Rabindranath Tagore

Rabindranath Tagore (1861.-1941.), indijski pjesnik, jedan od rijetkih azijskih pisasca koji su još za života uspjeli steći širok krug čitalaca na Zapadu. Prodro je u Europu naglo, oko 1913. godine. Nobelovom nagradom nagrađen je već za prvu svoju na engleski jezik prevedenu knjigu, zbirku pjesama "Gitandžali". "Gitandžali", koji je u nas prevođen kao "Žrtveni pjev", "Pjevačeva žrtva" i "Pjesme darovnice", zbirka je sastavljena od 103 pjesme u prozi. Većina pjesama u zbirci nastale su u najtmurnijem razdoblju Tagoreova života, u vremenu kada su uzastopne porodične tragedije (smrt žene, pa kćerke, zatim najmlađeg sina) prekinule bujicu njegove razuzdane ljubavne lirike. Pjesme je preveo sam pjesnik na engleski jezik, 1912. godine, iz triju svojih knjiga religioznih pjesama, koje su u originalu pisane u čvrstim metričkim oblicima, sa rimama, organizirane u pravilne strofe, a većina njih se pjevaju po melodijama što ih je Tagore komponirao. Jedna za drugom, Tagoreove poetske zbirke - "Vrtlar" (ili "Gradinar", 1913.), "Mladi mjesec" (1913.) i druge, njegove drame - "Čitra" (1913.), "Kralj tamne sobe" (1914.) i druge, osvajale su publiku u Europi, uklopivši se sasvim u drugi val simbolističkog strujanja u zapadnoeuropskim književnostima. Shvaćen u Europi kroz nekoliko desetljeća kao izraziti predstavnik europskoga kasnog simbolizma, objašnjavan redovito usporedbom sa Psalmima ili drugim tekstovima europske književne tradicije, Tagore se može sasvim razumjeti tek u kontekstu indijske književne tradicije. Njegova je uža domovina Bengal, pokrajina koja je u novije doba postala glavnim filterom kroz koji je Indija usvajala društvene navike, političke institucije i književne oblike Zapada, a ujedno pokrajina u kojoj su ponikli najvažniji moderni pokreti za društvenu i vjersku reformu, te nacionalno oslobođenje Indije. Tagoreova porodica, porodica bogatih agrarnih aristokrata, bila je u središtu burnoga društvenog previranja Indije u XIX stoljeću; otac mu je bio vođa jednog od najvažnijih hinduskih reformnih pokreta svoga vremena, a više političara, filozofa, književnika i slikara nalazimo među najbližim rođacima.

Medina Džanbegović U osamdesetim i devedesetim godinama XIX stoljeća, u vremenu političkih strasti i nacionalističkih agitki u književnosti, Tagore je sav zanijet traženjem Ljepote i Istine: opčinjen čudesima prirode, mudrošću njenoga reda, ljupkošću žene i zemlje, piše tada svoje lirske drame i svoju najbolju liriku, one stihove koje će Europa upoznati dvadesetak godina poslije i po kojima će Tagorea prije svega poznavati sve do naših dana. Lirika je, ipak, samo jedna od aktivnosti mnogostranog Tagorea. Njoj su se zatim pridružili njegovi romani, među kojima su najpoznatiji "Dom i svijet", "Brodolom" i "Gora", pa brojne pripovijetke, eseji ("Sadhana") i političke rasprave ("Nacionalizam"). U neko doba, poslije Prvoga svjetskog rata, slavu Tagorea pjesnika natkrilila je popularnost Tagorea političara, kritičara europske civilizacije i zagovornika nesebične saradnje Istoka i Zapada. Često je Tagore sam smatrao najvažnijim dijelom svoje aktivnosti bavljenje glumom, slikarstvom ili muzikom, pedagoške eksperimente (na univerzitetu što ga je sam osnovao u Šantiniketanu), studij plesa ili proučavanje mogućnosti obnove indijskog sela. Veliki dio njegovog književnog rada ostao nam je, ipak, do danas nepoznat; nepoznata su nam ostala i ona djela koja mnogi Indijci smatraju njegovim najzrelijim ostvarenjima.