Pećina Orlovača

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Orlovača
Savina pećina
Пећина Орловача.jpg
Map showing the location of
Lokacija Sumbulovac, Istočno Sarajevo, Bosna i Hercegovina
Dužina 2500 m. istraženo
Broj ulaza 1
Pristup Iz Sumbulovca
Rasvjeta Postoji
Karakteristike Turistička staza 560 m.

Pećina Orlovača, poznata i kao Savina pećina, nalazi se na brdu Orlovača, zaseok Sinjevo u naselju Sumbulovac, općina Pale, Bosna i Hercegovina. Od magistralnog puta Sarajevo - Sokolac udaljena je 1 km.

Unutrašni dijelovi pećine su otkriveni relativno kasno, osamdesetih godina 20. stoljeća. Ulaz u glavni kanal je u vrijeme holocena bio zatrpan debelom naslagom osipine. Do glavnog kanala se moglo doći samo pužući uskim i niskim (speleogenetski mlađim) kanalom dugačkim 206 m. Na kraju tog kanala bio je uski otvor koji su proširili prvi speleolozi i tako bili prvi posjetioci unutrašnjih dijelova pećine. To je istovremeno značilo i da su pećinski ukrasi i svi paleontološki nalazi bili u potpunosti očuvani.

Po otkrivanju glavnog hodnika, Speleološko društvo „Bosansko-hercegovački krš“ iz Sarajeva, do 1992. godine izgradilo je 220 m turističke staze. Napravljena je i prijemna kuća i dovedena električna struja. Rat je prekinuo dalji turistički razvoj.

Pećina je za turiste otvorena ponovo 2002. godine. Izgrađen je novi pristupni put i stepenište uz sipar do ulaza u pećinu, postavljena rasvjeta i produžena turistička staza u dužini od 560 m. U 2010. godini ušla je u program razvoja rurarlnog turizma u okviru projekta koji podržava „Razvoj agroturizma u planinskim područjima BiH“ (nosilac regija Piemonte, Italija). [1]

Geologija[uredi | uredi izvor]

Pećina je nastala u srednjetrijaskim krečnjacima i to na rubu grebena brda Orlovača ispod kojeg su starije verfenske naslage predstavljene pješčarima, pjeskovitim škriljcima i laporima. Na obodu brda se pored pećine Orlovače u nizu nalazi nekoliko manjih pećina (Žohara, Vasina i Okrugla pećina), a na kontaktu krečnjaka i verfenskih naslaga nekoliko vrela od kojih je najveće vrelo rijeke Sinjeve. Njen tok se može pratiti i unutar pećine u zadnjim dijelovima glavnog kanala.

Za formiranje pećine presudan je bio sistem pukotina po dva osnovna pravca. Duž tih pukotina dolazilo je do proticanja vode čija se eroziona baza spuštala sve niže, a više položeni hodnici su postajali suhi. U nima je tad nastupila faza korozivnog djelovanja vode i trošenja stijena. Rezultat korozije u glavnom kanalu je pećinska ilovača, a velika količina kamenih blokova i kamene drobine (posebno izražena u pojedinim dijelovima pećine) produkt su korozije i mehaničkog djelovanja.

Pored toga, kroz pukotine na stropu, u glavni kanal prolaze duž pukotina s površine atmosferske vode bogate ugljičnim dioksidom koje otapaju krečnjak, da bi ga u podzemnim prostorima istaložile u obliku različitih sigastih formi. Formiranje pećine Orlovače započelo je tokom gornjeg i srednjeg pleistocena, budući da je u gornjem pleistocenu pećina već sadržavala crvenosmeđu ilovaču na više mjesta u kojoj su nađeni skeletni ostaci pećinskog medvjeda, crvenog alpskog vuka i kozoroga kao tipičnih predstavnika gornjopleistocenih sisavaca. [2]

Morfologija[uredi | uredi izvor]

Podzemni sistem kanala pećine Orlovače rasprostire se na četiri međusobno povezana nivoa. Najniži je nivo spomenuti aktivni odzemni tok rijeke Sinjeve. Nešto više je postavljen ulazni hodnik, povremeno aktivan za vrijeme velikih voda. Zbog toga a i zbog veoma malih dimenzija (teška prohodnost) nema tragova ni boravka čovjeka, ni paleontoloških ostataka. Nešto viši nivo zauzima glavni kanal prostran, dobro prohodan i veoma bogat pećinskim ukrasima. U njegovom početnom dijelu nađeni su brojni paleontološki nalazi. Najviši nivo pećine je dug svega 14 metara, sastoji se od tri manje prostorije i spaja se sa glavnim hodnikom.

U njemu su, cijelom dužinom, nađeni brlozi pećinskih medvjeda. Ukupna dužina do sada istraženih kanala je oko 2.500 m.

Vrijednost pećine Orlovače je u bogatstvu i jedinstvenoj očuvanosti pećinskih ukrasa i bogatom paleontološkom materijalu. Sigaste tvorevine zastupljene su različitim formama stalagmita i stalagmitskih kristaličnih ploča čije debljine idu od tanke kore do debljina od preko pola metra. Stalagmiti su formirani na raznim podlogama, ponekad i na ilovači, različitih debljina i visina. Boje su im najčešćebijele ili u raznim tonovima crvene zbog otopljenih oksida željeza. Ponekad su stalagmiti spojeni sa stalagmitima na stropu pa formiraju kolonade stupova. Stalaktiti su također zastupljeni različitim formama, ponekad pojedinačno, ponekad razvojem u grupi praveći zavjese. Postoji i nekoliko pojava heliktita, ali manjih dimenzija, što znači da strujanje vjetra u pećini nije bilo izraženo. Zabilježene su i pojave „pećinskog mlijeka“ i pizolita „pećinskih bisera“.

Arheologija[uredi | uredi izvor]

O paleontoloških nalaza najbrojnije su kosti pećinskog medvjeda (Ursus spelaeus) nađene na više mjesta u glavnom pećinskom kanalu i u najvišem kanalu, gdje su bili i njihovi brlozi. U tom dijelu kosti su bile prevučene samo tankom sigastom korom, dok su u glavnom kanalu kosti uložene u smeđecrvenkastu ilovaču. Osim po brojnosti kostiju pećinskog medvjeda, Orlovača je značajna i po tzv „medvjeđim gnijezdima“, tj. mjestima gdje su medvjedi boravili, posebno gravidne ženke kroz duži vremenski period ili u toku zimskog mirovanja. Oblik „gnijezda“ je tanjurasto udubljenje promjera 2-3 metra, najčešće formirano u pećinskoj ilovači.

Uz „pećinska gnijezda“ gotovo uvijek se mogu naći i tzv „medvjeđa brušenja“. To su uglačane površine bočnih stijena ili kamenih blokova nastale češanjem pećinskih medvjeda uglavnom radi brojnih parazita koji su živjeli u njihovim krznima. U krzna su također dospjele i brojne čestice različitih minerala kao posljedica valjanja medvjeda u pećinskoj ilovači. Upravo su te čestice polirale stijene.

Pored brojnih nalaza pećinskog medvjeda nađeni su još samo pojedinačni nalazi crvenog alpskog vuka i kozoroga iz vremena pleistocena, te veći broj fragmenata svinje i goveda koji možda pripadaju i domaćim životinjama.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Jasminko Mulaomerović -Zbornik radova -Čovjek i krš Međugorje 2011-Speleoturizam: regija vs. Bosna i Hercegovina
  2. ^ "Jasminko Mulaomerović, Ivo Lučić, dr. Jasmina Osmanković -KRŠ I PEĆINE BOSNE I HERCEGOVINE". Centar za krš i speleologiju, Sarajevo, 2008. Pristupljeno 9. 2. 2016. 

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]