Poglavlje V Povelje Ujedinjenih nacija

Poglavlje V Povelje Ujedinjenih nacija sadrži odredbe o osnivanju Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija.

Član 23 utvrđuje sastav Vijeća sigurnosti, s pet stalnih članica (Kina, Francuska, Sovjetski Savez (sada Rusija), Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Američke Države) i 10 nestalnih članica koje bira Generalna skupština. Nestalne članice služe dvogodišnji mandat i ne mogu biti odmah ponovo izabrane. U procesu odabira ovih nestalnih članica, ugovor poziva na "posebno obraćanje pažnje, u prvom redu, na doprinos članica Ujedinjenih nacija održavanju međunarodnog mira i sigurnosti i drugim ciljevima Organizacije, kao i na pravednu geografsku raspodjelu".

Član 24 daje Vijeću sigurnosti "primarnu odgovornost za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti" i zahtijeva od Vijeća sigurnosti da djeluje u skladu s ciljevima i principima Ujedinjenih nacija.

Član 25. zahtijeva od članica da "prihvate i izvršavaju odluke Vijeća sigurnosti", mandat koji se ne primjenjuje u odnosu na odluke bilo kojeg drugog tijela UN-a, s izuzetkom odluka Svjetskog suda nakon što neka zemlja prihvati njegovu jurisdikciju.

Član 26. odražava stav o razoružanju:

Radi promocije uspostavljanja i održavanja međunarodnog mira i sigurnosti uz najmanje preusmjeravanje svjetskih ljudskih i ekonomskih resursa na naoružanje, Vijeće sigurnosti bit će odgovorno za formulisanje, uz pomoć Komiteta vojnog štaba iz člana 47, planova koji će se podnijeti članicama Ujedinjenih naroda za uspostavljanje sistema za regulaciju naoružanja. Ipak, jezik koji se ovdje koristi znatno je blaži od onog u članu 8. Pakta Društva naroda, koji je glasio:

Članice Društva naroda slažu se da je proizvodnja municije i ratnog oružja od strane privatnih preduzeća podložna ozbiljnim prigovorima. Vijeće će savjetovati kako se mogu spriječiti štetni učinci koji prate takvu proizvodnju, uzimajući u obzir potrebe onih članica Društva koje nisu u mogućnosti proizvoditi municiju i ratno oružje potrebno za njihovu sigurnost.

Vijeće sigurnosti je uložilo svoj prvi pravi napor u pogledu razoružanja u junu 1968. kada je usvojilo Rezoluciju 255, koja je sadržavala garancije za države koje nemaju nuklearno oružje. Neki posmatrači smatraju da Vijeće sigurnosti UN-a danas ne ispunjava svoj mandat prema Članu 26.

Član 27

Član precizira procedure glasanja u Vijeću sigurnosti UN-a. Devet od petnaest članica, uključujući svih pet stalnih članica, moraju se složiti da bi Vijeće sigurnosti moglo djelovati po neproceduralnoj mjeri.

Zahtjev jednoglasnog pristanka P-5 uspostavlja poznati "veto velikih sila", koji je blokirao Vijeće sigurnosti tokom većeg dijela Hladnog rata i spriječio Vijeće sigurnosti da odobri vojne akcije u mnogim prilikama, uključujući rat u Iraku. SAD su ga također koristile da blokiraju ponovno imenovanje generalnog sekretara UN-a Boutrosa Boutrosa-Ghalija. Bilo je mnogo debate o vetu. Neki su njegovu svrhu protumačili prvenstveno kao sprječavanje poduzimanja vojnih akcija protiv bilo koje članice P-5; ovi posmatrači stoga podržavaju ograničavanje veta na tu svrhu i ne korištenje za pitanja poput nominacije generalnog sekretara.

Proceduralne mjere ne podliježu vetu, što Vijeću sigurnosti omogućava da raspravlja o temama uprkos protivljenju članice koja ima pravo veta, pa čak i da zakaže hitnu posebnu sjednicu, gdje se takav veto ne primjenjuje.

Amandman iz 1965.

Izvorno je Vijeće sigurnosti imalo 11 članica, a za odluku je bio potreban pristanak 7 (uključujući stalnu petorku). Godine 1965, u znak priznanja rastućeg članstva organizacije, Povelja je izmijenjena kako bi se Vijeće sigurnosti UN-a proširilo na 15 članica, a za donošenje odluke je bio potreban pristanak 9 (ponovo uključujući stalnu petorku).

Također pogledajte

• Reforma Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija

Vanjski linkovi

• Tekst Povelje