Pad Bosne 1463.

Pad Bosne bio je proces koji je započeo otprilike 1386, kada su se dogodili prvi osmanski napadi na Bosansko Kraljevstvo. Godine 1451, više od 65 godina nakon prvih napada, Osmansko Carstvo je zvanično uspostavilo Bosansko Krajište (Bosansku granicu), privremenu pograničnu vojno-administrativnu jedinicu, osmansku granicu, u dijelovima Bosne i Hercegovine.^[1] Godine 1463. Kraljevstvo je palo u ruke Osmanlija, a ova teritorija je došla pod njihovu čvrstu kontrolu. Hercegovina je postepeno pala u ruke Osmanlija do 1482. Trebalo je još jedno stoljeće da zapadni dijelovi današnje Bosne podlegnu osmanskim napadima, što je završilo zauzimanjem Bihaća 1592.

Osmansko Carstvo osvojilo je cijelu teritoriju koja je danas poznata kao Bosna i Hercegovina za nekoliko decenija.

Vojne jedinice Osmanskog Carstva su krajem 14. vijeka izvršile brojne provale u feudalne kneževine na zapadnom Balkanu, neke od njih i na teritoriju današnje Bosne i Hercegovine, mnogo prije osvajanja Bosanskog kraljevstva. Prvi osmanski upadi koje je predvodio Timurtaš-paša dogodili su se u istočnim dijelovima Bosne 1384.^[2] Bitka kod Bileće 1388. bila je prva bitka osmanske vojske na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine. Ubrzo je izvojevala važne pobjede protiv regionalnih feudalaca u bici na Marici (1371) i bici na Kosovu (1389).

Godine 1392. Osmanlije su osnovale Skopsko Krajište nakon zauzimanja Skoplja, glavnog grada Srpskog Carstva između 1346. i 1371; Termin krajište prvobitno je služio kao administrativna jedinica Srpskog Carstva ili Despotata za označavanje pograničnih područja gdje Car ili Despot nisu uspostavili čvrstu i stabilnu kontrolu zbog napada iz neprijateljskih susjednih provincija. Militarizovane teritorije koje su kasnije nazvane Bosansko Krajište (doslovno Bosanska Granica) bile su pod upravom iste osmanske uprave sa sjedištem u Skoplju.^[3]

Rat s Bosanskim Kraljevstvom

Nakon smrti kralja Tvrtka I 1391, Bosansko Kraljevstvo je doživjelo propadanje. U 1410-im, lokalni plemići Hrvoje Vukčić iz kuće Hrvatinić, Sandalj Hranić iz kuće Kosača i Pavle Radinović iz kuće Pavlović kontrolisali su velike dijelove teritorije koju je nekada kontrolisao Tvrtko i efektivno kontrolisali Kraljevstvo udružujući se s konkurentskim granama kuće Kotromanić. Godine 1413. eskalirao je sukob između Hrvoja i Sandalja dok je ovaj pomagao Stefanu Lazareviću u borbi protiv Osmanlija u Srbiji; nakon toga, Hrvoje se udružio s Osmanlijama, koje su napale Bosnu u maju 1414, što je izazvalo kasniju invaziju trupa Kraljevine Ugarske. U velikoj bici u augustu 1415. koja se dogodila ili u blizini Doboja ili u dolini Lašve, Osmanlije su izvojevale veliku pobjedu, poremetio je ravnotežu snaga u regiji.^[4]

Prvo stalno prisustvo osmanskih vojski u Bosni uspostavljeno je 1414, nakon što je zauzeta regija u blizini Donjeg Vakufa (poznatog kao Bosansko Skoplje u srednjem vijeku). U periodu između 1414. i 1418, Osmansko Carstvo je osvojilo Foču, Pljevlja, Čajniče i Nevesinje. Iste godine su zauzeti i Višegrad i Sokol.

Godine 1415. Sandalj Hranić, koji je kontrolisao današnju istočnu Hercegovinu, postao je osmanski vazal.

Isa-beg Ishaković je 1455. organizovao jedan od prvih osmanskih popisa stanovništva na zapadnom Balkanu.

Do kraja ovog perioda, 1460-ih, teritorija Bosnskog Kraljevstva je značajno smanjena, pri čemu je Osmansko Carstvo kontrolisalo cijelu današnju istočnu Bosnu, sve do Šamca na sjeveru, a Herceg Stjepan je kontrolisao cijelu današnju Hercegovinu sve do Glamoča na sjeveru.^[5]

Sandžaci

Osmansko osvajanje Bosanskog Kraljevstva završilo se 1463. smrću kralja Stjepana Tomaševića.^[6] Ubrzo nakon toga uslijedila je opsada Jajca u kojoj je Kraljevina Mađarska ponovo zauzela tvrđavu Jajce. Pobjeda je na dvoru Matije Korvina proglašena obnovom Bosnskog Kraljevstva, koja je tada bila pod mađarskim suverenitetom. Mađari su nakon toga formirali Jajačku banovinu.

Isa-beg je postao prvi sandžakbeg Bosanskog sandžaka 1464.^[7]

Nakon što je zauzeo Bosnu 1463, Mahmud-paša je također napao Hercegovinu i opsjedao Blagaj, nakon čega je Herceg Stjepan pristao na primirje koje je zahtijevalo ustupanje svih njegovih zemalja sjeverno od Blagaja Osmanlijama.^[8]

Osmanska teritorija u Bosni nastavila se širiti u novoosnovane sandžake: Hercegovački sandžak formiran je 1470, podređen beglerbegu Rumelije poput Bosanskog sandžaka. Godine 1480. formiran je Zvornički sandžak, ali je bio podređen budimskom beglerbegu.

Iako je Bosansko Kraljevstvo palo, postojalo je nekoliko tvrđava koje su odolijevale mnogo duže - posljednja tvrđava u Hercegovini pala je 1481.^[6] Dinastija Kosača održavala je Vojvodstvo Svetog Save kao osmansku vazalnu državu do 1482.

Godine 1481, nakon smrti Mehmeda II, Matijaš Korvin ponovo je napao Bosnu i stigao do Vrhbosne (Sarajeva), ali svi ti uspjesi su poništeni u roku od godinu dana.^[9]

U 1530-im, Kraljevina Mađarska je kontrolisala tvrđave na južnoj obali Save i Jajce. Jajačku tvrđavu su Osmanlije konačno zauzele 1527.^[6]^[9]

Dinastija Berislavića kontrolisala je regiju Usore na sjeveru sve dok i ona nije pala 1530-ih.^[10]

Dijelovi jugozapadne Bosne podijeljeni su u Kliški sandžak, koji je formiran 1537. podređen Rumelijskom ejaletu.

Posljedice

Bosanski pašaluk je osnovan 1580.^[11] Padom Bihaća 1592, dosegao je najzapadnije granice moderne Bosne, te je uspostavljena moderna zapadna granica Bosne. Nakon toga, teritorija današnje Bosne i Hercegovine ostala je uglavnom netaknuta pod osmanskom vlašću sve do 1689. i Velikog turskog rata.

Također pogledajte

Reference

↑ Ibrahimagić, 1998, p. 77 More than 50 years passed between the first Ottoman attack and the establishment of "Bosansko krajište" as an interim form of military and territorial organisation of Ottoman rule in Bosnia (1451)(22). [...] 22. Šabanović, Bosanski pašaluk, str. 35.
↑ Handžić, Mehmed. "Rasprava h. Mehmeda Handžića o pitanjima vjere stanovništva BiH prije dolaska Turaka te islamizacije prostora BiH". www.bosnjacki-topraci.com. New York: Association of Bosniaks. Arhivirano s originala, 23. 6. 2011. Pristupljeno 28. 8. 2025. 1384 dolazi Timuraš paša sa vojskom i hara po istočnoj Bosni.
↑ Evliya Çelebi (1967). Hazim Šabanović (ured.). Putopis - Kulturno nasljeđe (jezik: srpskohrvatski). Svjetlost. str. 279. 29. Skopski sandžak nije osnovan odmah poslije zauzimanja Skoplja, nego je od 1392. pa sve do pada Srbije (1459) i Bosne (1463) Skoplje bilo sjedište krajišnika koji su upravljali cijelim turskim područjem od Skoplja do Vrhbosne. Osnivanjem smederevskog i drugih sandžaka u Srbiji i bosanskog sandžaka to je krajište znatno smanjeno i izgubilo značaj koji je dotle imalo. Sredinom XVI. v. ono je postalo središnja oblast zasebnog skopskog sandžaka.
↑ John Van Antwerp Fine (1994). The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest. University of Michigan Press. str. 468–469. ISBN 978-0-472-08260-5. Pristupljeno 26. 1. 2013.
↑ Safvet-beg Bašagić (1900). Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, od g. 1463-1850 (jezik: srpskohrvatski). Vlastita naklada. str. 17. Najprije razmotrimo kraljeve zemlje prije pada. Turci su imali li vlasti slijedeće zemlje i gradove: Nevesinje, Gacko, Zagorje, Podrinje, Taslidžu, Čajnič, Višegrad, Sokol, Srebrenicu, Zvomik, Šabac, Samac i Sarajevo s okolicom. Sva ostala Hercegovina do Glamoča bila je u rukama hercega Stjepana, na koju kralj nije mogo računati. Kad izvadimo još mnoge gradove po sjevernoj i zapadnoj Bosni, u kojima su gospodovali patarenski velikaši, kraljeva država bila je mala podrtina na zemljovidu današnje Herceg-Bosne [...]
1 2 3 Pinson, Mark (1996) [1993]. The Muslims of Bosnia-Herzegovina, the Historic Development from Middle Ages to the Dissolution of Yugoslavia (Second izd.). United States of America: President and Fellows of Harvard College. str. 11. ISBN 0-932885-12-8. Pristupljeno 6. 5. 2012. The Ottomans conquered Bosnia in 1463; ... though last fortress in Herzegovina was to fall in 1481, and in Bosnia Jajce under Hungarian garrison actually held until 1527
↑ Isa-beg (jezik: hrvatski). Pristupljeno 15. 1. 2023.
↑ Safvet-beg Bašagić (1900). Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, od g. 1463-1850 (jezik: srpskohrvatski). Vlastita naklada. str. 20. U Hercegovini Mahmut paša je udario na nenadani otpor. Kršna zemlja Hercegovina sa golim brdima, tijesnim klancima i nepristupnim gradovima zadavaše turskom konjaništvu puno neprilika. Osim toga domaći bogumili junački su se borili uz svoga hercega i njegove sinove. Doduše Mahmut paša je dolinom Neretve sjavio do pod Blagaj i obsijedao ga; nu je li ga zauzeo ili je poslije nagodbe s hercegom predao mu se, nema sigurnih vijesti. Videći herceg Stjepan, da bez povoljna uspjeha, Mahmut paša ne će ostaviti Hercegovine, opremi najmlagjega sina Stjepana s bogatim darovima sultanu, da moli primirje. Na to Fatih ponudi, da gornju polovinu svojih zemlje ustupi Turskoj, a donju zadrži za se i za sinove. Mladoga Stjepana kao taoca zadrži u Carigradu, koji iza kratkog vremena pregje na islam pod imenom Ahmed beg Hercegović. Herceg Stjepan pristane na sultanovu ponudu, pa sklopi mir i ustupi Turcima svu gornju Hercegovinu do Blagaja. Na to Mahmud paša bude pozvan u Carigrad.
1 2 John Van Antwerp Fine (1994). The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest. University of Michigan Press. str. 589. ISBN 978-0-472-08260-5. Pristupljeno 2. 2. 2013.
↑ Pavo Živković; Marija Brandić (maj 2007). "Usora i Soli u prva dva stoljeća turske prevlasti". Povijesni zbornik: Godišnjak za kulturu i povijesno nasljeđe (jezik: hrvatski). Faculty of Philosophy, University of Osijek. 1 (1–2): 53, 58. ISSN 1846-3819. Pristupljeno 2. 9. 2012. Nakon što je tridesetih godina XVI. stoljeća Usora pala pod tursku vlast, nestankom posljednjeg Berislavića [...] Padom utvrđenog naselja Kobaša 1536. godine, turske vlasti od toga su naselja stvorile sjedište kadiluka i nahije.
↑ Ibrahimagić, 1998, p. 77 And 117 years passed from the fall of Bosnia in 1463, when the first sanjak was established as the first independent form of military, administrative and political form of organisation of Ottoman rule in Bosnia, until the establishment of the Bosnian beglerbegluk or ayalet [province] as a separate province of the Ottoman Empire in 1580.

Dodatna literatura

Bataković, Dušan T. (1996). The Serbs of Bosnia & Herzegovina: History and Politics. Dialogue Association. ISBN 978-2-911527-10-4.
Sugar, Peter (1993) [1977]. Southeastern Europe under Ottoman rule, 1354-1804. University of Washington Press. str. 64. ISBN 0-295-96033-7. 2. Hazim Šabanović studied this phenomenon in his numerous works dealing with Bosnia.
Bosansko krajište 1448-1463, Godišnjak Istoriskog društva Bosne i Hercegovine
Krajište Isa-bega Ishakovića, Zbirni katastarski popis iz 1455. godine, vol. 2. Bosansko Krajište, Hazim Šabanović, Institute of Oriental Studies, Sarajevo, 1964.
Ibrahimagić, Omer (1998). Constitutional development of Bosnia and Herzegovina (PDF). Sarajevo: Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca. ISBN 9958-47-030-6. Arhivirano s originala (PDF), 17. 4. 2018. Pristupljeno 28. 8. 2025.
Bosanski pašaluk, postanak i upravna podjela, Hazim Šabanović, Sarajevo, 1982

[1] Ibrahimagić, 1998, p. 77 More than 50 years passed between the first Ottoman attack and the establishment of "Bosansko krajište" as an interim form of military and territorial organisation of Ottoman rule in Bosnia (1451)(22). [...] 22. Šabanović, Bosanski pašaluk, str. 35.

[2] Handžić, Mehmed. "Rasprava h. Mehmeda Handžića o pitanjima vjere stanovništva BiH prije dolaska Turaka te islamizacije prostora BiH". www.bosnjacki-topraci.com. New York: Association of Bosniaks. Arhivirano s originala, 23. 6. 2011. Pristupljeno 28. 8. 2025. 1384 dolazi Timuraš paša sa vojskom i hara po istočnoj Bosni.

[3] Evliya Çelebi (1967). Hazim Šabanović (ured.). Putopis - Kulturno nasljeđe (jezik: srpskohrvatski). Svjetlost. str. 279. 29. Skopski sandžak nije osnovan odmah poslije zauzimanja Skoplja, nego je od 1392. pa sve do pada Srbije (1459) i Bosne (1463) Skoplje bilo sjedište krajišnika koji su upravljali cijelim turskim područjem od Skoplja do Vrhbosne. Osnivanjem smederevskog i drugih sandžaka u Srbiji i bosanskog sandžaka to je krajište znatno smanjeno i izgubilo značaj koji je dotle imalo. Sredinom XVI. v. ono je postalo središnja oblast zasebnog skopskog sandžaka.

[4] John Van Antwerp Fine (1994). The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest. University of Michigan Press. str. 468–469. ISBN 978-0-472-08260-5. Pristupljeno 26. 1. 2013.

[5] Safvet-beg Bašagić (1900). Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, od g. 1463-1850 (jezik: srpskohrvatski). Vlastita naklada. str. 17. Najprije razmotrimo kraljeve zemlje prije pada. Turci su imali li vlasti slijedeće zemlje i gradove: Nevesinje, Gacko, Zagorje, Podrinje, Taslidžu, Čajnič, Višegrad, Sokol, Srebrenicu, Zvomik, Šabac, Samac i Sarajevo s okolicom. Sva ostala Hercegovina do Glamoča bila je u rukama hercega Stjepana, na koju kralj nije mogo računati. Kad izvadimo još mnoge gradove po sjevernoj i zapadnoj Bosni, u kojima su gospodovali patarenski velikaši, kraljeva država bila je mala podrtina na zemljovidu današnje Herceg-Bosne [...]

[Pinson-1993-6] 1 2 3 Pinson, Mark (1996) [1993]. The Muslims of Bosnia-Herzegovina, the Historic Development from Middle Ages to the Dissolution of Yugoslavia (Second izd.). United States of America: President and Fellows of Harvard College. str. 11. ISBN 0-932885-12-8. Pristupljeno 6. 5. 2012. The Ottomans conquered Bosnia in 1463; ... though last fortress in Herzegovina was to fall in 1481, and in Bosnia Jajce under Hungarian garrison actually held until 1527

[7] Isa-beg (jezik: hrvatski). Pristupljeno 15. 1. 2023.

[8] Safvet-beg Bašagić (1900). Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, od g. 1463-1850 (jezik: srpskohrvatski). Vlastita naklada. str. 20. U Hercegovini Mahmut paša je udario na nenadani otpor. Kršna zemlja Hercegovina sa golim brdima, tijesnim klancima i nepristupnim gradovima zadavaše turskom konjaništvu puno neprilika. Osim toga domaći bogumili junački su se borili uz svoga hercega i njegove sinove. Doduše Mahmut paša je dolinom Neretve sjavio do pod Blagaj i obsijedao ga; nu je li ga zauzeo ili je poslije nagodbe s hercegom predao mu se, nema sigurnih vijesti. Videći herceg Stjepan, da bez povoljna uspjeha, Mahmut paša ne će ostaviti Hercegovine, opremi najmlagjega sina Stjepana s bogatim darovima sultanu, da moli primirje. Na to Fatih ponudi, da gornju polovinu svojih zemlje ustupi Turskoj, a donju zadrži za se i za sinove. Mladoga Stjepana kao taoca zadrži u Carigradu, koji iza kratkog vremena pregje na islam pod imenom Ahmed beg Hercegović. Herceg Stjepan pristane na sultanovu ponudu, pa sklopi mir i ustupi Turcima svu gornju Hercegovinu do Blagaja. Na to Mahmud paša bude pozvan u Carigrad.

[Fine-1994-589-9] 1 2 John Van Antwerp Fine (1994). The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest. University of Michigan Press. str. 589. ISBN 978-0-472-08260-5. Pristupljeno 2. 2. 2013.

[10] Pavo Živković; Marija Brandić (maj 2007). "Usora i Soli u prva dva stoljeća turske prevlasti". Povijesni zbornik: Godišnjak za kulturu i povijesno nasljeđe (jezik: hrvatski). Faculty of Philosophy, University of Osijek. 1 (1–2): 53, 58. ISSN 1846-3819. Pristupljeno 2. 9. 2012. Nakon što je tridesetih godina XVI. stoljeća Usora pala pod tursku vlast, nestankom posljednjeg Berislavića [...] Padom utvrđenog naselja Kobaša 1536. godine, turske vlasti od toga su naselja stvorile sjedište kadiluka i nahije.

[11] Ibrahimagić, 1998, p. 77 And 117 years passed from the fall of Bosnia in 1463, when the first sanjak was established as the first independent form of military, administrative and political form of organisation of Ottoman rule in Bosnia, until the establishment of the Bosnian beglerbegluk or ayalet [province] as a separate province of the Ottoman Empire in 1580.

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]

[7]

[8]

[9]

[10]

[11]