Hrvatski sabor

Hrvatski sabor
XI saziv
Logo Hrvatskog sabora
Vrsta
Vrsta	Jednodomni sistem
Ograničenje mandata	4 godine
Historija
Osnovano	19. april 1273. (prvi poznati slavonski sabor)
Početak trenutnog saziva	16. maj 2024.
Vodstvo
Predsjednik Sabora	Gordan Jandroković (HDZ) (od 16. maj 2024.)
Potpredsjednici Sabora	Željko Reiner (HDZ) Ivan Penava (DP) Furio Radin (Nezav.) Sabina Glasovac (SDP) Mišel Jakšić (SDP) )
Struktura
Broj zastupnika	151 (150 trenutno)
Političke grupe	Vlada (66):   HDZ (58) (uklj. HDS i 1 nez.)   DP (8) (uklj. 1 nez.) Podrška vladi (13):   HSLS i nez. (3)   HNS i nez. (3)   HSU - Nezavisni (3)   Nezavisni zastupnici manjina i NL (3)   HSS (1) Opozicija (71):   SDP (36)   Možemo! (10)   Most i nez. (8)   Centar–NPS–GLAS (5)   DOMiNO–HS (4)   SDSS (3)   Drito (2)   IDS (2)   DO i SIP (1) Upražnjeno (1):   Upražnjeno (1) (pripada stranci Pravo i pravda)
Izbori
Posljednji opći izbori	17. april 2024.
Sljedeći opći izbori	2028.
Mjesto zasjedanja
Hrvatsko vojno učilište „dr. Franjo Tuđman” Ilica 256B, Zagreb, Hrvatska
Veb-sajt
www.sabor.hr

Hrvatski sabor

Hrvatski sabor jeste jednodomno zastupničko tijelo i nosilac zakonodavne vlasti u Hrvatskoj. Zgrada Hrvatskoga sabora, Saborska palača, nalazi se na Gornjem gradu u Zagrebu. Sabor ima najmanje 100, a najviše 160 zastupnika, koji se biraju na osnovu direktnog i jednakog biračkog prava tajnim glasanjem na period od četiri godine. 140 zastupnika se bira po izbornim jedinicama, tri zastupnička mjesta čini hrvatska dijaspora i Hrvati Bosne i Hercegovine, te osam mjesta čine nacionalne manjine. Saborom predsjedava predsjednik, kojemu pomaže najmanje jedan dopredsjednik (obično četiri ili pet zamjenika).

Ovlaštenja Sabora definiaane su Ustavom Republike Hrvatske i uključuju: određivanje privrednih, pravnih i političkih odnosa u Hrvatskoj, očuvanje i korištenje njezine baštine te sklapanje saveza. Sabor ima pravo upućivanja Oružanih snaga Republike Hrvatske u inostranstvo, a može ograničiti neka ustavna prava i slobode u ratnom periodu ili u slučaju neminovnog rata ili elementarnih nepogoda. Sabor mijenja granice Hrvatske ili Ustava, donosi zakone, donosi državni budžet, objavljuje rat i odlučuje o prekidu neprijateljstava, donosi saborske rezolucije i podzakonske akte, donosi dugoročne strategije nacionalne sigurnosti i odbrane, provodi civilni nadzor nad oružanim snagama i sigurnosnim službama, raspisuje referendume, provodi izbore i imenovanja u skladu s Ustavom i važećim zakonodavstvom, nadzire rad Vlade i drugih državnih službi nadležnih Saboru, daje amnestiju za krivična djela i obavlja druge dužnosti određene Ustavom.

Prema Ustavu Republike Hrvatske, Sabor svake godine zasjeda tokom dva perioda:

• 15. januar – 15. juli
• 15. septembar – 15. decembar.

Izvan razdoblja redovnoga zasjedanja, Sabor može zasjedati i vanredno na zahtjev Predsjednika Republike, Vlade ili većine zastupnika. Predsjednik Hrvatskoga sabora može uz prethodno pribavljeno mišljenje klubova zastupnika parlamentarnih stranaka, sazvati Hrvatski sabor na vanredno zasjedanje. Na početku svakog redovnog zasjedanja Sabora izvodi se himna Republike Hrvatske Lijepa naša domovino. Ako Sabor ne odredi drukčije, sjednice Sabora traju dok se ne iscrpi utvrđeni dnevni red. Za redovne sjednice zastupnicima se dostavlja prijedlog dnevnog reda osam dana prije održavanja sjednice. Dnevni red sjednice Sabora predlaže predsjednik Sabora. Na predloženi dnevni red, koji je upućen uz poziv za sjednicu, moguće je podnijeti pisani prigovor, najkasnije jedan dan prije zakazane sjednice Hrvatskoga sabora. Ako sjednica Sabora traje duže od jednog dana, predsjednik Sabora može naknadno predložiti dopune dnevnog reda novim temama, a dužan je to učiniti na traženje jedne trećine ukupnog broja zastupnika.

Historija Sabora

Prvi sabori u ranom srednjem vijeku

Grb Trojedne Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije na zgradi Hrvatskog sabora

Nedostatak sačuvanih historijskih izvora iz perioda ranoga srednjeg vijeka onemogućava pouzdanu rekonstrukciju postojanja i institucionalnog oblika sabora na prostoru između rijeke Drave i Jadranskog mora. Ipak, dostupni fragmentarni izvori ukazuju na to da su se skupovi na kojima su učestvovali predstavnici svjetovne i crkvene vlasti sazivali povremeno, uglavnom u izuzetnim političkim i društvenim okolnostima. Jedan od najranijih poznatih primjera je Rižanski placit iz 804, koji svjedoči o rješavanju sporova između Romana i Hrvata, kao i o pitanjima uprave, uključujući porezne obaveze i regulaciju zemljišnih posjeda. Iz franačkih izvora poznato je da je 821. Bornin nećak Vladislav za kneza Dalmacije i Liburnije, izabran "od naroda", nakon čega je izbor potvrđen od strane cara Ludovika Pobožnog. Međutim, pojam "narod" u ovom kontekstu ne odnosi se na cjelokupno stanovništvo, već na uzak krug političke i društvene elite, prije svega plemstva i vodećih ratnika.

Pretpostavlja se da su oblici saborovanja postojali i u vrijeme vladavine kneza Trpimira, koji je darovao i potvrdio posjede splitskom nadbiskupu, kao i u doba njegovog sina Muncimira, koji je presuđivao u sporu između splitskog nadbiskupa i ninskog biskupa. Iako sastav tih najranijih skupova nije dovoljno poznat, smatra se da su, pored župana i dvorskih dostojanstvenika, u njima učestvovali i istaknutiji ratnici te predstavnici kršćanske Crkve.

U gradu Splitu održani su crkveni sabori 925, 928. i 1060, poznati kao Splitski crkveni sabori, na kojima su razmatrana različita crkvena pitanja. Poseban oblik političko-crkvenih okupljanja predstavljale su krunidbe hrvatskih vladara, koje su istovremeno imale i karakter skupova na kojima su se okupljali crkveni i svjetovni dostojanstvenici. U tim prilikama raspravljalo se o važnim pitanjima državne uprave i odnosa između vladara i Crkve. Hrvatski kraljevi su tom prilikom potvrđivali privilegije Crkvi i davali joj donacije, dok su se istovremeno donosile odluke koje su se odnosile na različite aspekte društvenog života, uključujući regulaciju bračnih odnosa, zaštitu udovica i siročadi, kao i mjere usmjerene na suzbijanje trgovine ljudima. Također su uređivani odnosi s inostranim vladarima i političkim subjektima. Na osnovu podataka iz zavjernice kralja Zvonimira (1075) poznato je da je papa putem svojih poslanika predavao znakove kraljevske vlasti hrvatskom vladaru, čime je kralj postajao papinski vazal. Posebno se ističe krunidbeni sabor kralja Stjepan II (1089–1091), održan u Šibeniku, na kojem su učestvovali "svi plemići kraljevstva". Jedan od najznačajnijih događaja iz ovog perioda predstavlja i sabor iz 1102. u Biogradu, na kojem je hrvatsko plemstvo prihvatilo i okrunilo ugarskog kralja Kolomana za "kralja Hrvatske i Dalmacije".

Hrvatski i slavonski sabori u razvijenom srednjem vijeku

Hrvatski sabor u Cetingradu 1527. (slika Dragutina Weingärtnera)

Isprava kojom je 1527. Hrvatsko-dalmatinski sabor izabrao Ferdinanda Habsburškog za kralja Hrvatske

Od druge polovine 13. vijeka, uslijed administrativne podjele kraljevstva na dvije upravne cjeline — dukat Slavoniju i kraljevinu Hrvatsku i Dalmaciju — razvijaju se dva odvojena predstavnička tijela: Slavonski sabor i Hrvatsko-dalmatinski sabor. Prvi pouzdano dokumentovani sabor održan je u Zagrebu 19. aprila 1273, pri čemu je sačuvan zapisnik sa zaključcima. Ovaj skup ujedno predstavlja i najraniji poznati primjer formalno strukturiranog saborskog zasjedanja sa jasno definisanim nazivom: "Opći sabor čitave kraljevine Slavonije" (Congregatio Regni tocius Sclavonie generalis). Odluke donesene na ovom saboru imale su pravnu snagu i označavane su kao statuta et constitutiones (odredbe sa zakonskom snagom). Izvršnu potvrdu saborskih odluka davao je ban, koji je svojom pečatom potvrđivao njihovu pravnu valjanost i izvršnost. U radu sabora učestvovali su predstavnici ključnih upravnih jedinica, uključujući Zagrebačku, Varaždinsku, Križevačku i Virovitičku županiju. Tokom kasnijeg razvoja, sabor se najčešće sastajao u važnim upravnim i političkim centrima, među kojima su Križevci, Zagreb i Čazma.

Sabor kraljevina Dalmacije i Hrvatske (Congregatio regnorum Dalmatiae et Croatiae generalis) prvi put se pouzdano spominje u historijskim izvorima sredinom 14. vijeka, oko 1350. Tada je kod sela Podbrižane, južno od Benkovaca u nekadašnjoj Lučkoj županiji, održana skupština (congregatio) na kojoj je plemićkom rodu Virevića potvrđena pripadnost Plemstvu dvanaest plemena Kraljevine Hrvatske (Nobiles duodecim generationum regni Croatie). Tokom srednjeg vijeka sabor se sastajao u različitim političkim i administrativnim centrima, među kojima su bili Knin, Nin i Bihać, a kasnije i u Topuskom te Ripču kod Bihaća. Saborima su najčešće predsjedavali herceg ili ban kao najviši predstavnici kraljevske vlasti na hrvatskom prostoru, dok je u pojedinim slučajevima zasjedanjima prisustvovao i sam kralj. Među značajnijim primjerima ističe se učešće Žigmund Luksemburški na Krvavi sabor križevački 1397, tokom kojeg su ubijeni hrvatski ban Stjepan II Lacković i više plemića koji su se protivili kraljevoj politici. Značajnu ulogu u radu sabora imali su i kasniji vladari. Matija Korvin predsjedavao je saborima održanim u Križevcima 1466. i Zagrebu 1481, dok je Vladislav II Jagelović predsjedavao saborom održanim u Virovitici 1495.

Iako su oba sabora djelovala unutar istog političkog okvira Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, slavonski i hrvatsko-dalmatinski sabor uglavnom su funkcionisali kao odvojena predstavnička tijela. Zajednička zasjedanja održavana su samo u izuzetno važnim političkim okolnostima koje su zahtijevale usaglašavanje stavova različitih dijelova kraljevstva. Posebnosti njihovog odvojenog djelovanja jasno se uočavaju početkom 16. vijeka. Kada je hrvatski ban Petar Berislavić 1515. zatražio pomoć za odbranu područja južno od Velebita od osmanskih prodora, slavonski sabor odbio je pružiti podršku. Kao obrazloženje navedeno je da su slavonski staleži, prema "starom običaju", obavezni braniti isključivo vlastitu kraljevinu, odnosno Slavoniju, a ne i teritorije Hrvatske. Razlike su postojale i u njihovom odnosu prema centralnim institucijama kraljevstva. Slavonski sabor redovno je birao svoje predstavnike za ugarski sabor, čime je neposredno učestvovao u radu zajedničkih staleških institucija Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva. Hrvatsko-dalmatinski sabor nije slijedio takvu praksu. Vrhunac odvojenog političkog djelovanja dvaju sabora nastupio je nakon Mohačka bitka i smrti kralja Ludovik II Jagelović 1526. U nastaloj borbi za prijestolje, hrvatski staleži su na Cetinskom saboru početkom 1527. samostalno izabrali Ferdinand I Habsburški za hrvatskog kralja. Istovremeno, slavonski sabor, zasjedajući u Dubravi, izabrao je Ivana Zapolja.

Ujedinjeni Hrvatsko-dalmatinsko-slavonski sabor u ranom novom vijeku

Napredovanjem Osmanskog Carstva prema srednjoevropskom prostoru tokom 15. i 16. vijeka dolazi do značajnog sužavanja teritorijalnog i političkog prostora Kraljevine Hrvatske i Dalmacije. Uslijed osmanskih osvajanja, stanovništvo i plemstvo sve se više povlače prema sjevernim područjima, odnosno na teritorij Kraljevine Slavonije. Kao posljedica tih promjena, hrvatski i slavonski sabor počinju se sve češće sastajati na zajedničkim zasjedanjima. Prvi zajednički sabor pod habsburškom vlašću održan je 1533. u Zagrebu pod predsjedanjem zajedničkog bana. Tokom narednih decenija proces političkog povezivanja postajao je sve izraženiji, da bi od 1558. hrvatski i slavonski sabor zasjedali isključivo kao jedinstveno predstavničko tijelo. Od 1681. u službenoj upotrebi nalazi se puni naziv "Sabor Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije" (Congregatio Regnorum Croatie, Dalmatiae et Slavoniae). Ovaj naziv zadržan je sve do raspada Austro-Ugarske 1918.

Među najznačajnijim zasjedanjima ovog perioda ističe se sabor održan 9. marta 1712. Sabor je sazvan na inicijativu zagrebačkog biskupa Emerika Eszterházyja, a na njemu je hrvatsko plemstvo usvojilo Hrvatsku pragmatičnu sankciju. Tom odlukom, donesenom nezavisno od ugarskih staleža, priznato je nasljedno pravo na prijestolje i ženskim članovima dinastije Habsburg. Donošenje Hrvatske pragmatičke sankcije imalo je veliki ustavnopravni značaj jer je njome izražen stav da zajednica Hrvatske i Ugarske počiva prvenstveno na zajedničkom vladaru, a ne na potpunom političkom jedinstvu dviju zemalja. Ovu odluku prihvatio je kralj Karlo VI, koji je zauzvrat potvrdio i garantovao očuvanje prava, povlastica i ustavnog položaja Kraljevine Hrvatske za sebe i svoje nasljednike.

Političko djelovanje sabora u 18. i 19. vijeku

Dragutin Weingärtner: Hrvatski sabor 1848.

Tokom 18. i 19. vijeka Hrvatski sabor postepeno je prerastao iz staleškog predstavničkog tijela u važan politički forum za raspravu o državnim, društvenim i nacionalnim pitanjima. Njegova djelatnost obuhvatala je ne samo politička i ustavnopravna pitanja, nego i odluke od šireg društvenog značaja. Jedan od zanimljivijih događaja zabilježen je 1739, kada je područje Moslavina pogodila teška epidemija kuge. Bolest je tokom sedam mjeseci odnijela oko 4.500 života na posjedima grofova Erdödy koji su bili pod banskom upravom. Na zasjedanju Sabora održanom u Varaždinu u decembru iste godine donesena je odluka da se u Ludbregu podigne kapela ukoliko epidemija prestane. Nakon što je kuga zaustavljena, zavjet dugo nije bio ispunjen te je vremenom pao u zaborav. Ostvaren je 1996. izgradnjom Svetišta Predragocjene Krvi Kristove.

Krajem 18. vijeka politički položaj Hrvatske bio je pod snažnim utjecajem reformi i centralizacijskih nastojanja habsburških vladara. Tokom vladavine Josipa II (1780–1790) istovremeno su jačali procesi centralizacije i mađarski nacionalni pokret. Suočeno s pritiscima dvorskog apsolutizma i politikom germanizacije, hrvatsko plemstvo je na saboru 1790. prihvatilo podvrgavanje Hrvatske ugarskoj vladi. Takav potez mađarski su politički predstavnici iskoristili na saboru u Bratislavi kako bi pokušali proširiti upotrebu mađarskog jezika u hrvatskim školama. Nakon završetka Napoleonskih ratova, car i kralj Franjo II obnovio je 1815. apsolutistički način vladanja i privremeno obustavio rad Hrvatskog sabora. Njegovo djelovanje obnovljeno je tek 1825, nakon pada apsolutizma.

Na saboru sazvanom 1825. u Zagrebu hrvatski su zastupnici dobili zadatak da na zajedničkom saboru u Požunu zahtijevaju ujedinjenje Dalmacije i Vojne krajine s Hrvatskom, kao i promjenu poreskog položaja slavonskih županija. Istovremeno su hrvatski predstavnici uspješno odbranili upotrebu latinskog jezika kao službenog jezika Hrvatske pred zahtjevima za uvođenje mađarskog jezika u upravu i školstvo. Međutim, već 1830. Hrvatski sabor prihvatio je zakon kojim je učenje mađarskog jezika postalo obavezno u hrvatskim školama.

Važnu prekretnicu predstavlja zasjedanje Sabora iz 1847, posljednjeg staleškog sabora u hrvatskoj historiji. Na njemu je donesena odluka kojom je hrvatski jezik proglašen službenim jezikom u Hrvatskoj.

Posebno mjesto u historiji parlamentarnog života zauzima Hrvatski sabor 1848. To je bio prvi sabor čiji su zastupnici birani putem izbora. Tokom zasjedanja održanih u junu i julu 1848. donesene su brojne reforme od dugoročnog značaja. Među njima se izdvajaju ukidanje kmetstva, zahtjev za ujedinjenjem Dalmacije i Vojne krajine s Hrvatskom, potvrda građanskih prava i sloboda te podrška odluci bana Josipa Jelačića o prekidu političkih odnosa s Ugarskom.

Prvi govori na hrvatskom jeziku u 19. vijeku

Pojava hrvatskog narodnog preporoda u prvoj polovini 19. vijeka označila je početak intenzivnijeg razvoja nacionalne svijesti i postepenog jačanja upotrebe hrvatskog jezika u javnom i političkom životu. Prije prvog poznatog cjelovitog saborskog govora na hrvatskom jeziku, koji je 2. maja 1843. održao zastupnik Ivan Kukuljević Sakcinski, hrvatski jezik se upotrebljavao u dva javna govora. Jedan od prvih zabilježenih primjera dogodio se 19. januara 1809, kada je barun Vinko Knežević prilikom imenovanja za potkapetana Kraljevine Hrvatske pod Habsburzima zahvalio govorom na hrvatskom jeziku što se u historiografiji smatra prvim javno govorom na hrvatskom jeziku u novijem periodu djelovanja Sabora. Nešto više od dva desetljeća kasnije, 11. novembra 1832, sličan čin ponovio je Juraj Rukavina Vidovgradski koji je prilikom imenovanja na dužnost potkapetana također uputio govor na hrvatskom jeziku u kojem se zahvalio Saboru i banu Franji Vlašiću na novoj dužnosti.

Između dva svjetska rata

Na sjednici održanoj 29. oktobra 1918. Hrvatski sabor donio je odluku o raskidu državnopravnih veza Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Kraljevinom Ugarskom i Carevinom Austrijom, pozivajući se na načelo narodnog samoodređenja. Istom odlukom predviđeno je da o konačnom obliku vladavine i unutrašnjem državnom uređenju buduće zajedničke države Slovenaca, Hrvata i Srba odluči ustavotvorna skupština, uz osiguranje ravnopravnosti triju naroda. Hrvatski sabor je također priznao zagrebačko Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba kao vrhovni politički organ vlasti. Na završetku sjednice navedeno je da će naredna sjednica biti sazvana prema potrebi. Nakon stvaranja Države Slovenaca, Hrvata i Srba, a potom i njenog ujedinjenja sa Kraljevinom Srbijom u decembru 1918, Hrvatski sabor više nije zasjedao. Formalno je raspušten kraljevskim aktom 30. novembra 1920.

U periodu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno kasnije Kraljevina Jugoslavija, nije postojalo posebno hrvatsko predstavničko tijelo s ovlaštenjima nekadašnjeg Sabora. Nakon sklapanja Sporazuma Cvetković–Maček i osnivanja Banovine Hrvatske 1939, bilo je predviđeno održavanje izbora za Hrvatski sabor i njegovo ponovno konstituisanje. Međutim, zbog političkih okolnosti i izbijanja Aprilskog rata, planirani izbori nisu održani, pa Sabor nije obnovio rad prije sloma Kraljevine Jugoslavije 1941.

Drugi svjetski rat

Tokom postojanja Nezavisne Države Hrvatske političke stranke nisu djelovale, a nije postojao ni izabrani predstavnički parlament. Zakonodavnu i izvršnu vlast u velikoj je mjeri koncentrisao Ante Pavelić. 1942. sazvano je savjetodavno predstavničko tijelo pod nazivom Hrvatski državni sabor. Njegova ovlaštenja bila su ograničene, a tokom rata održao je svega nekoliko zasjedanja.

Istovremeno je u okviru Narodnooslobodilačkog pokreta 1943. osnovano Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH). Na svojim zasjedanjima ZAVNOH je uspostavljen kao najviše političko predstavničko tijelo antifašističkog pokreta u Hrvatskoj te je donio odluke o federalnom uređenju buduće jugoslavenske države. Odlukama ZAVNOH-a Hrvatska je definisana kao federalna jedinica unutar Demokratske Federativne Jugoslavije.

Sabor Socijalističke Republike Hrvatske (1945-1990)

Glavni članak: Sabor Socijalističke Republike Hrvatske

Godine 1945. Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) promijenio je naziv u Hrvatski narodni sabor. Nakon donošenja Ustava Federativne Narodne Republike Jugoslavije 1946, Hrvatska je konstituirana kao Narodna Republika Hrvatska.

Prema Ustavu Narodne Republike Hrvatske iz 1947. Sabor je bio jednodomno predstavničko tijelo. Ustavnim zakonom iz 1953. uveden je dvodomni sistem koji su činili Republičko vijeće i Vijeće proizvođača. Ustavom iz 1963. organizacija Sabora dodatno je izmijenjena te je uspostavljeno pet vijeća:

• Republičko vijeće
• Privredno vijeće
• Prosvjetno-kulturno vijeće
• Socijalno-zdravstveno vijeće
• Organizacijsko-političko vijeće

Ustavni amandmani iz 1971. uveli su Predsjedništvo Sabora Socijalističke Republike Hrvatske, koje je, između ostalog, predstavljalo Republiku Hrvatsku u odnosima s drugim republikama i pokrajinama te u međunarodnim kontaktima predviđenim tadašnjim ustavnim poretkom.

Ustavom iz 1974. izvršena je nova reorganizacija Sabora. Ukidaju se Privredno vijeće i Prosvjetno-kulturno vijeće, a Sabor čine Vijeće udruženog rada, Vijeće općina i Društveno-političko vijeće. Ovakva organizacija bila je zasnovana na načelima delegatskog sistema karakterističnog za jugoslavenski model socijalističkog samoupravljanja.

Iako je prema ustavnim odredbama Sabor bio najviše tijelo državne vlasti u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, politički sistem počivao je na vodećoj ulozi Savez komunista Hrvatske, što je značajno utjecalo na proces donošenja političkih odluka.

Početkom 1990, nakon političkih promjena u Jugoslaviji i odluka Saveza komunista Hrvatske, izmijenjeno je izborno zakonodavstvo te su stvoreni uslovi za održavanje višestranačkih izbora. Na izborima održanim 22. aprila i 6. maja 1990. najveći broj zastupničkih mjesta osvojila je Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), a novi Sabor konstituisan je 30. maja 1990.

Tokom 1990. doneseni su ustavni amandmani kojima je iz naziva države uklonjen pridjev "socijalistička", nakon čega je naziv promijenjen u Republika Hrvatska. U decembru iste godine usvojen je novi Ustav Republike Hrvatske, a 25. juna 1991. Sabor je donio odluku o samostalnosti Republike Hrvatske. Nakon tromjesečnog moratorija predviđenog međunarodnim sporazumima, odluka je stupila na snagu 8. oktobra 1991.

U izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske iz 1990. navode se historijske i ustavnopravne tradicije hrvatske državnosti te kontinuitet razvoja hrvatskih političkih institucija kroz različita historijska razdoblja. Preambula ima deklarativni karakter i ne čini dio normativnog teksta Ustava.

Poslije 1990.

Zgrada Hrvatskog sabora danas

Nakon političkih promjena u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, 1990. održani su višestranački izbori.

Prema ustavnim promjenama iz 1990, zakonodavno tijelo Socijalističke Republike Hrvatske nosilo je naziv Sabor Republike Hrvatske, koji je uveden amandmanima na Ustav Socijalističke Republike Hrvatske. U prijelaznom periodu zadržan je sistem od tri vijeća naslijeđen iz prethodnog ustavnog uređenja.

Ustavom Republike Hrvatske iz 1990. predviđen je dvodomni parlamentarni sistem koji su činili Zastupnički dom i Županijski dom. Županijski dom uspostavljen je 1993. kao dom regionalnog predstavništva. U njemu je svaka županija, kao i Grad Zagreb, bila zastupljena s po tri zastupnika, dok je predsjednik Republike imao pravo imenovati dodatne članove u skladu s ustavnim odredbama. Ukupan broj zastupnika kretao se do 68 članova. Izbori za Županijski dom održani su 1993. i 1997.

Naziv parlamenta mijenjan je u dva navrata. 1997. uveden je naziv "Hrvatski državni sabor", a ustavnim promjenama iz 2000. ponovno je usvojen naziv "Hrvatski sabor", koji je zadržan do danas. Ustavnim promjenama iz 2001. ukinut je Županijski dom, čime je uspostavljen jednodomni parlamentarni sistem. Od tada Hrvatski sabor djeluje kao jedino predstavničko i zakonodavno tijelo Republike Hrvatske, preuzimajući nadležnosti dotadašnjeg Zastupničkog doma.

Sazivi Zastupničkog doma ^*

	Vrijeme obnašanja dužnosti	Predsjednik	Napomena
Prvi saziv	30. maj 1990 - 1992.	Žarko Domljan (HDZ) (30. maj 1990 - 7. septembar 1992)	1990. Sabor je imao jedan dom s tri vijeća, po Ustavu iz 1974.
Drugi saziv	2. august 1992 - 1995.	Stjepan Mesić (HDZ) (7. septembar 1992 - 24. maj 1994), Nedjeljko Mihanović (HDZ) (24. maj 1994 - 28. novembar 1995)
Treći saziv	29. oktobar 1995 - novembar 1999.	Vlatko Pavletić (HDZ) (28. novembar 1995 - 2. februar 2000)
Četvrti saziv	2. februar 2000 - 17. oktobar 2003.	Zlatko Tomčić (HSS) (2. februar 2000 - 22. decembar 2003)
Peti saziv	22. decembar 2003 - 12. oktobar 2007.	Vladimir Šeks (HDZ) (22. decembar 2003 - 11. januar 2008)
Šesti saziv	11. januar 2008 - 28. oktobar 2011.	Luka Bebić (HDZ) (11. januar 2008 - 22. decembar 2011)
Sedmi saziv	22. decembar 2011. - 28. septembar 2015.	Boris Šprem (SDP) (22. decembar 2011 - 30. septembar 2012) Josip Leko (SDP) (10. oktobar 2012 - 28. decembar 2015)
Osmi saziv	28. decembar 2015 - 15. juli 2016.	Željko Reiner (HDZ) (28. decembar 2015 - 14. oktobar 2016)
Deveti saziv	14. oktobar 2016 - 21. juli 2020.	Božo Petrov (Most nezavisnih lista) (14. oktobar 2016 - 5. maj 2017) Gordan Jandroković (HDZ) (5. maj 2017 - 21. juli 2020)
Deseti saziv	22. juli 2020 - 14. mart 2024.	Gordan Jandroković (HDZ) (22. juli 2020 - 14. mart 2024)
Jedanaesti saziv	16. maj 2024 - u toku	Gordan Jandroković (HDZ) (16. maj 2024 - u toku)

^* Ustavnim promjenama 2001. ukida se Županijski dom te Zastupnički dom postaje jednostavno Hrvatski sabor

Sazivi Županijskog doma - ukinut ustavnim promjenama 2001.

	Period	Predsjednik doma
Prvi saziv	22. mart 1993 - 1997.	Josip Manolić, Katica Ivanišević
Drugi saziv	12. maj 1997 - 2001.	Katica Ivanišević

Zastupnici

Zastupnici u Hrvatski sabor se biraju na vrijeme od četiri go­dine. Trajanje mandata zastupnicima može se zakonom produžiti samo u slučaju rata ili u slučajevima neposredne ugroženosti nezavisnosti i jedinstvenosti države, te velikih prirodnih nepogoda, kada Sabor ne može normalno funkcionirati. Danom početka obavljanja zastupničke dužnosti uzima se dan konstituiranja Sabora. Zamjenik zastupnika počinje obavljati zastupničku dužnost danom kada Sabor utvrdi zakonske pretpostavke za primjenu instituta zamjenjivanja i davanjem zakletve.

Zastupnici u Hrvatskom saboru nemaju obavezujući mandat. To u prvom redu znači da oni glasaju slobodno, a ne po uputama onih koji su ih izabrali. Drugo, to znači da njihov mandat ne pripada stranci kojoj pripadaju.

Zastupnici imaju imunitet. Treba naglasiti da zastupnički imunitet nije povlastica zastupnika, već sredstvo za osiguranje nezavisnog djelovanja predstavničkog tijela. Postoje dva oblika zastupničkog imuniteta: imunitet neodgovornosti i imunitet nepovredivosti. Zastupnik ne može biti pozvan na kaznenu odgovornost, pritvoren ili kažnjen za izraženo mišljenje ili glasanje u Hrvatskom saboru (imunitet neodgovornosti). Zastupnik ne može biti pritvoren niti se protiv njega može pokrenuti kazneni postupak bez odobrenja Hrvatskog sabora. Zastupnik može biti pritvoren bez odobrenja Hrvatskog sabora samo ako je zatečen da vrši kažnjivo djelo za koje je propisana kazna zatvora u trajanju dužem od pet godina. O takvom slučaju se obavještava predsjednik Hrvatskog sabora. Ako Hrvatski sabor nije na okupu, odobrenje da se zastupnik liši slobode ili da se protiv njega nastavi kazneni postupak daje i o njegovom pravu na imunitet odlučuje mandatno-imunitetna komisija, s time što njegovu odluku mora naknadno potvrditi Hrvatski sabor (imunitet nepovredivosti).

Zastupnik ima prava i dužnosti:

• učestvovati na sjednicama Sabora i na njima raspravljati i glasati,
• podnositi prijedloge i postavljati pitanja,
• postavljati pitanja predsjedniku Vlade i članovima Vlade,
• učestvovati na sjednicama radnih tijela i na njima govoriti, a u radnim tijelima kojih je član i glasati,
• prihvatiti izbor koji mu svojim odlukama odredi Sabor,
• na stalnu novčanu naknadu te na naknadu određenih materijalnih troškova.

Zastupniku miruje zastupnički mandat za vrijeme dok vrši dužnost za koju je zakonom određeno da je nespojiva sa zastupničkom dužnošću (inkopatibilnost, najčešći primjer je ako zastupnik bude izabran za ministra), odnosno za vrijeme za koje je stavio zastupnički mandat u mirovanje.

Zastupniku prestaje zastupnički mandat:

• ako podnese ostavku,
• ako mu je pravomoćnom sudskom odlukom oduzeta poslovna sposobnost,
• ako je pravomoćnom sudskom presudom osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju dužem od 6 mjeseci,
• smrću.

Danom konstituiranja Sabora prestaje mandat zastupnicima prethodnog saziva Sabora.

Glavni članak: Izbori zastupnika u Hrvatski sabor

Konstituiranje

Nakon održanih izbora za zastupnike u Hrvatskom saboru (parlamentarni izbori) i proglašenja konačnih rezultata izbora, Sabor na prvu, konstituirajuću sjednicu saziva Predsjednik Republike Hrvatske. Prema Ustavu RH, prvo zasjedanje mora se održati najkasnije 20 dana nakon provedenih izbora.

Sabor se konstituira izborom predsjednika na prvoj sjednici na kojoj je prisutna većina zastupnika (bez tog uvjeta Sabor ne bi bio valjano konstituiran). Do izbora predsjednika Sabora sjednici privremeno predsjeda predsjednik Sabora iz prethodnog saziva. Nakon izbora predsjednika Sabora, izabrani predsjednik Sabora preuzima predsjedanje sjednicom.

Na konstituirajućoj sjednici Sabor bira također i Mandatno-imunitetna komisija. Mandatno-imunitetna komisija na konstituirajućoj sjednici podnosi izvještaj Saboru o provedenim izborima i imenima izabranih zastupnika, o podnesenim ostavkama na zastupničku dužnost, o imenima zastupnika koji obavljaju dužnost nespojivu sa zastupničkom dužnošću pa im zastupnički mandat miruje, o imenima zastupnika kojima mandat miruje na njihov zahtjev, te o zamjenicima zastupnika koji umjesto njih počinju obavljati zastupničku dužnost. Izabrani zastupnici, koji daju ostavku ili stavljaju mandat u mirovanje, moraju o tome obavijestiti predsjednika Sabora (dakle, onog iz prijašnjeg saziva) 24 sata prije početka konstituirajuće sjednice. Na konstituirajućoj sjednici umjesto zastupnika koji su dali ostavku ili stavili mandat u mirovanje, prisutni su zamjenici zastupnika. Sabor zaključkom prihvata izvještaj Mandatno-imunitetne komisije.

Nakon što Sabor prihvati izvještaj Mandatno-imunitetne komisije o provedenim izborima zastupnici daju zakletvu.

Struktura

Unutrašnja struktura i način rada Hrvatskog sabora uređuje se poslovnikom.

Predsjednik, potpredsjednik i Predsjedništvo

Hrvatski sabor ima predsjednika i dva do pet potpredsjednika.

Predsjednik Sabora obično je iz redova parlamentarne većine. Predsjednik Sabora:

• predstavlja Hrvatski sabor,
• saziva i predsjeda sjednicama Sabora,
• upućuje prijedloge ovlaštenih predlagatelja u propisani postupak,
• predlaže dnevni red sjednice Sabora,
• brine se o postupku donošenja zakona i drugih akata,
• usklađuje rad radnih tijela,
• potpisuje zakone i druge akte koje donosi Sabor,
• upućuje donesene zakone Predsjedniku Republike radi proglašenja,
• brine o odnosima Sabora i Vlade,
• supotpisuje rješenje o imenovanju predsjednika Vlade i imenovanju članova Vlade,
• prihvata se pokroviteljstva u svojstvu predsjednika Sabora,
• odobrava, vodeći računa o raspoloživim sredstvima, putovanja zastupnika izvan države kad mu je u svojstvu zastupnika poziv upućen od neke državne ili inostrane organizacije,
• usklađuje rad stalnih izaslanstava Sabora u međunarodnim parlamentarnim i drugim institucijama,
• na prijedlog klubova zastupnika određuje sastav privremenih izaslanstava Sabora u posjeti stranim predstavničkim tijelima i organizacijama,
• određuje sastav privremenog izaslanstva u slučaju kad je u inostranstvo pozvan kao predsjednik Sabora,
• određuje predstavnike Sabora u svečanim i drugim prilikama,
• na prijedlog sekretara Sabora podnosi zahtjev za osiguranje sredstava za rad Sabora i Stručne službe Sabora,
• brine se o zaštiti prava i o ispunjavanju dužnosti zastupnika,
• prima zakletve izabranih i imenovanih dužnosnika, kada je to određeno zakonom ili ovim Poslovnikom,

Potpredsjednici Sabora pomažu u radu predsjedniku Sabora te obavljaju poslove iz njegova djelokruga na koje ih on ovlasti.

Predsjednik i potpredsjednici Sabora čine Predsjedništvo Sabora. Na sjednice predsjedništva mogu se pozvati sekretar Sabora i predsjednici radnih tijela i predsjednici klubova zastupnika.

Klubovi zastupnika

Klub zastupnika u Saboru mogu osnovati:

• politička stranka koja ima najmanje tri zastupnika,
• dvije ili više političkih stranaka koje imaju zajedno najmanje tri zastupnika,
• najmanje tri nezavisna zastupnika,
• zastupnici iz reda nacionalnih manjina.

Zastupnik može biti član samo jednog kluba, a zastupnik iz reda nacionalnih manjina može biti i član kluba stranke kojoj pripada, uz njen pristanak.

Radna tijela

Radna tijela Sabora su odbori i komisije.

U radnom tijelu raspravlja se o prijedlozima i poticajima za donošenje zakona i drugih akata te o drugim pitanjima iz djelokruga Sabora. Radno tijelo prati, u okviru svoje nadležnosti, rad Vlade i drugih tijela čiji rad nadzire Sabor u skladu sa Ustavom i zakonom. Radno tijelo raspravlja o izvještajima tijela i ustanova, koja ona na temelju zakona podnose Saboru. Radno tijelo Sabora, nakon provedene rasprave zauzima stajalište, odnosno utvrđuje prijedloge akata i o tome izvještava Sabor.

Radno tijelo Sabora ima predsjednika, potpredsjednika i određeni broj članova iz reda zastupnika.

Stalna radna tijela su: Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sistem, Odbor za zakonodavstvo, Odbor za vanjsku politiku, Odbor za unutrašnju politiku i nacionalnu sigurnost, Odbor za finansije i državni budžet, Odbor za privredu, razvoj i obnovu, Odbor za turizam, Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, Odbor za pravosuđe, Odbor za rad, socijalnu politiku i zdravstvo, Odbor za porodicu, mlade i sport, Odbor za useljeništvo, Odbor za ratne veterane, Odbor za prostorno uređenje i zaštitu okoliša, Odbor za obrazovanje, nauku i kulturu, Odbor za poljoprivredu i šumarstvo, Odbor za pomorstvo, promet i veze, Odbor za izbor, imenovanja i upravne poslove, Odbor za predstavke i pritužbe, Odbor za međuparlamentarnu saradnju, Odbor za evropske integracije, Odbor za informiranje, informatizaciju i medije, Odbor za ravnopravnost spolova, Odbor za lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu, Mandatno-imunitetska komisija.

Hrvatski sabor može osnivati istražne komisije za svako pitanje od javnog interesa. Predsjednika istražne komisije bira većina zastupnika iz reda opozicijskih zastupnika.

Sekretarijat i Stručna služba

Na čelu Sekretarijata (hrv. tajništvo) i Stručne službe Sabora nalazi se sekretar (hrv. tajnik) Sabora. Sekretara te njegovog zamjenika imenuje na vrijeme od četiri godine, odnosno razrješuje dužnosti, Sabor na prijedlog Predsjedništva Sabora.

Sekretar Sabora obavlja poslove koje mu povjeri predsjednik ili Predsjedništvo Sabora. Vodi Stručnu službu Sabora i upravlja njenim radom. Stručnu službu čine:

• Služba za pripremu i obradu sjednica Sabora,
• Služba za pripremu akata Sabora za objavu,
• Služba za radno-pravne poslove,
• Služba za odnose s javnošću,
• Informacijsko-dokumentacijske služba, istraživanja i informacijske mreže,
• Biblioteka,
• Internet redakcija i
• Straža.

Također su organizovani i Ured predsjednika Sabora, Ured potpredsjednika Sabora te Ured za protokol Sabora

Osnovne ovlasti

Hrvatski sabor:

• odlučuje o donošenju i promjeni Ustava,
• donosi zakone,
• donosi državni budžet,
• odlučuje o ratu i miru,
• donosi akte kojima izražava politiku Hrvatskog sabora,
• donosi Strategiju nacionalne sigurnosti i Strategiju odbrane Republike Hrvatske,
• odlučuje o promjeni granica Republike Hrvatske,
• raspisuje referendum,
• obavlja izbore, imenovanja i razrješenja, u skladu s Ustavom i zakonom,
• nadzire rad Vlade Republike Hrvatske i drugih nosioca jav­nih dužnosti odgovornih Hrvatskom saboru, u skladu s Ustavom i zakonom,
• daje amnestiju za krivična djela,
• obavlja druge poslove utvrđene Ustavom.

Sjednice

Sjednicu Sabora saziva predsjednik Sabora. Kada Sabor redovino zasjeda, sjednice Sabora održavaju se jednom mjesečno, a ako je to potrebno i češće.

Dnevni red sjednice Sabora predlaže predsjednik Sabora. Dnevni red sjednice Sabora utvrđuje se, u pravilu, na početku sjednice.

Sjednici Sabora predsjeda predsjednik Sabora, a kad je on odsutan ili spriječen, sjednici predsjeda jedan od potpredsjednika Sabora.

Akti Sabora

Hrvatski sabor donosi:

• Ustav,
• zakone,
• državni budžet,
• odluke,
• deklaracije,
• rezolucije,
• povelje,
• preporuke
• zaključke,
• poslovnik o svom radu,
• daje vjerodostojna tumačenja zakona.

Ustav, zakoni i drugi propisi te akti Sabora, vjerodostojno tumačenje zakona, odluke o izboru, odnosno imenovanju, razrješenju i opozivu dužnosnika koje bira ili imenuje Sabor, odluka o obrascu zastupničke iskaznice, deklaracije i rezolucije objavljuju se u Narodnim novinama.

Zakonodavni postupak

Pravo predlagati zakone ima svaki zastupnik, klubovi zastupnika i radna tijela Hrvatskog sabora te Vlada Republike Hrvatske. Postupak donošenja zakona pokreće se dostavom prijedloga zakona predsjedniku Sabora.

Prije rasprave o prijedlogu zakona na sjednici Sabora, prijedlog najprije razmatra radno tijelo.

Prvo čitanje

Prvo čitanje zakona je prvi dio u postupku donošenja zakona koji se provodi na sjednici Sabora. Prvo čitanje zakona obuhvata uvodno izlaganje predlagatelja, opću raspravu o prijedlogu zakona, raspravu o pojedinostima koja uključuje i raspravu o tekstu prijedloga zakona, raspravu o stajalištima radnih tijela koja su razmatrala prijedlog te donošenje zaključka o potrebi donošenja zakona.

Na osnovi zaključka Sabora o prihvaćanju prijedloga zakona, predlagatelj će sačiniti konačni prijedlog zakona, odnosno konačni prijedlog zakona sačinit će drugo tijelo ako je to odredio Sabor i s tim se suglasio predlagatelj. Konačni prijedlog zakona predlagač je dužan podnijeti u roku od šest mjeseci od dana prihvaćanja prijedloga zakona, u protivnom se smatra da je zakonodavni postupak obustavljen.

Drugo čitanje

Drugo čitanje zakona je drugi dio u postupku donošenja zakona koji se provodi na sjednici Sabora. Drugo čitanje zakona obuhvata raspravu o tekstu konačnog prijedloga zakona, stajalištima radnih tijela, raspravu o podnesenim amandmanima, odlučivanje o amandmanima i donošenje zakona.

Nakon provedene rasprave i odlučivanja o amandmanima, zaključuje se rasprava i odlučuje se o donošenju zakona.

Treće čitanje

Treće čitanje zakona je poseban dio u postupku donošenja zakona. Treće čitanje zakona provodi se po odluci Sabora ili na zahtjev predlagatelja i to u slučajevima kada je na tekst konačnog prijedloga zakona podnesen veći broj amandmana ili kada su amandmani takve naravi da bitno mijenjaju sadržaj konačnog prijedloga zakona.

Hitni postupak

Iznimno, zakon se može donijeti po hitnom postupku, samo kada to zahtijevaju interesi odbrane i drugi posebno opravdani državni razlozi, odnosno kada je to nužno radi sprječavanja ili otklanjanja većih poremećaja u privredi. U hitnom se postupku objedinjuje prvo i drugo čitanje zakona.

Amandmani

Prijedlog za izmjenu ili dopunu konačnog prijedloga zakona podnosi se pisano u obliku amandmana s obrazloženjem. Pravo podnošenja amandmana ima svaki zastupnik, klubovi zastupnika i radna tijela Sabora te Vlada.

Donošenje odluka

Ustav RH predviđa tri načina donošenja odluka, s obzirom na pitanja koja se tim odlukama uređuju:

• običnom većinom (50%+1) uz zadovoljavanje kvoruma
• dvotrećinskom većinom svih zastupnika
• većinom glasova svih zastupnika.

Hrvatski sabor donosi odluke većinom glasova ukoliko je na sjednici prisutna većina zastupnika.

Organski zakoni kojima se uređuju prava nacionalnih manjina Hrvatski sabor donosi dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika.

Organski zakoni kojima se razrađuju Ustavom utvr­đena ljudska prava i temeljne slobode, izborni sistem, ustrojstvo, djelokrug i način rada državnih tijela te struktura i djelokrug lokalne i područne (regionalne) samouprave Hrvatski sabor donosi većinom glasova svih zastupnika.

Poslovnik Hrvatskog sabora donosi se većinom glasova svih zastupnika.

Glasanje na sjednici je javno, osim ako ovim Poslovnikom nije određeno da se glasa tajno. Javno glasanje provodi se dizanjem ruke, poimeničnim ili elektronskim glasanjem. Zastupnici glasaju lično.

Zastupnička pitanja i interpelacija

Zastupnici Hrvatskog sabora imaju pravo postavljati Vladi Republike Hrvatske i pojedinim ministrima zastupnička pitanja. Usmena pitanja Vladi, odnosno pojedinom članu Vlade zastupnici mogu postavljati na sjednicama za vrijeme aktuelnog prijepodneva. Aktuelno prijepodne održava se na početku svake sjednice Sabora.

Najmanje jedna desetina zastupnika Hrvatskog sabora može podnijeti interpelaciju o radu Vlade Republike Hrvatske ili pojedinog njenog člana. Interpelacijom se na sjednici Sabora otvara rasprava o radu Vlade u cjelini ili o pojedinim odlukama Vlade ili ministarstva, ako one odstupaju od općeg stajališta Vlade ili ministarstva u provođenju zakona ili utvrđene politike.

Prenošenje djelokruga na izvršnu vlast

Hrvatski sabor može, najviše na vrijeme od godinu dana, ovlastiti Vladu Republike Hrvatske da uredbama uređuje pojedina pitanja iz njegova djelokruga, osim onih koja se odnose na razradu Ustavom utvrđenih ljudskih prava i temeljnih sloboda, nacionalna prava, izborni sistem, ustrojstvo, djelokrug i način rada državnih tijela i lokalne samouprave.

Uredbe na osnovu zakonskih ovlaštenja ne mogu djelovati unatrag.

Uredbe donesene na temelju zakonske ovlasti prestaju vrijediti istekom roka od godinu dana od dana dobivene ovlasti, ako Hrvatski sabor ne odluči drukčije.

Raspuštanje Hrvatskog sabora

Hrvatski sabor može se raspustiti radi raspisivanja prijevremenih izbora, ako to odluči većina svih zastupnika.

Predsjednik Republike može raspustiti Hrvatski sabor.

Također pogledajte

• Ombudsman u Hrvatskoj - ovlaštenik Hrvatskoga sabora
• Politika Hrvatske
• Drugi saziv Hrvatskog sabora
• Treći saziv Hrvatskog sabora
• Četvrti saziv Hrvatskog sabora
• Peti saziv Hrvatskog sabora
• Šesti saziv Hrvatskog sabora
• Sedmi saziv Hrvatskog sabora
• Osmi saziv Hrvatskog sabora
• Deveti saziv Hrvatskog sabora
• Deseti saziv Hrvatskog sabora
• Kukuriku koalicija

Zanimljivosti

• Najduža rasprava u historiji Sabora na određenu temu započela je prije ponoći 1. marta 2018. i trajala je kontinuirano do 16:30 sati narednog dana, čime je nadmašen dotadašnji rekord kontinuiranog zasjedanja koji je trajao do 3:25 sati ujutro. Predmet višesatne rasprave bio je Prijedlog izmjena Poslovnika Hrvatskoga sabora. Tokom noćnog dijela sjednice, u sabornici su uglavnom učestvovali pojedini zastupnici Mosta nezavisnih lista, HDZ-a, Živog zida, SDP-a i GLAS-a, dok su sjednicom predsjedavali potpredsjednici Sabora Milijan Brkić i Željko Reiner.
• U Hrvatskome saboru je 26. januara 2023. održan okrugli stol i susret predstavnika svih kršćanskih zajednica u Hrvatskoj, na inicijativu zastupnika Marina Miletića, što je bio prvi takav događaj organizovan u zgradi parlamenta od 1991. Prema podacima iz saborskog arhiva, slični ekumenski susreti periodično su se održavali u razdoblju od 1979. do 1991.

Vanjski linkovi

• Službene stranice Hrvatskog sabora
• Internet TV Hrvatskoga sabora