Idi na sadržaj

Palestinski fidaijini

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Fidaijini iz Fataha u Bejrutu, Liban, 1979.

Palestinski fidaijini (arapski: فدائيون) jesu militanti ili gerilci nacionalističke orijentacije iz redova palestinskog naroda.[1][2] Većina Palestinaca smatra fidaijine borcima za slobodu,[3] dok ih većina Izraelaca smatra teroristima.

Smatrani simbolima palestinskog nacionalnog pokreta, palestinski fidaijini su crpili inspiraciju iz gerilskih pokreta u Vijetnamu, Kini, Alžiru i Latinskoj Americi.[2] Ideologija palestinskih fedajina bila je uglavnom lijevo nacionalistička, socijalistička ili komunistička, a njihova proklamirana svrha bila je poraziti cionizam, zatražiti Palestinu i uspostaviti je kao "sekularnu, demokratsku, nesektašku državu".[4] Međutim, značenje sekularnog, demokratskog i nesektaškog uveliko se razlikovalo među fedaijinskim frakcijama.[4]

Nastajući iz redova palestinskih izbjeglica koje su pobjegle ili su protjerane iz svojih sela kao rezultat Arapsko–izraelskog rata 1948,[5] sredinom 1950-ih, fedaijini su počeli provoditi prekogranične operacije u Izrael iz Sirije, Egipta i Jordana. Napadi fidaijina bili su usmjereni na granice Gaze i Sinaja s Izraelom. Kao rezultat toga, Izrael je poduzeo odmazdu, ciljajući fidaijine, a koji su također često ciljali građane njihovih zemalja domaćina, što je zauzvrat izazivalo još napada. Najranije infiltracije bile su prvenstveno usmjerene protiv civilnih ciljeva, međutim, neke infiltracije su bile usmjerene protiv poljoprivrednih i vojnih ciljeva.[6][7] Pojas Gaze, jedina teritorija Svepalestinskog protektorata - palestinske države proglašene u oktobru 1948. - postao je središnja tačka aktivnosti palestinskih fidaijina.[8]

Akcije fidaijina Izrael je naveo kao jedan od razloga za pokretanje Sinajske kampanje 1956, rata 1967. i invazije na Liban 1978. i 1982. Palestinske fidaijinske grupe su se ujedinile pod okriljem Palestinske oslobodilačke organizacije nakon poraza arapskih vojski u Šestodnevnom ratu 1967, iako je svaka grupa zadržala svog vođu i nezavisne oružane snage.[9]

Definicije termina

[uredi | uredi izvor]
Fidaijini Demokratskog fronta oslobođenja Palestine (PDFLP) u Libanu

Riječi "Palestinac" i "fidaijini" imale su različita značenja za različite ljude u različitim trenucima historije. Prema arapsko-engleskom rječniku Sakhr, fida'i - jednina množine od fidaijin - znači "onaj koji dobrovoljno riskira svoj život" ili "onaj koji se žrtvuje".[10] U svojoj knjizi Arapsko-izraelski sukob, Tony Rea i John Wright usvojili su ovaj doslovniji prijevod, prevodeći termin fidaijin kao "samožrtvujući se".[11]

U svom eseju "Palestinsko vodstvo i američki mediji: Promjenjive slike, sukobljeni rezultati" (1995), R.S. Zaharna komentira percepciju i upotrebu termina "Palestinac" i "fidaijin" 1970-ih, pišući:

Palestinac je postao sinonim za teroriste, otmičare aviona, komandose i gerilce. Termin fidaijin se često koristio, ali rijetko prevodio. To je doprinijelo misterioznosti palestinskih grupa. Fidaijin znači "borac za slobodu".[12][13]

Enciklopedija Ujedinjenih nacija i međunarodnih sporazuma Edmunda Jana Osmańczyka (2002) definira fidaijine kao "palestinske borce otpora",[14] dok Martin Gilbert u djelu "The Routledge Atlas of the Arab-Izraelski sukob" (2005) definiše fidaijine kao "palestinske terorističke grupe".[15] Robert McNamara fidaijine naziva jednostavno "gerilcima",[16] kao i Zeev Schiff i Raphael Rothstein u svom djelu "Fedayeen: Guerrillas Against Israel" (1972). Fidaijin se također može koristiti za označavanje militantnih ili gerilskih grupa koje nisu palestinske.

Beverly Milton-Edwards opisuje palestinske fidaijine kao "moderne revolucionare koji se bore za nacionalno oslobođenje, a ne za vjersko spasenje", razlikujući ih od mudžahedina (tj. "boraca džihada").[2] Iako Palestinci pale vojnike i mudžahedina i fedaijina nazivaju šehidi (tj. "mučenici"), Milton ipak tvrdi da bi bilo političko i vjersko bogohuljenje nazivati ​​fedaijine "ljevičarskim borcima".[2]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ↑ François Burgat (2003). Face to Face With Political Islam. I.B.Tauris. str. 117. ISBN 978-1-86064-213-5.
  2. 1 2 3 4 Beverley Milton-Edwards (1996). Islamic Politics in Palestine. I.B.Tauris. str. 94–95. ISBN 978-1-86064-475-7.
  3. ↑ Milton Glaser and Mirko Ilic (2005). The Design of Dissent. Rockport Publishers. ISBN 978-1-59253-117-2.
  4. 1 2 Bard E. O'Neill (1991). "The Intifada in the Context of Armed Struggle". u Robert Owen Freedman (ured.). The Intifada: Its Impact on Israel, the Arab World, and the Superpowers. University Press of Florida. str. 64–66. ISBN 978-0-8130-1040-3.
  5. ↑ Almog, 2003, str. 20.
  6. ↑ Kameel B. Nasr (1996). Arab and Israeli Terrorism: The Causes and Effects of Political Violence, 1936–1993. McFarland. str. 40–. ISBN 978-0-7864-3105-2. Fedayeen to attack...almost always against civilians
  7. ↑ Isaac Alteras (1993). Eisenhower and Israel: U.S.-Israeli Relations, 1953–1960. University Press of Florida. str. 192–. ISBN 978-0-8130-1205-6. Arhivirano s originala, 19. 12. 2023. Pristupljeno 1. 12. 2018. uklanjanje egipatske blokade Tiranskog tjesnaca na ulazu u Akabski zaliv. Blokada je zatvorila izraelski morski put prema Istočnoj Africi i Dalekom istoku, ometajući razvoj južne izraelske luke Eilat i njenog zaleđa, Negea. Još jedan važan cilj izraelskog ratnog plana bio je eliminacija terorističkih baza u Pojasu Gaze, iz kojih su svakodnevni upadi fidaijine u Izrael činili život nepodnošljivim za njegovo južno stanovništvo. I na kraju, ali ne i najmanje važno, koncentracija egipatskih snaga na Sinajskom poluostrvu, naoružanih novonabavljenim oružjem od sovjetskog bloka, pripremala je napad na Izrael. Ovdje je, vjerovao je Ben-Gurion, bila tempirana bomba koju je trebalo deaktivirati prije nego što bude prekasno. Dolazak do Sueskog kanala uopće nije bio dio izraelskih ratnih ciljeva.
  8. ↑ Facts On File, Incorporated. Encyclopedia of the Peoples of Africa and the Middle East.
  9. ↑ Alain Gresh and Dominique Vidal (2004). The New A-Z of the Middle East. I.B.Tauris. str. 232. ISBN 978-1-86064-326-2.
  10. ↑ "Dictionaries". Sakhr. Pristupljeno 6. 1. 2008.
  11. ↑ Tony Rea and John Wright (1993). The Arab-Israeli Conflict. Oxford University Press. str. 43. ISBN 978-0-19-917170-5.
  12. ↑ Yahya R. Kamalipour (1995). The U.S. Media and the Middle East: Image and Perception. Greenwood Press. str. 43. ISBN 978-0-313-29279-8.
  13. ↑ Mohammed El-Nawawy (2002). The Israeli-Egyptian Peace Process in the Reporting of Western Journalists. Inc NetLibrary. str. 49. ISBN 978-1-56750-545-0. Mohammed al-Nawaway uses Zaharna translation of fedayeen as "freedom fighters" in his book The Israeli-Egyptian Peace Process in the Reporting of Western Journalists (2002).
  14. ↑ Edmund Jan Osmanczyk (2002). Encyclopedia of the United Nations and International Agreements. Taylor & Francis. str. 702. ISBN 978-0-415-93921-8.
  15. ↑ Martin Gilbert (2005). The Routledge Atlas of the Arab-Israeli Conflict. Routledge. str. 58. ISBN 978-0-415-35901-6.
  16. ↑ Robert McNamara (2003). Britain, Nasser and the Balance of Power in the Middle East 1952–1967. Routledge. str. 74. ISBN 978-0-7146-5397-6.
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Palestinski_fidaijini&oldid=3788216"