Paleomagnetizam

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Promjene magnetnih deklinacija od 1590. do 1990.
Promjena Zemljine magnetne polarbosti u posljednjih pet miliona godina.
Tamna područja predstavljaju normalnu polarnost (istu kao i danas), a svijetla – obrnutu polarnost.

Paleomagnetizam ili remanentni magnetizam je zaostali prirodni magnetizam koji je sačuvan u stijenama, mineralima koji sadrže željezo, nastalima u geološkoj prošlosti, u toku hlađenja i kristalizacije lave ili prekristalizacijom metamorfnih stijena, pri čem je njihov magnetni dipol ostao usmjeren prema onovremenom magnetnom polu Zemlje. Pošto se magnetni pol Zemlje u njenoj prošlosti pomicao, iz poznate starosti stijena može se to pomjeranje rekonstruirati mjerenjem paleomagnetizma osjetljivim magnetometrima. Kada se odredi ovisnost položaja Zemljinog magnetnog pola o vremenskom rasponu, moguć je i obrnut postupak, odnosno određivanje vremena nastanka zaostalog magnetizma tla koii je više ili nmanje vezano za lokalne pojave. To je moguće zato što se javlja, naprimjer, na mjestima udara groma pa i u pečenoj glini na mjestima nekadašnjih ognjišta, što se ponekad koristi za apsolutna datiranja u arheologiji.[1]

Posebno se proučava nekadašnje magnetno polje mjerenjem orijentacije magnetskih minerala u stijenama, uspostavljene u vrijeme njihovog nastanka (remanentna magnetizacija), a zatim primjenjuju metodi, slični onima prema geomagnetizmu, za određivanje moguće konfiguracije Zemljinog magnetoog polja koja je mogla usmjeriti proučavanu orijentaciju.[2]

Oblasti[uredi | uredi izvor]

Magnetne pruge su posljedica promjene Zemljine magnetne polarnosti i širenja morskog dna. Nova okeanska kora se magnetizira u toku nastajanja, a zatim se udaljava od grebena u oba smjera. Modeli pokazuju greben:
(a) prije pet miliona godina
(b) prije 2-3 miliona godina i
(c) u sadašnjosti.

Paleomagnetska proučavanja imaju nekoliko oblasnih usmjerenja, zavisno od obima proučavanja:

  • Sekularne varijacije – obuhvataju promjene u pravcu i intenzitetu djelovanja magnetog polja, sitnih razmjera. Sjeverni magnetski pol se konstantno relativno pomjera u odnosu na os Zemljine rotacije. Magnetizacija je vektor, što omogućava da se i magnetno polje može odrediti mjerenjem paleopravaca magnetne deklinacije i inklinacije, kao i paleointenziteta magnetnog polja.
  • Magnetostratigrafija reverzija –odnosi se na posmatranje periodične reverzije polarizacije magnetskog polja Zemlje. Reverzije se ponavljaju u nepravilnim vremenskim intervalima tokom geološke prošlosti. Trajanje i ostala obilježja ovih reverzija određuju se proučavanjem zona širenja Zemljine kore i datiranja vulkanskih stijena.

[3]

Osnovi remanentne magnetizacije[uredi | uredi izvor]

Paleomagnetska proučavanja su moguća zahvaljujući činjenici da minerali bogati željezom, kao što je magnetit, mogu "zapamtiti" nekadašnje pravce Zemljinog magnetmnog polja. Paleomagnetska svojstva se u stijenama mogu sačuvati na tri načina:

  • termoremanentnom magnetizacijom,
  • hemijskom remanentnom magnetizacijom i
  • izotermnom remanentnom magnetizacijom.[4]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ W. Jacquelyne, Kious; Robert I., Tilling (2001). "Developing the theory". This dynamic earth: the story of plate tectonics (online edition version 1.20). Washington, D.C.: U.S. Geological Survey. ISBN 0-16-048220-8. Pristupljeno 6 November 2016.
  2. ^ Lanza R., Meloni A. 2006. The Earth’s magnetism – An introduction for geologists. Berlin: Springer Verlag.
  3. ^ Lowrie W. 2007. Fundamentals of Geophysics. New York: Cambridge University Press
  4. ^ Gubbins D., Herrero-Bervera E. 2007. Encyclopedia of Geomagnetism and Paleomagnetism. Dordrecht: Springer Verlag.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]