Poklad

Poklad (depozit) imao je značajno mjesto u ekonomiji i politici bosanskih vladara i velmoža u srednjem vijeku.

Poklad predstavlja čuvanje pokretne imovine (novac i dragocjenosti) na sigurnom i zaštićenom mjestu. Bosanski vladari i velmože imali su svoje riznice na dvorovima, u tvrđavama i utvrdama koje su bile zaštićene bedemima i jakom vojnom stražom. Očito je da to nije bilo dovoljno. I drugi su faktori utjecali na sigurnost imovine. U pitanju nisu samo sukobi sa vanjskim neprijateljima u provalama i napadima. Česte izmjene političkih prilika i unutrašnjih prestrojavanja u zemlji, pa i u krilu pojedinih rodova i porodica, bili su dodatni razlog da se imovina zaštiti na još sigurnijem mjestu. Imovina je deponirana i iz praktičnih razloga zbog uobičajeno nesigurnih puteva prepunih drumskih razbojnika. Lakše je bilo putovati bez novca do sredine u kojoj se novac iskorištavao za kupovinu određene robe. Za brojne Bosance to je bio Dubrovnik koji se po ekonomskoj i političkoj stabilnosti, te vladavini građanskog prava daleko izdizao u susjedstvu koje je Bosna imala u srednjem vijeku.

Novac i dragocjenosti koji su ulagani u depozit nisu nosili sa sobom kamate, niti plaćanja za čuvanje istog. Interes čuvara depozita bio je višestruk, prije svega ekonomsko-politički. Dubrovčani su putem depozita Bosanaca dobijali novčana sredstva koja su, kao moderni bankari koristili za svoje tekuće potrebe, a čuvanje depozita uglednim subjektima iz susjedstva značilo je i elemenat stabilnosti međususjedskih odnosa. Primjer iz vremena bosansko-dubrovačkog rata 1403. je ilustrativan. Bosanski depoziti u Dubrovniku bili su blokirani i tek su po miru 1405. bili dostupni. U mirovnim pregovorima su isticani kao poseban razlog kojim su Dubrovčani vršili pritisak na Bosance u uslovima za sklapanje mira.

Dubrovčani su čuvali depozite na dva načina. Brojni su primjeri da je pojedina vlastela i trgovci imala depozite kod uglednih dubrovačkih plemića i trgovaca. To je neka vrsta privatnog depozita gdje je pojedinac odgovarao za čuvanje imovine. Pored takvih postojao je i tzv. državni depozit gdje je država bila čuvar depozita i davala prateće garancije uglavnom najistaknutjim predstavnicima iz svoga susjedstva.