Franjevci

Grb Franjevačkog reda

Svjetovni red ustanovljen po nadahnuću sv. Franje Asiškog (1182-1226). Sv. Franjo je po svom obraćanju ustanovio bratstvo "Pokornička braća i sestre", iz kojeg se razvijaju tri franjevačka reda:

• Mala Braća - muški red
• Klarise - ženski red
• Franjevački Svjetovni Red - i muški i ženski

Franjevački red slijedi pravilo reda, a istorijat pravila je sljedeći:

• prvo pravilo reda je ustanovljeno 1221. godine, a preradio ga je papa Grgur IX 1228. godine
• drugo pravilo je izradio 1289. godine papa Nikola IV i ostalo je na snazi do 1883. godine
• treće pravilo je napisao papa Leon XIII, 1883.
• četvrto i trenutno važeće pravilo je izradio 1978 godine papa Pavao VI.

Franjevački red danas ima oko 2.000.000 pripadnika, i ima svoje sjedište u Rimu. Franjevci su igrali istaknutu ulogu u istorijskom i kulturnom životu Bosne i Hrvatske. U Bosnu dolaze kao misionari koji rade na iskorjenjivanju učenja bosanskih krstjana, već 1291. godine i tu trajno ostaju, a franjevačka provincija Bosna Srebrena je jedina ustanova koja neprekidno djeluje od srednjeg vijeka pa do danas. 1339. godine se ustanovljava Bosanska vikarija, na čelu sa fra Peregrinom Saksoncem, koji je imao značajnu ulogu i na dvoru bana Stjepana II Kotromanića, a naimenovan je i bosanskim biskupom. Prvi franjevački samostan u Bosni je podignut u Milama kod Visokog oko 1340. godine, a kasnije su izgrađeni i samostani u Sutjesci,Olovu, Srebrenici, Fojnici, Kreševu... Ovakav razvoj bosanske vikarije ju je doveo u vodeći položaj na čitavom Balkanu, a njeno područje se proteže od Apulije na jugoistoku Italije pa do Crnog Mora. U prvoj polovini 15. vijeka se neke manje oblasti osamostaljuju i odvajaju, a nakon Osmanlijskog osvajanja Bosne dolazi do podjele vikarije 1514. na Bosnu Srebrenu (na prostoru pod Turskom okupacijom) i Bosnu-Hrvatsku (na preostalom području) i obje ove vikarije su 1517. godine izdignute u rang provincija. Sultan Mehmed El-Fatih je 1463. godine izdao dokument na osnovu kojeg se franjevcima dozvoljava dalje djelovanje u Bosni. U 16. vijeku se područje provincije Bosne Srebrene širi sa Osmanlijskim osvajanjima, pa obuhvata i Slavoniju, Srijem, Banat i južnu Ugarsku (do Budima). U 18. vijeku, dolazi do osamostaljivanja dalmatinskih samostana, a potom se 1757. izdvajaju i prekosavski samostani, te se 1758. godine ustanovljava područje Bosne Srebrene koje odgovara granicama Bosne i Hercegovine, a 1847 se ustanovljava i zasebna hercegovačka provincija. Brojni franjevci Bosne Srebrene su imali neprocjenjiv doprinos kulturnom i naučnom životu Bosne i Hercegovine, a najistaknutiji među njima bili su: Matija Divković, Nikola Lašvanin, Filip Lastrić, Ivan Franjo Jukić,Grga Martić kao i mnogi drugi. Bosna Srebrena je franjevačka provincija i jedina od svih ustanova bosanske srednjovjekovne države koja se uspjela očuvati sve do današnjih dana. Franjevci su u Bosnu došli potkraj 13. stoljeća (1291.) i nedugo potom u Srebrenici izgradili svoj prvi samostan po kojemu je kasnija redodržava nazvana Bosna Srebrenika ili Bosna Srebrena (lat. Bosna Argentaria). Jedno vrijeme, i to nakon osvajanja Sulejmana II. bila je proširena daleko izvan granica Bosne i Hercegovine, od Jadranskog mora sve do Budima i Sofije. Bez obzira na sve nedaće, djelatnost bosanskih franjevaca bila je višestruka. Uz dušebrižništvo oni su među stanovništvo Bosne širili prosvjetu i kulturu. Bili su jedini učitelji i začetnici prvih književnih i znastvenih djela.

Književnost bosanskih franjevaca obuhvaća sljedeća područja:

• nabožna djela (molitvenici, katekizmi, zbirke propovijedi, životi svetaca) • samostanske ljetopise • prva povijesna djela • pjesnička djela • putopise • memoarska djela • gramatike latinskoga i hrvatskoga jezika • leksikografska djela koja su mahom ostala u rukopisu

U početku su pripadnici franjevačkoga reda bili uglavnom stranci (Nijemci, Mađari, Talijani), no, ubrzo je, među njim i zbog zahtjeva bosanske vlastele, prevladao domaći kler. Tako je npr. ban Stjepan Kotromanić je tražio da duhovnici budu vični domaćem jeziku: u pismu datiranom 1347. traži i dobiva mnoga prava za franjevce u Bosni, pa tako i to da mogu sebi uzimali pomoćnike, iskusne u nauku vjere i ne bez znanja  jezika kojim se koristilo tadašnje stanovništvo. Jezik i pismo kojim su se koristili franjevci bio je uglavnom latinski, a kasnije su se počeli koristiti bosančicom.