Peršmanhof
Peršmanhof (slovenski: Peršman) je bilo seosko gazdinstvo u Bad Eisenkappelu (Eisenkappel-Vellach), u austrijskoj pokrajini Koruškoj, koje je jedno vrijeme u Drugom svjetskom ratu, bilo sklonište i partizanska baza Koruških partizana. Dana 25. aprila 1945. dijelovi 1. bataljona SS policijske pukovnije 13, počinile su masakr nad jedanest civila,[1] a gazdinstvo je zapaljeno. Danas je Peršmanhof muzej o historiji i otporu koruških Slovenaca tokom nacionalsocijalističkog doba.
Historija
[uredi | uredi izvor]Peršmanhof, kojim je upravljala obitelj Sadovnik, bio je važna baza koruških partizana od 1942. U iščekivanju skorog kraja Drugog svjetskog rata, oko 150 partizana logorovalo je oko i na udaljenom Peršmanhofu krajem aprila 1945. Nakon privatne pritužbe zbog navodne krađe stoke, 70-člana operativna grupa iz 4. brigade, 1.bataljona, 13. SS policijske pukovnije upala je u Peršmanhof 25. aprila 1945. Partizani su se nakon pucnjave povukli u šumu. U kasnijem napadu manje grupe iz 4. brigade ubijene su četiri odrasle osobe i sedmero djece iz obitelji Sadovnik i Kogoj, a kuća i gospodarske zgrade su spaljene. Preživjelo je samo četvoro djece. Sljedećeg dana, stanovnik susjednog imanja podnio je pritužbu zapovjedništvu žandarmerijske postaje Eisenkappel. Samovoljni masakri nisu bili ni uobičajeni ni dopušteni; osumnjičenici su morali biti predani sigurnosnoj policiji na ispitivanje. "Poseban incident" prijavljen je u Bleiburgu, ali se dalje nije istraživao jer se nacistički sustav urušio, a Britanci i jugoslavenski partizani u Koruškoj preuzeli su zapovjedništvo.[2][3] Bio je to zločin u završnoj fazi.
Operaciju u Peršmanhofu vodio je poručnik Josef Reischl: rođen 1911. u Isny im Allgäu (Njemačka), pridružio se policiji 1931, viša policijska administrativna služba, u Korušku je stigao tek u oktobru 1944. SS policijska pukovnija 13 također je poslana u regiju (sa sjedištem u Ljubljani) tek 1944. sa ciljem borbe protiv partizana. 1. bataljon bio je bivša Rezervni policijski bataljon 6, sa sjedištem u Berlinu. Osoblje se sastojalo od policijskih rezervista, a od 1942. nadalje sve više od "etničkih Nijemaca" i dobrovoljaca. Navodi se da je bila umiješana u ratne zločine već 1939/40. u Poljskoj i početkom 1943. (u to vrijeme već 1. bataljon 13. policijske pukovnije) u današnjoj Bjelorusiji.[4] Unatoč ponovljenim pokušajima rješavanja zločina u završnoj fazi u Peršmanhofu, na kraju nije podignuta optužnica.[5]
U proljeće 1946, Austrijski narodni sud započeo je istrage o počinjenju ratnog zločina, intervjuirao preživjele svjedoke i tražio 49 pripadnika 4. brigade. Vođa operacija Reischl i još tri Nijemca, dva Litavca i dva Mađara imenovani su kao osumnjičenici. Međusobno su se krivili. Budući da se nisu mogli identificirati jasni krivci, nije podignuta optužnica. Pokušaj ponovnog otvaranja slučaja 1960. također je ostao neuspješan. Međutim, "prema užem tumačenju Zakona o ratnim zločinima,"[6] bilo bi dovoljno "barem podići optužnicu protiv optuženih Penza i Reischla".[2] Samo je najmlađi, mađarski Nijemac Martin Sandor, tada 17-godišnjak, suđen u Mađarskoj (sovjetska zona) 1949. i osuđen 1950. Prijevremeno je pušten 1956.
Muzej
[uredi | uredi izvor]
Dana 25. aprila 1965. održana je prva komemoracija u Peršmanhofu, tokom koje je na tom mjestu postavljena spomen-ploča na slovenskom jeziku. Od ranih 1980-ih, komemorativni događaji održavali su se svake godine.[7] Godine 1982. Udruga koruških partizana (njemački: Verband der Kärntner Partisanen) osnovala je muzej u dijelu obnovljene kuće, fokusirajući se na historiju i otpor koruških Slovenaca tijekom nacističke ere. Godinu dana kasnije, spomenik antifašističkom otporu ponovno je postavljen u prednjem dvorištu kuće.[8]
Spomenik partizanima
[uredi | uredi izvor]
Spomenik koji se nalazi u blizini muzeja je izvorno postavljen na groblju sv. Ruprechta u Völkermarktu i otkriven na državni praznik 26. oktobra 1947. Izradio ga je hrvatsko-austrijski umjetnik Marjan Matijević Na postolju su se nalazile figure dvojice muškaraca i jedne žene. Žena i jedan od muškaraca nosili su automat, drugi muškarac sjekiru. Lijeva otvorena ruka pozivala je ljude da mu se pridruže. Kao jedna od rijetkih monumentalnih skupina figura u neposrednom poslijeratnom razdoblju u Austriji, bila je usmjerena protiv fašizma. Također je jedna od rijetkih podignutih u stilu socijalističkog realizma na austrijskom tlu. U noći s 9. na 10. septembra 1953. partizanski spomenik digli su u zrak nepoznati počinitelji. Zbog političke situacije u Koruškoj, spomenik se više nije mogao postaviti na izvornoj lokaciji.[9] Postolje je sačuvano, a 1961. na njega je umjesto figura postavljena zdjela. Postolje na groblju sv. Ruprechta preuređeno je 2016. i od 2020. je zaštićeni spomenik.
Bronzani dijelovi uvećane figurativne grupe pohranjeni su, zavareni 1983. i ponovno otkriveni na novom postolju 14. augusta 1983. na Peršmanhofu. Figura, koja je izvorno pozivala ljude da je slijede, sada drži ručnu bombu. Umjetničkom intervencijom Nicole Six i Paula Petritscha, figurativna grupa nakratko je vraćena na svoju izvornu lokaciju, a zatim ponovno vraćena 2015. Time povezuju sadašnje i historijske lokacije te se osvrću na neuspjeh države da je ponovno podigne. Dijelovi, sada odvojeni, svjedoče o tome kako se mlada republika nosila s prošlošću: Dok je granata "neutralizirala" spomenik na groblju sv. Ruprechta, tragovi zavarivanja na stražnjoj strani figurativne skupine na Peršmanhofu još uvijek podsjećaju na nasilje počinjeno nad njom.[10] Spomenik je također zaštićen Uredbom o zažtiti spomenika.
Policijska akcija 2025.
[uredi | uredi izvor]Dana 27. jula 2025. velika policijska jedinica od oko 30 policajaca, praćenih poilcijskim psima, s helikopterskom podrškom provela je operaciju na spomen-mjestu nakon pritužbi na ilegalno kampiranje i "druge administrativne prekršaje", što je izazvalo prosvjede. U toku akcije naknadno je učestvovala specijalna jedinica austrijske policije SIG.[1] Klub slovenskih studenata u Beču organizirao je antifašistički obrazovni kamp, a muzej ga je podržao. Sudionici i promatrači doveli su u pitanje proporcionalnost operacije. Potomak civila ubijenih u Peršmanhofu opisao ju je kao "retraumatizirajuću".[1][11][12] Predsjednik Koruške Peter Kaiser (SPÖ) najavio je da će ispitati bolje mogućnosti zaštite spomen-mjesta.[13] Dana 8. augusta 2025. slovenski ambasador u Austriji Marko Štucin zatražio je potpunu istragu, na što je Kaiser pristao. Savezno ministarstvo unutarnjih poslova osnovalo je komisiju za analizu.[14]
Literatura
[uredi | uredi izvor]Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]
Reference
[uredi | uredi izvor]- 1 2 3 Klatzer, Jürgen (28. 7. 2025). ""Bodycams einschalten!" :Der Peršmanhof, die Antifa und die Kärntner Polizei". falter.at (jezik: njemački). Falter. Pristupljeno 6. 8. 2025. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
- 1 2 Kuretsidis-Haider, Claudia. Strafsache wegen Verbrechen an der Familie Sadovnik - Das Verfahren des Volksgerichts Klagenfurt und der Umgang der österreichischen Justiz mit den Ereignissen auf dem Peršmanhof (jezik: njemački). Göttingen: Wallstein-Verlag. str. 51. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
- ↑ "Museum des antifaschistischen Widerstandes in Kärnten: Das Massaker an den Familien Sadovnik und Kogoj" (jezik: njemački). Arhivirano s originala, 9. 9. 2011. Pristupljeno 8. 11. 2011.
- ↑ Klemp, Stefan (2022). Nicht ermittelt - Polizeibataillone und die Nachkriegsjustiz. Ein Handbuch aus der Reihe Villa ten Hompel Schriften Band 5 (jezik: njemački). Berlin: Metropol-Verlag. str. 130. ISBN 978-3-86331-588-7. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
- ↑ Rettl, Lisa (2014). Die Ordnungspolizei und ihre „besonderen Aufgaben im Operationsgebiet“. Das SS- und Polizeiregiment 13 und dessen Einsatz am Peršmanhof (jezik: njemački). Göttingen: Wallstein-Verlag. str. 146. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
- ↑ Ustavni zakon Austrije od 26. juna 1945. o ratnim zločinima i drugim nacionalsocijalističkim zvjerstvima (Zakon o ratnim zločinima), StGBl. 1945, br. 32.
- ↑ "Museum des antifaschistischen Widerstandes in Kärnten: Der Peršmanhof nach 1945" (jezik: njemački). Arhivirano s originala, 9. 9. 2011. Pristupljeno 11. 8. 2025.
- ↑ "Der Peršmanhof" (jezik: njemački). Pristupljeno 2. 2. 2025.
- ↑ "Neue Dauerausstellung im Peršmanmuseum" (jezik: njemački). Arhivirano s originala, 31. 7. 2012. Pristupljeno 9. 8. 2025.
- ↑ Mahringer, Paul. Das zweigeteilte Denkmal (PDF). Die Brücke (jezik: njemački). Kärntens Kulturzeitschrift. str. 11. Pristupljeno 15. 11. 2020. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
- ↑ Muzayen Al-Youssef, Viktoria Kirner (31. 7. 2025). "Wie der umstrittene Polizeieinsatz an der NS-Gedenkstätte Peršmanhof ablief". derstandard.at (jezik: njemački). Der Standard. Pristupljeno 1. 8. 2025.
- ↑ "Peršmanhof: Volksgruppenvertreter fordern Aufklärung". volksgruppen.orf.at (jezik: njemački). Österreichischer Rundfunk. 28. 7. 2025. Pristupljeno 8. 8. 2025.
- ↑ Jennifer Kapellari (30. 7. 2025). "Persmanhof: Rechtsschutz für Gedenkstätten?". krone.at (jezik: njemački). Pristupljeno 1. 8. 2025.
- ↑ "Neuer Botschafter: "Erwarte Aufklärung"". kaernten.orf.at (jezik: njemački). Österreichischer Rundfunk. 8. 8. 2025. Pristupljeno 8. 8. 2025. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)