Razlika između verzija stranice "Ivan Gundulić"

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
[nepregledana izmjena][nepregledana izmjena]
Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj
IG
m Poništene izmjene koje je napravio 93.87.205.141 (razgovor), vraćeno na zadnju verziju koju je sačuvao CERabot
Red 1: Red 1:
'''Ivan Gundulić''' ([[Dubrovnik]], [[8. januar]] [[1589]]. - [[Dubrovnik]], [[8. decembar]] [[1638]]), dubrovački pjesnik, epik, lirik i dramatik.
'''Ivan Gundulić''' ([[Dubrovnik]], [[8. januar]] [[1589]]. - [[Dubrovnik]], [[8. decembar]] [[1638]]), hrvatski pjesnik, epik, lirik i dramatik.


Najstariji sin [[Fran Gundulić|Frana Gundulića]] i [[Dživa Gradić|Džive Gradić]], pripadnika starih dubrovačkih plemenitaških porodica. Obrazovanje stiče u školama rodnoga grada, gdje mu učiteljima, bijahu Toskanac [[Camillo Camilli]], autor dopune [[Torquato Tasso|Tassovu]] ''Oslobođenom Jeruzalemu'', i svećenik Petar Palikuća. Godine 1608. postao je član Velikoga vijeća. Obavljao je više državno-administrativnih službi u Dubrovniku i u okolici (u dva navrata službu kneza u Konavlima i više pravničkih poslova u Dubrovniku). Godine 1636. postao je senator, a dvije godine poslije i član Maloga vijeća. Oženio se Nikom Sorkočević, s kojom je imao tri sina, Franu Dzivu , Matu i Sisku. Umro je u dobi od 49 godina, nakon dvosedmične bolesti. Nagađa se da je uzrok smrti bila upala porebrice.
Najstariji sin [[Fran Gundulić|Frana Gundulića]] i [[Dživa Gradić|Džive Gradić]], pripadnika starih dubrovačkih plemenitaških porodica. Obrazovanje stiče u školama rodnoga grada, gdje mu učiteljima, bijahu Toskanac [[Camillo Camilli]], autor dopune [[Torquato Tasso|Tassovu]] ''Oslobođenom Jeruzalemu'', i svećenik Petar Palikuća. Godine 1608. postao je član Velikoga vijeća. Obavljao je više državno-administrativnih službi u Dubrovniku i u okolici (u dva navrata službu kneza u Konavlima i više pravničkih poslova u Dubrovniku). Godine 1636. postao je senator, a dvije godine poslije i član Maloga vijeća. Oženio se Nikom Sorkočević, s kojom je imao tri sina, Franu Dzivu , Matu i Sisku. Umro je u dobi od 49 godina, nakon dvosedmične bolesti. Nagađa se da je uzrok smrti bila upala porebrice.

Verzija na dan 7 novembar 2009 u 08:29

Ivan Gundulić (Dubrovnik, 8. januar 1589. - Dubrovnik, 8. decembar 1638), hrvatski pjesnik, epik, lirik i dramatik.

Najstariji sin Frana Gundulića i Džive Gradić, pripadnika starih dubrovačkih plemenitaških porodica. Obrazovanje stiče u školama rodnoga grada, gdje mu učiteljima, bijahu Toskanac Camillo Camilli, autor dopune Tassovu Oslobođenom Jeruzalemu, i svećenik Petar Palikuća. Godine 1608. postao je član Velikoga vijeća. Obavljao je više državno-administrativnih službi u Dubrovniku i u okolici (u dva navrata službu kneza u Konavlima i više pravničkih poslova u Dubrovniku). Godine 1636. postao je senator, a dvije godine poslije i član Maloga vijeća. Oženio se Nikom Sorkočević, s kojom je imao tri sina, Franu Dzivu , Matu i Sisku. Umro je u dobi od 49 godina, nakon dvosedmične bolesti. Nagađa se da je uzrok smrti bila upala porebrice.

Djelo

Književni rad započeo je pisanjem drama u stihu i, vjerovatno, pjesama. Od njegovih mladenačkih djela, koja nabraja u predgovoru Pjesnima pokornima kralja Davida (1621), sačuvale su se četiri melodrame: Arijadna, Prozerpina, Dijana i Armida. Melodrame su ispjevane osmercem, uz mjestimičnu upotrebu dvostruko rimovanoga dvanaesterca. Uglavnom su prijevodi s italijanskoga ili scenske adaptacije pripovjednih djela. Gundulićeve melodrame utemeljuju tradiciju dubrovačke barokne drame oslonjene na libreto rane italijanske opere, koja vrhunac doseže u djelatnosti Junija Palmotića. Nije se sačuvalo ništa od pjesama "taštijeh i ispraznijeh" za koje Gundulić, također u predgovoru Pjesnima pokornima, tvrdi da ih je pisao u mladosti, a poslije uništio.

Početkom 20-ih godina predstavio se Gundulić kao vjerski pjesnik: godine 1621. izlaze mu u Rimu Pjesni pokorne kralja Davida (slobodni prepjevi sedam pokornih psalama u osmeračkim katrenima). Uz prepjeve psalama nalazi se i teološko-meditativna pjesma Od veličanstva Božjijeh. Ona se danas smatra najboljom Gundulićevom kraćom pjesmom. Tema joj je Božja veličina, a njezina umjetnička snaga temelji se na nizu paradoksa izvedenih iz ideje da je Bog istovremeno i kreator i supstancija stvorenoga svijeta (",i ljubovnik i ljubljeni", "stan i u stanu ki stanuje"). Malo nakon objavljivanja psalama slijede dva uzastopna izdanja Suza sina razmetnoga (1622. i 1623). Dok se parafraze psalama uklapaju u već uhodanu tradiciju dubrovačko-dalmatinskih prijevoda iz biblijskoga psaltira (Marulić, Vetranović), Suze sina razmetnoga inovacija su u vrstovnom sastavu starije hrvatske književnosti na koju će pozitivno reagirati pjesnici mladi od Gundulića (Bunić, Đurđević, donekle i Slavonac Kanižlić). Suze su uzorak tzv. religiozne poeme, pretežno monološki koncipirane veće i višedjelne pjesme ispunjene ispovjednim i pokorničkim iskazima nekoga uzornoga grješnika. Svoj lik grješnika Gundulić je našao u novozavjetnoj paraboli o povratku i pokajanju rasipnoga sina (Lk. 15). To je djelo značajno i po tom što se Gundulić u njemu odlučno priklonio onim stilskim tendencijama sedamnaestostoljetne evropske književnosti koje se danas označuju terminom "barok": dikcija djela obilježena je jakom sklonošću bogatoj i končetozno razvijenoj metaforici i antitetici, a česte su i figure nabrajanja. Metafore i antiteze uglavnom ilustriraju negativnu životnu filozofiju "sina razmetnoga", po kojoj je stvarni svijet sukob lijepoga privida i tragične istine ("cvijetje u rukah, cvijetje svuda, / ona u cvijetju zmija huda", "Medna je rječca, srce otrovno. / oči ognjene, prsi od leda").

Dubravka

Godine 1628. Gundulić se vraća teatru: izvodi se njegova drama u stihu Dubravka. Kao u Gundulićevim mladenačkim dramama, i u Dubravci se izmjenjuju osmeračke i dvanaesteračke partije, a dikcija je zasićena figurama. Medu njima važnu ulogu imaju metaforički upotrijebljeni nazivi za aspekte i sadržaje idilskoga krajolika. Kako se radnja drame ujedno i događa u idilskoj prirodi, metaforička i doslovna značenja često se prepleću do neraspoznatljivosti. U starijoj književnohistorijskoj literaturi Dubravka se, zbog brojnih idilsko-pastirskih scena, doživljavala kao pastorala, dok su noviji proučavatelji upozorili na njenu vezu s baroknom melodramom, s kojom je povezuje alegoričnost poprišta, likova i zapleta. Prozirna politička alegoričnost Dubravke pridonijela je njenom uspjehu na hrvatskim pozornicama u 19. i 20. st. Česta izvođenja i tri komponovane verzije (Ivan Zajc, Antun Dobronić, Jakov Gotovac) načinili su je vjerovatno najpoznatijim Gundulićevim djelom, a njeni stihovi o „slatkoj slobodi" služili su kao geslo hrvatskim nacionalnim ideologijama.

Osman

Za posljednje desetljeće Gundulićeva života vjeruje se da je posvećeno epu Osman, koji je ipak ostao nedovršen (nedostaju mu dva srednja pjevanja). Osman je historijsko-romantični ep u 20 pjevanja (18 dovršenih), ispjevanih osmeračkim katrenom, a dikcija mu je umjereno barokna. U njemu se, iz male vremenske udaljenosti, opjevavaju događaji u vezi s turskim sultanom Osmanom II: njegov nasilan dolazak na vlast, njegov poraz u sukobu s poljskom vojskom kod Hoćima 1621. i njegovo svrgnuće iduće godine. O Osmanu u stručnoj literaturi postoje kontroverzije: neki ga književni historiografi vide kao nejedinstveno djelo, drugi ističu cjelovitost njegova tematsko-kompozicijskoga nacrta; neki ga razumiju kao iskaz o kršćansko-islamskom sukobu, dok dio historičara stavlja težište na prizore turskoga građanskog rata u posljednjim pjevanjima epa. Jednodušno mu se, međutim, priznaje dubina svjetonazorskih iskaza i poetska uspjelost ključnih epizoda (opisi hoćimske bitke, Alipašino balkansko putovanje i posjet varšavskom dvoru, romantične epizode sa Sokolicom i Krunoslavom, prizori nereda u Carigradu). Osman je nastao pod jasnim uticajem Tassova Oslobođenoga Jeruzalema, što se očituje podjednako na razini izraza (opisi ženske ljepote, viteških dvoboja, kronografske i topografske hipotipoze) kao i u tematsko-kompozicijskoj strukturi, koja uključuje tri tipična tematska svijeta tasovskoga epa: historijski, romantični i eshatološki. U stručnoj se literaturi različito tumači nedovršenost spjeva: dok se u starijih autora susreće mišljenje da su dva danas nedostajuća pjevanja izvorno postojala pa su se izgubila ili su namjerno uništena, u doba nakon 1900. g. prevladalo je mišljenje da je prazninu u srednjem dijelu epa uvjetovao ili diskontinuitet pjesnikova rada ili nedovoljna koordinacija historijskih i romantičnih epizoda spjeva, koja je glavne romantične radnje učinila nedovršivima.

Zaključak

Opsegom i vrstovnom raznolikošću svojega ukupnog opusa, privlačnošću svojih scenskih i epskih prizora, svojom baroknom frazom i oštrinom religioznih i misaonih uvida Gundulić nadvisuje većinu pisaca svojega vremena, pa je već odavno stekao status klasika. Nemjerljiv je njegov uticaj na formiranje hrvatskoga jezika, jer je Hrvatski narodni preporod pridao Gunduliću status kultnoga "ilirskoga" autora, a Mažuranić je majstorski i nenadmašno dopunio Osmana. Međutim, izvršivši taj kulturnohistorijski uticaj, Gundulićeva aura je počela vremenom blijedjeti: promjena književnog ukusa je ep i pastoralu, kao i baroknu melodramu, stavila na margine čitateljskoga interesa, te je Gundulićevo djelo doživjelo sudbinu ostalih epskih ostvaraja, pa i snažnijih od njegovoga (npr. Tassova, Ariostova, Camoesova)- ostao je priznati klasik, ali ne više i živo vrelo nadahnuća.

Vanjski linkovi