Meša Selimović

Meša Selimović

Mehmed Meša Selimović rođen je 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. 1930. godine upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i jugoslovenska knjizevnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Građanske škole, a potom je (1936) postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. Prve dvije godine rata zivi u Tuzli, gdje ga hapse zbog saradnje sa NOP-om, a u maju 1943. godine prelazi na oslobođenu teritoriju, postaje član KPJ i član Agitprop-a za istočnu Bosnu, potom je politički komesar Tuzlanskog odreda, a 1944. godine prelazi u Beograd i obavlja značajne političke i kulturne funkcije. Od 1947. godine živi u Sarajevu i radi kao profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnički direktor "Bosna-filma", direktor drame Narodnog pozorišta, glavni urednik IP "Izdavačko Preduzeće Svjetlost". 1971. godine penzioniran je i seli u Beograd. Bio je redovni član Srpske akademije nauka i umjetnosti.

Biran je za predsjednika Saveza književnika Jugoslavije, bio je počasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni član ANUBiH i SANU. Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su najznačajnije NIN-ova nagrada (1967), GORANOVA nagrada (1967), Njegoševa nagrada (1967), potom Dvadesetsedmojulska SRBiH, nagrada AVNOJ-a, itd.

Umro je 11. jula 1982. godine u Beogradu.

Literarni rad

Meša Selimović je zasigurno među najvećim bosanskohercegovačkim piscima. Ono što nije sporno je status Selimovića kao velikog pisca ranga europskoga klasika, a taj se status temelji ponjaviše na njegova dva romana, "Derviš i smrt" i "Tvrđava". Pisac se poziva na središnju evropsku narativnu tradiciju, napose Dostojevskog, kao i na opću struju književnog modernizma 20. vijeka. No, nošen temperamentalnim značajkama i osebujnom stvaralačkom vizijom, Selimović je stvorio vlastiti izraz koji se ne može jednoznačno svrstati ni u koju školničku kategoriju. Po pripovjednim tehnikama, nasljedovao je i proširio roman osobne ispovijedi, ili realistička djela struje svijesti, najbolji primjeri kojih su kratki romani Dostojevskog "Krotka" i "Zapisi iz podzemlja". Selimović je dobro razumio da za upečatljiv prikaz unutarnjih borbi nisu adekvatne tehnike bilježenja fluktuacija svijesti, kakve nalazimo kod Jamesa Joycea ili Hermanna Brocha, jer u tim djelima dolazi do rastakanja svijesti protagonista, koji kao pasivni receptor ne može biti sudionikom moralne i metafizičke drame. Prvi roman, "Derviš i smrt", pisan živim stilom u kojemu se miješaju introspekcija, mudrosni sudovi o životu i ljudska drama derviškog šejha Nuruddina, ostvarenje je univerzalne vrijednosti koje je privuklo pažnju inozemne čitalačke publike-dijelom i zbog upravo magnetičnog spoja egzistencijalne drame i opojne rezignacije kojim zrači islamsko-orijentalni milje. Roman nije realistički prikaz derviša ili sufizma, islamskog misticizma, jer Nurudinove dileme postaju besmislene promatramo li ih u kontekstu čvrsto ukorijenjene religijske svijesti. No, to nije kritika vrijednosti djela koje i nije imalo nakanu dokumentaristički i vjerno prikazati mistične zanose ili sufijski svjetonazor, nego je smjeralo-i uspjelo- općeljudske dileme i muke postaviti u bosansko-islamski kontekst i locirati univerzalno u lokalnom. Sljedeći veliki roman, "Tvrđava", prikaz je Sarajeva nakon Hoćimske bitke (koju je opjevao Gundulić u "Osmanu"), i odlikuje se širom paletom likova i većim brojem lirskih pasaža od "Derviša", čvrsto usredotočenoga na nezaboravni Nurudinov lik. Oba su djela bogata prigušenom emocionalnošću, sumračnim iskazima o ljudskoj sudbini, atmosferom koju je teško jednoznačno opisati i koja oscilira između smirenosti u prihvaćanju sudbine i bunta protiv neljudskih okolnosti, te referencijama na historijski usud Bošnjaka (to se odnosi posebno na "Tvrđavu"). Glavni Selimovićevi romani velika su djela zreloga autora koji je harmonično spojio modernistički diskurs, narativne tradicije "pripovjedačke Bosne" i orijentalno islamski senzibilitet.

Ostala piščeva pripovjedna djela, osim u detaljima, ne dosižu vrhunce poput "Tvrđave" i "Derviša". Selimovićevi esejistički i memoarski radovi su zanimljivo štivo, no, također, nisu ostvarenja evropskoga i svjetskoga ranga kao veliki romani. Možda najinteresantnija Selimovićeva nefikcionalna knjiga je "Za i protiv Vuka", u kojoj autor raspravlja o ulozi Vuka Karadžića u reformi srpskog jezika. To je djelo, osim njegove nesporne kritičko-analitičke vrijednosti, zanimljivo jer i svjedoči o, za savremenike i potomke, kontroverznim piščevim nacionalnim opredijeljenjima. Ukratko- "Za i protiv Vuka" knjiga je potpuno uronjena u problematiku stvaranja modernog srpskog standardnog jezika, s protagonistima Vukom Karadžićem, njegovim protivnicima i mlakim pristašama u vojvođanskim i srpskim građanskim krugovima, te brižljivo prikazanim etapama borbe. Za čitatelja sa strane, odmah upada u oči da to djelo posredno ruši mit o "srpskohrvatskom" jeziku, jer je sasvim ograničena na srpsku situaciju, dok o hrvatskoj prošloj, a ni onodobnoj (Ilirski pokret) jezičkoj tradiciji nema ni slova. O bošnjačkom stvaralaštvu na narodnom jeziku (alhamijado književnost) nema ni riječi. Selimović je u tom dijelu srpskiji povjesničar jezika i od zagriženih velikosrpskih propagandista, koji se s hrvatskim i ilirskim fantomima bore bez prestanka-dok se oni u Selimovićevom vidokrugu ni ne pojavljuju. Stave li se na stranu nacionalno-političke opaske, glavno je piščevo stanovište utemeljeno: on drži Vuka Karadžića za beskompromisnoga prevratnika koji je potpuno odbacio stariju srpsku jezičku baštinu, nanijevši srpskom jeziku udar time što ga je sveo na ruralni idiom i lišio duhovno-intelektualnoga rječnika-no, to je bila nužna faza koja je ispravljena kasnijim razvitkom srpske književnosti.

Jezik

Kada je već o jeziku riječ, valja nešto reći i o jeziku Selimovićevih djela. U knjizi o Vuku, kao i poznijim djelima, autor je prešao na srpski ekavski jezik, i ako se sudi jedino po jezičkom kriteriju, ta su ostvarenja isključivo srpska (slična je situacija s većim dijelom Andrićeva opusa). U glavnim romanima Selimović je pisao jezikom koji je najbolje okarakterizirati kao bosanski protkan većim brojem srbizama. Je li taj jezik već time srpski, kao što se može reći za izraz Petra Kočića ili Branka Ćopića ? Za sada je, bez stručne lingvističke analize, teško dati definitivan sud, no vjerovatno je najbliža istini konstatacija da se radi o bosanskom jeziku, uz veći udio srbizama nego što je propisano u bosanskom standardu. No, taj prigovor otpada i zbog delikatnosti i isprepletenosti nacionalnog i jezičnog na ovim prostorima: Matoš je, npr., nesporno hrvatski pisac, no njegov je prozni opus upravo pretovaren srpskim idiomom kojeg je autor usvojio tokom dugih boravaka u Srbiji; dapače, djelo legendarnoga AGM je jezično daleko opterećenije srbizmima od jezika najboljih Selimovićevih romana. Slični su primjeri i dvojice srpskih pisaca (jednoga porijeklom iz Hercegovine), Mirka Kovača i Bore Ćosića, koji su napisali sjajne romane ne samo prošarane kroatizmima, nego i na hrvatskom standardnom jeziku. Sve to ukazuje da jednostrani jezikoslovni kriteriji nisu dovoljni u pisaca dvojne pripadnosti, među koje spada i Selimović.

Djelo Meše Selimovića je utkano u središte bošnjačke književnosti, kojoj po tematici i iskazu najvrednijih djela nesumljivo pripada. Također, ono je dijelom i srpske književnosti, svjesnim autorovim zahtjevom, kao i uronjenošću nemaloga dijela opusa u srpske književne i kulturne teme. Треćeg novembra 1976. godine, Selimović, u pismu Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti, kaže:

"Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje porijeklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebe da dokazujem. Znali su to, uostalom, oni članovi Uređivačkog odbora edicije „Srpska književnost u sto knjiga“, koji su takođe članovi Srpske akademije nauka i umetnosti i sa mnom su zajedno u Odeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matić, Vojislav Đurić, Boško Petrović.Nije, zato, slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim autobiografskim podatkom."

Paradoks sitaucije je vjerovatno najbolje izrazio Alija Isaković, koji je primijetio da je ironično što najveći srpski roman 20. vijeka počinje islamskim vjerskim očitovanjem, Bismillom. Selimović ostaje piscem paradoksa: bošnjačko islamski autor koji nije zbog vjersko-civilizacijske tematike i promišljanja o sudbini muslimana u Bosni mogao biti apsorbiran u srpski književni korpus u cijelosti, i tamo istovremeno "žulja" kao strano tijelo i koristan je kao sredstvo političko-nacionalne propagande. U bošnjačkoj književnosti, kojoj vidljivo pripada po najvrednijim djelima, jedan je od glavnih prikazivača nacionalne sudbine, no njegovo iskreno srpsko kulturno i nacionalno opredijeljenje čini ga, u dobrom dijelu pisanoga djela, teško prihvatljivim autorom. Budućnost će reći svoje, no, za sada, Selimović je neosporno veliki srpski pisac.

Bibliografija

Datoteka:Tuzla Center Statues.JPG

Statue Meše Selimovića i Ismeta Mujezinovića u Tuzli

• Uvrijeđeni čovjek. Svjetlost. Sarajevo, 1947.
• Prva četa. Zora. Zagreb, 1950.
• Tuđa zemlja. Radnik. Beograd, 1957; - 2. izd. Veselin Masleša. Sarajevo, 1961; 1962; - 3. izd. Svjetlost. Sarajevo, 1962; 1965.
• Noć i jutra. Knjiga snimanja. (Scenario). Bosna film. Sarajevo, 1958.
• Tišine. Svjetlost. Sarajevo, 1961; - Prosveta. Beograd, 1965; - Svjetlost. Sarajevo, 1970; 1971.
• Magla i mjesečina. Svjetlost. Sarajevo, 1965; - 1967; - Megla in mesečina. Mladinska knjiga. Ljubljana, 1970.
• Eseji i ogledi. Veselin Masleša. Sarajevo, 1966.
• Derviš i smrt. Svjetlost. Sarajevo, 1966; 1967; 1967; 1968; 1969; 1970; 1971; 1972; 1973; 1974; 1977; 1980; 1982; 1984/85; Derviš i smrt. Progres. Moskva, 1969; Derviš i smrt. Srpska književna zadruga. Beograd, 1969; 1972; - Derviš a smrt. Odeon. Praha, 1969; 1985; - Znanje. Zagreb, 1970; - Derviš a smrť. Tatran. Bratislava, 1971; - Matica srpska. Novi Sad, 1972; - Školska knjiga. Zagreb, 1974; - Der Derwisch und der Tod. Volk und Welt. Berlin, 1973; 1975; - Derwiš we mewt. Preveo na arapski Dr. Ahmed Smailovic. Al-Qahira, 1975; Derwisz i śmierć. Prevela Halina Kalita. PIW. Warszawa 1969; 2. izdanje 1977; - Derviš i smrt. Srpska književna zadruga. Beograd, 1976; - Veselin Masleša. Sarajevo, 1977; 1981; 1983; 1987; - Derviš in smrt. Prevedel Janko Moder. Mladinska knjiga. Ljubljana, 1978/79; - Derviš i smrt. Sloboda. Beograd, 1979; - Nolit. Beograd, 1981; 1982; - Školska knjiga. Zagreb, 1980; Prosveta. Beograd, 1983; 1988; - Rad. Beograd, 1982; 1985; - Zavod za izdavanje udžbenika SR Srbije. Beograd, 1982; - Der Derwisch und der Tod. (Aus dem serbokroatischen von Werner Creutzigert). Svjetlost. Sarajevo, 1987; - Derviš i smrt. Svjetlost. Sarajevo, 1988.
• Za i protiv Vuka. Matica srpska. Novi Sad, 1967; - Svjetlost. Sarajevo, 1970; 1972; - Sloboda. Beograd, 1979; 1981.
• Pisci, mišljenja, razgovori. Svjetlost. Sarajevo, 1970; - Sloboda. Otokar Keršovani. Beograd, Rijeka, 1975; - Sloboda. Beograd, 1979; 1981.
• Tvrđava. Svjetlost. Sarajevo, 1970; 1971; 1972; 1974; 1980; 1980; 1984/85; 1985; 1988; 1989; - Maribor, 1972; - Tvrz. Odeon. Praha, 1974; Twierdza. Prevela Maria Krukowska. Czytelnik. Warszawa 1976; - Pevnosť. Slovenský spisovateľ. Bratislava, 1976; - Veselin Masleša. Sarajevo, 1977; 1982; 1987; - Sloboda. Beograd, 1980; - Kultura. Beograd, 1980; - Keshtjella. Rilindija. Prishtine, 1983.
• Djevojka crvene kose. Svjetlost. Sarajevo, 1970.
• Sabrana djela. Knj. I-VII. Svjetlost. Sarajevo, 1970; 1972; - Sloboda. Otokar Keršovani. Beograd, Rijeka, 1975, knj. I-IX; 1976; - Sloboda. Beograd, 1979, knj. I-X; 1981; - Beogradski graficki zavod. Beograd, 1981, knj. I-X; 1983; 1986; 1988.
• Ostrvo. Prosveta. Beograd, 1974; 1975; - Ostrvo. Prevedel Herman Vogel. Mladinska knjiga. Ljubljana, 1979/80. - Ostrov. Pravda. Bratislava, 1982;
• Sjećanja. Sloboda. Beograd, 1976; 1976; 1979; 1981; - Svjetlost. Sarajevo, 1976.
• Ketten a szigeten. Budapest, 1976.
• Krug. Beogradski graficki zavod. Beograd, 1983; - Prev. Zagorka Prisaganec-Todorovska. Naša knjiga. Skopje, 1988.

Vanjski linkovi

• Meša Selimović: romani
• Online roman "Derviš i smrt"