Papa

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Ovaj članak je o papi, duhovnom ocu rimokatoličke crkve. Za druga značenja riječi vidi Papa (čvor).

Papa (od latinskog, papa, "otac"; grčki, pappas) je naziv za Biskupa Rima, tj. patrijarha prve među pet ranih apostolskih crkava, koja je kasnije dobila ime Rimo-katolička crkva. Čest papin naslov je i Sveti Otac.

Naslov "Pape" nose i neki drugi kršćanski čelnici.

Ovaj članak obrađuje pojam pape kao čelnika Rimsko-katoličke crkve i Svete Stolice, jurisdikcija crkvene ovlasti i čelnikom nezavisne suverene države Vatikana, najmanje države na svijetu.

Vrijeme koje papa provede na čelu naziva pontifikatom, a njegov prijestol se naziva Apostolska Stolica (lat. Cathedra Petri). Od 1871. godine, Vatikanska palača se nalazi na Trgu Sv. Petra pored Vatikanske bazilike , a papska katedrala je bazilika Svetog Ivana Luteranskog.

Historija[uredi | uredi izvor]

Sam se naziv papa izvorno koristio na Istoku i njime su se označavali biskupi, opati i , čak i obični svećenici. Do 3. vijeka to je titula za biskupe, a od 5. vijeka je počasni naziv rimskog crkvenog poglavara. Prema katoličkoj i tradicijama nekih drugih kršćanskih crkava, papa je nasljednik apostola Petra, koji je bio prvi rimski biskup i najvjerovatnije 67. godine poginuo u atentatu u Rimu. Iako neki od kritičara to osporavaju, to se potvrđuje navodom iz Biblije (Evanđelje po Mateju, 16:18-19), gdje u vulgati stoji:

Tu es Petrus et super hanc petram aedificabo Ecclesiam meam et portae inferi non praevalebunt adversum eam.
Et tibi dabo claves regni coelorum.
Quodcumque ligaveris super terram, erit legatum et in coelis.
Et quodcumque solveris super terram, erit solutum et in coelis.

Na bosanskom prijevodu:

A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. .
Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa šta god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; .
a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.

U Prvom pismu rimskog biskupa Klementa iz 98. godine Korintu u kojem rimski biskup zahtijeva vraćanje odbjeglih presbytera a u vezi sa ubistvom Petra i Pavla u Rimu.

U historiji Rimokatoličke crkve samo ime "papa" se pojavljuje na nadgrobnom spomeniku Marcelija (†304.) a prvi se "papom" zvanično naziva rimski biskup Siricus (385. – 399.), dok sam naziv "papa" za sve rimske biskupe uvodi papa Grgur I (590. – 604.). Osim što rimski biskupi nose naziv papa, u historiji je poznato više titula rimskog biskupa. Pa tako, primjerice, papa Grgur I. se nazvao Servus servorum Dei (na bosanskom - Sluga sluga Božjih). Danas se koristi i naziv Summus Pontifex (Vrhovni svećenik), što je nekad bio naziv i za biskupe.

Do vremena pape Grgura I, rimski biskupi se označavaju titulom Pontifex Maximus, koju je uveo papa Leon I (440. – 461.), a čije ime potječe iz razdoblja rane Rimske Republike. Titulu Pontifexa Maximusa, vrhovnog svećenika, su nosili rimski carevi sve do vremena suosnivača jedinstvene Crkve cara Flavija Gratinija (375.), koji se pod uticajem Ambrozija Milanskog, tokom Arijanskog sukoba, odbija nazvati Pontifexom Maximusom.

U Srednjem vijeku bilo je situacija, gdje je postojala više papa istovremeno, jer je u isto vrijeme pored kanonski izabranog pape postojao i antipapa. Razlog tome je bila podjela unutar samog Kardinalskog zbora i gdje su onda rimski carevi ili rimske vlastelinske porodice sami odlučivali o papi. Istovremeno su postojala 2-3 , a ponekad čak i do 4 antipape.

Bilo je više papa koji su bili otjerani iz Rima i umrli u izgonu, gdje je najpoznatiji slučaj pape prognanog u Avignon u Francuskoj od 1305. do 1377. godine.

Tokom pontifikata 265 papa bilo je i nekih kurioziteta, pa je tako, primjerice, papa Silverij (536. – 537.) bio sin pape Ormisda (514. – 523.), a dvojica rođene braće su naslijedili jedan drugog na Apostolskoj stolici. O nekim papama se vrlo malo ili uopće ništa ne zna - papa Urban I (222. – 230.) Vrijeme pontifikata papa su također vrlo različiti. Najmanji pontifikat je imao Stjepan, koji je 752. godine izabran za papu, ali je poslije tri dana umro i ne nalazi se na listi papa. Posljednji papa koji je kratko bio papa (samo 33 dana) je papa Ivan Pavao I, prethodnik Ivana Pavla II. Sveti Petar je bio papa 37 godina , a papa Ivan Pavao II više od 26 godina.

Mjesto rimskog biskupa je bilo vrlo zahtjevna pozicija, o čemu govori i slučaj pape Formosusa (891. – 896.), koji je tokom svojeg pontifikata stekao veliki broj neprijatelja, pa su nakon njegove smrti bili iskopani njegovi posmrtni ostaci i bilo mu je suđeno za brojne grijehe koje je počinio. Proglašen je krivim i odsječena su mu tri prsta i zakopan je u običan grob. Međutim, ubrzo je bio ponovno otkopan i bačen u rijeku Tibar.

U historiji pontifikata bilo je mnogo interesantnih ljudi. Tako je, primjerice papa Celestin V (1294.), građanskog imena Pietro del Morrone, bio je povučen i poznat po svojoj pomoći siromašnih, i toliko skroman da je čak živio i u maloj špilji. Kardinali izbornici su bili toliko emocionalni tom njegovom žrtvom da su ga dugo vremena nagovarali da prihvati poglavara, što je na kraju i prihvatio ali je samo na mjestu pape proživio 6 mjeseci. Za razliku od njega španac, papa Aleksandar VI, svjetovnog imena Rodirgo de Borgio je bio vinogradar i toliko imućan, da je kupio prijestol, a od Apostolske stolice napravio veliki unosan posao za sebe. Čak se nije odrekao ni seksa i imao je devetoro djece. Najpoznatija je njegova kćerka, Lucrecija Borgia. Poslije njegovoj smrti, tijelo je bilo danima nepokopano. Još jedan među poznatijim papama je bio i Leon X (1513. – 1521.), koje je ekskomunicirao tijelo Martina Luthera, a poznat je i po riječima: "Bog je dao Svetu stolicu, stoga uživajmo u njoj!". Bio je izabran kao vrlo mlad za papu, u svojoj 37. godini, prevarom uvjerio je svojeg protukandidata da je bolestan i da neće dugo živjeti.

Jedan od kurioziteta u historiji papa je i takozvano proročanstvo Svetog Malahija gdje će posljednji papa nositi ime Petar II., a bit će 277. na listi papa.

Zvanične titule[uredi | uredi izvor]

  • Biskup Rima,
  • Vikar Isusa Krista,
  • Nasljednik prvaka apostola,
  • Summus Pontifex, vrhovni poglavar cijele Crkve
  • Zapadni patrijarh,
  • Primas Italije,
  • Nadbiskup i metropolit rimske crkvene pokrajine
  • Suveren države Vatikan,
  • Servus Servorum Dei (Sluga sluga Božjih)

Papska obilježja i simboli[uredi | uredi izvor]

  • Papska tijara ili Triregnum – stilizirana biskupska kapa, okrunjena sa tri krune. Posljednja trojica papa su odbila biti krunisana, već su na svečanoj inauguraciji (ustoličenju) nosili običnu biskupsku kapu. Krunu je prodao po savjetu saborskih otaca papa Pavao IV. i od tog novca izgradio naselje na periferiji Rima za beskućnike. Za razliku od kardinala, papa nema kardinalski štap, već koristi palicu koja se završava Raspećem (potječe iz 13. vijeka).
  • Ključevi Carstva Nebeskog – oslika dva ukrštena ključa, zlatnog i srebrnog, spojenih crvenih konopcem (prema Mateju 16:19, Kristova izjava o Petrovom autoritetu:

Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; .
a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.

Oslikava dvije nadležnosti Crkve, nad Zemljom i Nebom. Srebreni ključ oslikava i moć vezivanja i razvezivanja na Zemlji, a zlatni na Nebu.

  • Papski prsten (Ribarski prsten) (lat. anulus piscatoris) – zlatni prsten sa slikom Svetog Petra u čamcu, koji baca mrežu, sa imenom pape koji ga nosi. Prsten se prvi put spominje 1265. godine u pismu pape Klementa IV svom nećaku, gdje se govori da su pape običavale ovjeravati javne obrasce s oko vrata okačenom papskom Bulom, a osobna pisma sa "…..pečatom Ribara". Prsten na ruku novoizabranog pape stavlja, a po smrti i skida dekan Kardinalskog zbora koji se razbija čekićem, što označava i sam čin svršetka pontifikata pokojnog pape.
  • Palij - je bijela traka koja se stavlja novoizabranom papi prilikom ustoličenja. Na njoj se nalaze dva crveno izvezena križa, a pokazuje težinu službe koju na sebe novoizabrani papa preuzima.
  • Umbracullumbaldahin, (ital. = svod od tkanine ili platna nad prijestoljem, posteljom nosiljkom i sl.), ukrašen crvenim i zlatnim prugama. Prvi ga je koristio papa Aleksandar VI. Do tada ga je nosio čovjek koji je stajao iza pape i uvijek je bio označen grbom dekana Kardinalskog zbora i starim grbom papske države. Danas se to obilježje ne upotrebljava više ali još uvijek se nalazi unutar bazilike, desno od oltara.
  • Papski grb – oslikava već objašnjene ključeve nad kojima se nalazi srebrna Tijara sa tri zlatne krune i crvenim trakama (infulama) koje vise sa zadnje strane Tijare i padaju preko ramena dok se nosi.
  • Sedia gestatoria – nosiva papska stolica, nošena od dvanaset muškaraca u crvenim uniformama. Upotrebljavana je u procesiji nakon izbora novog pape. Novoizabrani papa je nošen u toj stolici od kapele Sikstine do crkve Svetog Petra, gdje se održavalo krunisanje novog pape. Ovu tradiciju je ukinuo papa Ivan Pavao II.

Izbor novog pape[uredi | uredi izvor]

Izbori pape kroz historiju[uredi | uredi izvor]

Za razliku od svih ostalih papa, prvi papa Sveti Petar bio je izabran od samoga Isusa Krista da predvodi crkvu. Prema nekim historičarima, Sveti Petar je bio i taj koji je utemeljio i kršćansko vijeće grada Rima u koji je ulazilo 24 svećenika i đakona. To vijeće je izabrala i Petrovog nasljednika – Linusa (67. – 79.). Petar je završio kao žrtva Neronovih progona kršćana 67. godine. U njegovu čast, niko od papa se nije nazvao po Petru.

Prema nekim zapisima, prve su pape, sve do pape Bonifacija II (530. – 532.), birali sami svoje nasljednike. U početku se nisu birale vođe čitave Crkve, već samo rimski biskup koji je bio biran samo iz redova svećenika i vjernika Rima. To je bio običaj sve dok rimski car Konstantin I nije priznao kršćanstvo kao glavnu religiju Rimskog Carstva. Otada se i carevi počinju miješati u izbor pape. Najpoznatiji je slučaj izbor pape Bonifacija I 418. godine. Nakon raspada zapadnog Rimskog Carstva, najsnažniji vladar tog razdoblja je bio Teodor Ostrogot koji je utjecao na izbor pape. Nakon slabljenja moći Ostrogota, uticaj u izboru pape je imao Carigrad, gdje je vršena i ovjera izbornika i mogućih kandidata. Taj način izbora se održao sve do pape Benedikta II. (684. – 685.), iako su i kasnije, u Srednjem vijeku, moćni vladari u mnogome utjecali na izbor ili čak postavljali pape. Tako je, primjerice, Karlo Veliki potvrdio papu Adriana I (772. – 795.)

Papa Bonifacije III (607.) uvodi pravilo da se izbornici smiju sastati za izbor novog pape tek poslije tri dana nakon pokopa starog pape. A na sinodu 769. godine je izglasano da papa može biti samo svećenik ili đakon, a i ljudima izvan svećenstva je zabranjeno sudjelovanje u izboru. To pravilo je uzrokovalo veliko negodovanje pa je papa Nikola I (857. – 867.) 862. godine vratio prvo učestvovanja na izboru rimskim vlastelinima.

U izboru pape, za najveću promjenu tog razdoblja zaslužan je papa Nikola II (1058. – 1061.), koji je odredio da se prilikom izbora za papu prvo moraju kardinali odlučiti o mogućim kandidatima. On je odlučio i da se izbori za novog papu mogu održati bilo gdje, ukoliko to nije bilo moguće u Rimu.

Na 10. ekumenskom sinodu 1139. godine, cjelokupnim izborom za papu su ovlašteni kardinali, a tokom pontifikata pape Aleksandra III je odlučeno da se novi papa bira dvotrećinskom većinom. Zbog toga, što kardinali nisu mogli postići dvotrećinsku većinu, Crkva u 13. vijeku bila je dvije godine i devet mjeseci bez pape. Kako se to više ne bi dogodilo, na sinodu u Lyonu je odlučeno da se izbornici moraju sresti nakon deset dana od smrti prethodnog pape i to u gradu gdje je ovaj umro. Osim toga odlučeno je da kardinali ne smiju imati vanjskog dodira tokom izbora pape. Te odluke se smatraju i začetkom konklave, tj. prostor i zgrade određene za tu svrhu, unutar teritorije države Vatikan, kakvu danas poznajemo.

Tokom raznih i mnogobrojnih pontifikata u historiji Crkve, bilo je u izboru pape mnogo promjena pravila izbora. Međutim, posljednja pravila je dopunio i dogradio papa Ivan Pavao II. U važećoj Konstituciji "Universi dominici gregis" iz 1996. godine pravo izbora pape pripada Kardinalskom zboru, izuzimajući one kardinale koji na dan smrti pape navršavaju 80. godinu. Maksimalni broj kardinala izbornika ne smije preći 120. Izričito je zabranjeno biranje pape od nekog drugog crkvenog dostojanstva, laika, članova općeg sabora ili biskupske sinode. Niko od kardinala ne može biti isključen iz izbora. Kardinali koji su se odrekli kardinalskog dostojanstva ili koji su kanonski uklonjeni nemaju izborno pravo. Svi kardinali izbornici su dužni učestvovati na izboru, što se objašnjava obećanjem poslušnosti. Kardinale izbornike saziva dekan Kardinalskog zbora. Samo bolest ili neka druga teška zapreka prihvaćena od Kardinalskog zbora može se prihvatiti kao oprost za ne sudjelovanje na izboru pape. Poslije 30. kruga, ukoliko i dalje ne postoji dvotrećinska većina, dovoljna je samo natpolovična većina za izbor pape.

Konklave su zatvorene za druge, a svi kardinali izbornici od početka konklave do imenovanja novog pape su smješteni u "Domus sanctae Marthae" (Domu svete Marije). Sam čin glasanja se isključivo izvodi u Sikstinskoj kapeli, koja se nalazi pod vlašću kardinala komornika. Kardinalima izbornicima se pridružuju i druge osobe koje im pomažu:

  • sekretar skupštine kardinala,
  • direktor papinskih liturgijskih slavlja s dvojicom ceremonijara,
  • dva redovnika dodijeljena papinskoj sakristiji,
  • klerik izabran od dekana Kardinalskog zbora koji mu pomaže u službi,
  • nekoliko redovnika različitih jezika za slavlje sakramenata pokore,
  • dva ljekara i
  • određeni broj osoba zaduženih za posluživanje.

Svi oni moraju položiti zakletvu čuvanja tajne o podacima s kojim su upoznati.

Smrt i čin izbora pape (Sede Vacante)[uredi | uredi izvor]

Papina smrt se potvrđuje tako što dekan Kardinalske skupštine, koji ujedno ima ulogu i prelaznog pape, tri puta zlatnim čekićem udari glavu preminulog pape pozivajući ga njegovim krštenim imenom. Ljekar može ali i ne mora prethodno utvrditi smrt. Onda dekan skida Ribarov prsten s desne ruke i lomi ga u dva dijela u prisutnosti kardinala. Pečat pokojnog pape se uništava, čime se spriječava moguća zloupotreba, a papska se rezidencija zatvara i pečati žigom. Tijelo pape se u vremenu od četvrtog do šestog dana po smrti, stavlja u kriptu crkve Sv. Petra.

Nakon obreda pokopa i nakon što je sve na općim i posebnim sjednicama kardinala pripravljeno za konklave, kardinali izbornici skupit će se, na određeni dan, ne prije 14. a ni poslije 20. dana nakon smrti, ako je moguće u jutarnji sat, u crkvi Sv. Petra na euharistijsko slavlje. Istog dana popodne, u određeni sat, kardinali izbornici skupljaju se u kapeli Sv. Pavla u Apostolskoj palači iz koje će poći, u svečanoj procesiji, do Sikstinske kapele. Kad kardinali izbornici dođu u kapelu, u prisutnosti svih onih koji čine svečanu procesiju, moraju dati zakletvu da će čuvati sve što je određeno Konstitucijom. Zakletvu tada glasno čita kardinal dekan, a na kraju svaki od kardinala izbornika, dodirujući bibliju, izgovara obrazac naznačen u Konstituciji. Nakon zakletve svi članovi svečane procesije moraju napustiti Sikstinsku kapelu. U kapeli ostaje direktor liturgijskih slavlja i svećenik koji je u pripremnoj fazi određen da održi meditaciju o zadaći što je kardinali izbornici imaju za opće dobro Crkve. Nakon održane meditacije izlaze i oni iz kapele, kardinali izbornici izgovaraju molitvu i slušaju kardinala dekana koji ih pita postoje li još neka pitanja koja treba razjasniti ili se može pristupiti glasovanju.

Važeća Konstitucija "Universi dominici gregis" iz 1996. godine, zabranjuje kupovanje ili obećanje glasova. Isključuje se također mogućnost urgiranja izvan konklava bilo kojeg subjekta. Svi kardinali moraju se suzdržati od pogađanja, dogovora, obećanja, obvezivanja bilo koje vrste, isto se tako zabranjuju sastanci s željom izbora. Ipak se ne zabranjuje za vrijeme prazne Apostolske Stolice razmjena mišljenja oko izbora.

Jedini način izbora novog pape je pismenim tajnim putom. Ranije se glasanje vršilo nagodbom ili glasnim brojanjem, ali je to važećom Konstitucijom "Universi dominici gregis" iz 1996. godine ukinuto. Postoji izreka, koja je do izbora pape Benedikta XVI. i važila : "Ko ulazi u konklavu kao papa, ne izlazi iz konklave kao papa!", jer nikada do sada dekan Kardinalskog zbora nije bio izabran za papu. Za izbor novog pape potrebna je dvotrećinska većina, a ukoliko se i poslije 30. kruga glasanja ne može izabrati papa dvotrećinskom većinom, onda je dovoljna i natpolovićna većina. Glasanje se vrši u tri stepena:

  • Prvi stepen glasanja – priprema i podjela glasačkih listića i izbor među kardinalima izbornicima tri brojitelja (infirmara) i tri kontrolora. Glasački listić je pravokutnog oblika, na gornjoj polovini mora biti napisano: "Eligo in summum pontificem" (Za vrhovnog svećenika biram), a na donjoj polovini ostavljeno je mjesto za ime. Ime mora biti tajno i jasno napisano. Za vrijeme pisanja imena kardinali izbornici moraju biti sami u Sikstinskoj kapeli, a posljednji kardinal izbornik iz reda đakona morat će zatvoriti i otvoriti vrata svaki put kad bude potrebno.
  • Drugi stepen glasanja Glasački listići se stavljaju u glasačku kutiju i broje se. Svaki od kardinala izbornika, redom prvenstva, nakon što su napisali ime, presaviju listić, držeći ga vidljivo u ruci i nose ga na oltar. Kad dođe do oltara, izgovori obrazac prisege predviđen u Konstituciji za predaju glasačkog listića. Kardinal izbornik ostavi listić u kutiji, poklekne pred oltarom i vrati se na svoje mjesto. Ako je koji od kardinala izbornika bolestan i nalazi se u sobi Doma sv. Marte, tri kardinala "infirmara" idu ka njemu s praznom kutijom da izvrši svoje pravo. Kada svi kardinali ostave listiće, prvi kardinal brojač promiješa više puta listiće, a treći kardinal brojač prebroji listiće. Ako broj listića ne odgovara broju izbornika, listiće treba spaliti i ponoviti odmah glasanje; ako ipak broj listića odgovara broju izbornika, slijedi otvaranje listića. Glasačke listiće otvaraju kardinali brojači. Kardinal brojač nakon što glasno pročita ime biranog probuši iglom listić na mjestu gdje se nalazi riječ "eligo" (biram), stavi na konac te sve poveže čvorom.
  • Treći stepen glasanja - brojanje glasova, kontrola glasova i spaljivanje listića. Kardinali brojitelji imaju zadaću da izbroje glasove. Ako niko nije dobio dvije trećine glasova nema izbora, listići se spaljuju a iz dimnjaka Sikstinske kapele kulja crni dim, ako je neko dobio dvije trećine glasova ostvaren je valjani kanonski izbor. U oba slučaja, bilo da je rimski prvosvećenik izabran ili nije, kardinali kontrolori moraju prekontrolirati je li sve dobro učinjeno. Nakon kontrole, prije nego što kardinali izbornici napuste Sikstinsku kaprelu, svi se listići moraju spaliti. Na kraju svakog glasanja kardinal komornik sastavit će zapisnik o glasanju koji će biti predan novome rimskom prvosvećeniku, a čuvat će se zapečaćen u arhivu. Ako nakon tri dana nema rezultata izbora, dolazi do prekida glasanja najviše na jedan dan koji je posvećen molitvi, sastancima, duhovnoj obnovi na kojoj nagovor drži prvi kardinal iz reda đakona. Ukoliko nakon sljedećih sedam glasanja nema rezultata, slijedi dan odmora a nagovor drži prvi kardinal iz reda prezbitera. Ako i u trećoj seriji od sedam glasanja nema rezultata, slijedi dan odmora a nagovor drži prvi kardinal iz reda biskupa. Ako rezultat izostane i tada, kardinal komornik poziva kardinale izbornike da očituju svoje mišljenje o daljnjoj proceduri. Tada mogu odlučiti da za izbor bude dostatna natpolovična većina (50% + 1 glas) ili da se bira između dvojice kandidata koji su u prethodnom glasanju dobili najviše glasova.

Kad osoba bude kanonski izabrana, dekan Kardinalskog zbora u ime cijele izborne skupštine traži od izabranog pristanak riječima: "Prihvaćaš li kanonski izbor za vrhovnog svećenika?" Ako izabrani prihvaća, pita ga: "Kako želiš biti zvan?" Pape biraju sami svoje ime po ugledu na nekon papu iz prošlosti koji je po njima učinio neku dobru stvar. Novi papa Benedikt XVI. je izabrao svoje ime po uzoru na papu Benedikta XV. Prihvaćanjem izabrani postaje rimski prvosvećenik, tj. Petrov nasljednik, pastir Opće Crkve, biskup Rimske Crkve, glava Biskupske skupštine te stiče opću, redovitu, vrhovnu, neovisnu, potpunu, neposrednu vlast u općoj Crkvi. Ako izabrani nije biskup, treba biti zaređen što prije za biskupa. Poslije izbora novog pape iz Sikstinske kapele na dimnjaku se pojavljuje bijeli dim što je oznaka da je papa izabran. Objava izbora novog pape se od Ivana Pavla II. označava i zvonima crkve Sv. Petra. Prvi od kardinala iz reda đakona navijesti ime novoizabranog riječima na latinskom Annuntio vobis gaudium magnum! Habemus Papam! (na bosanskom: Objavljujem veliku radost! Imamo papu!)

Do 1978. godine, nakon izbora pape, vršila se procesija nošenja novoizabranog pape na počasnom prijestolu Sedia gestatoria do crkve Sv. Petra, gdje je vršeno krunisanje tijarom i gdje bi papa izrekao svoj prvi blagoslov, poznati Urbi et orbi (lat. gradu i svijetu). Poslije toga bi uslijedilo paljenje baklje koja bi zasjala i onda se naglo ugasila uz proglašavanje Sic transit gloria mundi (tako prođe slava svijeta). Papa bi nakon toga trebao položiti zakletvu, koju se posljednja trojica odbili.

Ustoličenje pape se vrši u pravilu na prvu nedelju nakon izbora. Benedikt XVI. izmijenio je i obred poslušnosti. Do sada su kardinali kleknuli pred novog papu i položili zakletvu vjernosti. Novi je papa na njihovo mjesto izabrao 12 osoba raznih staleža, kao 12 apostola. Među njima je po jedan svećenik, jedan bračni par, dvoje krizmanika, dvoje mladih. Svi su oni zakleli u ime čovječanstva vjernost Papi.

Politička uloga[uredi | uredi izvor]

Iako napredna kristinizacija Rimskog Carstva u 4. vijeku nije omogućila biskupima posjedovanje vlasti nad državom, postupno slabljenje carske moći tokom 5. vijeka kristalizira papu kao višeg carskog zvaničnika u Rimu, dok biskupi sve više počinju određivati javni život u drugim gradovima zapadnog Rimskog Carstva. Ta pojava miješanja pape u političke događaje, najbolje je historijski pokazana učestvovanjem pape Leona I. u ratu protiv hunskog vođe Atile 452. godine u svom osvajačkom pohodu na Italiju. S vremenom uticaj pape na svjetovni život raste i 756. godine nakon drugog franačko-langobardskog rata franački vladar Pipin Mali daje papi teritorije osvojene od langobardskog vladara Aistufla, što čini osnovu za stvaranje buduće papske države. U cilju jačanja svog političkog položaja, papa Leon III. kruniše Karla Velikog kao rimskog cara, što vodi ka stvaranju budućeg Svetog rimskog Carstva. Otada papa kruniše sve vladare Svetog rimskog Carstva, sve do cara Karla V., zadnjeg vladara Svetog rimskog Carstva. Kasnije je papa Pio VII. krunisao Napoleona 2. decembra 1804. godine kao cara.

Tokom italijanskog Risorgimenta 11. septembra 1870. godine, papska država, nakon povlačenja francuskih jedinica iz Rima zbog francusko-pruskog rata, zajedno s Rimom ulazi u ujedinjenu Italiju. Papa ostaje u Vatikanu i njegov položaj je zakonski određen u maju 1871. godine, čime Vatikan, bazilika sv. Ivana Luteranskog i papska ljetna rezidencija Castel Gondolfo ostaju u posjedu pape i u kojim mu je garantiran suverenitet. Papa Pio IX, kao i njegovi nasljednici na Apostolskoj stolici, Leon VIII. i Pio X,u želji za ponovnom uspostavom moćne papske države, odbijaju priznati novu ujedinjenu Italiju, a on se sam označava "zatočenikom u Vatikanu". Prvim Vatikanskim koncilom iz 18. jula 1870. godine odlukom o "nepogriješivosti" pape raste crkvena i politička moć pape ali teritorijalne želje ostaju neostvarene.

Govoreći o političkoj ulozi pape, kroz historiju pape su na različite načine i oblike gradile svoju ulogu u političkom životu svojeg pontifikata. Pa tako su pape renesansnog razdoblja, kao što je papa Aleksandar VI, čovjek neprimjerne i i neumjerene želje za uspjehom, a usto i političar (cilj opravdava sredstvo) i papa Julijan II., odličan zapovjednik i državnik, svoju političku ulogu najviše gradili kao kršćanski vladari, koji su osim svoje crkvene moći, posjedovali i necrkvenu moć. Pape, kao što su Grgur VII i Aleksandar III, su pak svoju političku moć i ovlasti zasnivali na svojem uticaju kao duhovni poglavari (Supreme Pontifex) Svetog rimskog Carstva.

Neki od najpoznatijih primjera papskog političkog uticaja tokom historije se ogledaju u odlukama kao što su:

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Bih-usa.svg Ovaj članak nije preveden ili je djelimično preveden.
Ako smatrate da ste sposobni da ga prevedete, kliknite na link uredi i prevedite ga vodeći računa o enciklopedijskom stilu pisanja i pravopisu bosanskog jezika.


Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: