Službeni jezik

Službeni jezik je jezik izričito određen kao takav u ustavu neke zemlje, države ili područja. Države i područja bez ustava tako nemaju službeni jezik.

Neke zemlje imaju samo jedan službeni jezik, npr. Albanija, Francuska (iako Francuska ima više domorodačkih jezika), Njemačka i Litva. Neke imaju više službenih jezika, npr. Bjelorusija, Belgija, Kanada, Finska, Afganistan, Paragvaj, Bolivija, Indija, Švicarska i Južna Afrika.

U nekim državama, kao što su Irak, Italija i Španija, postoji službeni jezik za cijelu državu, ali drugi jezici dijele službeni status u nekim važnim područjama. Neke zemlje, kao što su Sjedinjene Države, nemaju službeni jezik, ali pojedine savezne države imaju službene jezike. Napokon, neke zemlje uopće nemaju službeni jezik, npr. Australija, Eritreja, Luksemburg, Švedska i Tuvalu.

Zbog kolonijalizma i novog kolonijalizma, Filipini i neke afričke zemlje imaju službeni i školski jezik (francuski ili engleski) koji nije ni nacionalni ni najrašireniji jezik. S druge strane, zbog nacionalizma, Irska koristi irski jezik kao državni i prvi službeni jezik, iako ga govori malen dio stanovništva.

U nekim zemljama, pitanje koji se jezik treba koristiti u kojim kontekstima predstavlja velik politički problem.