Partizanska željeznica

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Štajnbasova željeznica kod Oštrelja

Partizanska željeznica naziv je za sistem pruga i željeznički saobraćaj na području Bosanske Krajine u Bosni i Hercegovini u nekoliko perioda Drugog svjetskog rata.

Historija[uredi | uredi izvor]

Krajem 19. vijeka na planinama Bosanske Krajine počela je velika eksploatacija šumskog bogatstva koju je organizovao bavarski industrijalac Otto von Steinbeis. Njegovo preduzeće imalo je vlastitu uskotračnu željeznicu, proizvedenu u njemačkom preduzeću Krauss-Maffei 1904. godine i to: glavne pruge na relacijima KninDrvar - SrneticaPrijedor i Potoci - Jajce u dužini od 232 km, te oko 400 km šumskih pruga sa 33 lokomotive, oko 500 teretnih, te 60 putničkih vagona, 18 drvenih tendera za vodu i potrebne radionice za održavanje lokomotiva i pruge.

Štainbajsova željeznica je 1920. godine prešla u vlasništvo ŠIPAD-a, a u Oštrelju bila je direkcija.

Period ustanka[uredi | uredi izvor]

Kad je 27-og jula 1941 počeo Ustanak u Bosni i Hercegovini 1941, iz Jajca su uvedeni vanredni vozovi sa domobranima i ustašama prema području ustanka. Ustanici razrušili su prugu između Oštrelja i Brizgaća i onemogućili dolazak željeznicom jedinica NDH na ustaničku teritoriju (područje Drvara i okoline). U veoma kratkom roku pruga osposobljena je za saobraćaj. Željeznička radionica u Drvaru radila je danonoćna na opravci lokomotiva i vagona, ali i na proizvodnji mina i oružja.

Saobraćaj odvijao se noću. Iz Drvara, iz pilane, celuloze i željezničke radionice evakuisano je sve što se moglo izvući i sklonjeno u okolne šume, a da je pri tome moglo biti od koristi u svakodnevnim borbama na frontu prema Bosanskom Petrovcu. Saobraćaj u ovo periodu odvijao se do 25-og septembra kada su partizanske snage, pod pritiskom Italijana morale prepustiti kontrolu područja.

Period Bihaćke republike[uredi | uredi izvor]

Krajem maja 1942 godine Italijani i četnici pod pritiskom partizana napustili su Drvar i Bosanski Petrovac i ovaj dio Bosanske Krajine postaje najveća slobodna teritorija u porobljenoj Evropi. Ponovo počinje da radi partizanska željeznica. Pruga osposobljena je za 15 dana.

Telefonske linije nije bilo, pa je kretanje vozova praćeno pismenim putem. Red vožnje je postojao i u njemu je bila označena samo brzina vožnje. Između stanica mogao je biti samo jedan voz. To se postizavalo tako što je svaki vozovođa stavljao ceduljicu pod skretnicu u koju bi napisao sat i minut svog polaska i pravac kretanja. Ukoliko bi on našao ceduljicu svog kolege koji je prije njega otišao, on bi izračunavao gdje bi se mogao nalaziti i tome je prilagođavao svoju vožnju. Za vozove iz suprotnog pravca prvi voz je bio glasnik da iza njega idu njegove kolege i vozovi u stanici su čekali dok svi ne prođu. U sumnjivim situacijama vozovođa bi sišao sa voza i išao ispred njega sa baterijskom lampom. Za vrijeme rata nije bilo ni jednog sudara vozova.

U ljeto 1942. godine područje doline rijeke Sanice bila je bogata usjevima. Rukovodstvo ustanka organizovalo je Prvu omladinsku radnu akciju. U kratkom vremenu prikupljena je bogata ljetina. Zaprežnim kolima ljetina je prebačena do željezničke pruge na Grmeču, a zatim partizanskom željeznicom u skladišta na Klekovači. Od jula do oktobra prevučeno je oko 600 vagona poljoprivrednih usjeva.

Kada su proleterske brigade došle u Bosansku Krajinu Vrhovni štab NOV i POJ se smješta u vagone na Oštrelju. Svakodnevni i standardni zadatak željeznice je bio prebacivanje na frontove boraca i ratne opreme, naročito one zarobljene. Ranjenici su sa fronta prebacivani u partizanske bolnice, prvenstveno u bolnicu u Jasikovcu na Klekovači.

U januaru 1943 Nijemci počinju svoju operaciju Vajs 1. Vazdušnim napadima su bjesomučno bombardovani Oštrelj, Srnetica i Potoci, a bolnica u Jasikovcu je uništena. Ranjenici su na vrijeme prebačeni prema Mliništima i dalje za Hercegovinu. Nijemci u februaru ulaze u Oštrelj. Lokomotive i vagoni su bili zavučeni u šumski ogranak, a važniji dijelovi skinuti i sakriveni.

Period AVNOJ-a[uredi | uredi izvor]

Željeznica po treći put obnavlja svoj rad u jesen 1943, a svoj rad proširuje do područje Jajca. Na nekom skladištu u Donjem Vakufu nađeno je preko 10 000 pragova. Sve je to prebačeno i pruga je obnovljena od Mliništa do Jajca. Do januara 1944. godine željeznica radila je na relaciji JajceBugojno a Desant na Drvar u maju ponovo prekida rad željeznice.

I konačno, u periodu septembar – novembar 1944 se još jedanput obnavlja u dužini od 368 km i 213 km šumskog kolosjeka. Duž pruge podugnuto je ovaj put i 250 km telefonskih linija. Tada je već u službi željeznice bilo preko 1500 ljudi. [1]

Nacionalni spomenici[uredi | uredi izvor]

Sve pruge partizanske željeznice u mirnodopsko vrijeme radile su do 70–ih godina 20–og stoljeća, kada su, zbog nerentabilnosti, prestale sa radom. Za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine proglašeni su:

Titov voz na Oštrelju, sa lokomotivom oznake znov n. 12 Maffei 2438/1904. Proizvedena je u njemačkom preduzeću Krauss-Maffei 1904. godine. Lokomotiva je imala maksimalnu brzinu 25 km/h. Oznaka osovina po njemačkoj notifikaciji bila je B´Bt-n4v(12). Vozila je isključivo na Steinbeisovim/Šipadovim prugama.[2]

Parna lokomotiva u Jajcu, poznata kao Mala partizanka, proizvedena je početkom XX vijeka u fabrici lokomotiva Krauss&Co u Lincu u Austriji.[3]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Jovo Došen, PARTIZANSKE ŽELJEZNICE". Opštinski odbor SUBNOR, 1974 -PETROVAC U NOB, knjiga 6. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  2. ^ "Partizanski – Titov voz na Oštrelju". Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika. Pristupljeno 9. 2. 2016. 
  3. ^ "Lokomotiva u Jajcu". Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika. Pristupljeno 9. 2. 2016.