PT-76

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
PT-76
PT 76 7 DOW TBiU 12.jpg
Svojstva
Posada 3
Dužina 7.62 m
Širina 3.17 m
Visina 2.25 m
Težina 14.6 tona
Oklop i naoružanje
Oklop 14 mm
Osnovno naoružanje top 76,2 mm
Sekundarno naoružanje mitraljez 7.62 mm PKMT
Pokretljivost
Pogon Šestocilindrični V-6B dizel
240 KS
Brzina na cesti 44 km/h
Snaga/težina 16.4 ks/tona
Domet 370 km

PT-76 (rus. Plavayushchiy Tank - amfibijski tenk) sovjetski je lahki amfibijski tenk razvijen neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Tokom proizvodnje koja je trajala od 1950. do kasnih 1960-ih napravljeno je oko 12.000 primjeraka.[1]

Glavna namjena mu je izviđanje, forsiranje vodenih prepreka i vatrena podrška pješadiji tokom amfibijskih napada.[2] Uprkos svojoj starosti te slaboj oklopljenosti za moderne uvjete ratovanja, a i danas se nalazi u sastavu mnogih oružanih snaga.

Razvoj[uredi | uredi izvor]

Dva poljska PT-76 tijekom plovidbe.

Već 1947. u Gorkom u zavodima Krasnoe Sormovo započet je razvoj novog amfibijskog tenka označenog kao R39. Prototip ovog vozila bio je naoružan topom od 76,2 mm i pokretan motorom od 300 KS. Na njemu su primijenjena neka tehnička rješenja preuzeta još sa predratnih sovjetskih amfibijskih tenkova, kao naprimjer, plovljenje pomoću dva propelera. Prototip je testiran 1948/49, pri čemu je ustanovljena loša plovnost, tenk je pri ispitivanju često tonuo u rijeku Volgu. Projekat je ubrzo otkazan, a zadatak projektovanja amfibijskog (plivajućeg) tenka povjeren je konstruktorskom birou u Čeljabinsku, pod vođstvom inženjera Josifa Kotina. Projekt tenka iz ovog biroa označen je kao "Objekat 740", a plivajući transporter, koji je uporedo razvijan "Objekat 750". Od samog početka primijenjen je drugačiji pristup, pa je umjesto uobičajenih propelera integrisan vodeno-mlazni propulzioni sistem, koji je predstavljao veoma uspjelo i efikasno rešenje. Ostale tražene karakteristike vozila bile su: težina do 14 t, tročlana posada, top 76,2 mm i oklopna zaštita dovoljno efikasna od kalibra 12,7 mm i gelera granata.

U proljeće 1950. dva prototipa budućeg PT-76 bila su dovršena i upućena u okolinu Polotska u Bjelorusiji na ispitivanje. Komisija je ustanovila da oba prototipa nadmašuju pojedine tražene karakteristike, ali su predložili bolju oklopnu zaštitu. Tokom ljeta 1951. u okolini Kijeva ispitana su dva dodatno oklopljena prototipa, a iste godine u okolini Sevastopolja i mornarica je uspješno ispitala 5 tenkova PT-76, za koje je utvrđeno da su jako pogodni za sadejstvo sa mornaričkom pješadijom i desantnim brodovima. Konačno 6. augusta 1952. PT-76 (PT- плавающий танк) je državnom odlukom usvojen u naoružanje. Za serijsku proizvodnju novog tenka određen je čuveni Staljingradski traktorski zavod (SZT, kasnije Volgogradski). Tokom serijske proizvodnje, koja je trajala u periodu od 1952. do 1969, PT-76 je unaprijeđivan (zvanična oznaka nije mijenjana), da bi se tek 1962. došlo do standardnog modela PT-76B, što je bila najbrojnija verzija.[3]

Opis[uredi | uredi izvor]

PT-76, pogled straga

Plivajući tenk PT-76B ima tročlanu posadu. Vozač je naprijed u središnjem dijelu. U kupoli su lijevo od topa komandir, a poslužilac topa desno. Poklopac ulazno - izlaznog otvora je jednodjelan, koncept kakav je korišten još kod ranjih verzija tenka T-34, ali je shodno ratnim iskustvima napušten. Na poljskim tenkovima je ovo promijenjeno i ugrađeni su zasebni poklopci za komandira i poslužioca. Ispod sjedišta komandira, na podu je izlaz, koji se koristi u slučaju prinudnog napuštanja tenka. Na prednjem dijelu oklopnog tijela je preklopni valobran koji sprječava zapljuskivanje periskopa vozača. Osnovno oružje tenka je, u dvije ravni stabilisani, top D-56TS. Iz topa se moglo dejstvovati i tokom plovljenja. Sekundarno naoružanje je spregnuti mitraljez SGMT, ili u nekim serijama PKT, oba u kalibru 7,62 mm. Komandir tenka je bio i nišandžija na topu. Na raspolaganju mu je nišanska sprava TŠK-2-66. Osmatranje iz tenka je bilo moguće kroz periskope TNP ili Mk.4 za vozača. Oklopno tijelo je profilisano tako da pruža što manji otpor tokom plovljenja. Usljed male zapremine unutrašnjih rezervoara korišteni su dodatni vanjski. Iznad motornog odjeljenja bili su držači za dva dodatna rezervoara. Na starijim serijama korišteni su cilindrični, a na kasnijim "pljosnatog" oblika, sličnim kao kod tenkova T-55. Ukupna količina goriva omogućavala je do 70 km plovljenja, pri brzini od 10 km/h. Tenk je pokretan šestocilindričnim dizel motorom. Transmisija je porijeklom sa T-34, sa 5 brzina naprijed i jednom za vožnju unazad. Transmisija je pokretala i posebne pumpe vodeno-propulzionog sistema uz pomoću kojeg je vozilo plovilo.

Upotreba[uredi | uredi izvor]

Uništeni PT-76 u Vijetnamu.

PT-76 je uzeo učešća u mnogim lokalnim sukobima vođenim u drugoj polovini 20. vijeka. Efikasno je korišten u sastavu armije Sjevernog Vijetnama za kretanje po raskvašenom terenu gdje je upotreba teže tehnike bila otežana. U kombinaciji sa oklopnim transporterima BTR-50 korišten je za forsiranje velikih rijeka, što je omogućavalo iznenadne napade na protivnika ali u prilikama kada se sukobljavao sa američkim ili južnovijetnamskim tenkovima usljed slabijeg oklopa i topa, redovno je trpio velike gubitke. U sastavu indijske armije uspješno je upotrijebljen u ratu protiv Pakistana (1965. i 1971), kada je veća oklopna jedinica s ovim tenkovima nakon prelaska rijeke prodrla u pozadinu i uništila komandno mjesto Pakistanaca. Korišten je tokom izraelsko-arapskih ratova, ali i u mnogobrojnim manjim sukobima u Africi. U sastavu jedinica unutrašnje vojske - MVD učestvovao je ratnom sukobu u Čečeniji, a u manjem obimu korišten je i u periodu rata u SFRJ.

Korisnici[uredi | uredi izvor]

PT-76 postavljen kao spomenik na pobjedu kod Lang Veija
Sovjetski vojnik pokraj PT-76 tenka

Trenutni korisnici[uredi | uredi izvor]

Bivši korisnici[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Light Tank PT - 76" (jezik: engleski).  Enemyforces.net (2.3.2010.)
  2. ^ "PT-76" (jezik: engleski).  Fas.org (2.3.2010.)
  3. ^ http://www.srpskioklop.paluba.info/pt76b/opis.html

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]