Pejačevići

Pejačević
Porodični grb
hrvatska plemićka porodica

Država	Hrvatska, Bugarska, Ugarska
Etničko porijeklo	hrvatsko
Osnivanje	14. vijek
Matična kuća	Parčević
Osnivač	Dmitar Pejačević
Titule	baroni (1712.), grofovi od Virovitice (1772.)

Pejačevići su hrvatska plemićka porodica koja je imala značajnu ulogu u političkom, društvenom, privrednom i kulturnom životu Hrvatske tokom 18., 19. i početkom 20. vijeka, a posebno je dala svoj doprinos razvoju Slavonije i imala istaknuto mjesto u njenoj historiji. Iz porodice je kroz prošlost poniklo niz poznatih ličnosti, među kojima su bili političari, oficiri, visoki državni funkcioneri, sveštenici, pisci i umjetnici. Dvojica su njenih članova, Ladislav (1824-1901.) i Teodor (1855-1928.), bili izabrani za hrvatske banove.

Historija[uredi | uredi izvor]

Porijeklo Pejačevića, prema nekim izvorima, seže u 14. vijek, i to na područje tadašnjeg jugoistočnog dijela srednjovjekovne hrvatske države, odnosno današnje teritorije Bosne i Hercegovine. Pejačevići se čak dovode u vezu s bosanskim kraljem Stjepanom Dabišom (vladao 1391-1395.), odnosno da potiču od njegovog sina Parčije, čiji su se potomci nazivali Parčevići, a kao jedan od ogranaka te familije su nastali Pejačevići. Ta se veza zasniva se na istraživanjima Julijana grofa Pejačevića (*1833 - †1906.), hroničara svoje porodice. Uprkos sumnjama nekih historičara, kasnije analize uglavnom su pokazale da su njegove tvrdnje historiografski osnovane. To se odnosi i na istraživanja bugarske historiografije, uključujući ona koja su u dvadesetim i tridesetim godinama prošlog vijeka izvršili Bojan Penev i Boris Jocov, a koja su se bavila povezanim familijama Parčević i Pejačević (te nekim drugim familijama koje su s njima bile u rodu), i to za vremenski period kada su te familije živjele na teritoriji današnje Bugarske. Detaljno se o tome govori u člancima bugarske nacionalne enciklopedije „Enciklopedija Bulgaria“ (Sofija, 1981-1997).

Kao preteče Pejačevića, Parčevići su se, spletom okolnosti, u drugoj polovini 14. vijeka naselili u Bugarskoj. „Enciklopedija Bulgaria“ specifikuje da je Parčija sa svojom familijom tamo stigao s dubrovačkim trgovcima, odnosno uz posredovanje trgovačkih veza Dubrovačke Republike. Razlog tom preseljenju nije definitivno ustanovljen, ali je najvjerovatnije vezan uz sukobe s drugom konkurentskom vlastelom na teritoriji tadašnjeg Hrvatskog, odnosno Bosanskog Kraljevstva. Parčijina je familija, naime, tamo imala svoje posjede, od kojih se u nekim izvorima izričito pominje Narona.

U Bugarskoj su Pejačevići živjeli u rudarskom gradiću Čiprovcima, u oblasti Montana na zapadu zemlje. Neki historičari zato smatraju da porodica u stvari odande ima porijeklo. Na tom su području, gdje su postojale katoličke enklave, bili u to vrijeme i misionari Franjevačke provincije Bosne Srebrene, ali je uskoro cijela Bugarska pala pod osmanlijsku vlast. Ipak, u relativno teškim uslovima života turske okupacije čiprovačkog regiona, Pejačevići su uspjeli zadržati svoj identitet, te su se, kad je nakon poraza osmanlijskih snaga pod Bečom 1683. godine došlo do Velikog turskog rata, pridružili lokalnim Bugarima u ustanku protiv osvajača, imajući čak pritom vodeće uloge. Đuro II (bugarski: Georgi) Pejačević (*1655; †1725.), sin Matije I. Pejačevića, bio je, naime, jedan od vođa Čiprovačkog ustanka, koji se rasplamsao 1688. godine.

Budući da su Osmanlije taj ustanak krvavo ugušili, preživjelo stanovništvo, među kojima su bili i Pejačevići, uključujući Đurinu braću Marka II (*1664; †1727.) i Ivana (*1666; †1724.), a možda i najstarijeg brata Nikolu, moralo se povući, te je izbjeglo na sjever, na područje koje je kontrolisala Habsburška vlast. Braća su se tada, nakon kraćeg perioda mijenjanja svog boravišta, trajno sa svojim familijama naselila na novooslobođenom području Slavonije i Srijema.

Pejačevići su bili već niz generacija ženidbama međusobno povezani s drugim katoličkim familijama, koje su ranije živjele u Čiprovcima, među kojima su bili Margići, Gegići, Stejkići, Čerkići, Frankolukini, Nikolantini (Nikolantići), Lekići i Adamovići. Neki su Pejačevići kao oficiri komandovali jedinicama Habsburške carske vojske, dok su se drugi bavili trgovačkim poslovima, stalno stičući nove posjede i bogateći se time. Osim zemljištima, Pejačevići su trgovali kućama, stokom i žitaricama, i to sve do područja Austrije i sjeverne Italije.

Dana 10. juna 1712. godine austrijski car i hrvatsko-ugarski kralj Karlo III Habsburgovac potvrdio je pripadnicima porodice Pejačević baronsku titulu, odnosno obnovio im tu titulu koju su imali njihovi rođaci u periodu dok su bili u Bugarskoj. U tridesetim godinama 18. vijeka porodica ojačala i učvrstila svoj položaj, te kupila više posjeda, među kojima Orahovicu i Feričance (1730.), nakon toga Našice i Podgorač (1734.), a zatim veliko mitrovičko vlastelinstvo (1745). Od članova porodice najznačajniji je baron Marko III Aleksandar Pejačević (*1694; †1762.), sin Ivana Pejačevića, koji je 1745. godine postao administrator novoformirane Srijemske županije, a 1751. proglašen u Iloku velikim županom srijemskim. Marko III je dana 29. augusta 1749. od austrijske carice i hrvatsko-ugarske kraljice Marije Terezije dobio virovitičko vlastelinstvo, koje je postalo u drugoj polovini 18. vijeka najznačajniji porodični posjed, a Markovi su ga nasljednici imali u vlasništvu sljedeće 92 godine, sve do 1841.

Dana 22. jula 1772. godine Josipu II Pejačeviću (*1710; †1787), sinu Marka II i bratiću Marka III, Marija Terezija dodjeljuje nasljednu titulu grofa, i od tada cijela porodica nosi naslov “Pejačevići od Virovitice“. S obzirom na brojnost i teritorijalnu rasprostranjenost porodice, historiografija je dijeli u nekoliko grana, nazvanih prema njihovim najvažnijim imanjima, i to na našičku, virovitičku i rumsko-retfalačku.

Od Ferdinanda Karla Rajnera Pejačevića (*1800; †1878), unuka Josipa II, potiču svi danas živući Pejačevići. Među njegovom mnogobrojnom djecom su, među ostalima, Ladislav, budući hrvatski ban, i Julijan, već pomenuti historiograf svoje familije. Ladislav grof Pejačević (*1824; †1901.) bio je uticajan hrvatski političar, saborski zastupnik iz Unionističke stranke, te kao član hrvatske delegacije sudjelovao 1868. godine u zaključenju Hrvatsko-ugarske nagodbe. Funkciju hrvatskog bana vršio je od 1880. do 1883. godine.

Dr Teodor grof Pejačević (*1855; †1928.), Ladislavov sin, rođen u Našicama, bio je dugogodišnji veliki župan Virovitičke županije, hrvatski ban od 1903. do 1907. godine, a od 1913. do 1917. učestvovao je kao hrvatski ministar u ugarskoj vladi. Za vrijeme njegovog banovanja donošenjem Riječke i Zadarske rezolucije programira se politika novog smjera, te dolazi do stvaranja Hrvatsko-srpske koalicije, koja 1906. pobjeđuje na izborima za Hrvatski sabor. Kao i njegov otac, napustio je banski položaj, i to nakon spora koji je nastao s Mađarima kad je dao skinuti mađarske natpise sa zgrada državne željeznice.

U Teodorovoj familiji rodila se, kao treće dijete, kćer Dora (*1885; †1923) poznata hrvatska kompozitorica.

Krajem drugog svjetskog rata pripadnici porodice Pejačević iselili su se iz Hrvatske, kao i njihovi rođaci iz Mađarske i Slovačke, te živjeli su u više zemalja svijeta, i to u Austriji, Švajcarskoj, Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Španiji, Argentini, Urugvaju, Kolumbiji, Venecueli i SAD-u, u nekima od kojih su već od ranije imali prebivalište pojedini članovi šire porodice. Danas u Hrvatskoj ipak ima potomaka Pejačevića, budući da u Zagrebu živi baron Nikola Adamović Čepinski, vitez i ambasador Malteškog reda u Republici Hrvatskoj, koji je po majci izdanak Pejačevića.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

„Arhiv za austrijsku historiju“ Carske akademije nauka („Archiv für österreichische Geschichte“ herausgegeben von der Kaiserlichen Akademie der Wissenschaften), 59. svezak, Beč 1880.
prof. dr. sc. Vitomir Belaj (Filozofski fakultet u Zagrebu): „Act Bulgariae ecclesiastica oca Euzebija Fermendžina kao etnološki izvor“ (u sklopu Zbornika radova naučnog skupa pod nazivom „Život i djelo o. Euzebija Fermendžina“), Našice 1998.
dr. Josip Bösendorfer: „Kolonija Čiprovčana u Osijeku“ (objavljeno u stručnom magazinu „Narodna starina“), Zagreb 1932.
prof. Silvija Lučevnjak, Zavičajni muzej Našice: „Obitelj Pejačević i Virovitica“ (u okviru almanaha radova internacionalnog simpozijuma „725 godina franjevaca u Virovitici“ izdanog od Hrvatske akademije nauka i umjetnosti (HAZU)), Virovitica“ 2006.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]