Razlika između verzija stranice "Genetičko inženjerstvo"
[nepregledana izmjena] | [nepregledana izmjena] |
m Bot: Automatska zamjena teksta (-velikoga +velikog) |
m robot Dodaje: ar, az, lt, scn, ur Uklanja: sv Mijenja: ru, zh |
||
Red 1: | Red 1: | ||
{{Prijevod}} |
{{Prijevod}} |
||
Red 22: | Red 20: | ||
[[af:Genetiese manipulasie]] |
[[af:Genetiese manipulasie]] |
||
[[ar:هندسة وراثية]] |
|||
[[az:Genetik mühəndisliyi]] |
|||
[[bg:Генно инженерство]] |
[[bg:Генно инженерство]] |
||
[[ca:Enginyeria genètica]] |
[[ca:Enginyeria genètica]] |
||
Red 39: | Red 39: | ||
[[ko:유전공학]] |
[[ko:유전공학]] |
||
[[ku:Endazyariya bûmayîk]] |
[[ku:Endazyariya bûmayîk]] |
||
[[lt:Genų inžinerija]] |
|||
[[nl:Genetische technologie]] |
[[nl:Genetische technologie]] |
||
[[nn:Gensløyd]] |
[[nn:Gensløyd]] |
||
Red 44: | Red 45: | ||
[[pl:Inżynieria genetyczna]] |
[[pl:Inżynieria genetyczna]] |
||
[[pt:Engenharia genética]] |
[[pt:Engenharia genética]] |
||
[[ru: |
[[ru:Генетическая инженерия]] |
||
[[scn:Ncignirìa ginètica]] |
|||
[[simple:Genetic engineering]] |
[[simple:Genetic engineering]] |
||
[[sr:Генетички инжењеринг]] |
[[sr:Генетички инжењеринг]] |
||
[[su:Rékayasa genetik]] |
[[su:Rékayasa genetik]] |
||
[[sv:Genetisk modifiering]] |
|||
[[ta:மரபணு பொறியியல்]] |
[[ta:மரபணு பொறியியல்]] |
||
[[th:พันธุวิศวกรรม]] |
[[th:พันธุวิศวกรรม]] |
||
[[tr:Genetik mühendisliği]] |
[[tr:Genetik mühendisliği]] |
||
[[uk:Генна інженерія]] |
[[uk:Генна інженерія]] |
||
[[ur:وراثی ہندسیات]] |
|||
[[vi:Kỹ thuật di truyền]] |
[[vi:Kỹ thuật di truyền]] |
||
[[zh: |
[[zh:基因工程]] |
Verzija na dan 8 januar 2010 u 23:25
Ovaj članak nije preveden ili je djelimično preveden. |
Genetički inženjering je skup biohemijskih postupaka kojima se izrezuju cijeli geni, njihovi dijelovi ili grupe gena iz DNK jednog organizma i njihovo umetanje u prethodno određeno mjesto u DNK drugog organizma (najčešće takvog koji ima jednostavne genetičke postavke i koji se može uzgojiti u neograničenim količinama).
Razvoj tih postupaka omogućio je upoznavanje građe i organizacije velikog broja gena različitih organizama, uključujući i čovjeka, te mogućnost industrijske proizvodnje bjelančevina pomoću mikroorganizama u koje su ugrađeni sintetički ili prirodni geni virusa, bakterija, gljiva i viših organizama, uključujući i čovjeka. Danas je moguće sintetizirati bjelančevine eukariota u prokariotskim ćelijama. Te ćelije proizvode inzulin, interferon, interlukine i hormon rasta te rekombinantna cjepiva. Postupci koji se primjenjuju u genetičkom inženjeringu uglavnom su enzimski i molekularno-biološki te klasični postupci mikrobne genetike.
Proces
Jedna od dviju DNK mora biti plazmidskog ili virusnog porijekla i mora posjedovati gene koji će joj dati sposobnost da se autonomno replicira u odgovarajućim ćelijama. Ova DNK, koju nazivamo vektorom, služi za repliciranje druge DNK. Druga DNK, koja je zapravo predmet proučavanja i koju želimo razmnožiti, naziva se stranom, jer u pravilu nije srodna niti s vektorskom DNK niti sa ćelijom u koju će ući nakon spajanja sa vektorom.
Za reakciju spajanja vektorske i strane DNK upotrebljava se naziv rekombinacija in vitro, dok se proizvod reakcije naziva rekombinantnom DNK. Da bi se molekule rekombinantne DNK autonomno replicirale, treba ih unijeti u bakterijske ili kakve druge za to prikladne ćelije. Unošenje rekombinantne DNK u ćelije naziva se transformacijom ili transfekcijom, ovisno o tome služi li kao vektor plazmidska ili viralna DNK.
Autonomna replikacija jedne molekule rekombinantne DNK počinje u jednoj ćeliji, a nastavlja se u potomcima te ćelije ili u susjednim ćelijama. Pri tome od svake pojedine molekule nastaje mnoštvo njoj identičnih molekula. Takav način razmnožavanja rekombinantne DNK i stranih gena, koje rekombinantna DNK u sebi nosi, naziva se kloniranje DNK ili kloniranjem gena. Strana DNK prelomi se na tačno određenim mjestima pomoću restriktivnog enzima. Pomoću istog enzima napravi se jedan lom na određenom mjestu u cirkularnoj molekuli plazmidskog vektora.
Krajevi jednog od fragmenata strane DNK spoje se s pomoću enzima DNK ligaze s krajevima vektorske DNK i na taj način dobije se cirkularna rekombinantna DNK. Rekombintna DNK unosi se u bakterijske ćelije, koje su prethodno obrađene tako da postanu propusne za DNK. Nakon unošenja, rekombinantna DNK se replicira u bakterijskoj citoplazmi, dok se bakterije istovremeno množe. Tako nastaje klon rekombinantne DNK i unutar njega, klon stranih gena.