Idi na sadržaj

Poglavlje XVI Povelje Ujedinjenih nacija

S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Poglavlje XVI Povelje Ujedinjenih nacija sadrži razne odredbe koje zabranjuju tajne ugovore, uspostavljaju Povelju Ujedinjenih nacija kao vrhovnu nad svim drugim ugovorima i predviđaju privilegije i imunitete zvaničnika i predstavnika Ujedinjenih nacija.

Član 102

[uredi | uredi izvor]

Član 102. zabranjuje tajne ugovore. Prema ovom članu, svi međunarodni ugovori moraju biti registrovani i objavljeni od strane Sekretarijata. U članu se također navodi da su tajni ugovori zaključeni kršenjem ove odredbe neprovedivi pred tijelima UN-a. Vjerovalo se da su tajni ugovori igrali ulogu u događajima koji su doveli do Prvog svjetskog rata. U skladu s tim, američki predsjednik Woodrow Wilson je predložio njihovu zabranu 1910-ih, a Društvo naroda je stvorila poseban biro za registraciju ugovora pod Generalnim sekretarom Društva naroda i odvojila dio časopisa League of Nations Journal za javnost o ugovorima.[1] Član 18. Pakta Društva naroda navodi da "Svaki ugovor ili međunarodni angažman koji kasnije sklopi bilo koja članica Društva će se odmah registrovati u Sekretarijatu i što je prije moguće od njega. Nijedan takav ugovor ili međunarodni angažman neće biti obavezujući dok se ne registruju", tako da je član 102. u osnovi nastavak ove politike.

Član 103

[uredi | uredi izvor]

Član 103. kaže da obaveze članica prema Povelji UN imaju prednost nad njihovim obavezama prema bilo kojem drugom ugovoru. Dakle, zemlje ne mogu koristiti druge ugovore (kao što je Sjevernoatlantski ugovor) da nadjačaju svoje obaveze iz Povelje UN-a, što je činjenica koja je korištena da se dovede u pitanje zakonitost vojnih akcija vođenih pod pokroviteljstvom regionalnih ugovornih organizacija, kao što je NATO-ovo bombardiranje SR Jugoslavije 1999.[2] Slično, vlade kiparskih Grka i Grčke su tvrdile da je turska vojna intervencija, iako je odobrena Sporazumom o garanciji iz 1960. da održi status quo na Kipru (vidi Kiparski spor), bila zabranjena zabranama upotrebe sile Poveljom UN-a, koje su bile vrhovne prema članu 103.[3] Član 103. je također upotrijebio Vijeće sigurnosti, donošenjem Rezolucije 1696, da ospori iransko pravo na obogaćivanje urana prema Sporazumu o neširenju nuklearnog oružja.[4]

Član 103. analogan je članu 20. Pakta Društva naroda, u kojem se navodi da se "Članovi Društva pojedinačno slažu da se ovaj Pakt prihvata kao ukidanje svih obaveza ili dogovora Inter se koji nisu u skladu sa njegovim uslovima, i svečano se obavezuju da ubuduće neće ulaziti u bilo kakve angažmane koji nisu u skladu sa njegovim uslovima." Namjera oba člana bila je da se uspostavi "super-ugovor" na isti način na koji klauzula o supremaciji u Ustavu Sjedinjenih Američkih Država utvrđuje Ustav kao vrhovni zakon zemlje. Ovo tumačenje je potvrdio Međunarodni sud pravde.[5]

Članovi 104. i 105

[uredi | uredi izvor]

Članovi 104. i 105. predviđaju privilegije i imunitete UN-a i njihovih zvaničnika i predstavnika. Upotreba ovog imuniteta bila je predmet nekih sporova, jer su diplomate UN-a prikupile 18 miliona dolara neplaćenih parking karata između 1997. i 2002.[6]

Reference

[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]