Osmanlijsko Carstvo na Balkanu

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Gnome-edit-clear.svg Ovaj članak zahtijeva čišćenje.
Molimo Vas da pomognete u poboljšavanju članka pišući ili ispravljajući ga u enciklopedijskom stilu.

Poslije zauzimanja Bosanskog kraljevstva, Osmanska imperija pokazuje veliko poštovanje prema srednjovjekovnim Bošnjacima i Bosni, te se prvobitno ne želi previše uplitati u svakodnevni život Bošnjaka, nego se čak tada, a i kasnije dešavaju mnoge stvari u Bosni koje su bile veoma nekarakteristične za ostale zemlje koje ulaze u sastav Osmanskog Carstva.

Već na samom početku se, uz obostrani dogovor, godine 1465. ponovo uspostavlja Bosansko kraljevstvo, na čije čelo se postavlja jedan od potomaka bosanske kraljevske porodice Kotromanić, Matija Kotromanić, koga Osmanlijska Imperija priznaje izvjesno vrijeme kao legitimnog kralja Bosne. Međutim, poslije zauzimanja nekoliko tvrđava, koje su se još uvijek opirale vojnoj okupaciji, Osmanlijsko Carstvo preuzima postepeno potpunu vojnu kontrolu nad zemljom.

Stari most u Mostaru

Do 1465. godine bosanski plemić herceg Stjepan Vukčić Kosača čak uspostavlja apsolutnu dominaciju bosanske vojske na prostoru južne Bosne, ali biva potisnut i povlači se u svoju tvrđavu u bosanskoj luci Novi na južnom Jadranu, koju je osnovao još Kralj Tvrtko, gdje i umire 1466. godine, a Novi se od tada, po Herceg Stjepanu, zove Herceg-Novi.

Vojskovođa, pod čijom je komandom i zauzeta Bosna, Mehmed II bio je jedan od najuspješnijih[potreban citat] vojskovođa Osmanskog carstva u njenoj historiji. Pod njegovom komandom je 1453. godine osvojen Carigrad, a potom stavlja pod kontrolu i cijelu Anatoliju, te uzima titulu "Fatih", što znači "Osvajač". Potpuno je uništio venecijansku vojsku u Grčkoj, zauzeo Bosnu, te osvojio Moldaviju i Mađarsku, a bio je u procesu pripreme velike invazije na Italiju, kada je umro 1481. godine.

Osmanlijsko Carstvo je u svojoj suštini bilo jedna velika vojna organizacija, koju su zanimala samo nova osvajanja i ubiranje poreza, te je njen administrativni sistem bio dizajniran za obezbjeđivanje prevashodno dvije stvari: ljudstva za vojsku i novac za njeno plaćanje. Ovaj administrativni sistem je bio vrlo revnosno provođen, prvenstveno kroz porezne registre stanovništva iz kojih se mogu vrlo precizno vidjeti, što se Bosne tiče, dvije stvari: proces prelaženja Bošnjaka na Islam, jer su ovi poreski registri razvrstavali stanovništvo po vjeroispovjesti, a također se iz njih može vidjeti[potreban citat] i to da u Bosni nije bilo nikakvog masovnog doseljavanja osmanskih Turaka ili bilo koga drugog, koje bi značajno promjenilo narodnu sliku Bošnjaka.

Prvi porezni registar Osmanlijsko Carstvo uspostavlja u Bosni već 1468. godine i iz njega se može vidjeti da u prvih pet godina ne baš veliki broj ljudi prelazi na Islam, da bi već, po poreznom registru iz 1520. godine broj Bošnjaka muslimana prešao 45% ukupnog broja Bošnjaka,dok nam porezni registar iz 1624. godine govori da u Bosni živi oko 150,000 Bošnjaka katolika, oko 75,000 Bošnjaka pravoslavaca i čak 450,000 Bošnjaka muslimana. Dakle, glavni proces prelazenja Bošnjaka na Islam je trajao oko 150 godina i nije se desio preko noći, niti prisilno.

Bosna je cijelo vrijeme vladavine od Osmanskog Carstva imala povlašteni status u odnosu na sve druge zemlje koje ulaze u njen sastav. Bošnjačka feudalna gospoda je ne samo zadržavala svoje posjede nego je imala pravo i na nasljeđivanja istih, unutar svojih porodica, a kako ćemo kasnije vidjeti Bošnjaci u Bosni ,tokom vremena, potpuno preuzimaju lokalnu vlast u svoje ruke, što apsolutno nije bio slučaj u ostalim zemljama koje ulaze u sastav Osmanskog Carstva.

Džamija u Livnu

Iz, već spomenutih, poreskih registara se može vrlo jasno pratiti i jedan drugi proces, a to je širenje pravoslavlja po Bosni. Tokom srednjovjekovne države Bosne pravoslavlje je šireno među Bošnjanima bogumilima bez skoro ikakva rezultata. Izuzev nešto malo pravoslavaca u malom dijelu jugoistočne Bosne, pravoslavlje nigdje drugdje nije uhvatilo nikakvog korijena medju Bošnjanima. Opet se može reći da je pravoslavna vjera postojala u Bosni ali pod jako malim brojevima.

Međutim, po ulasku Bosne u sastav Osmanlijskog Carstva vidljiv je znatan porast broja pravoslavaca u Bosni, kada tu dolaze Vlasi koji su pretežno bili pravoslavci te još jedan dio Bošnjaka prihvata pravoslavlje a i dio Vlaha postaje bošnjački. Važno je i reći da je Osmanlijsko Carstvo imalo blagonaklon stav prema pravoslavcima u odnosu na katolike, prvenstveno zbog činjenice što konstantno ratuje sa velikim brojem katoličkih zemalja.

Bošnjaci muslimani su sa prihvatanjem islama i ušli u orijentalni civilizacijski krug koji ulazi u sve aspekte Bošnjaka i postaje prihvaćen i od Bošnjaka drugih vjera.

Bošnjaci su s time postali jedni od rijetkih koji su imali orijentalnu kulturu u Evropi što ih je zbiližilo Osmanlijama više nego evropskim silama. Bošnjaci si izrekli lojalnost Osmanlijskom Carstvu te su mnogi bošnjački plemići preuzimaju titule Osmanlijskog Carstva kao beg, aga, paša...

Sa ovim Bošnjaci postaju puno močniji u odnosu na neke druge narode s time što nisu samo okupirani narod nego pravi dio Osmanlijskog Carstva. Bošnjaci brzo uspostavljaju samoupravu u formi ejaleta ali mnogi Bošnjaci idu u Istanbul i postaju močni upravnici carstva, primjer je Mehmed-paša Sokolović koji je postao Veliki Vezir i jedno vrijeme čak i sam uprovljao cijelim carstvom. Jedan drugi moćni Bošnjak je bio Gazi Husrev-beg koji je vodio mnoge ratove u osmanlijskoj vojsci.

Na drugim mjestima Balkana Turci su vladali Srbijom, Grčkom, Bugarskom... A Albanija je bila slična Bosni s time sto su i Albanci ušli u orijentalstvo i dali mnoge močne plemiće. Osmanlijsko Carstvo se dugo(oko 400 godina) držalo na Balkanu da bi kasnije sve više pobuna okupiranih naroda se desile. Poslije toga autonomiju dobijaju Srbija, Albanija i Grčka a i Bugarska dobija povlašteni status. Ovo sve pogoršava odnos Sultana prema Bošnjacima de se desila i velika bošnjačka pobuna od Husein-kapetana Gradaščevića (Zmaj od Bosne).

Osmanlijsko Carstvo se kasnije poslije nezavisnosti mnogih država iz njega i predavnja provincija drugim carstvima se smanjilo na samo jedan "kanal" preko i dalje okupiranih dijelova Bugarske do Makedonije te Kosova i Sandžaka. Ali poslije balkanskih ratova i ovo se gubi te iz temelja Osmanlijskog Carstva izrasta sadašnja Turska.