Paleoarktik

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Paleoarktička zona

Paleoarktička zona, paleoarktičko carstvo ili paleoarktik, na području biogeografije označava "stara kopnena područja" Evrope, Sjeverne Afrike do južnog ruba Sahare i Azije (na jugu do Himalaja (bez Indijskog potkontinenta i Arapskog poluotoka) i pripadajuće otoke.

Paleoarktička zona nastala je u geološkom razdoblju paleogenu, kada su se na tom području razvijale nove formacije biljaka i životinja.

Zajedno s nearktičkom regijom (= sjeverna Amerika, sjeverni Meksiko i Grenland) čini holoarktičku regiju u sjevernoj polutci.

Historija[uredi | uredi izvor]

U radu iz 1858. godine za Zbornik radova Linneovskog društva, britanski zoolog Philip Sclater prvi je identificirao šest zemaljskih zoogeografskih područja svijeta: Palaearctik, Etiopsko/ Afrotropsko], Indijsko / Indomalajsko, Australazijsko, Neoarktik i Neotropik. Ukazano je na opće grupiranje faune, zasnovano na zajedničkoj biogeografiji i geografskim preprekama velikih razmjera.[1]

Naslovnmica knjige knjige Geografska distribucija životinja Alfreda Russela Wallacea

Alfred Wallace usvojio je Sclaterovu shemu za svoju knjigu Geografska distribucija životinja , objavljenu 1876. godine. To je ista shema koja traje i danas, s relativno manjim revizijama, i dodavanjem još dva područja: Okeanijsko carstvo i antarktičko carstvo.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Sclater, Philip Lutley (1858). "On the general geographical distribution of the members of the class Aves". Zoological Journal of the Linnean Society. 2 (7): 130–145. doi:10.1111/j.1096-3642.1858.tb02549.x.