Razlika između verzija stranice "Edvard II, kralj Engleske"

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
[nepregledana izmjena][nepregledana izmjena]
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
VolkovBot (razgovor | doprinosi)
TobeBot (razgovor | doprinosi)
m robot Dodaje: sh:Edvard II.
Red 93: Red 93:
[[ro:Eduard al II-lea al Angliei]]
[[ro:Eduard al II-lea al Angliei]]
[[ru:Эдуард II]]
[[ru:Эдуард II]]
[[sh:Edvard II.]]
[[simple:Edward II of England]]
[[simple:Edward II of England]]
[[sk:Eduard II. (Anglicko)]]
[[sk:Eduard II. (Anglicko)]]

Verzija na dan 12 oktobar 2009 u 00:05

Edvard II
Vladavina7. juli 1307 - 25. januar 1327
PrethodnikEdvard I
NasljednikEdvard III
Krunidba25. februar 1308
SupružnikIzabela Francuska
DjecaEdvard III
Ivan, vojvoda od Cornwalla
Eleonora
Ivana
DinastijaAnžuj-Plantagenet
OtacEdvard I
MajkaEleonora Kastiljska
Rođenje25. april 1284
21. septembar 1327

Edvard II (25. april 1284 - 21. septembar 1327) bio je engleski kralj.

Bio je četvrti sin kralja Edvarda I i kastiljske infante Eleonore, te je bio prvi engleski prijestolonasljednik koji je nosio titulu princa od Velsa. Krunu je naslijedio 1307. godine nakon očeve smrti.

Vladavina

Vodio je rat sa Škotskom u kojem je pretrpio poraz u bici kod Bannockburna pa je Škotskoj morao priznati nezavisnost. Taj poraz je bio i posljedica sukoba sa vodećim velikašima zbog stanovitog Piersa Gavestona kojeg je doveo na dvor, proglasio grofom od Cornwalla, te mu dao bogatstvo i uticaj. Izbila je politička kriza zbog čega je 1311. Edvard II morao prihvatiti uredbe koje su mu ograničavale vlast, a Gavestona su 1312. ubili neprijateljski raspoloženi plemići.

Kraljev rođak, Thomas, grof od Lancastera, pristalica uredbi koje su ograničavale kraljevu vlast, stekao je tako kontrolu nad državom, sve dok ga Edvard II nije uspio poraziti u bici kod Boroughbridgea 1322. godine i naredio da se pogubi. Uredbe je stavio izvan snage, ali je i dalje ostao vrlo nepopularan vladar.

Svoju nepopularnost zahvaljuje i dovođenju na dvor svojih novih ljubimaca, oca i sina Despensera. Njihov uticaj na vlast bio je naglašeno razbojnički i nije poštivao nasljedna prava. Kraljeva posvećenost pokroviteljstvu nad ljubimcima i nepridržavanje onovremenih predodžbi o ponašanju kralja dovela je do novih nezadovoljstava. Najnezadovoljnija Despenserima bila je Edvardova supruga, kraljica Izabela, kćer Filipa IV Francuskog.

Invazija

Povratak Izabele Francuske i njenog sina u Englesku

Sukob između Francuske i Engleske izbio je kada je Edvard odbio položiti zakletvu na vjernost francuskom kralju za teritoriju Gaskonije. Nako nekoliko neuspješnih pokušaja da se vrati ta teritorija, Edvard je poslao svoju suprugu da pregovara o sklapanju mirovnog sporazuma sa Francuskom. Izabela je bila oduševljena ovom mogućnošću i stigla je u svoju domovinu u martu 1325. godine. Dana 31. maja 1325. godine Izabela je postigla sporazum i sklopljen je mir u korist Francuske, te se pobrinula da Edvard položi zakletvu francuskom kralju u Francuskoj. Edvard je, međutim, odlučio poslati sina da obavi njegovu dužnost. Ovo je bila fatalna odluka koja je dovela do propasti Edvarda i Despensera, pošto je Izabela, koja je sada imala sina kod sebe, dala Edvardu do znanja da se neće vratiti u Englesku sve dok se ne uklone Despenseri.

Izabelina dvorska svita je bila odana Edvardu i vratila se u Englesku, donoseći mu šokantne vijesti - Izabela je sa ljubavnikom, Rogerom Mortimerom, počela planirati invaziju na Englesku. Edvard je bio spreman za invaziju, ali izdali su ga sin, brat (koji je bio u braku sa Mortimerovom sestrom) i drugi plemići.

Izabela i Mortimer su stigli u Englesku u septembru 1326. godine sa veoma malim brojem vojnika. Edvard je smatrao da će sa lakoćom uništiti vojsku svoje supruge, ali veliki dio plemića odbio se boriti protiv kraljice. Edvard se povukao na imanje Dispenserovih nakon što su ga, jedan po jedan, napuštali dvorjani, sve dok nije ostao sam sa Dispenserima.

Stariji Dispenser pogubljen je 27. oktobra, a Izabela je zatim poslala vojsku u Vels gdje se skrivao Edvard i sin pogubljenog Dispensera. Dana 16. novembra kralj i mlađi Dispenser su uhvaćeni, a Dispenser je kastriran, raščerečen i obješen.

Zatvoreništvo

Izabela i Mortimer imali su Edvarda u svom zarobljeništvu, ali nisu znali šta da urade sa njim. Najjednostavnije je bilo pogubiti ga, tako da njegovu krunu naslijedi sin Edvarda i Izabele kojeg je ona mogla kontrolirati, a onda ne bi bilo bojazni da se Edvard vrati na prijestolje i kazni svoju suprugu. Pojedinci su se protivili pogubljenju i zbacivanju kralja, smatrajući da se to pomazanom vladaru ne može učiniti, a da njegov narod ne prođe nekažnjeno. Umjesto toga, zaključeno je da će Edvard ostati u doživotnom pritvoru. Međutim, Edvardu bi zakonski ostale sve kraljevske ovlasti. Izabela je bila uzela veliki pečat kraljevstva i koristila ga za de facto vladanje kraljevstvom. Njene odluke su, ipak, bile nezakonite i mogle su biti opovrgnute u svakom trenutku.

Parlament, koji se u ovoj situaciji postavio iznad autoriteta kralja, na kraju se složio da uklone kralja. Ponuđen mu je izbor: abdicirati u korist sina ili se opirati i rizikovati da njegov tron na kraju preuzme neko nekraljevske krvi (vjerovatno Roger Mortimer). Edvard II je pristao na abdikaciju ako narod prihvati njegovog sina, Edvarda, princa od Velsa, za kralja. Lordovi su zatim otkazali svoju vjernost Edvardu II i njegova vladavina je tako završila.

Abdikacija i smrt

Formalna abdikacija je objavljena u Londonu 24. januara, a početak vladavine četrnaestogodišnjeg Edvarda III objavljen je sljedeći dan. Bivši kralj je ostao u pritvoru.

Neki smatraju da je Edvard II ubijen 1327. godine u dvorcu Berkeley, vjerovatno užarenim žaračem stavljenim u debelo crijevo kroz metalnu cijev, što je bio način usmrćivanja koji iza sebe nije ostavljao optužujućih tragova i djelovao je kao prirodna smrt usmrćenog, a vjerovatno je bio i osveta zbog njegovih navodnih homoseksualnih sklonosti. Drugi, pak, misle da je Edvard II bio zadavljen, a neki čak smatraju da je zapravo umro u Italiji tek jedanest godina nakon navodne smrti.