Paleoklimatologija

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Paleoklimatologija (stgrč. παλαιος - palaios = drevni, + κλίμα –klima = mjesto, zona + -λογία - –logia = nauka), paleklimatska nauka – je nauka o klimatskim promjenama koje su se zbivale tokom historijske prošlpsti planete Zemlje, uključujući i kosmičke promjene koje su na nju uticale. Koristi se odgovarajućim zapisima fosilnih ostataka, paleobotaničkih nalaza, iz ledenih pokrivača, godova, sedimenata i stijena, kako bi odredila hronologiju proteklih kretanja klimatskog sistema na Zemlji.[1]

Rekonstrukcija drevne klime[uredi | uredi izvor]

Palaeotemperaturni kompresirani grafikoni
Sadržaj atmosferskog kisika tokom protekle milijarde godina

U paleoklimatogiji primjenjuje se mnoštvo različitih tehnika i procedura za donošenje zaključka o drevnim klimama.

Led
Planinski glečeri i polarne kape/ledeni pokrivači čine glavninu izvora paleoklimatoloških podataka. Nedavni projekti na vađenju ledenih jezgara u ledenim kapama Grenlanda i Antarktike pružili su podatke koji potiču od prije nekoliko stotina hiljada godina; preko 800.000 godina u slučaju projekta EPICA.
  • Unutar ovih pronađen je polen, što je omogućilo procjenu ukupne količine biljnog rasta određene godine. Budući da je posmatrani sloj tanak, bilo je moguće određivanju godišnje količine padavina . Određeni slojevi sadrže i pepeo iz vulkanskih erupcija.
  • Zrak zarobljen unutar nanosa snijega nakuplja se u sićušne mjehuriće koji nastaju kada snijeg od slijedeće godine pritisne prošlogodišnji, sve dublje u led unutar ledenika. Zarobljeni zrak pokazao se sveoma vrijednim izvorom za neposredno mjerenje njegovog sastava u vrijeme formiranja leda.
  • Budući da se intenzitet isparavanja molekula vode s neznatno težim izotopima vodika i kisika međusobno blago razlikuju između toplijih i hladnijih perioda, promjene u prosječnoj temperaturi površine okeana odražavaju se u neznatno različitim omjerima između tih izotopa. Prema omjerima navedenih izotopa otkrivani su različiti ciklusi.
Dendroklimatologija
Nauka koja prikuplja klimatske informacije iz godišnjih prirasta (godova) drvenastih biljaka. Godovi današnjih stabala velike starosti pružaju podatke unatrag, od nekoliko stoljeća do nekoliko hiljada godina. Iz starijih netaknutih stabala koja se nisu raspala, mogu dobiti informacije iz još starijeg vremenskog razdoblja, tako što se identificiraju obrasci koji se podudaraju sa godovima poznate dobi kod živih stabala. Godovi petrificiranog drveća pružaju paleoklimatološke podatke za mnogo veći vremenski raspon. I sami fosil se datiraju pomoću radioaktivnog datiranja unutar širokog raspona greške. Godovi mogu dati informacije, ne samo o starosti stabla, nego i o preživljenom režimu padavina i temperature tokom određene epohe.

U većem vremenskom rasponu, geolozi se koriste sedimentskim zapisima za otkrivanje podataka o glavnim pokazateljima paleoklimatskih stanja ipromjena..

Sedimentni sadržaj
  • Sedimenti, koji su ponekad okamenjeni i oblikuju stijene, mogu sadržavati ostatke vegetacije, životinja, planktona ili polena, koji mogu biti karakteristični za određene klimatske zone.
  • Biomarkerne molekule, kao što sualkenoni, mogu dati informacije o temperaturi određene formacije.
  • Hemijski zapisi, osobito omjer Mg/Ca u kalcitu u testovima skeleta foraminifera, mogu se koristiti u rekonstrukciji minulih temperatura.
  • Omjeri izotopa stabilnih elemenata, mogu pružati dodatne informacije. Specifično se to odnosi na zapis δ18O koji odgovara promjenama temperature i volumena leda, dok se u zapisu δ13C odražava raspon teško razmrsivih faktora.
Sedimentna lica
U dužem vremenskom rasponu, kameni zapisi mogu pokazivati znakove spuštanja i podizanja morske razine; štaviše, mogu se identificirati obilježja poput "fosiliziranih" pješčanih dina. Na osnovu toga, može se obuhvatiti duže klimatsko razdoblje, proučavajući sedimentne stijene koje su stare čak inekoliko milijardi godina. Podjela Zemljine prošlosti u odvojena razdoblja uglavnom se zasniva na vidljivim promjenama u slojevima sedimentnih stijena koji razdvajaju glavne promjene u životnim uvjetima. Oni često odražavaju glavne klimatske promjene u datom području.
Korali
Prstenovi na skeletima korala slični su godovima drveća, samo što ovi odgovaraju na različite okolinske uvjete, kao što je temperatura vode i djelovanje valova. Iz ovog izvora, pomoću odgovarajuće opreme, može se saznati o dinamici temperature morske površine i salinitet vode tokom proteklih nekoliko stoljeća. δ18O iz koralno crvenih algi pruža korisne aproksimacije površinske temperature mora na većim geografskim širinama, na kojima su ograničene mogućnosti primjene mnogih tradicijskih tehnika[2].

Ograničenja[uredi | uredi izvor]

Općenita je pojava da se svim zapisima smanjuje pouzdanost sa ulaskom u sve dublju prošlost. Najstarija ledena jezgra izvađena je na Antarktiku,a bila je stara oko 800.000 godina. Nastavljaju se međunarodni napori na istoj lokaciji, kako bi se izvadila jezgra stara oko 1,2 miliona godina. Duboki morski zapisi, koji čine većinu izotopskih podataka, postoje samo na okeanskim pločama, koje naposlje podliježu raspadanju – najstariji očuvani materijal star je oko 200.200 miliona godina. Stariji sedimenti također su skloniji raspadanju zbog dijageneze. Zbog toga, protekom vremena smanjuju se rezolucija i povjerljivost podataka.

Planetarni vremenski raspon[uredi | uredi izvor]

Opće znanje o preciznim klimatskim događajima opada što se više ide u prošlost. Neki poznati događaji zabilježeni su ispod s naznačenom vremenskim raponima .

Historija atmosfere[uredi | uredi izvor]

Najranija atmosfera[uredi | uredi izvor]

U ranoj historiji Planete, nastale prvobitne plinove odnosili su solarni vjetrovi, sve dok se nije uspostavilo stabilno stanje prve atmosfere. Prema današnjim vulkanološkim dokazima, prva atmosfera sadržavala je 80 % vodene pare, 10 % ugljik-dioksida, 5 do 7 % sumporovodika, te manje količine dušika, ugljik-monoksida, vodika, metana i inertnih plinova.

Ondašnje velike kiše izazvale su stvaranje ogromnih okeana koji su obilovali ostalim agensima, u početku ugljik-dioksidom, a kasnije dušikom i inertnim plinovima. Veliki dio isparenog ugljik-dioksida ubrzo se otopio u vodi i izgradio karbonatne sedimente.

Druga atmosfera[uredi | uredi izvor]

Starost prvih pronađenih sedimenata koji se povezuju s vodom procjenjuje se na 3,8 milijardi godina[3]. Otprilike prije 3,4 milijardi godina dušik je činio velik dio tada stabilne druge atmosfere. Ubrzo će se u procjenu uzimati uticaj živog svijeta, jer su pronađeni tragovi prvih oblika života potiču od prije otprilike 3,5 milijardi godina[4]. Činjenica kako to nije u skladu sa sunčevim zračenjem ranog Sunca, koje je u odnosu na današnje bilo 30 % slabije, opisuje se kao paradoks slabog i mladog Sunca.

Geološki zapisi ipak pokazuju kontinuiranu relativno toplu površinu Zemlje tokom čitavog ranog temperaturnog zapisa, izuzimajući jednu hladnu glacijalnu fazu od prije oko 2,4 milijardi godina. Negdje potkraj kasne arhajske ere, počela je nastajati atmosfera koja je sadržavala kisik, koji su proizvodile fotosintetske alge. Rana osnovna karbonska izotopnost, uglavnom je u skladu s onim što je danas pronađeno [5], a fundamentalna obilježja ciklusa ugljika uspostavljena su najranije prije 4 milijarde godina. Jan Veizer je (2005.) pretpostavio ne samo to da je živi svijet nastao s pojavom stijena, nego i da je tada bio bogatiji nego što je danas, kao i da su fundamentalna obilježja ciklusa ugljika uspostavljena najranije prije 4 milijarde godina[5].

Treća atmosfera[uredi | uredi izvor]

Akreciji kontinenata, koja se desila otprilike prije 3,5 miljardi godina[6] nadodalo se razmještanje tektonskih ploča koja je konstantno razdvajalo kontinente, oblijujući također dugoročnu klimatsku evoluciju i dopuštajući prijenos ugljik-dioksida iz velikih kopnenih karbonatnih spremišta. Slobodni kisik nije postojao sve do prije 1,7 milijardi godina, a to se može vidjeti praćenjem razvoja crvenih dna i kraja slojevitih željeznih formacija. To označava prijelaz iz reducirajuće atmosfere u oksidirajuću. Količina O2 jeimala veće uspone i padove sve do postizanja postojanog stanja, više od 15 %[7]. Slijedeći vremenski raspon bio je fanerozoik, tokom kojega su se počeli pojavljivati oblici višećelijskih životinja, koje su uzimale kisik za disanje.

Klima tokom geoloških doba[uredi | uredi izvor]

Prekambrijska klima[uredi | uredi izvor]

U prve tri četvrtine Zemljine historij dogodila se samo jedna veća glacijacija. Otprilike 950 miliona godina Zemljina klima pravilno se ciklično se mijenjala između glacijacija i međuledenih doba, te ekstenzivnih tropskih klima; glacijacije su bile opsežne ili su obuhvatale samo polarne kape. Vremenski raspon tih izmjena proteže se na gotovo 140 miliona godina i mogao bi biti povezan sa Zemljinimkretanjem unutar galaktičkih spiralnih krakova, a u poređenju s prethodnim vremenom, značajno je reducirala solarni vjetar[8].

Klima kasnog prekambrija pokazala je izvjesne veće glacijacijske događaje, koji su obuhvatali velike dijelove Zemlje. U tom periodu, kontinenti su bili okupljeni u superkontinent nazvan Rodinija. Pronađeni su masivni depoziti tilita i anomalnih izotopskih zapisa koji potvrđuju (kontroverznu) hipotezu o snježnoj grudi Zemlja. Kako se proterozojski eon bližio kraju, Zemlja se počela zagrijavati. Do početka kambrija i fanerozoika životni oblici bili su mnogobrojni, pogotovo pojavom kambrijske eksplozije kada je prosječna globalna temperatura bila oko +22 °C.

Klima fanerozoika[uredi | uredi izvor]

Klimatske promjene tokom proteklih 500 miliona godina
Promjene koncentracija ugljik-dioksida tokom proteklih 500 miliona godina

Glavni pokretači u predindustrijskim periodima bile su varijacije insolacije, vulkanskog pepela i ekshalacije, relativna kretanja Zemlje prema Suncu, te tektonskim poremećajima izazvani efekti kod glavnih morskih struja, razvodnica i oscilacija okeana. Rani fanerozoik posebno pokazuje raspon relativno visokog sadržaja ugljik-dioksida i značajne globalne glacijacije[9]. Royer et al. pronašli su 2004.[10] kako je u ostatku fanerozoika nastupila klimatska osjetljivost za koju su izračunali da je bila slična današnjem rasponu odgovarajućih vrijednosti.

Razlika u globalnoj srednjoj temperaturi između Zemlje pod potpunim glacijacijama i Zemlje oslobođene od leda, procijenjena je na približno 10 °C, iako su se veće promjene događale na većim geografskim širinama, dok su na manjim one bile manje. Mogućnost nastanka opsežnih ledenih pokrivača čini se da je bio raspored kontinentalnih kopnenih masa na polovima ili u njihovoj blizini. Kako je tektonika ploča neprestano mjenjala raspored kontinenata, ona je istovremeno i oblikovala dugoročnu klimatsku historiju. Ipak, prisustvo ili odsustvo kopnenih masa na polovima nije bilo dovoljno da ostvari uvjete za glacijacije ili isključi polarne ledene kape. Postoje dokazi iz prošlih toplih perioda u Zemljinoj klimi kada su polarne kopnene mase nalik Antarktiku bile dom listopadnim šumama, umjesto ledenih pokrivača.

Temperaturni zapisi od fanerozoika do danas
Zapisi iz ledenog doba

Relativno topli lokalni minimum između jure i krede poklopio se s raširenom tektonskom aktivnošću, npr. raspadom superkontinenata. U dugoročnoj evoluciji smjene toplih i hladnijih klima, pojavljivale su se mnoge kratkoročne klimatske fluktuacije , a ponekad i snažnije od izmjena glacijalnih i interglacijalnih perioda u ledenim dobima. Neke od najozbiljnijih fluktuacija, poput paleocensko-eocenskog termalnog maksimuma, mogu se povezati s ubrzanim klimatskim promjenama, koje su nastale usljed iznenadnih urušaja prirodnih rezervoara metan-klatrata u okeanima.

Sličan događaj nakon udara meteorita, izazvao je ozbiljnu klimatsku promjenu koja je označena kao uzrok masovnom izumiranju na prijelazu iz krede u tercijar. Ostali veći prijelazi bili su permsko-trijaska i ordovicijsko-silurska izumiranja, uz različite pretpostavlje uzroke.

Kvartarna subera[uredi | uredi izvor]

Kvartarna subera uključuje aktuelnu klimu. U tom se razdoblju zbio ciklus ledenih doba, tokom proteklih 2,2-2,1 miliona godina (od prije kvartara u kasnom periodu neogena).

Podaci iz ledenih jezgara za proteklih 400.000 godina.
Primjetna dužinu srednjih glacijalnih ciklusa od ~100.000 godina. Plava kriva označava temperaturu, zelena ugljik-dioksid, a crvena vjetrom nošenu glacijalnu prašinu (prapor ili les).
Sadašnjost nalazi se s lijeve strane

Na grafikonu, na desnoj strani, uočljiv je velika 120.000-godišnja periodičnost ciklusa, uz zapanjujuću asimetriju krivulja. Vjeruje se kako je ova asimetrija posljedica složenih interakcija mehanizama povratne sprege. Utvrđeno je kako se ledena doba produbljuju progresivnim koracima, a oporavak na interglacijalne uvjete pojavljuje se u jednom velikom koraku.

Kontrolni faktori[uredi | uredi izvor]

Kratkoročni (104 do 106 godina)[uredi | uredi izvor]

Geološki kratkoročne (<120.000 godina) temperature vjerojatno su izazvane orbitnim faktorima (Milankovićevi ciklusi) koji su uvišestručeni promjenama u stakleničkim plinovima. Raspored kopnenih masa na Zemljinoj površini vjerovatno utiče i na djelotvornost tih prisilnih efekata u orbiti.

Srednjoročni (106 do 108 godina)[uredi | uredi izvor]

Kontinentalni drift utiče na termohalinsku cirkulaciju koja prenosi toplinu između ekvatorskih regija i polova, kao što to čini širina polarnog ledenog pokrova.

Vremenska dinamika ledenih doba tokom geološke historije, dijelom je pod kontrolom položaja kontinentalnih ploča na površini Zemlje. Kada su kopnene mase koncentrirane blizu polarnih područja, postoji povećana vjerovatnoća da će se tamo akumulirati snijeg i led. Male promjene u sunčevoj energiji mogu poremetiti ravnotežu između ljēta tokom kojih se zimska snježna masa u potpunosti otapa i onih u kojima se zimski snijeg zadržava do slijedeće zime. Vidi[11]

Poređenja rekonstrukcije kontinenata u tektonici ploča i paleoklimatskih istraživanja pokazuju da Milankovićevi ciklusi imaju najveći efekt tokom geoloških era, kada su kopnene mase bile koncentrirane u polarnim područjim, kao što je to današnji slučaj. Danas su Grenland, Antarktik, sjeverni dijelovi Evrope, Azija i Sjeverna Amerika locirani tako da bi i mala promjena u sunčevoj energiji poremetila ravnotežu između cjelogodišnjeg zadržavanja snijega/leda i potpunog ljetnog otapanja. Prisustvo snijega i leda dobro je proučeno u objašnjenju mehanizma pozitivne povratne sprege za klimu. Danas se smatra kako je Zemlja još uvijek sklona pojavi glacijacija. Drugi predloženi faktor u dugoročnoj promjeni temperature je hipoteza izdizanja i trošenja, koju je prvi predložio T. C. Chamberlin (1899.), a kasnije, neovisno o njemu, isto su učinili i Maureen Raymo i suradnici 1988. Ova hipoteza polazi od mogućnosti da su planinski lanci, tokom izdizanja, izlagai minerale trošenju, što izaziva njihovu hemijsku konverziju u karbonate, čime se uklanja CO2 iz atmosfere, pa se Zemlja počine hladiti. Drugi su pominjali slične efekte, koji nastaju uslijed promjena u prosječnoj razini podzemne vode i posljedičnih promjena u biološkoj aktivnosti ispod površine i razine pH.

Dugoročni (108 do 109 godina)[uredi | uredi izvor]

Korelacija između varijacija u protoku kosmičkih zraka (crveno) i promjene temperature mora (crno). Podaci koje je predstavio Veizer[12].

Predloženo je da dugoročna galaktička kretanja Sunca imaju glavni uticaj na Zemljinu klimu. Postoje njegova dva glavna vida, a prvo i najznačajnije krtanje je Sunčevo kretanje po svojoj orbiti oko galaktičkog centra, uz period obrta od oko 240 miliona godina[13]. Budući da se ovaj period razlikuje od rotacijskog perioda galaktičkih spiralnih krakova, Sunce i Zemlja zajedno s njim, periodično prolaze kroz krakove (procjene perioda nisu pouzdane i razlikuju se od 143 milijuna godina[12] do 176 milijuna godina[14]).

Drugo kretanja Sunca je oscilatorno klateće, slično plutajućoj bovi, koje je periodično potrebno Suncu za prolaz kroz galaktički disk. Period klatećeg kretanja je oko 67 miliona godina, tako da se prolaz kroz galaktičku ravninu zbiva svakih 33 miliona godina.[15]. Uzročna veza između tih galaktičkih gibanja i klime postulirana je efektom reduciranja protoka kozmičkih zraka prilikom ulaska u gušće regije galaktike[12].

Veizer smatra da je smanjenje protoka kosmičkih zraka u pozitivnoj korelaciji s padom temperature, te predlaže kako bi moguća uzročna veza bila povećana ionizacija aerosola u atmosferi. što bi stvaralo više kondenzacijskih jezgara za formiranje oblaka. Stoga Zemljin albedo raste, odražavajući intenzitet sunčevog zračenja i snižavajući temperaturu Zemlje.[10]. Tvrdnje Henrika Svensmarka kako protok kosmičkih zraka snažno utiče na kratkoročne klimatske promjene, ipak su jako kontroverzne i mnogi ih dovode u pitanje.[16][17]. Predloženo je također da postoji izvjesna korelacija između tih galaktičkih ciklusa i geoloških perioda. Razlog tome je u postulatu, prema kojem Zemlja doživljava mnogo udarnih događaja pri prolazu kroz galaktičke regije visoke gustoće. Događajima masovnog izumiranja mogu pridonijeti i klimatske promjene i iznenadni udari.[14].

Vrlo dugoročni (109 godina ili više)[uredi | uredi izvor]

U objašnjavanju dugoročne evolucije Zemljine klime, Jan Veizer[5] i Nir Shaviv[12] predložili su interakciju kosmičkih zraka, solarnog vjetra i raznih magnetnih polja. Prema Shavivu, rano Sunce je zračilo snažniji solarni vjetar sa zaštitnim efektom protiv kosmičkih zraka. U tom ranom dobu, umjeren efekt staklenika usprediv s današnjim, bio bi dovoljan za objašnjenje Zemlje bez leda i paradoksa slabog i ranog Sunca.[18]. Solarni minimum, prije otprilike oko 2,4 milijardi godina konzistentan je s uspostavljenom modulacijom protoka kosmičkih zraka koja nastaje varijabilnom stopom zvjezdane formacije u Mliječnoj stazi, a u tadašnje vrijeme naznačen je i događaj masovnog izumiranja. U posljednjih milijardu godina, solarni vjetar značajno je utihnuo. Tek su u ovom novijem vremenu prolasci heliosfere kroz spiralne krakove galaksije mogli omogućiti snažan i pravilan modulirajući utjecaj koji liči na gore opisane. Tokom vrlo dugog perioda, energijski izdaci Sunca postupno su se povećavali, po stopi od 5 % na milijardu (109) godina, te će nastaviti tako rasti sve dok ne dosegnu kraj svoje današnje faze stelarne evolucije.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Crowley, Thomas J., and North, Gerald R. (1996); Paleoclimatology (Oxford, UK: Clarendon Press) Series : Oxford monographs on geology and geophysics no. 18; ISBN 0-19-510533-8.
  2. ^ Halfar, J. (2008). "Coralline red algae as high-resolution climate recorders". Geology. 36: 463. doi:10.1130/G24635A.1.
  3. ^ B. Windley: The Evolving Continents. Wiley Press, New York 1984
  4. ^ J. Schopf: Earth’s Earliest Biosphere: Its Origin and Evolution. Princeton University Press, Princeton, N.J., 1983
  5. ^ a b c Celestial climate driver: a perspective from four billion years of the carbon cycle Geoscience Canada, March, 2005 by Jan Veizer
  6. ^ Veizer in B. F. Windley (ed.), The Early History of the Earth, John Wiley and Sons, London, p. 569., 1976
  7. ^ [1]
  8. ^ N. J. Shaviv “Cosmic Ray Diffusion from the Galactic Spiral Arms, Iron Meteorites and a possible Climatic Connection”, Physical Review Letters, 89, 051102, 2002
  9. ^ Ján Veizer, Yves Godderis, Louis M. François: Evidence for decoupling of atmospheric CO2 and global climate during the Phanerozoic eon. Nature, Bd. 408, S. 698-701, 7. Dezember 2000
  10. ^ a b Royer, Dana L. and Robert A. Berner, Isabel P. Montañez, Neil J. Tabor, David J. Beerling (2004) "CO2 as a primary driver of Phanerozoic climate", in GSA Today July 2004, volume 14, number 3, pages 4-10. Retrieved online 2nd May 2009
  11. ^ projekta Paleomap
  12. ^ a b c d Shaviv, NJ, Veizer, J, "Celestial driver of Phanerozoic climate?", pp4-10, GSA Today, vol 7, Issue 7 (July 2003), see also online version Archived 2011-11-09 na Wayback Machine or online discussion
  13. ^ Borrero, Hess et al., Earth Science: Geology, the Environment, and the Universe, p348, Glencoe Mc Graw-Hill, 2008, ISBN 0078750458
  14. ^ a b Gillman, M, Erenler, H, "The galactic cycle of extinction", International Journal of Astrobiology, Published online by Cambridge University Press, 11 Jan 2008 doi:10.1017/S1473550408004047
  15. ^ Huggett, RJ, Environmental Change the Evolving Ecosphere, p48, Routledge, 2003 ISBN 0415145201
  16. ^ Gavin Schmidt, Clouding the issue of climate,Physics World, Jun 1, 2007.
  17. ^ K. S. Carslaw, R. G. Harrison, J. Kirkby, "Atmospheric Science: Cosmic Rays, Clouds, and Climate", Science, Vol. 298, no. 5599, pp. 1732 - 1737, 29 November 2002, DOI: 10.1126/science.1076964
  18. ^ [2] Shaviv, N. J. (2003), Toward a solution to the early faint Sun paradox: A lower cosmic ray flux from a stronger solar wind, J. Geophys. Res., 108(A12), 1437, doi:10.1029/2003JA009997

Bibliografija[uredi | uredi izvor]

  • Bradley, Raymond S. (1985.) Quaternary paleoclimatology : methods of paleoclimatic reconstruction (Boston: Allen & Unwin) ISBN 0-04-551067-9, ISBN 0-04-551068-7.
  • Imbrie, John. (1986) Ice ages : solving the mystery (Cambridge, Massachusetts: Harvard University Press, 1986, c1979).
  • Margulis, Lynn, and Dorion Sagan. (c1986) Origins of sex: three billion years of genetic recombination (New Haven : Yale University Press) Series : The Bio-origins series; ISBN 0-300-03340-0.
  • Gould, Stephen Jay. (c1989) Wonderful life, the story of the Burgess Shale (New York: W.W. Norton) ISBN 0-393-02705-8.
  • Karl-Heinz Ludwig: Eine kurze Geschichte des Klimas. Von der Entstehung der Erde bis heute, (A short history of climate, From the evolution of earth till today) Herbst 2006, ISBN 3-406-54746 pogrešan ISBN
  • William F. Ruddimann, Earth's Climate - Past and Future, Palgrave Macmillan, 2001, ISBN 0716737418
  • , Christian-Dietrich: Klima im Wandel, Tatsachen, Irrtümer, Risiken; (Climate Change, Facts, Errors, Risks) Deutsche-Verlags-Anstalt GmbH, 1992
  • B. Windley: The Evolving Continents. Wiley Press, New York 1984
  • Drummond, Carl N. and Wilkinson, Bruce H., (2006) Interannual Variability in Climate Data, Journal of Geology, v. 114, p. 325-339.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]