Decision 87/95/EEC and Decision No 1673/2006/EC of the European Parliament and of the Council Text with EEA relevance (jezik: engleski), 14. 11. 2012, pristupljeno 10. 1. 2019
  14. ^ European Union: Directive 98/34/EC of the European Parliament and of the Council of 22 June 1998 laying down a procedure for the provision of information in the field of technical standards and regulations Official Journal L é04, 21.7.1998, p. 37–48. (Ova stranica također sadrži reference na amandmane.) Vidi i European Commission: Enterprise Directorate-General: Vademecum on European Standardisation (ovaj dokument sadrži konsolidovanu verziju Direktive 98/34/EC, datum 15. novembar 2003.). Pristupljeno 2009-05-05.
  15. ^ ISO \"Members\", pristupljeno 21. februar 2012.
  16. ^ "Bulgarian Institute for Standardization". bds-bg.org. Arhivirano s originala, Sep 27, 2023.
  17. ^ "NBN". NBN. Arhivirano s originala, Nov 27, 2022.
  18. ^ "Bureau of Standards Jamaica". bsj.org.jm. Arhivirano s originala Oct 3, 2023.CS1 održavanje: unfit URL (link)
  19. ^ "EVS standard evs.ee | en". evs.ee. Arhivirano s originala, Mar 28, 2023.
  20. ^ "Institut luxembourgeois de la normalisation, de l'accréditation, de la sécurité et qualité des produits et services // Le gouvernement luxembourgeois". ilnas.gouvernement.lu. Arhivirano s originala, Jan 8, 2024.
  21. ^ "Home - NEN". nen.nl. Arhivirano s originala, Jan 17, 2024.
  22. ^ "Nyitólap". mszt.hu. Arhivirano s originala, Jul 3, 2022.
  23. ^ "Organismul Național de Standardizare din România – Portalul tău către standarde și standardizare". asro.ro. Arhivirano s originala, Jan 26, 2024.
  24. ^ "Standards Organisation of Nigeria – Nigeria". son.gov.ng. Arhivirano s originala, Feb 3, 2024.
  25. ^ "Department of Standards Malaysia - Home". jsm.gov.my. Arhivirano s originala, Jan 18, 2024.
  26. ^ Good Standardization Practices (GSP) (1 izd.). Geneva Switzerland: ISO. 2019. ISBN 978-92-67-10986-2.
  27. ^ "Principles for the Development of International Standards, Guides and Recommendations". wto.org. World Trade Organization. Pristupljeno 20. 9. 2021.
  28. ^ Navedeno iz ISO/IEC 24751-1:2008: Information technology – Individualized adaptability and accessibility in e-learning, education and training – Part 1: Framework and reference model, str. v.
  29. ^ J. Gregory Sidak (2013). "The Meaning of FRAND, Part I: Royalties". Criterion Economics, Inc. (jezik: engleski).
  30. ^ International standards and private standards. International Organization for Standardization. 2010. ISBN 978-92-67-10518-5.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Commons logo
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Organizacija za standarde

Šablon:Product testing

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Organizacija_za_standarde&oldid=3709413"