Idi na sadržaj

Othello

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Otelo)
OTELO
AutorWilliam Shakespeare
Originalni nazivOthello, the Moor of Venice
Jezikengleski
Žanrtragedija
Vrsta djeladrama
Vrijeme i mjesto nastanka1601-1604, Engleska
Pripovjedač/ (drama)
Gledište/ (drama)
Vrijeme radnjekraj 16. st.
Mjesto radnjeVenecija i Kipar
Glavni likOtelo
VrhunacOtelo se zaklinje na krvavu osvetu
Temeljubomora, nespojivost vojničkog heroizma i ljubavi, opasnost od izolacije

Othello, ili u punom nazivu "Othello, venecijanski Maurin", je tragedija u pet dijelova Williama Shakespearea napisana 1603. - 1604. godine i objavljena 1622. godine. Tekst je objavljen u zbirci njegovih djela tzv. "First Folio" 1623. godine. Izgleda da je osnovnu verziju obradio sam Shakespeare držeći se originalnog djela gotovo liniju po liniju. Međutim, uvodio je brojne zamjene riječi i fraza kao da ga je Shakespeare prepisivao za sebe i prepravljao ga tokom prepisivanja. Radnja predstave potiče od djela pod nazivom "De gli Hecatommithi" iz 1565. godine od Giambattiste Giraldia. Shakespeare ga je izgleda znao u italijanskom originalu, a bio mu je na raspolaganju i na francuskom jeziku, ali nije preveden na engleski jezik. [1] Predstava priča priču o moćnom generalu mletačke vojske, Otelu, čiji je život i brak uništen od strane popustljivog, prevarantskog i zavidnog vojnika Jaga.

Otelo je možda najpoznatije književno istraživanje destruktivne moći ljubomore i sumnje. U isto vrijeme to je jedan od najranijih literarnih radova koji se bave pitanjima rase i rasizma. Otelo je neosporno heroj unatoč njegovim manjkavostima, je najistaknutiji tamnoputi protagonist iz vremena rane zapadne literature. Otelo se suočava sa stalnim rasizmom od strane drugih likova u ovoj drami, pogotovo nakon što je oženio Desdemonu, povlaštenu bijelu ženu čiji otac ne odobrava ovaj brak. [2]

Otelo je u ovoj drami predstavljen kao plemeniti čovjek velikog ugleda kojeg poštuju i kojem se dive vojvoda i venecijanski senat, kao i oni koji mu služe poput Kasija, Montana, i Lodovika. Elizabetanska i jakobianska pozornica je obilovala likovima crnaca, ali nijedan nije dobio tako veliku ili herojsku ulogu kao Otelo. [3]

O autoru

[uredi | uredi izvor]

Radnja

[uredi | uredi izvor]
Ruski filmski i pozorišni glumac Konstantin Stanislavski kao Otelo 1896. godine.

Predstava počinje kada Otelo, herojski tamnoputi general u službi Venecije, imenuje Kasija a ne Jagoa kao njegovog glavnog poručnika. Ljubomoran zbog uspjeha Otela i zavidan Kasiju, Jago kuje plan o padu Otela lažno implicirajući da su otelova supruga Desdemona i Kasio u ljubavnoj vezi. Uz pomoć nenamjerne Emilije, njegove supruge i poslušnog Roderiga, kolege nezadovoljnika, Jago izvršava svoj plan. Koristeći maramicu koja je pripadala Desdemoni, a koju je pronašla Emilija nakon što je Otelo nehotice ispustio, Jago ubjeđuje Otela da je Kasio dao maramicu Desdemoni kao znak ljubavi. Jago također navodi Otela da prisluškuje razgovor između njega i Kasija koji je u stvari razgovor o kasijovoj ljubavnici Bjanki, ali koji navodi zabrinutog Otela da povjeruje da je Kasio zaljubljen u Desdemonu. Ovi tanki "dokazi" potvrđuju ono što je Otelo bio - previše sklon da povjeruje da kao stariji crnac on više nije privlačan svojoj mladoj ženi, bijeloj Venecijanki. Opsjednut ljubomorom Otelo ubija Desdemonu. Nakon što je Emilija prekasno saznala da njegova supruga nije bila kriva, on traži da bude upamćen kao onaj koji "nije volio mudro, ali je volio sa previše žara", nakon čega izvršava samoubistvo. [1]

Jezik i stil

[uredi | uredi izvor]

Shakespeare u Otelu kao i drugim predstavama piše u kombinaciji stiha (poezije) i proze (svakodnevnog govora). Čitanje Otela često izgleda kao čitanje dugotrajne pjesme, a to je zato što likovi kod ovog pisca često govore u stihu. Linije u njegovim stihovima nemaju šemu rimovanja, (tzv. "nerimovani pentametarski stihovi" ili "prazni stihovi") gdje je svaki drugi slog naglašen. Ova vrsta stiha se obično koristi za plemstvo, kao i druge važne likove, jer je to neka vrsta zvaničnog načina govora kojeg koriste ovi viši staleži. Likovi iz nižih društvenih staleža ne govore ovim posebnim poetskim ritmom, oni samo koriste svakodnevni jezik. [2] Dijalozi su jako važni u ovoj drami, a najbolji primjer je dijalog između Jaga i Otela u III Činu, III sceni. U ovoj ključnoj sceni Jago kroz insinuacije uspijeva da ubijedi Otela da se nešto događa između Kasija i Desdemone ne optužujući ih direktno. [4] U Otelu moć riječi pomaže u razvoju glavne radnje. Bez stalnog dotoka riječi, unutrašnjeg i vanjskog, najveći dio tragične radnje u ovoj drami se najvjerovatnije ne bi ni desio. Bez "otrovnih" riječi koje je Jago govorio Otelu, do radnje u ovoj predstavi možda nikada ne bi ni došlo jer su njegov jezik i riječi ti koji podstiču Otela u akciju. Slično tome, otelovo razumijevanje njegove stvarnosti je izmijenjeno i prerađeno kao rezultat riječi i uprkos zahtjevima za "opipljivim dokazom", njegovo vjerovanje u otrovne riječi Jaga uzrokovale su njegov pad. Moć jezika u tragediji Otelo Williama Shakespearea ima direktan utjecaj na ishod ove predstave. Tragični završetak je jednostavno vrhunac "otrovnih" riječi i odražavaju ogromnu moć jezika. [5]

Likovi

[uredi | uredi izvor]
  • Otelo, glavni lik i heroj u predstavi. Hrišćanski Maurin i general venecijanske vojske, Otelo je elokventna i fizički moćna figura koga poštuju svi oko njega. Uprkos njegovom visokom statusu on je ipak lagan plijen nesigurnosti zbog njegovih godina, njegovog života kao vojnika, i njegove rase. On je "slobodne i otvorene prirode" koju njegov podređeni Jago koristi da okrene njegovu ljubav za svoju ženu Desdemonu u moćnu i samouništavajuću ljubomoru.
  • Dezdemona, kćerka mletačkog senatora Brabanzia. Desdemona i Otelo se tajno udaju prije početka ove drami. Dok je na mnogo načina stereotipno čista i krotka, Desdemona je također odlučna i prisebna. Ona je jednako sposobna braniti njen brak, podsmješljivo odgovarajući Jagou i odgovarajući dostojanstveno na otelovu neshvatljivu ljubomoru.
  • Jago, otelov podređeni i negativac u predstavi. Dok je njegov tobožnji razlog za želju u ostvarenju propasti Otela zbog toga što ga ovaj nije unaprijedio u čin poručnika, jagova motivacija nikada nije bila vrlo jasno izražena i izgleda da potiče iz opsesivnog, gotovo estetskog užitka u manipulaciji i uništavanju.
  • Kasio je otelov poručnik, istinski mu vjeran, mlad i neiskusan vojnik čiji je visoki položaj Jago toliko prezirao. Jago koristi kasiovu mladost, dobar izgled i prijateljstvo sa Desdemonom da zaigra na kartu nesigurnosti Otela oko desdemonine vjernosti.
  • Emilija je jagova supruga i desdemonina pratilja. Cinična, obična žena, ona je duboko povezana sa svojom gospodaricom i nepovjerljiva prema svom suprugu.
  • Dužd predstvlja službenu vlast u Veneciji, a ima veliko poštovanje prema Otelu kao javnom i vojnom službeniku. Njegova glavna uloga u predstavi je pomirenje i Otela i Brabanzia u 3. sceni iz I Čina, a zatim na njegov zahtjev Otelo odlazi na Kipar.
  • Brabancio je desdemonin otac i venecijanski senator. Kao prijatelj Otela, Brabanzio se osjeća izdanim nakon što je Otelo oženio njegovu kćer u tajnosti.

(i drugi sporedni likovi) [3]

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Vanjski linovi

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ a b http://www.britannica.com/EBchecked/topic/434636/Othello
  2. ^ a b "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 22. 2. 2015. Pristupljeno 22. 1. 2015.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  3. ^ a b http://www.sparknotes.com/shakespeare/othello/context.html
  4. ^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 23. 12. 2014. Pristupljeno 22. 1. 2015.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  5. ^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 22. 2. 2015. Pristupljeno 22. 1. 2015.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)