Razlika između verzija stranice "Genetičko inženjerstvo"
[nepregledana izmjena] | [nepregledana izmjena] |
m robot Dodaje: br:Teknologiezh c'henetek |
m robot Dodaje: gan:基因工程; kozmetičke promjene |
||
Red 5: | Red 5: | ||
Razvoj tih postupaka omogućio je upoznavanje građe i organizacije velikog broja gena različitih organizama, uključujući i [[čovjek]]a, te mogućnost [[industrija|industrijske]] proizvodnje [[bjelančevine|bjelančevina]] pomoću [[mikroorganizmi|mikroorganizama]] u koje su ugrađeni sintetički ili prirodni geni [[virus (biologija)|virusa]], [[bakterije|bakterija]], [[gljive|gljiva]] i viših organizama, uključujući i čovjeka. Danas je moguće sintetizirati bjelančevine [[eukarioti|eukariota]] u [[prokarioti|prokariotskim]] ćelijama. Te [[ćelija|ćelije]] proizvode [[inzulin]], [[interferon]], [[interlukin]]e i [[somatotropin|hormon rasta]] te rekombinantna [[cjepivo|cjepiva]]. Postupci koji se primjenjuju u genetičkom inženjeringu uglavnom su [[enzimi|enzimski]] i molekularno-biološki te klasični postupci mikrobne [[genetika|genetike]]. |
Razvoj tih postupaka omogućio je upoznavanje građe i organizacije velikog broja gena različitih organizama, uključujući i [[čovjek]]a, te mogućnost [[industrija|industrijske]] proizvodnje [[bjelančevine|bjelančevina]] pomoću [[mikroorganizmi|mikroorganizama]] u koje su ugrađeni sintetički ili prirodni geni [[virus (biologija)|virusa]], [[bakterije|bakterija]], [[gljive|gljiva]] i viših organizama, uključujući i čovjeka. Danas je moguće sintetizirati bjelančevine [[eukarioti|eukariota]] u [[prokarioti|prokariotskim]] ćelijama. Te [[ćelija|ćelije]] proizvode [[inzulin]], [[interferon]], [[interlukin]]e i [[somatotropin|hormon rasta]] te rekombinantna [[cjepivo|cjepiva]]. Postupci koji se primjenjuju u genetičkom inženjeringu uglavnom su [[enzimi|enzimski]] i molekularno-biološki te klasični postupci mikrobne [[genetika|genetike]]. |
||
== Proces == |
== Proces == |
||
Jedna od dviju DNK mora biti [[plazmidi|plazmidskog]] ili [[virus]]nog porijekla i mora posjedovati gene koji će joj dati sposobnost da se autonomno replicira u odgovarajućim ćelijama. Ova DNK, koju nazivamo [[vektor u genetici|vektorom]], služi za repliciranje druge DNK. Druga DNK, koja je zapravo predmet proučavanja i koju želimo razmnožiti, naziva se stranom, jer u pravilu nije srodna niti s vektorskom DNK niti sa ćelijom u koju će ući nakon spajanja sa vektorom. |
Jedna od dviju DNK mora biti [[plazmidi|plazmidskog]] ili [[virus]]nog porijekla i mora posjedovati gene koji će joj dati sposobnost da se autonomno replicira u odgovarajućim ćelijama. Ova DNK, koju nazivamo [[vektor u genetici|vektorom]], služi za repliciranje druge DNK. Druga DNK, koja je zapravo predmet proučavanja i koju želimo razmnožiti, naziva se stranom, jer u pravilu nije srodna niti s vektorskom DNK niti sa ćelijom u koju će ući nakon spajanja sa vektorom. |
||
Red 11: | Red 11: | ||
Za reakciju spajanja vektorske i strane DNK upotrebljava se naziv rekombinacija ''in vitro'', dok se proizvod reakcije naziva [[rekombinantna DNK|rekombinantnom DNK]]. Da bi se [[molekule]] rekombinantne DNK autonomno replicirale, treba ih unijeti u bakterijske ili kakve druge za to prikladne ćelije. Unošenje rekombinantne DNK u ćelije naziva se [[transformacija|transformacijom]] ili [[transfekcija|transfekcijom]], ovisno o tome služi li kao vektor plazmidska ili viralna DNK. |
Za reakciju spajanja vektorske i strane DNK upotrebljava se naziv rekombinacija ''in vitro'', dok se proizvod reakcije naziva [[rekombinantna DNK|rekombinantnom DNK]]. Da bi se [[molekule]] rekombinantne DNK autonomno replicirale, treba ih unijeti u bakterijske ili kakve druge za to prikladne ćelije. Unošenje rekombinantne DNK u ćelije naziva se [[transformacija|transformacijom]] ili [[transfekcija|transfekcijom]], ovisno o tome služi li kao vektor plazmidska ili viralna DNK. |
||
Autonomna replikacija jedne molekule rekombinantne DNK počinje u jednoj ćeliji, a nastavlja se u |
Autonomna replikacija jedne molekule rekombinantne DNK počinje u jednoj ćeliji, a nastavlja se u potomcima te ćelije ili u susjednim ćelijama. Pri tome od svake pojedine molekule nastaje mnoštvo njoj identičnih molekula. Takav način razmnožavanja rekombinantne DNK i stranih gena, koje rekombinantna DNK u sebi nosi, naziva se [[kloniranje DNK]] ili kloniranjem gena. Strana DNK prelomi se na tačno određenim mjestima pomoću [[restriktivni enzim|restriktivnog enzima]]. Pomoću istog enzima napravi se jedan lom na određenom mjestu u cirkularnoj molekuli plazmidskog vektora. |
||
Krajevi jednog od fragmenata strane DNK spoje se s pomoću enzima DNK ligaze s krajevima vektorske DNK i na taj način dobije se cirkularna rekombinantna DNK. Rekombintna DNK unosi se u bakterijske ćelije, koje su prethodno obrađene tako da postanu propusne za DNK. Nakon unošenja, rekombinantna DNK se replicira u bakterijskoj [[citoplazma|citoplazmi]], dok se bakterije istovremeno množe. Tako nastaje [[klon]] rekombinantne DNK i unutar njega, klon stranih gena. |
Krajevi jednog od fragmenata strane DNK spoje se s pomoću enzima DNK ligaze s krajevima vektorske DNK i na taj način dobije se cirkularna rekombinantna DNK. Rekombintna DNK unosi se u bakterijske ćelije, koje su prethodno obrađene tako da postanu propusne za DNK. Nakon unošenja, rekombinantna DNK se replicira u bakterijskoj [[citoplazma|citoplazmi]], dok se bakterije istovremeno množe. Tako nastaje [[klon]] rekombinantne DNK i unutar njega, klon stranih gena. |
||
⚫ | |||
[[Kategorija:Genetika]] |
[[Kategorija:Genetika]] |
||
⚫ | |||
[[af:Genetiese manipulasie]] |
[[af:Genetiese manipulasie]] |
||
Red 32: | Red 31: | ||
[[fi:Geenitekniikka]] |
[[fi:Geenitekniikka]] |
||
[[fr:Génie génétique]] |
[[fr:Génie génétique]] |
||
[[gan:基因工程]] |
|||
[[gl:Enxeñería xenética]] |
[[gl:Enxeñería xenética]] |
||
[[he:הנדסה גנטית]] |
[[he:הנדסה גנטית]] |
Verzija na dan 11 juli 2010 u 22:38
Ovaj članak nije preveden ili je djelimično preveden. |
Genetički inženjering je skup biohemijskih postupaka kojima se izrezuju cijeli geni, njihovi dijelovi ili grupe gena iz DNK jednog organizma i njihovo umetanje u prethodno određeno mjesto u DNK drugog organizma (najčešće takvog koji ima jednostavne genetičke postavke i koji se može uzgojiti u neograničenim količinama).
Razvoj tih postupaka omogućio je upoznavanje građe i organizacije velikog broja gena različitih organizama, uključujući i čovjeka, te mogućnost industrijske proizvodnje bjelančevina pomoću mikroorganizama u koje su ugrađeni sintetički ili prirodni geni virusa, bakterija, gljiva i viših organizama, uključujući i čovjeka. Danas je moguće sintetizirati bjelančevine eukariota u prokariotskim ćelijama. Te ćelije proizvode inzulin, interferon, interlukine i hormon rasta te rekombinantna cjepiva. Postupci koji se primjenjuju u genetičkom inženjeringu uglavnom su enzimski i molekularno-biološki te klasični postupci mikrobne genetike.
Proces
Jedna od dviju DNK mora biti plazmidskog ili virusnog porijekla i mora posjedovati gene koji će joj dati sposobnost da se autonomno replicira u odgovarajućim ćelijama. Ova DNK, koju nazivamo vektorom, služi za repliciranje druge DNK. Druga DNK, koja je zapravo predmet proučavanja i koju želimo razmnožiti, naziva se stranom, jer u pravilu nije srodna niti s vektorskom DNK niti sa ćelijom u koju će ući nakon spajanja sa vektorom.
Za reakciju spajanja vektorske i strane DNK upotrebljava se naziv rekombinacija in vitro, dok se proizvod reakcije naziva rekombinantnom DNK. Da bi se molekule rekombinantne DNK autonomno replicirale, treba ih unijeti u bakterijske ili kakve druge za to prikladne ćelije. Unošenje rekombinantne DNK u ćelije naziva se transformacijom ili transfekcijom, ovisno o tome služi li kao vektor plazmidska ili viralna DNK.
Autonomna replikacija jedne molekule rekombinantne DNK počinje u jednoj ćeliji, a nastavlja se u potomcima te ćelije ili u susjednim ćelijama. Pri tome od svake pojedine molekule nastaje mnoštvo njoj identičnih molekula. Takav način razmnožavanja rekombinantne DNK i stranih gena, koje rekombinantna DNK u sebi nosi, naziva se kloniranje DNK ili kloniranjem gena. Strana DNK prelomi se na tačno određenim mjestima pomoću restriktivnog enzima. Pomoću istog enzima napravi se jedan lom na određenom mjestu u cirkularnoj molekuli plazmidskog vektora.
Krajevi jednog od fragmenata strane DNK spoje se s pomoću enzima DNK ligaze s krajevima vektorske DNK i na taj način dobije se cirkularna rekombinantna DNK. Rekombintna DNK unosi se u bakterijske ćelije, koje su prethodno obrađene tako da postanu propusne za DNK. Nakon unošenja, rekombinantna DNK se replicira u bakterijskoj citoplazmi, dok se bakterije istovremeno množe. Tako nastaje klon rekombinantne DNK i unutar njega, klon stranih gena.